Godine 1989. bio sam tek devetnaestogodišnjak, kojemu je jedina briga bila odlazak u inozemstvo u potrazi za srećom. Zapravo, druge perspektive za Hrvate tih godina nije ni bilo. Glavni razlog odlaska mlade inteligencije iz zemlje bio je prevelik broj onih “prave nacionalnosti”. Srpska arogancija, demagogija i pritisak najjača su obilježja tih godina. Jedina svijetla točka bili su snažni demokratski procesi, koji su istočnu Europu dizali na noge. Pred naletom demokracije pao je i Berlinski zid.
Ujedinjenje dviju njemačkih država bilo je pred vratima. Čitav jedan sustav vrijednosti padao je u nepovrat. Kao i mnogi drugi, silom zakona, te zloslutne 1989. otišao sam na odsluženje vojnog roka u JNA. Moje odredište bilo je predzadnja stanica, a vlak je vozio do Bitole. Zemlja crvenih paprika - Makedonija. Sjećanja iz te godine pune poniženja na komunikacijsku blokadu i srpsko zastrašivanje ne želim ni iznositi. No, vratio sam se, žive glave na ramenu. U međuvremenu građani Hrvatske nastoje legalnim, ustavnim putem ostvariti svoja prava na samostalnu i nezavisnu državu. JNA i srpski separatisti čine sve kako bi onemogućili svaki takav pokušaj. JNA oduzima oružje Teritorijalnoj obrani u Hrvatskoj, terorizira Hrvate, zatvara ih i prvi put otvoreno staje na stranu velikosrpske ideje. Stvorena je i monstruozna “Srpska Autonomna Oblast Krajina” sa sjedištem u Kninu, kao dokaz za navodnu “ugroženost” Srba u Hrvatskoj. Pod krinkom te i takve ugroženosti Srbi uz pomoć JNA i “balvan revolucije” nastoje ostvariti svoj tisućljetni san o velikoj Srbiji i crti Karlobag - Ogulin - Karlovac - Sisak - Virovitica.
Potkraj siječnja 1991., točnije 25. siječnja, na zamolbu prijatelja Drage, otišli smo, motorom njegova brata, do telefonske govornice u susjednom mjestu. Drago je već mjesec dana radio u policiji u Murskom Središću i trebao je saznati kada ima sljedeću izmjenu. Nakon što je obavio telefonski razgovor, odlučili smo se vratiti kući. Bila je jako maglovita noć, Drago je volio brzu vožnju, preračunao se i sletjeli smo s ceste. Pravo je čudo da smo ostali živi.
Jedina uspomena na taj nemili događaj pola je otkinutog gležnja moje lijeve noge. I tako sam završio na prisilnom ležanju. Perspektiva mi je tih dana bila doslovno nikakva. Stipendija, koju sam imao od Tvornice aluminijskih radijatora i odljevaka “Gorenje Mural”, prijevremeno je završavala sljedeći tjedan, dakle bio sam bez posla, s bolesnom nogom. Propao mi je zbog toga i razgovor o poslu u inozemstvu. Doslovno nisam znao što bih sam sa sobom. Duga tri mjeseca ležao sam u krevetu, slušao i gledao vijesti iz zemlje i osjećao veliki nemir. Nije mi mnogo trebalo da donesem odluku. Odlučio sam se prijaviti u policiju.
U početku travnja 1991. uz pomoć štaka otišao sam na policiju u Čakovcu i ispunio prijavu za primanje u Ministarstvo unutarnjih poslova. Tijekom svibnja 1991. hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za punu samostalnost Republike Hrvatske, no zbog pritiska Europske zajednice uveden je moratorij od tri mjeseca. Činjenica je da je upravo taj moratorij, koji je trebao smanjiti napetosti, napravio više zla nego koristi, jer je tijekom moratorija JNA napala Republiku Sloveniju. Jedan dio JNA pokušao je napasti i iz područja Republike Hrvatske, no hrvatsko stanovništvo, osobito na sjevernom dijelu Republike, samoinicijativno je spriječilo da neke postrojbe JNA prijeđu u napad i iz Hrvatske.
“Rat” u Republici Sloveniji, srećom za Slovence, trajao je svega desetak dana, a tek tada počinju muke za Hrvatsku. Uzmicanje JNA iz Republike Slovenije preko hrvatskog teritorija!
Prošao je travanj i svibanj, a od poziva još ništa. U međuvremenu mi se noga oporavila i počeo sam polako raditi s bratićem Marijanom kod privatnika u Pribislavcu.
Go to top
Template by JoomlaShine