Trideset i prvoga prosinca, na samu Staru godinu, prije podne spremili smo se na teren. S nama je trebala ići 4. satnija. Prije samog odlaska na teren zapovjednik voda Galeković došao je u bazu Senjak i nagovarao gardiste da ne idu na teren jer nemaju kvalitetno odijelo, nemaju džempere, vreće za spavanje te da će se tamo smrzavati. Isto tako da nemaju kvalitetno oružje.
Na žalost, u svim tim navodima bio je u pravu. Neki su čak još nosili istočnonjemačku odjeću, tzv. “šibicarke”, koja se isticala od ostalih prikrivnih odijela. Ona je bila veoma topla. Unatoč tomu što je Galeković bio u pravu, tražio sam da to ne govori i ne traži od gardista da odbijaju ići na teren. No on je i dalje na tome inzistirao.
Ukrcali smo se u autobuse i krenuli na teren. Ipak, jedan dobar dio gardista je odustao od odlaska. Na raskrižju u Subockoj smo se iskrcali. Tamo su nas čekali kamioni. Ukrcali smo se i krenuli u Kričke. Stigli smo poslije podne i smijenili 2. i 3. satniju 1. bojne na položajima. Ovaj smo put trebali držati položaje u Gornjim Kričkama. Ispred nas je položaje držala 4. satnija. Tih je dana bilo dosta mirno. Tu i tamo padala je po koja mina 120 mm.
Kako smo došli na samu Staru godinu, taj je dan više bio posvećen tome kako ćemo dočekati Novu 1992. godinu. Za doček Nove godine najbolje se pripremio Mile. On je u gradu kupio par piva, vina i kolača. Na položajima i svugdje zabranio sam pucanje za vrijeme dočeka Nove godine i poslije, iako sam znao da je to nemoguće spriječiti.
Kako se približavalo vrijeme otkucaja Stare godine, tako se vani na položajima sve više pucalo. Bilo je nemoguće zabraniti takvo veselje. Pucalo se iz automatskog osobnog oružja, strojnica i minobacača. Sjećam se da je k meni dolazio Tupek i stalno govorio da on neće pucati.
I tako, na jednom položaju nekoliko minuta nakon ponoći jedan je Slovenac od veselja pucao iz automatske puške. Nakon toga smo na radiovezi čuli da imamo teško ranjenog u glavu, izgubio je oči.
Odgovor je bio - nepažnja.
Spustili su ga dolje do sela. Glava mu je bila sva omotana zavojem. On je jako jaukao, valjda ga je boljelo. Sanitetsku ekipu tada nismo imali u selu. Da ga pošaljem kamionom, nema smisla; ako je ozljeda glave, prijevoz treba biti udoban. Kako sam ujutro morao uzeti neke stvari u logistici, odlučio sam da ga uz put odvezem stojadinom. Posjeli su ga u auto i krenuo sam u Lipovljane u Dom zdravlja. Kad sam ga dovezao u sanitet, liječnici su nas veoma profesionalno primili i odmah su ga stavili na obradu. Tražio sam da vidim kakva mu je rana.
Kad su liječnici skroz otvorili zavoje, vidio sam da on i nema nikakve rane. Liječnici su rekli da mu lice miriše na barut, a oči su mu bile pune baruta. Tada sam shvatio da je onaj gardist pucao u blizini njegovoga lica i da su ga tada barutni plinovi opržili po očima i licu. Nakon toga Slovenac je tražio da ga pustim doma. Nakon svega što nam je priredio, ipak sam ga pustio. Poslije toga vratio sam se na položaje, negdje oko tri sata ujutro.
Ostatak noći bilo je mirno.
 

 
Prvoga siječnja 1992. ujutro je dan bio hladan, lijep i sunčan. Taman smo počeli doručkovati kad sam u blizini čuo pucanj i opet jauke. Kako nije bilo daleko, odmah sam vidio što je bilo. Onaj isti Tupek, koji je govorio da ne će pucati, išao je ulicom prema nama s dvojicom gardista. Kako je imao metak u puški i pri tome pušku još otkočenu, slučajno je opalio. Metak mu je prošao kroz stopalo. Sam se ranio. Kako je rana bila još vruća, sam je došao do nas. Pozvali smo vozača kamiona, koji ga je odvezao u sanitet u Lipovljane.
Poslijepodne Deur i ja otišli smo prekontrolirati minska polja južno od nas prema šumi. Na tim bi položajima gotovo svaki dan eksplodirale protupješačke mine. Kad bismo ušli u šumu, nikad nismo našli ostatke neke raznesene životinje. Te  su mine bile tako dugo na položajima dok nisu bile aktivirane. Ustanovili smo da su sve mine koje su bile postavljene eksplodirale.
Nekoliko dana prije dobili smo dva sanduka ručnih bombi koje nisu imale dobar upaljač. Navodno su mogle eksplodirati odmah čim bi se izvadio osigurač iz bombe. Bile su metalne, naše proizvodnje.
Tijekom toga dana neprijatelj je tu i tamo minobacački djelovao po čitavom našem području. Ostatak je dana bio miran.
 
065-Dio-1-satnije-u-Krickama
 
Drugoga siječnja poslije podne radiovezom nazvao me Rašo i rekao da je potpisano primirje u Sarajevu i da se više ne smije djelovati te da ćemo se izvući s položaja u Kričkama. To petnaesto po redu primirje počet će se primjenjivati tek od sutra. Obavijestio sam gardiste na položaju.
Danas je na naše položaje došao Radman, pripadnik topničke postrojbe iz Križevaca. Došao je vidjeti prve neprijateljske položaje. Odveo sam ga na prednju crtu kod netrzajnog topa. Nije mu se svidio položaj. Tražio je da se spustimo niz brdo prema neprijatelju jer se iz tih položaja, navodno, može bolje vidjeti. Spustili smo se niz brdo. Kretali smo se kroz jednu livadu. Odjednom je nekoliko metara od nas eksplodirala granata. Mi smo odletjeli u zrak i nakon kratka leta pali na smrznutu zemlju. Digli smo se. Nismo ni krenuli, a još je jedna granata pala pokraj nas. Ovaj put oko pet metara od nas. Okrenuli smo se i trkom vratili na početne položaje. Neprijatelj više nije djelovao. Kako je granata doletjela do nas, nije nam bilo jasno. Niti smo čuli ispaljenje, niti smo vidjeli neprijatelja da se priprema djelovati. No tada nam nije bilo jasno zašto nismo bili ranjeni. Poslije smo zaključili da su to najvjerojatnije bile tenkovske kumulativne granate. 
 

 
Trećega siječnja prestala su bojna djelovanja na zapadnoslavonskom bojištu. Da bismo se kako tako zaštitili od mogućih diverzija, tražio sam da netko od prisutnih ide sa mnom postavljati bombe.
Javio se Deur, ali on je rekao da on ne bi želio ništa raditi oko bombi jer se ne osjeća dobro kad radi s njima.
Odgovorio sam mu neka ostane tu u kući, ići ću sam. Uzeo sam nekoliko bomba, stavio ih u torbu i krenuo prema brdu, tj. šumi iza sela. Bio je lijep sunčan dan, ali dosta hladan. Krenuo sam minirati prilaze šumi, na onom dijelu iz kojeg se neprijatelj već u nekoliko navrata spuštao u selo. Veoma sam brzo minirao prilaze. Kad sam se spuštao na put, u blizini sam čuo nekoliko dugih rafala iz automatske puške. To je trajalo svega nekoliko minuta. Nastavio sam dalje minirati. Na putu su bile postavljene potezne mine, no sa strane, kraj puta nije ih bilo.
Odložio sam stvari i krenuo postavljati bombe pokraj puta. Odjednom čujem eksploziju i jauke iza sebe iz smjera gdje sam prije nekoliko minuta minirao teren. Ostavio sam stvari, uzeo pušku i krenuo vidjeti tko je upao u minsko polje. Počeo sam se penjati natrag na brdo.
Čuo sam povike: “Klek”. Shvatio sam da je to netko tko me pozna. Ubrzo sam prepoznao glas. Bio je Deur. Viknuo sam mu da ostane na mjestu i da se ne miče jer je svaki prolaz miniran. Pozvao sam pojačanje iz sela i tražio da donesu nosila. Došao sam do njega. Naslonio sam ga na se i izvukao iz minskog polja.
Pitao sam ga što radi tu. Odgovorio je da je čuo pucnjavu tu gore i mislio je da sam napadnut. Pokušao je skupiti gardiste da odu vidjeti jesam li dobro. No, kako nitko nije htio ići, odlučio je ići sam.
Kako smo se jučer tu normalno šetali, on je mislio da su prilazi sigurni. I tako, kad je prolazio kroz prvi prolaz, osjetio je da nešto vuče. Kaže da je vidio kako je pao na zemlju osigurač ručne bombe. Tada je shvatio da je aktivirao bombu i u zadnji se čas bacio na stranu. Zato je tako dobro prošao.
Za to je vrijeme stiglo pojačanje. Stavili su ga na nosila i odnijeli do kuće u kojoj smo bili smješteni. Deur je bio pogođen u stražnjicu. Kad su mu poderali hlače i došli do rane, krv je počela šištati naokolo. Sad je trebalo zaustaviti krvarenje pritiskom na prepone. Nitko se to nije usudio napraviti. Jedino je Viky stavila šaku na prepone i zaustavila krvarenje, dok su drugi uzeli zavoj i omotali ranu. Krvarenje je prestalo.
Sada je trebalo Deura prevesti. Pitao sam tko će ići s njim. Prvi se javio Buco. Onaj isti gardist za kojeg nije bilo dovoljno velike odore kad su ga primili u Zbor narodne garde. U Starom je Grabovcu bio u civilnom kombinezonu. Sada tih problema nije imao. Nabavio je za sebe dovoljno veliku prikrivnu odoru. Rekao je da će on ići s Deurom. Kao, treba mu jako osiguranje. Otišli su u sanitet u Lipovljane. No kad se kamion vratio, s njim se nije vratio i Buco. Više ga nije bilo na terenu. Otišao je u Zagreb.
 

 
Četvrtoga siječnja htio sam otići u Donju Subocku da vidim kako se smjestila 2. i 3. satnija i gdje sve drže položaje. Između Donjih i Gornjih Krički postojala je asfaltirana cesta koja je vodila prema Donjoj Subockoj. Sa mnom se vozio Đoni. Na dijelu ceste gdje smo našli mine 120 mm stao sam. Mislio sam, ako smo tu našli mine na cesti, tu negdje u blizini trebali bi biti i minobacači. Parkirao sam auto kraj ceste, izišao iz njega i krenuo prema našim položajima na brdu. Nisam otišao daleko i ispred sebe sam opazio četiri minobacača 120 mm. Minobacači su bili ukopani i trebalo je samo ubaciti mine i ispaliti ih na naše položaje u Kričkim brdima. Možda su nas i ti minobacači gađali, najvjerojatnije i jesu u području Novskog brda. Kad sam došao do njih, vidio sam da su bili smrznuti u zemlji. Bila su to dva teška minobacača UB M 52 koji su imali domašaj nešto više od šest tisuća metara i dva teška minobacača M 75 s maksimalnim dosegom između sedam do devet tisuća metara. Na sebi nisu imali ciljničke naprave.
Nakon toga otišao sam u satniju i ispričao što sam našao. Sada je trebalo nabaviti neko manje vozilo koje nije bučno i iščupati minobacače te ih odvesti na sigurno. Netko je predložio, pinzgauer bi bio najbolji. On je malen, veoma tiho radi, a jako je i stabilno vozilo. Mi takvo vozilo nismo imali. Nazvao sam Rašu i njemu rekao što smo našli i koji problem imamo. Rekao mi je da dođem do njega u Novsku. Otišao sam. Odveo me u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e te smo tražili da nam netko ustupi pinzgauer. Zapovjedništvo brigade tada je bilo u selu Lipovljanima u jednoj privatnoj kući. Kad smo ušli u zapovjedništvo tamo je bio zapovjednik 1. A brigade ZNG-e Marijan Mareković, zapovjednik Operativne skupine Posavina Rudi Stipčić, operativac Eduard Butjer i obavještajac Ivan Doležal.
Ispričali smo i njima do čega smo došli i koju pomoć tražimo. Rekli su da nam ne mogu pomoći i da se sami snađemo. Nakon toga otišao sam natrag na teren. Kako sam se vozio prema Kričkama stao sam u Livađanima i pitao Koprivničane imaju li slučajno oni takvo vozilo.
Odgovorili su da imaju. Pitao sam ih hoće li mi pomoći. Za nagradu dobit će jedan minobacač. Pristali su. Odmah smo sjeli u pinzgauer i krenuli prema Kričkama. Za nekoliko minuta dovezli smo se do minobacača. Pokušali smo ih izvaditi, ali nije išlo. Bili su jako zamrznuti u zemlji. Izvadili smo lopate i počeli ih otkopavati.
 
066-Vadenje-zarobljenih-minobacaca-120-mm 
Nakon jednog sata kopanja jedva smo ih otkopali. Jedan teški minobacač UB M 52 uzeli si su Koprivničani, a druga tri ostala su nama. Stavili smo ih u vatrogasno dvorište. Na njima nitko nije znao raditi. Poslije, kad smo se izvukli s terena, predali smo ih 2. bojni. Oni su organizirali tečaj osposobljavanja dragovoljaca za minobacače 120 mm. Po mojem saznanju bili su to prvi minobacači 120 mm u 1. A brigadi ZNG-e.
Na položajima u Kričkama ostali smo do sredine siječnja. Za vrijeme držanja položaja obišao sam naše položaje u Subockoj. U tom selu položaje je držala 3. satnija 1. bojne. 
 
067-Dio-3-satnije-1-bojne-i-drugi
 
068-Napusteni-neprijateljski-polozaji
 
Pri posjetu tom selu obišao sam nekoliko položaja koje je držala JNA, te neke neprijateljske položaje koje je pogodilo naše topništvo. Isto tako te položaje je obilazio i Zagi.
 
069-Unisteni-neprijateljski-tenk-ispod-mosta-izmedu
 
Sredinom siječnja dobili smo zapovijed da se definitivno izvučemo i napustimo položaje.
Mi smo se smjestili u Inine barake kraj Petrokemije u Kutini sa zadaćom “biti spreman za intervenciju na smjeru Novska - Okučani”. Za vrijeme primirja 1. satniju na neprimjeren je način preuzeo novi zapovjednik.
Tijekom boravka u Kutini jedanput sam otišao na pregovore u Stari Grabovac. Glavni je pregovarač bio Zagi. Trebali smo definirati vrijeme kada će nam izručiti šest naših poginulih pripadnika iz 6. bojne i neka tehnička pitanja u svezi s efikasnim funkcioniranjem “vruće linije”. Nakon što smo odložili svo oružje sa sebe, a pri samom polasku, napomenuo sam Zagiju da me ni u kojem slučaju ne prozove po nadimku, jer neprijatelj je veoma dobro znao to ime. No kad smo počeli pregovarati, Zagijeva prva riječ prema meni bila je - Klek.
I dok je tako Zagi pregovarao s neprijateljem, Marek je tražio četnika koji je zoljom pucao po njemu i ranio ga u listopadu 1991. Morali smo ga skloniti da ne bi izbio kakav eksces.
 
070-Pregovori
 
Za uspjehe i neuspjehe na bojištu bilo je jako važno kako će se predstaviti hrvatskom pučanstvu i šire. Najčešće su to činili novinari i snimatelji. Oni su dali značajan doprinos u prenošenju istine kakav se to prljavi rat vodi u Republici Hrvatskoj. Uloga novinara u Domovinskom ratu nije bila važna samo u informativnom smislu. Prisutnost novinara i snimatelja među borcima, nerijetko i na prvim crtama davala je ratnicima dodatni moral - osjećaj da ti civili znaju kako im je zapravo. Ne samo da su borci iza sebe imali oči kojima su mogli pokazati gdje je neprijatelj neuspješno pokušao proboj, gdje je i kako neprijateljski tenk skončao, već su imali i uši koje su slušale o njihovim roditeljima, ženi, djeci, planovima za budućnost.
Kao ni svi borci, tako ni svi novinari nisu s istim motivima išli u rat. Upravo uvjerenost u plemenitost ciljeva koji su ih odveli na ratište i energija koja im je davala snagu da izdrže sve strahote rata ostali su temelj njihova svjetonazora i u miru. Ne dopustiti korištenje Domovinskim ratom kao paravanom za pljačku i kriminal. Na ovom bojnom polju novinari su bili na istaknutim bojnim položajima. Kao i u prethodnoj situaciji, najpresudnija je bila moralna potpora.
 
Ratni snimatelji OS Posavina s lijeva Željko Sajko, Ivo Vrtarić - Kum i Željko Gašparović - Gašo
 
Bili su nam to teški, ali lijepi dani. Nismo znali što se iza nas događa. Niti smo znali da je počela utrka za “fotelje i tvornice.” Ta godina unatoč svemu ostala mi je u lijepim uspomenama. Koliko nam je bilo teško, isto toliko smo se osjećali ponosno što smo branili na bojnom polju i stvarali državu koja se zove Republika Hrvatska.
Go to top
Template by JoomlaShine