Dvadeset i četvrtoga svibnja rano smo se ujutro spakirali i krenuli prvi put preko Rudina u Čepikuće. Na raskrižju na Rudinama uočili smo jedan uništeni tenk T34.
 
049-film---Unisteni-neprijateljski-tenk-T34
 
Negdje oko šest sati stigli smo u Čepikuće. Sa mnom su bili Poturiček, Mile, Ivo, Turbo, Kiki, Slogar, Božo, Levi i Žic. U Topolu su ostali Puška, Palestinac, Viky i Ilija.
Ilija je donio odluku da se danas skida. Tada nas je ostalo trinaest, i to Poturiček, Turbo, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Viky, Palestinac, Božo, Puška, Levi i Žic. Palestinac se nije dobro osjećao i zbog toga je otišao u Ploče k liječniku.
Formirao sam kolonu i stazom iza vatrogasnog doma krenuli smo po brdima prema selu. Tijekom hodnje nisam gledao kartu pozicija, već sam se više oslonio na to kad dođemo do naših prvih položaja, onda ću pogledati na kartu i definirati gdje je to selo i kojim ćemo smjerom napadati.
Nakon sat vremena hoda stigli smo do naših prvih položaja. Popeli smo se na prvi položaj, koji je držala 1. satnija.
Kad smo se popeli na glavicu, pitao sam zapovjednika zna li gdje je selo Zatmorje.
Odgovorio je da zna i odveo me do ruba vrha i pokazao selo ispred sebe. Ni tada nisam izvadio kartu da se definitivno uvjerim je li to to. Pitao sam ih jesu li tamo uočili neprijatelja.
Odgovorili su da ih vide u selu. Rekao sam im da mi idemo zauzeti neprijateljske položaje u tom selu.
Na tom smo se mjestu malo odmorili i doručkovali. Jeli smo ono što si je svaki uzeo sa sobom. Ja sam uglavnom nosio nareske, kruh, čokolade i mlijeko te oko dvije do tri litre vode.
Spustili smo se niz glavicu i oprezno i polako krenuli naprijed. Vrijeme je bilo povoljno. Tijekom kretanja sunce je svijetlilo u naša leđa. Kako smo se približavali, vidjeli smo da je to u stvari selo od tri do četiri kuće. Zaključili smo da tu ne bi trebalo biti jakih snaga, i ako jesu, negdje su iza sela po vrhovima. Znači, neprijateljskih se snaga u selu ne trebamo bojati, nego su sjevernije oko sela. Selo je smješteno u kotlini. U toj se kotlini nalazilo nekoliko vrtača. Puta do sela iz smjera Čepikuća nije bilo. Bila je samo magarčeva staza. Kuće su jednim dijelom bile građene ciglom, a krovovi su bili od crijepa. Postavili smo si pitanje tko je tu ciglu i crijep donio u selo, jer puta nije bilo. No, mi smo imali drugoga posla.
Približili smo se selu. Na ulazu je u jednoj vrtači civil starijih godina kosio travu. U drugoj su vrtači pasle koze i ovce. Njih smo se morali posebno čuvati. Postojala je mogućnost da nas one zamijete i uznemire se.
Na tom sam dijelu ostavio jednoga gardista.
U selu smo čuli muške glasove. Prema ovomu što smo do sada vidjeli, zaključili smo da u selu nema puno neprijateljskih vojnika. Ušli smo u selo do prvih kuća. I na tom dijelu ostavljam jednog vojnika. Krećemo se prema izvoru ljudskoga glasa. Do mene je bio Poturiček. On je imao austrijski snajper SSG. Pozvao sam ga i potiho mu rekao da je meni to sve sumnjivo i da prati samo mene te da ću ja prvi pucati.
Stižemo do središta sela ispod jedne terase. Na njoj su se vodili razgovori. Razgovore nismo mogli razaznati niti smo mogli znati koliko ima vojnika na njoj, jer ne mora biti da svi razgovaraju. Jedan je od njih sjedio na klupi naslonjen na ogradu koja je bila šuplja.
Poturičeku sam prstom pokazao da ja idem prvi na terasu i da ću ja prvi pucati. Ostale sam gardiste rasporedio oko nas da nas štite. Poturiček se snašao i u onom istom trenutku kad sam se ja penjao na terasu, on je svoju snajpersku cijev progurao kroz šuplju ogradu i prislonio ju na vojnikovu glavu u zatiljak.
U tom trenutku ulazim na terasu. Mozak mi radi tristo na sat. Pogled mi snima ljude, vojnike, sve što radi brze pokrete, kao fotoaparat koji u jednoj sekundi napravi nekoliko desetaka fotografija.
Potiho progovorim: “Ne miči se!” s namjerom da čuju oni koji su u blizini, a da me ne čuju oni koji su malo dalje i na taj način dobijem na vremenu i snimim sve na terasi i okolo. U cijelom Domovinskom ratu plašio sam se samo jednoga, i toga sam se i sada bojao. A to je da ne ozlijedim ili, ono najgore, da ne ubijem koga od naših, samo zbog svojega nehaja ili nepažnjom ili krivnjom drugih. Vjerujte mi, to nam se u Domovinskom ratu jako često događalo. Takve stvari zapovjednik, a kamoli vojnik, ne može naučiti u civilnim školama.
Za mene je to bilo nešto novo i do sada nepoznato. Naše ponašanje i radnje bile su spontane. Nigdje to nismo učili i naučili. Držali smo se prirodnog zakona. Najjači ostaje u prirodi, slabiji gubi u ovom slučaju životnu bitku.
Nego, da ja nastavim što se dalje zbilo!
Snimao sam sve živo što se nalazi na terasi i okolo. Na terasi su bila dva vojnika u prikrivnoj odori. Čija je to odora? U tom se trenutku nije moglo raspoznati. Primijetio sam da je prljava i zgužvana. Znači, vojnici su dugo na terenu. Jedan je od njih stajao i gledao u mene. Bio je starije godište. Neobrijan, ali kratko ošišan. Puška mu je bila naslonjena na ogradu. Drugi je vojnik sjedio na klupi kraj ograde i on se nije pomaknuo. Bio je mlađe dobi. Na sebi je nosio kapu. Nije me ni pogledao jer je na njegovu glavu Poturiček imao naslonjenu snajpersku cijev.
Na terasi je bio i jedan civil. On je bio uperio pogled u mene i isto tako nije se ni maknuo. Čekao je što će se dogoditi. Bilo je mirno. Kao da je vrijeme stalo. To mi je odgovaralo. Sada sam se trebao uvjeriti čiji su. Neprijatelji ili naši gardisti. Kod prvog vojnika na glavi sam primijetio crnu vrpcu i nešto poput grba. Takve smo vrpce samo mi, hrvatska strana, nosili.
Da budem siguran, pitao sam ih čiji su.
Prvi, stariji vojnik na brzinu mi je odgovorio: “Tigrovi.”Kako sam ja na glavi nosio američku kapu i na njoj se jasno isticao hrvatski grb, sumnjao sam da je vidio taj grb i želi dobiti na vremenu.
Ponovno sam ga pitao: “Iz koje bojne?”
Odgovorio mi je: “Iz Orlova.”
“Tko je zapovjednik Orlova?”
Odgovorio je: “Bača.” Za to sam mu se vrijeme približio i uvjerio se da na toj crnoj vrpci nosi hrvatski grb. Bili su to naši vojnici iz 6. bojne, izvidnici.
Prvi je vojnik bio zpovjednik 1. voda 1. satnije 6. bojneZvonko Vujević, pred kraj godine postao je i zamjenik zapovjednika naše 1. bojne. Rekao je da mu je ovo prvi put da ga je netko tako uplašio i da mu do sada nitko to nije uradio. Prema njegovu objašnjenju, njegova bojna drži položaje sjevernije od sela. Bili su to naši lijevi susjedi. Moja je greška bila što nisam pitao naše snage iz 1. bojne preko kojih sam prešao u napad, tko im je lijevi i desni susjed. No, što je, tu je, dobro se i to završilo. Oni su se spustili u selo s namjerom da popričaju s mještanima.
Drugi vojnik bio je Josip Dodić iz istog voda. Mislim da nije imao ni dvadeset godina. I on je izjavio da se jako uplašio. On je poslije poginuo prilikom zauzimanja glavice Zelenikovac. Četnici su napravili protunapad i došli do njegova mrtva tijela, potom su ga i spalili.
Pitao sam ih koje je zapravo ovo selo.
Odgovorili su mi da je to Strmica.
Potom sam ih pitao gdje je selo Zatmorje.
Mještanin sela pokazao mi je rukom smjer jugoistočno. Izvadio sam kartu i uvjerio se da je mještanin u pravu. Odmah sam potom postavio pitanje: “Gdje to onda drže položaje satnije iz 1. bojne?” I ubrzo po karti zaključio da drže položaje odmah kod prve glavice iznad sela Čepikuća. Znači da su krivo prijavili zapovjedniku 1. bojne svoje položaje.
Kako smo do sada izgubili puno vremena, bilo je već kasno da napadnemo neprijateljske položaje u Zatmorju. Uostalom, tko nam i jamči da su oni u tom selu?
Nakon kraćeg odmora ipak smo nastavili prema Zatmorju, da identificiramo njihove stvarne položaje. Probijali smo se kroz šikaru i veliko kamenje. Ubrzo smo popili svu vodu. Pokušao sam stupiti u kontakt s našima. Nisam nikoga dobio. Bilo je oko petnaest sati. Do neprijateljskih položaja još nismo došli.
Odlučio sam da se vratimo na početne pozicije i obavijestim zapovjednika 1. bojne o stvarnim položajima naših snaga te da sutra prvo premjestimo naše snage na prave pozicije pa tek onda možemo razmišljati o napadu.
Vratili smo se u Strmicu. Tu smo se mislili malo dulje odmoriti. Do tada se na onu isto terasu skupilo cijelo stanovništvo sela. Bilo ih je šestero i to Kata i Luka Rajić, Ana i Jura Rajić i Boro Vide te bolesna i nepokretna Kata Rajić. Svi su bili starija godišta. Pitali smo ih kako to da žive tu u brdima gdje nema struje, televizora, radija itd. Kako uopće imaju vijesti od ostatka svijeta.
Odgovorili su mi da imaju radio, ali im se baš tih dana baterija istrošila. Pitali smo ih koja baterija. Tog se trenutka jedan mještanin dignuo i otišao po radio. Ubrzo je donio jednu drvenu kutiju. Mislili smo da je to kutija iz koje će izvaditi radio. No on je radio obio daskama, s namjerom da četnici ne vide da on ima radio i da sluša što se zbiva u regiji.
Ivo je istog trena iz svoje svjetiljke izvadio plosnatu bateriju 4 V i dao mu je. Mještanin mu je bio jako zahvalan i nudio mu je nešto za uzvrat. Ivo nije htio ništa.
Kako smo ubrzo trebali krenuti, rekli smo im da ćemo sutra najvjerojatnije opet doći u selo i da ćemo im tada donijeti konzervi, vode i druge hrane te nekoliko baterija itd.
Na to su nam odgovorili: “Sinko, tako nam je i ona banda obećavala, ali ništa nismo dobili.”
Ostali smo zatečeni. Ništa nismo komentirali. Pozdravili smo se i otišli na početne položaje.
I što mislite, jesmo li im drugi dan donijeli tu hranu i druge potrepštine? Nismo im donijeli. Dobili smo drugu zadaću i više nikad nismo bili u tom selu.
Kad smo se približavali našim položajima, morao sam biti oprezan da naši ne otvore paljbu po nama. Uspješno smo se vratili na početne pozicije. Rekli smo im da smo bili u onom selu ispred njih.
Nisam s njima htio raspravljati o pogrešno držanim položajima, već sam ih samo pitao znaju li gdje su neprijateljski položaji i drže li ih na mjestu gdje su ih prijavili na karti pozicije.
Na prvo su mi pitanje odgovorili da sada ne znaju gdje su neprijateljski položaji, a na drugo da im je sada jasno zašto četnici gađaju položaje tako daleko ispred njih. Misle da smo mi tamo. Shvatili su da nisu na onim pozicijama za koje su rekli da jesu. Potom smo nastavili u Čepikuće. Tijekom puta tražio sam da Rašo dođe u selo da mu objasnim svoja saznanja. Kad smo se spustili u selo, Raše nije bilo, bio je njegov zamjenik Zagi. Njemu sam sve objasnio.
Nakon toga smo otišli u Topolo. Bili smo jako umorni. U Topolu sam svoje ukrcao i otišao u Klek pronaći Rašu i sve mu objasniti. Našao sam ga. Nakon završetka izlaganja Rašo mi je zapovjedio da sutra odvedem 3. satniju na prave položaje. U Topolo sam se vratio oko pola noći.
 

 
Drugi dan, 25. svibnja, rano ujutro otišao sam odvesti 3. satniju na prave pozicije. Kad sam se vratio, do nas je došao Marek i izrazio želju da se ponovno vrati u izvidnički vod. Odobrio sam mu i tada nas je opet bilo četrnaest, i to Poturiček, Turbo, Mile, Ivo, Kiki, Slogar, Viky, Palestinac, Božo, Puška, Levi, Žic i Marek.
 

 
Dvadeset i šestoga svibnja morali smo preuzeti i držati položaj Mesnice, tt 726 istočno od sela Čepikuća, i sjeverno od Tmora, tt 899. Na taj sam zadatak odlučio poslati skupinu izvidnika bez mene. I tako su se ujutro spakirali Ivo, Božo, Kiki, Marek i Slogar te sam ih odveo na taj položaj. Preuzeli su položaj od naše 3. satnije.
Na bolovanju su u selu ostali Žic (pošteda četiri dana), Palestinac, Levi, a Puška je nabavio uputnicu za specijalistički pregled u Zagrebu.
Isto je tako u selu ostao Turbo jer je njemu danas bio dvadeset i drugi rođendan. U takvim slučajevima svi su bili oslobođeni zadaće. On je nabavio dvije gajbe piva za nas i ove kad se vrate s položaja.
Ja sam potom otišao u Klek po hranu, vodu, odoru i oružje za Mareka, dok je Viky nabavljala kasete 8 mm za videokameru od Josipa Oreškovića i Ivice Matoševića te kupovala filmove za fotoaparat po dućanima u Metkoviću.
Go to top
Template by JoomlaShine