Osmoga studenoga ujutro do nas u školu došao je Rašo i rekao da idemo na nove položaje. Nedugo poslije njega po nas dolaze vojni kamioni. Ukrcavamo se i krećemo. Rašo je bio na čelu kolone. Vozimo se kroz Banovu Jarugu, Lipovljane, Novsku, Staro Selo. Silazimo s asfalta i prelazimo na šljunčani put. Dolazimo do Brestačkog brda i tu stanemo.
Rašo nam kaže da su to naši novi položaji. Treba osigurati sigurnu komunikaciju prema Kričkom brdu. Neprijateljski su položaji bili nekoliko kilometara udaljeni u selu Kričkama. Iskrcali smo se iz kamiona. Moja je satnija zauzela položaje na početku brda, a 2. satnija u produžetku ceste prema Kričkom brdu.
 
Položaje smo zauzeli tako da se razvučemo maksimalno što dalje uz put, uz uvjet da postoji vizualni kontakt među položajima. Stali smo na cestu i razmišljali što da prvo uradimo. Šuma je na tom dijelu bila niska. Vrijeme je bilo takvo da kiša samo što nije počela padati. Nismo imali nikakav alat kojim bismo mogli napraviti kakve zemunice.
Poslije podne sam obišao sve položaje. Gardisti su bili nezadovoljni smještajem. Kako nismo znali koliko ćemo dugo ostati na tim položajima, nazvao sam zapovjednika 1. bojne Rašu da nam pošalje šatorska krila, lopate, krampove, sjekire i pile. Odgovorio je da ne zna gdje će to nabaviti, ali da će dati zadaću logističarima. Znao sam da od toga ne će biti ništa.
Spustila se noć i opet je bilo hladno. Ovaj smo put smjeli ložiti vatru. Grijali smo se cijelu noć.
 
049-karta
 
Ujutro, kad su nam dovezli hranu, zamolio sam vozača da me odveze do prvog sela. Odvezao nas je u Staro Selo. Odlazili smo od kuće do kuće i molili gospodare da nam posude sjekire, lopate, krampove, pile. Svi su nam dali što smo tražili ako su imali. Obećao sam im da ćemo alat vratiti. No, mi smo poslije otišli dalje i nikad ga nismo vratili. Na mnogim sam mjestima pričao kako nismo vratili alat i obećavao da ću im se na neki način odužiti. I ovom se prilikom mještanima sela Staro Selo zahvaljujem na pomoći.
Vratili smo se natrag na položaje i podijelili alat 1. satniji. Počeli smo raditi zemunice. Na jednom brježuljku kraj ceste iskopali smo grabu za nas pet. Malo dalje srušili smo stabla i pokrili zemunicu. Na nju smo stavili najlon da nas kiša ne smoči i na sve to stavili smo zemlju. Naša je zemunica bila gotova prije mraka. Naložili smo vatru i grijali se u njoj. Imali smo kakav takav zaklon i od kiše i od mogućega neprijateljskoga granatiranja. Barem nismo bili na otvorenome.
Prije mraka otišao sam obići ostale položaje. Nitko još nije izradio zemunicu. Neki čak još nisu ni počeli, nisu znali kako to izgleda. Pokušao sam im objasniti, ali nisu bili zainteresirani. Vratio sam se na svoj položaj u zemunicu i grijao se. Po noći je padala lagana kiša. Mi smo bili na toplome.
 

 
Ujutro je prestalo padati, ali je i dalje bilo oblačno. Kad smo izišli na cestu, većina je gardista već bila na cesti. Bilo im je jako hladno kroz noć i jedva su čekali da svane.
Otišao sam do Đuke. On se sa svojom ekipom smjestio jedini preko ceste. Kad sam došao do njih, vidio sam Pinkija kako se ogrnut šatorskim krilom grije kod otvorene vatre. Oko njega su se sušile njegove osobne stvari. Pinki je drhtao od hladnoće. Đuka mi je tada ispričao kako Pinki jučer nije htio zajedno s njima kopati zemunicu. Odvojio se od njih i neposredno kraj njih kopao je svoju zemunicu. Kopao je u jednom kanalu. Upozoravali su ga da nije dobro kopati na tome mjestu. On za ta upozorenja nije mario. Do mraka je nije završio. U noći su svi otišli na odmor. Neki u završene, neki u poluzavršene zemunice, a neki na otvorenome.
Negdje oko tri sata Pinki ih je probudio. Vikao je kako ne zna plivati. Otišli su vidjeti što mu je. Kad su došli do njega, vidjeli su da se nalazi u vodi. Naime, po noći je padala kiša i tekla kanalima. Pinki je iskopao grabu u kanalu i graba se napunila vodom.
Kako je Pinki spavao, nije ni shvatio da se graba napunila vodom. Bio je sav mokar i sad se suše njegove stvari.
Poslije toga otišao sam k ostalim gardistima. Neki su već nastavili dograđivati zemunice. Do nas je došlo nekoliko kamiona punih vojske. Stali su i pitali gdje da se razmjeste. Bila je to satnija pravosudne policije iz Lepoglave. Mislim da je zapovjednik te satnije bio Vuković. Bili su dobro opremljeni i naoružani. Razmjestili smo ih u našem produžetku. Tražili smo da zauzmu položaje dovoljno daleko jedni od drugih, uz uvjet da se položaji međusobno mogu vidjeti. Sljedećih nekoliko dana nisu dobili hranu, pa smo s njima dijelili dok nisam organizirao da se i njima vozi hrana.
 
 

 
Desetoga studenoga opet je do naših položaja došao zapovjednik izvidničke satnije 1. A brigade ZNG-e Ante Gotovina sa svojom ekipom i tražio da ja idem s njim. Nisam pitao kamo. Rekao sam Đuki da me zamijeni i otišli smo.
Vozili smo se džipom skroz do lovačke kuće na Kričkom brdu. Tamo su parkirali ispod drveća. Gotovina je formirao kolonu i krenuli smo. Meni je dao da nosim raketu za osu. Svi su nešto nosili. Jedni su nosili tenkovske mine, jedan je čak nosio ljestve. Nisam još znao kamo idemo. Već kad smo se spustili malo niže niz brdo, prepoznao sam dijelove šume. Odlučio sam da idemo srušiti onaj most tamo gdje smo bili prije tjedan dana.
Njegova je ekipa bila malo promijenjena.
 
050-karta.jpg
 
Sada je poveo četiri inženjerca Dejana Petrovića kao zapovjednika, Zvonimira Mavrlja njegovog zamjenika, Martina Ožvačića i Boška Šalamona dok je Benček bio vozač u brigadi i nije trebao ići na ovu zadaću, ali je išao. Bio je tu još i jedan stariji lugar koji nas je vodio. Nakon dobrih pola sata hodanja stigli smo do mosta. Gotovina je poslao svoju ekipu da vidi ima li koga okolo. Na mostu i oko njega nikog nije bilo. Rasporedio je svoju ekipu da štiti prilaze do mosta.
Mavrlja i Šalamon su se spustili i počeli postavljati mine ispod mosta. Prvo su privezali ljestve ispod mosta i tek onda na njih postavljali tenkovske mine. Kad su to napravili, povukli su jednu žicu do nas u šumu.
Bili su spremni dignuti most u zrak.
Gotovina je dao signal da se njegova ekipa izvuče u šumu i da čeka. Čekao je da netko naiđe na most. Nismo dugo čekali. Nailazio je jedan “fićek”. U “fićeku” su bili dvojica vojnika u prikrivnim odorama. Kad su se približili mostu, malo su zastali, pa opet krenuli. I kad su već došli na most, opet su malo zastali. U tom trenutku Petrović je spustio polugu na upaljaču i dignuo most u zrak. “Fićo” je imao sreću. Nisu odletjeli u zrak. Samo jednu sekundu stao je pred mostom i bilo je dovoljno da ne odleti u zrak. To se tako brzo odvijalo da “fićo” nije stao, već je upao u krater na mostu. Na desnom je kraju most ostao čitav. U tom su trenutku po šumi počeli padati dijelovi mosta. Kako nisam imao kacigu, na brzinu sam stavio pušku na glavu da se koliko toliko zaštitim od mogućeg pada betona ili asfalta. To je trajalo nekoliko sekunda. Na sreću, nitko nije bio pogođen. Za to su se vrijeme na “fići” počela otvarati vrata. Gotovina je zapovjedio da ih zarobe. Dvojica su u “fići” počeli pucati po šumi. Čula se buka motora iz smjera Gornjeg Rajića. Zapovjedio je da ih skinemo. Gotovo smo svi pucali u “fiću”.
Nakon toga smo se okrenuli i žurnim trkom vratili natrag na naše prve položaje.
Sljedećih nekoliko dana pretežno su svi završili zemunice. Bili su donekle na suhome i sigurnome. Kiša je mjestimice padala.
Na tim smo položajima ostali još nekoliko dana. Tih su mi dana moji gardisti donijeli jedan letak koji je na nas spustio neprijateljski zrakoplov. Na njemu je pisalo:
 
HRVATSKI VOJNICI!
Iz hrvatskog nacionalnog korpusa izuzeta je ne samo Herceg-Bosna, već i dio Like, dio Bukovice, dio Slavonije, dio Posavine, Kordun, Banija, Vukovar… Hrvatski gradovi Dubrovnik, Split, Osijek, Šibenik, Zadar…. su opkoljeni. Srpska okupatorska vojska je još u Zagrebu, Rijeci, Istri, Gorskorn Kotaru…..
 
ZAŠTO? TKO JE KRIV?
IZDAJA
 
To je pošast koja se širi po hrvatskim rovovima!
Uz nadčovječanske borbe i proliveno more hrvatske krvi osvajali smo srpske vojarne, zarobili ogromne količine najmodernijeg naoružanja. Cijela nam je Europa pomagala – dobili smo oružje velike razorne moći, došli su nam u pomoć instruktori iz inozemstva. Mislili smo - MORAMO POBIJEDITI. Ali, onda kad smo bili najbliže ostvarenju tisućljetnog hrvatskog sna – došla je IZDAJA! U Glavni Stožer Oružanih snaga uvukao se naš krvni neprijatelj - KOS. Preuzeli su Stožer, vrbovali Vrhovništvo. Svi ti bivši srbo-komunistički časnici, generali, cijela KOS-ova mreža, svi su oni radili protiv nas dok smo mi ginuli. Danas pak, ruka koja je ponosno nosila hrvatski stijeg i hrvatsku strojnicu, vezana je sada hrvatskim lisicama i strpana u hrvatske uze. Hrvatska se danas još jedino može obraniti u Zagrebu.
 
HRVATSKI VOJNIČE!
 
Ti koji krvariš pod svakodnevnom kišom srpske tanadi, vrati se odmah u Zagreb, da djelatnom borbom pomogneš protiv izdaje koja se prijeteći nadvila nad Lijepu Našu. Jer dok Ti krvariš, dok Tvoji najbliži ginu u strašnom pogromu, dok u plamenu nestaju Tvoja sela i gradovi, Stožer i Vrhovništvo prodaju za konferencijskim stolom sve ono za što se Ti boriš. Vrati se dok nije dockan!
 
GLAVNI ODBOR ZA SPAS HRVATSKE
Go to top
Template by JoomlaShine