Brigada se na kraju godine 1991. prvi put skupila na jednom bojištu i bila angažirana kao brigada. Do tada je djelovala u manjim skupinama po cijeloj Hrvatskoj. Nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma u početku siječnja 1992. godine, brigada se jednim dijelom izvukla s bojišta i smjestila u vojarnu “Croatia” u Zagrebu. Moja 1. bojna izvukla se s prvih položaja u Kričkama i smjestila u barake Petrokemijskog poduzeća u Kutini. Barake su bile smještene odmah kraj poduzeća i u njima su se prije toga odmarali Petrokemijini radnici. Naša je zadaća u početku bila, biti u pripravnosti zapovjednika OS Posavina.
U to se vrijeme u Hrvatskoj provodila prva veća demobilizacija postrojba pričuvnog sastava, tako da je jedan dobar dio pričuvnika pristupio u djelatni sastav Zbora narodne garde.
 
Nedugo poslije toga s bolovanja se vratio zapovjednik 2. voda. On je uz pomoć zapovjednika 1. bojne na neprimjeren način preuzeo zapovijedanje 1. satnijom. Nakon takve primopredaje dužnosti otišao sam u Zagreb u bazu Senjak u njoj nisam bio dugo, već sam nakon nekoliko mjeseci izbivanja otišao doma u rodni kraj, Međimurje.
U početku mi je bilo teško. Mislio sam, što sam to pogriješio da se na takav način odnose prema meni? I kakvi su to ljudi koji dopuštaju da se negativni ljudi tako ponašaju te kamo to vodi? Doma sam uz svoje probleme slušao i probleme drugih ljudi. No, tamo sam čuo i lijepih stvari koje su se zbile otkad me nije bilo.
Nekadašnja općina Čakovec iz koje je nastala Međimurska županija jedna je od rijetkih regija u Republici Hrvatskoj gdje se nisu izravno izvodila ratna djelovanja za vrijeme Domovinskog rata. No županija se veoma uspješno uključila u obranu Domovine i ujedno je prva regija u Hrvatskoj koja je očišćena od snaga bivše JNA.
Na samom početku, već tijekom srpnja 1991., na prostor današnje Međimurske županije stigle su prve kolone pro-gnanika iz Baranje, podrijetlom iz Međimurja. Baranju su naselili u poratnoj kolonijalizaciji godine 1946., zatim iz istočnog dijela Slavonije, s Banovine i Moslavine, a 1992. godine i iz Bosne i Hercegovine. Trebalo je te prognanike i izbjeglice negdje smjestiti. U cijeloj županiji u to vrijeme radio je samo jedan hotel, koji je poslovao na komercijalnim načelima. Znači, nije mogao prihvatiti prognanike dulje vrijeme.
Nije bilo organiziranog smještaja, kao na primjer smještaja u Dalmaciji u državne hotele. Na kraju se jedan dio smjestio kod svojih bližnjih i daljnjih rođaka, prijatelja i znanaca. Drugi dio prognanika, koji nisu imali nikoga u Međimurju, mještani županije primali su u privatni smještaj, pojedinci su svoje vikend kuće stavili na raspolaganje za smještaj, a ostali su bili smještani privremeno u društvene ustanove kao što su sportske dvorane, odmarališta poduzeća i župne urede.
Već s ratom u susjednoj Sloveniji u Međimurju se javlja otpor agresivnom ponašanju jugosoldateske. Organizirano se sprječava prolazak tenkova preko mosta na rijeci Muri u Murskom Središću, zaustavlja se tenk na ulasku u grad Čakovec, a organizira se i služba osmatranja i izvješćivanja na crti sadašnje granice s Republikom Slovenijom tijekom rata u Sloveniji.
Organizirano se vrši praćenje događaja u i oko vojnih objekata na području Međimurja i izvješćuje se Krizni štab općine. Narod se samoorganizira i uključuje u sve vidove organiziranog otpora, organiziraju se Odredi narodne zaštite sa svrhom obrane svojih mjesta i onemogućavanja neprijatelja u slučaju izlaska vojske iz vojarni JNA. Ubrzano se vrše priprave za podizanje dvaju odreda teritorijalne obrane, osniva se Sportska četa itd.
Narod Međimurja bez pomoći sa strane na početku Domovinskog rata zauzima vojarnu i sve karaule bez nekoga velikog problema. Ne zbog toga što se neprijatelj možda nije želio boriti, već zbog snalažljivosti običnih ljudi i organizatora obrane Međimurja te zato što je neprijatelj ipak znao da ako išta poduzme, ne bi imao nikakve prilike da preživi. U toj županiji neprijatelj nije mogao dobiti nikakvu pomoć ostalih postrojba JNA koje su se nalazile u blizini, jer su i one bile u istoj situaciji. Isto tako, JNA nije imala potporu domaćeg stanovništva, jer je u toj županiji nastanjeno više od 90 % Hrvata.
Nakon pada vojarne u Čakovcu sa zaplijenjenim oružjem jedinice teritorijalne obrane odlaze u pomoć gradu Varaždinu te nakon par dana pada i vojarna u Varaždinu.
Od odreda teritorijalne obrane kasnije se ustrojava 54. samostalna pješačka bojna koja je djelovala pretežito na zapadnoslavonskom bojištu. Samo šest dana nakon pada vojarne 23. rujna 1991. godine formira se 34. inženjerijska bojna koja se odmah upućuje na područje Pokupskog s ciljem zaprječavanja terena i inženjerijskog osiguranja borbenih djelovanja.
U vojarni Čakovec ustrojava se i inženjerijski bataljun 2. oklopno-mehanizirane brigade, kasnije imenovan 35. inž. bojna koja 20. listopada 1991. godine ulazi u sastav 34. inženjerijske bojne. Ova inženjerijska postrojba tijekom cijelog Domovinskog rata činila je okosnicu inženjerijskog osiguranja svih borbenih djelovanja u zoni odgovornosti Zbornog područja. Potkraj rujna 1991. godine osniva se i Međimursko-baranjski odred, koji je, otišavši na bojište oko Osijeka, ušao u sastav 107. valpovačke brigade i Međimursko-dalmatinski odred koji je potkraj rujna i početkom listopada 1991. djelovao oko Murvice i u zadarskom zaleđu. Još jedan takav vod, pod nazivom Slavonski vod, odlazi na valpovačko bojište. Kasnije se priključuje Baranjsko-međimurskoj bojni, a jedan dio 54. samostalnoj pješačkoj bojni. Bila je i tu prva eskadrila lakih bojnih zrakoplova višestruke namjene za HRZ i PZO. Kasnije se ustrojila i domobranska bojna te 4. radarska postaja brigade ZMIN.
Ovom prilikom moram posebno navesti, jer to se često neopravdano izostavlja, u opsadi karaula sudjelovala su sva lovačka društva iz bivše općine Čakovec. Oni su isto tako svojom izvrsnom organizacijom i svjesnošću tog povijesnog trenutka doprinijeli da JNA ne razori kraj, kao što je činio u drugim krajevima Lijepe naše.
Prilikom oslobađanja vojarne i karaula zarobljene su znatne količine oružja i vojne opreme. Ipak se u to vrijeme kupovalo pojedinačno i organizirano oružje i vojna oprema. Iz knjige Međimurje u Domovinskom ratu za slobodu Hrvatske iz godine 1992. izvadio sam zanimljivu pojedinost: kad je 17. rujna 1991. oslobođeno područje današnje županije, do listopada iste godine razdijeljeno je oko šest tisuća komada raznog oružja - dostatno za opremanje triju brigada.
Osim pješačkog naoružanja iz vojarne u Čakovcu su preuzeta inženjerijska sredstva bivšeg inženjerijskog puka kojima su opremljene inženjerijske postrojbe diljem Lijepe naše, a veliki dio ostao je sadašnjoj 34. inženjerijsko-pontonirskoj bojni u Čakovcu, te goleme količine minsko-eksplozivnih sredstava neophodnih za zaprječavanje i miniranje.
Tek kad je oslobođen Varaždin, stručno je procijenjeno da je zarobljeno oko dvadeset tisuća komada raznog oružja, sedamdeset četiri tenka T55, šezdeset šest oklopnih prevožnjaka, trideset teških topova i haubica od 152 do 155 mm, četiri višecijevna raketna bacača Oganj, šest višecijevnih raketnih bacača Plamen, dvije stotine pedeset raznovrsnih vozila, više bitnica minobacača i drugog oružja te golema količina ratne opreme, dovoljno za opremanje oko deset brigada. To oružje i oprema ojačali su dragovoljce oko sedam puta te je znatno podigla bojni moral, što je omogućilo da se uspješno organizira zaustavljanje neprijateljskog napredovanja prilikom presijecanja i prodora po dubini Republike Hrvatske.
U to su vrijeme mnoga poduzeća u županiji izrađivala razne betonske i željezne ježeve za zaprječivanje cesta, izrađivali su se prvi minobacači 82 mm, proizvodilo donje rublje za vojsku i drugo.
Bilo je tu i poznatih i nepoznatih pojedinaca koji su se na samom početku uključili u profesionalne postrojbe Zbora narodne garde Ministarstva unutarnjih poslova.
Sve me to upućuje na to da se bez problema mogla ustrojiti jedna pješačka brigada koja se mogla prema potrebi slati na bojište po cijeloj Domovini.
Bilo je tu i jako puno pohvalnih primjera i onih Međimuraca koji se nisu mogli neposredno uključiti u obranu Domovine, od onih koji su živjeli ili žive i rade po cijelom svijetu. To su činili tako da su osobnim izdvajanjem prikupljali razne donacije i sami organizirali dostavu u Međimursku županiju. Pri tom prikupljanju pričali su prijateljima i poznanicima u državi, kraju iz kojeg su se otisnuli u svijet, što se zbiva u Domovini i na taj način prenosili istinu o ratu u Hrvatskoj te time mobilizirali velik dio javnog mišljenja na našu stranu. Poslije toga su se i sami starosjedioci veoma aktivno uključili u prikupljanje donacije. Bilo je tu robe za svakodnevne potrebe, za medicinske potrebe i druge.
Iz svega se ovoga vidi da su žitelji Međimurske županije i te kako znali da je rat.
Doma sam bio zaokupljen zbivanjima na ratištu. Nisam dugo mogao izdržati, želio sam se što prije vratiti natrag u bazu.
Prije nego što sam se vratio u Zagreb, s Pepanovim bratom Ivanom Fricom rodom iz Belice, koji radi i živi s obitelji već godinama u Njemačkoj, dogovorio sam se da mi u Njemačkoj kupi malu videokameru u vrijednosti do tisuću i tri stotine maraka te kad se drugi put bude vratio u Hrvatsku, da mi ju donese. S Viky sam uštedio nešto novaca taman da možemo kupiti videokameru te vrijednosti. Viky je na samom početku Domovinskog rata završila srednju školu za fotografa, a zbog zračnih opasnosti u Zagrebu maturirala tek na početku 1992. godine. Imala je kodak oko petnaest godina star. I sve fotografije koje ćete vidjeti u nastavku knjige, djela su Viky i njezina fotoaparata i naše videokamere.
Videokamera i fotoaparat su nam bili potrebni da možemo snimati ratne događaje izravno na bojištu. Već sam tada uvidio da će povijesna građa, a pogotovo s prve crte, i te kako trebati za tumačenje i dokazivanje istine o Domovinskom ratu.
Nakon toga sam spremio stvari i otputovao u Zagreb.
U Zagrebu u bazi Senjak razmišljao sam o ustrojavanju nove postrojbe, izvidničkog voda. Tu sam svoju zamisao u nekoliko navrata izložio zapovjedniku 1. bojne. On se na kraju složio s mojim prijedlogom i komentirao kako nemamo potporni vod i najvjerojatnije ga tako brzo ne ćemo imati te bismo na taj račun ustroja mogli ustrojiti izvidnički vod, ionako nam treba što više pješaka. Nakon toga mi je rekao kako još mora tražiti odobrenje od zapovjednika 1. A brigade ZNG-e, Marekovića. Slijedilo je nekoliko tjedana čekanja.
Tijekom veljače bio sam na promociji prvih visokih časnika u 1. A brigadi ZNG-e u Kutini i nižih časnika u Novskoj. Bio je to veličanstven doživljaj. No već tada sam primijetio da su na postrojavanju bili i oni koji svojim “zaslugama” nisu trebali biti na postrojavanju, a kamoli dobiti čin. Već se tada izgubila nit koja je vodila do onih pravih boraca. No mislio sam kako smo se tek ustrojili, bit će vremena da se još dokažu, a ostali i dalje potvrde svoje zasluge. No kako je vrijeme prolazilo, mi smo odlazili s bojišta na bojište, tih pravih je bilo sve manje i manje, dok je onih prvih bilo sve više i više.
 
001-Dodjela-prvih-cinova-u-Kutini
 
Poslije sam, tek godine 1996., prilikom traženja osobnih vojnih podataka u Personalnoj upravi Ministarstva obrane, saznao da sam i ja tada odlukom Predsjednika Republike Hrvatske 12. veljače 1992. dobio prvi čin poručnika.
Vrlo zanimljivo.
Go to top
Template by JoomlaShine