Osamnaestoga svibnja neprijatelj je već rano ujutro otvorio jaku topničku paljbu po selu i prvim položajima. Granate su padale u polju kraj sela.
 
034-film---Mjesto-na-koje-su-padale-granate
 
Većina granata pala je na južni dio sela i pri tome su se zapalila polja i šikara.
Kad su prestali tući naši su tenkisti uzvratili. Tenkovi su bili smješteni u malom kamenolomu na ulazu u selo.
 035-film---Zapaljena-polja-i-sikara
 
036-film---Odlazak-na-zadatak
 
Odvezli su se na cestu koja vodi prema Neumu i odatle djelovali po neprijatelju. Tukli su po Smokovljanima i nešto malo po Okladniku.
Danas je bio naš red da preuzmemo položaje na Šumetu i Veljem vrhu.
Kako su jučer najavili do danas se nisu predomislili: skidaju se Dražimir, Buco, Marek, Brlas, Simunišek i Krištov. Neki su se definitivno skinuli iz brigade, a drugi su prešli u druge postrojbe 1. A brigade ZNG-e. U to vrijeme ustrojavala su se pješačka središta za obuku ročnog sastava, tako da je dobar dio njih prešao upravo u ta središta. Razlog je skidanja bio raznolik. Uglavnom bi danas ti razlozi bili opravdani, ali tada nisam bio baš siguran u to. No, ja sam smatrao da je bolje imati kvalitetu nego kvantitetu. Jer tada su neke postrojbe imale popriličan broj gardista, ali uvijek sam na prvoj crti susretao jedne te iste, kao da drugih nije bilo. Bio sam siguran da sam ispravno postupio što sam im dopustio da odu iz izvidničkog voda. Razdužio sam ih od oružja i organizirao prijevoz kamionom do Živogošća. Tada nas je ostalo četrnaest, i to Poturiček, Turbo, Ilija, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Viky, Palestinac, Božo, Puška, Levi i Žic.
Poslije podne smo se spremili i otišli na zamjenu. Kako su nam mišići bili ukočeni, u početku nas je sve po tijelu boljelo. No kako smo iza sebe ostavljali prijeđene metre, mišići su se omekšali i imali smo osjećaj da nam je puno lakše hodati.
U Topolu su ostali Viky i Puška, vozač Šarić i njegov pratilac Marić. Puška se žalio na bolove u predjelu bubrega te se spremao za liječnički pregled.
Nešto poslije osamnaest sati stigli smo ispod Šumeta. Na taj vrh odredio sam skupinu u kojoj su bili Levi, Slogar, Žic, Ivo i Božo na čelu s Turbom. Oni su se odvojili i preuzeli vrh. Ja sam sa svojom skupinom u sastavu Mile, Palestinca, Ilije, Kiki i Poturičeka nastavio prema Veljem vrhu. Čim smo stigli, bez nekih većih ceremonija obavili smo primopredaju položaja. Nakon toga sam javio u selo da smo preuzeli položaje. Žune su se spustile s vrha i otišli u selo.
Popeo sam se na desni bok vrha i nazvao Turba te rekao da se popne na svoj lijevi bok čuke, radi uspostave vizualnog kontakta. Ubrzo smo si mahnuli, bio je to znak raspoznavanja.
Kako je neprijatelj često ometao radiovezu, a da bismo je imali sa susjednim položajima, morali smo mijenjati kratke kanale na motoroli. Koji su radili na kratkoj frekvenciji. No kad je postojala mogućnost da nam i to blokiraju, morali smo se oslanjati na vizualne signale.
Pokušao sam radiovezom nazvati naše lijeve susjede, no nisam ih dobio.Nakon toga sam otišao na vrh položaja, odakle smo motrili neprijateljske položaje. Ispred nas je bila kotlina. U njoj se smjestilo selo Ošlje. Iznad sela dizao se golemi vrh Okladnik, tt 516. Na tom smo vrhu vidjeli petnaestak neprijateljskih vojnika kako se sunčaju. Sunce je bilo iza nas i njih je veoma dobro osvjetljavalo.
Bezbrižno su se sunčali i šetali. Znali su da mi nemamo dovoljno strjeljiva i da nam je svako zrno dragocjeno i zbog toga su se tako sigurno šetali po brdu.
Mi smo se u međuvremenu razmjestili na dvije lokacije blizu vrha. Vrh je imao jedan mali prirodni zaklon: špilju u koju je mogao samo jedan po jedan ulaziti i jedva bi pet ljudi stalo u nju. Svi su znali da se u slučaju granatiranja moraju skloniti u tu špilju. Potom sam odredio kad će i tko ići na vrh na stražu. Mijenjali smo se svaka dva sata. Dovoljno da se odmorimo i da budemo odmorni na straži.
Tijekom dana neprijatelj je u nekoliko navrata granatirao Topolo. Srećom, ranjenih nije bilo.
Noć je protekla veoma brzo.
 

 
Devetnaestoga svibnja prvi dio dana bio je veoma miran. U predvečerje smo sjedili ispred te špilje i razgovarali. Ilija se uvukao u vreću za spavanje i pokušao spavati, Palestinac je bio kraj njega i nije mu dopuštao da spava. Zafrkavao ga je. Poturiček, Mile i ja bili smo malo podalje. Na straži je bio Kiki.
 
037-Mile
 
Kako je Mile bio strastveni potrošač kave, uvijek je sa sobom nosio agor i kavu te kuhao kavu. I ovaj nam je put spremio kavu. Razgovarali smo o teškim uvjetima na položaju. Nakon poduljeg razgovora Mile je rekao kako nas napušta i odlazi u svoju škrapu odmoriti se za noćnu zamjenu. Na to sam mu odgovorio neka još malo ostane s nama. Pristao je i ostao još malo.
Odjednom ispod nas, negdje oko petnaestak metara, padne jedna mina i eksplodira. Mi nismo čuli ispaljenje mine, samo zvuk kad je prošla kraj nas i eksploziju. U tom se trenutku Ilija pokušao uvući u špilju. Međutim, Palestinac se pokušao u isti čas zavući u tu istu špilju, i tako su se zaglavili na ulazu. U međuvremenu je pala još jedna mina. Sada još bliže u našoj razini, desno prema Turbu. Ova se dvojica još nisu uspjela izvući. Kako smo očekivali još mina, morali smo se umiješati. Svaki je jednoga uhvatio za noge i izvukao van iz ulaza špilje. Pri tom izvlačenju nitko nije vodio brigu da koga ne bi ozlijedio. Vukli smo ih kao vreću krumpira.
Čim smo ih razdvojili, Palestinac se u tren oka uspješno uvukao u špilju. Za njim se iz vreće izvukao Ilija i on se uvukao u špilju.
 
038-film---Spilja-o-kojoj-govorim
 
Ubrzo smo svi završili u špilji. Tek što smo se uspjeli skloniti, palo je još mina oko nas.
Inače je dogovor bio, ako neprijatelj topnički tuče po nama, napuštaju se položaji i na straži i dolazi se u špilju. Čekali smo Kikija. Na temelju dosadašnjih iskustava u zapadnoj Slavoniji znali smo da neprijatelj, kad bi topnički tukao po prvim položajima, nikad nije pješački napadao prve položaje. Napadao bi tek kad bi prestao topnički tući po nama.
Evo ulazi i Kiki. Sada smo svi. U špilji smo bili kao sardine u limenci. No nitko se nije bunio, bili smo sigurniji nego vani na položajima. Neprijatelj je i dalje intenzivno gađao našu galicu. Mine su padale svuda oko nas.
Nazvao sam Turba i on mi je odgovorio da i njih gađaju i to veoma precizno da se ne mogu ni maknuti. Mine padaju svugdje oko njih. No, to je bilo u redu. Naš je dogovor bio, ako loše gađaju, tada treba reći da nas dobro gađaju. Jer oni su našu radiovezu prisluškivali i ometali. Ako bismo rekli da nas dobro gađaju, oni bi nastavili i dalje tući po nama. I tako su ovaj put Turbovu ekipu gađali u podnožje glavice (vrha).
Njima to nije ništa smetalo, a neprijatelj nije točno vidio gdje mine padaju. Zato je odgovorio da ga veoma dobro tuku. Nakon toga Turbo me pitao kako je nama. Odgovorio sam mu da smo dobro jer mine padaju u podnožje glavice. Nije dugo trebalo, mine su počele šarati po širini. To je bio znak da su naše razgovore prisluškivali. Nama je bilo bolje da naše razgovore prisluškuju, nego da nas precizno pogađaju.
U špilji smo bili oko pola sata. Tek kad smo bili sigurni da neće više topnički gađati po nama, izišli smo van i imali što vidjeti. Pola nam je vojne opreme bilo uništeno. No tada nas to nije toliko zabrinjavalo. Sada je postojala mogućnost da nas neprijatelj pješački napadne.
Popeli smo se na vrh brda i napravili kružnu obranu. Motrili smo sve strane svijeta. Isto je to i Turbo uradio. Zauzeli smo položaje za kružnu obranu i čekali.
Mrak se već počeo spuštati. Zaključili smo da nas sada ne će pješački napasti. Do sada nas neprijatelj nije nigdje po noći pješački napadao. Kako je Kikijeva straža još trajala, on je i dalje nastavio stražariti, a mi smo otišli pokupiti opremu koja je ostala čitava.
Kad smo došli do Miline škrape, imali smo što vidjeti, odnosno, nismo imali što vidjeti, mina mu je sve stvari raznijela. Ostala mu je jedino puška i “džezva” u kojoj nam je donio kavu. No Mile je bio sretan, bio je živ.
Neprijatelj nas je gađao minama 82 mm. Skupili smo svu ostalu čitavu opremu i smjestili je kraj špilje.
Mrak je već pao i počeli smo držati noćnu stražu. Došao je i red na Palestinca. Kad se njegova zamjena bližila kraju, neprijatelj je ispalio svijetleću minu 120 mm. Cijeli je kraj bio osvijetljen kao da je bijeli dan. Kako su neki već imali iskustva s takvim minama, nisu reagirali. Neprijatelj osvjetljuje područje, jer se bojao da ga noću ne napadnemo.
 
039-film---Ostatak-Milinih-stvari
 
Valjda sam se odmarao, kad nisam vidio Palestinčevu reakciju. Naime, dečki su pričali da je Palestinac dotrčao do špilje i derao se kako nas neprijatelj napada, idu s baterijama na nas. Palestinac je inače imao kacigu koju nije dobro zategnuo i često mu je skrivala pogled očiju. Dečki su se samo smijali i poslali ga natrag na stražu.
Tijekom noći došao je red i na mene za stražu. Neprijatelj nije tukao, bilo je mirno. Iako je po danu bilo veoma vruće, noć je bila hladna.
 

 
Dvadesetog svibnja ujutro na položaju je bilo veoma svježe, zato što je pred samo jutro padala lagana kiša i malo osvježila kraj. Domaći vodiči donijeli su nam svježe konzerve, kruha i vode. Prije nego što su krenuli, radiovezom je Mile razgovarao s Viky da preko tih vodiča pošalje kavu.
Skupili smo se, doručkovali i na kraju popili Milinu kavu. Prijepodne je veoma brzo prošlo. Poslije podne sam otišao motriti neprijatelja. Na straži je bio Mile.
 
040-film---Mile-na-polozaju
 
Nisam ni jednoga neprijateljskog vojnika zamijetio. U daljini se lijepo protezala obala. Bio je veoma vruć i sparan dan. Ubrzo sam primijetio kako se dvojica, najvjerojatnije naših vojnika, spuštaju iz Velaća, tt 335 prema selu Smokovljanima. Poslije sam saznao da ih je vodio Bruno, Žuna 10, zapovjednik voda iz 3. bojne.
Neprijatelj na njih nije pucao. Mislio sam, ako mogu oni, možemo i mi. Za to nismo imali nikakvu zapovijed. Ionako smo većinom radili samoinicijativno, bez zapovijedi. Neki su radili pozitivne stvari, a neki i negativne.
Odlučio sam dijelom snaga prijeći u napad. Jesam li to smio ili nisam, ne bih sada o tome. Činjenica je da sam bez odobrenja napustio položaj i krenuo u napad.
Javio sam Turbu da se spremi za pokret prema Okladniku. Nije mi vjerovao, mislio je da se šalim. Rekao sam mu da ću se ja sa svojom ekipom spustiti prema selu i da ćemo se penjati prema Okladniku, s namjerom da ga zauzmemo. Kad se spustimo u selo javit ću mu da se i on spusti i krene za nama. Nakon toga javio sam Žunama u selu da idem na Okladnik. Na to su mi odgovorili da sam lud.
Na položaju sam ostavio Iliju i Palestinca, a na Okladnik sam poveo dragovoljce Poturičeka, Milu i Kikija.
Iliji i Palestincu sam dao zadaću, ako se nama što dogodi, neka nam pokušaju poslati pomoć, a u slučaju neprijateljskog napada na njih ne smiju napuštati položaje, jer ćemo im mi doći u pomoć.
Unatoč svemu stanje je bilo pomalo čudno. Prošli smo navodno naše mine oko glavice (vrha) i spuštali se u selo. Prilikom spuštanja, da je neprijatelj bio na svojim položajima, morao nas je izvrsno vidjeti i pucati po nama. No mi nismo ništa znali, mislili smo i pripremali se za najgore. Neprijatelj nas čeka na vrhu i tamo će se obračunati s nama četvoricom i poslije s još četvoricom.
Kad smo se spustili u selo, javio sam Turbu da se prebaci na 15 te ga pozvao da se spusti. No Turbo je isto bio nestrpljiv i već se spuštao u selo. Na položaju je ostavio Levija i Božu, a sa sobom poveo Slogara, Žica i Ivu.
Iz sela sam pokušao dobiti Žune da im javim da sam u selu, ali signala nije bilo i nitko me osim Turba nije mogao čuti.
Počeo sam se penjati prema Okladniku. Penjali smo se veoma sporo. Najsporije se penjao najstariji član izvidničkog voda, Poturiček. No on se kretao onoliko brzo koliko smo se i smjeli kretati, jer smo išli u napad i tada brzina nije toliko bitna koliko da se odradi zadaća bez nepotrebnih gubitaka.
Počeo se već polako spuštati mrak, a mi smo se još penjali. Morali smo prije mraka izbiti na vrh brda, jer će nam poslije po noći biti kudikamo teže zauzeti vrh. Em što nećemo znati gdje neprijatelj drži položaje, ne ćemo znati ni gdje je postavio mine, a pogotovo mine iznenađenja. I tako sam odlučio ostaviti glavninu i nastavio bržim tempom prema vrhu. Do tada smo se već negdje oko dva sata spuštali i penjali prema vrhu Okladnika.
 
041-karta
 
Nakon prijeđenih nekoliko stotina metara približio sam se samom vrhu. Sada sam trebao biti što oprezniji jer bih trebao ući među njih, a i protupješačke bi mine trebale biti tu negdje.
Prelazio bih par metara pa se sklonio iza kamenja i motrio. Mrak samo što nije pao.
Metar po metar i našao sam se na rubu vrha glavice. Pucanja po meni nije bilo. Popeo sam se na zaravan glavice. Neprijatelja još nisam zamijetio. Javio sam radiovezom Turbu da sam gore i pitao vide li oni koga.
Odgovorio je da nikoga ne vide.
Prvo sam krenuo provjeriti lijevu stranu glavice. Mislio sam, možda me žele pustiti da se popnem na vrh i onda me opkoliti i zarobiti, a na ovaj način, ako su gore i suočim li se s njima na ovome mjestu, imam još nekakve izglede da se istim putem spustim natrag u podnožje i čekam pojačanje.
Sada se više nisam oprezno kretao jer mi je bilo sumnjivo. Do sada su me već mogli pogoditi ili reći ono famozno: “Predaj se!”
Počelo se oblačiti i mrak je bio sve jači. Moji se još nisu popeli. Javio sam Turbu da sam na vrhu i da nema nikoga te da samo pripaze na mine.
Nakon toga sam motorolom javio Žunama u zapovjedništvo bojne da smo se popeli na Okladnik, poziciju E1 po tada važećoj karti pozicija.
Na lijevoj strani glavice nisam nikoga našao.
Mrak se spustio, a moji se još nisu popeli. Otišao sam prema desnom kraju glavice. No još sam tu i tamo mogao vidjeti neke stvari. Primijetio sam ostavljene neprijateljske maske, šatorska krila, dijelove porcija itd. Zapazio sam poluprirodna skloništa.
Za nekoliko trenutaka, oko dvadeset i dva sata, našao sam se na vrhu glavice, a malo poslije obišao sam ju cijelu i nikoga nisam našao.
Bio sam siguran da više nikoga nema. Glavica je bila napuštena.
Naravno, nisu mi vjerovali. Kako smo bili umorni, mokri od znoja i žedni, tražio sam da mi pošalju desetinu ljudi koji će nas zamijeniti. Nakon poduljeg uvjeravanja pristali su i poslali mi Barabana, Žunu 35 i njegovu skupinu da nas zamijeni.
Svojima sam na Šumetu i Veljem vrhu zapovjedio da pokupe sve naše stvari i da se ujutro spuste u Topolo.
Potom sam javio i u zapovjedništvo brigade “Tigru” gdje smo. Ni oni nisu vjerovali. No morali su.
Za to su se vrijeme moji popeli na brdo, a nakon njih i Turbo sa svojom ekipom.
Na vrhu je vjetar bio sve jači i hladniji. A kako smo bili znojni, vjetar nas je sušio i počelo nam je biti hladno. Potom je počela padati i lagana kiša. Samo nam je još i to trebalo. Kiša je počela padati sve jače, a Žuna još nema.
Zapalili smo i vatru da se malo ugrijemo. Vjetar je jako puhao i morali smo voditi računa da ne okrene vatru prema nama, da se ne zapalimo, a i općenito da ne zapalimo brdo.
U međuvremenu, oko dva sata ujutro 21. svibnja, javljeno mi je da su se Ilija, Palestinac, Levi i Božo spustili u selo. Nisu čekali jutro.
Kako je padala lagana kiša, Žunama je bilo teško penjati se na vrh jer je kamen bio mokar i bilo je sklisko. Tijekom njihova penjanja u više su navrata tražili da ispucam nekoliko paljboreda, da se mogu orijentirati kojim se smjerom kretati prema vrhu.
I tako, negdje oko tri sata ujutro Žune su se popele na vrh brda. Veoma smo kratko razgovarali te smo se i mi spustili dolje prema selu. Spuštali smo se veoma dugo, jer je padala kiša i bila je noć. Po takvu vremenu ne treba puno čovjeku da se posklizne i razbije o kamenje. Ja sam na sebi imao neke slovenske vojne smeđe čizme. Bile su gumene, savitljive, mekane, lagane, visoke, vodootporne, jednom riječju, izvrsne. Nikada nisam ni prije ni poslije nosio kvalitetnije čizme u Hrvatskoj vojsci. Šteta što svi nisu imali priliku nositi takve čizme pa da mogu reći onu narodnu da “čizme glavu čuvaju.”
Ujutro negdje oko devet sati stigli smo u selo. Dan se razvedrio i sunce je počelo pržiti.
Bili smo jako umorni. Na brzinu smo nešto pojeli. Nakon toga su se neki otišli odmoriti dok sam ja s Milom i Kikijem otišao u Klek po američke prikrivne odore. Kako pričuvnu opremu nismo imali, trebali smo čistu i suhu odoru.
Sada neprijatelj nije više topnički mogao tući po selu. Moral u izvidničkom vodu bio je na najvišoj razini.
U selo smo se vratili poslije podne oko trinaest sati. Iz Kleka smo donijeli Kukecove američke prikrivne odore za sve iz izvidničkog voda te potrebnu hranu i vodu za nekoliko dana.
U selu se nisam dugo zadržao. Uzeo sam petoricu svojih i kamionom otišao pregledati bivše neprijateljske položaje u selima ispod Okladnika.
Na ulazu u selo Smokovljane cesta je bila dignuta u zrak i jednim dijelom urušena. Na tom smo dijelu stali i pješice prešli preko ceste i dalje izviđali.
Kraj ceste u provaliji bio je izgorjeli pinzgauer JNA.
Pri tom prijelazu imali smo sreće što nismo stali na mine. Poslije je brigadna inženjerijska satnija popravljala cestu, tj. stavljala ju u funkciju. Iz šljunčane podloge izvadili su jedanaest protuoklopnih i oko puta nešto protupješačkih mina. Kako su znali da se pakiranje mina izvodi u četvero, mislili su da je dvanaestu minu aktivirao pinzgauer. Bager koji je ravnao cestu naišao je baš na tu dvanaestu minu. Kraj bagera je stajao jedan inženjerac Milković. I njega i kotač bagera mina je raznijela. U žurbi inženjerci nisu pazili i dobro pregledali pinzgauer.
Naime, pinzgauer je izgorio, ali je na sebi imao sve kotače. Njega je najvjerojatnije pogodilo naše topništvo i izgorio je. Eto vidite što mala nepažnja, ili možete to nazvati kako god hoćete, može u našem poslu prouzrokovati.
Prekontrolirali smo nekoliko sela od Smokovljana, Mjenovića, Tunjica, Podgore, Zabreža, Branilovića, Visočana do Donjeg i Gornjeg Sela. Pri tom izviđanju našli smo nekoliko mina 120 i 82 mm, raketa za netrzajni top, protuoklopnih mina i nekoliko sanduka strjeljiva za automatsku pušku. Ta količina je bila mala u odnosu na veličinu postrojbe koja je bila tu smještena. Zaključili smo da se neprijatelj organizirano povukao s prednjih položaja. Neke smo sanduke pokupili i otišli do kamiona. Ostatak smo pronađenog strjeljiva ostavili s namjerom da ga pokupimo kad cesta bude prohodna. No više nikad nismo otišli u ta sela pokupiti strjeljivo i nadam se da ga je tada netko drugi pokupio.
Oko šesnaest sati vratili smo se u selo. Bili smo jako umorni. Nakon toga sam se htio malo odmoriti.
U selu sam saznao da je Bruno, Žuna 10, jučer sa svojom ekipom otišao predaleko i da su upali u zasjedu. On je poginuo, a ostali su se uspjeli izvući.
Go to top
Template by JoomlaShine