Desetoga prosinca oko šest sati ujutro počeli smo se pripremati za napad. U selo u kojem smo mi i Koprivničani držali položaje stigli su još i Križevčani.
Iz satnija smo ostavili minimalan dio snaga, dovoljan da sami drže položaje, a mi smo krenuli na zadaću. Zadaća nam je bila presjeći komunikaciju Okučani - Pakrac kod mjesta Kovačevac Čaglićki.
Jutro je bilo hladno i maglovito. Oko sedam sati, kad je svanulo, skupili smo se u Gornjim Kričkama. Formirao sam kolonu. Prva je išla 1., zatim 2. pa potom 3. satnija. Bio sam na čelu kolone. Prošli smo naše prve položaje. Penjali smo se prema brdu ispred Kovačevca Čaglićkoga. Jedno smo se vrijeme kretali po nekoj stazi, potom smo prolazili kroz redove šume, a na brdo Čardak, tt 319, došli smo šumskim kolnim putem. Tek smo se na vrhu brda Čardak odvojili.
1. satnija je otišla skroz desno prema Ostojinu brdu zauzeti najpovoljniju poziciju i spriječiti pomoć neprijatelju iz smjera sela Bjelanovca.
2. satnija je krenula napasti neprijateljske položaje na južni dio Kovačevca Čaglićkoga.
Mi smo produžili šumom i krenuli prema središtu sela. Prije razdvajanja satnija dogovorili smo se ukoliko nešto krene nepredviđeno i napad bude neuspješan, prvi koji se bude povlačio, dio snaga treba ostaviti na brdu Čardaku, kao prihvatne snage tako dugo dok se svi ne izvučemo.
S nama su prema selu išli još i Križevčani maljutkaši. Više se nismo penjali, već smo se morali spuštati niz brdo kroz iskrčenu šumu. Drva su bila pokupljena. Na nekim su dijelovima iskrčene površine još bila ostavljena stabla. Na kraju krčevine bilo je par šumarka.
Već dio te površine bile su livade. Po jednoj se livadi šetao konj. Kako smo se približavali, on se maknuo u šumu. Na kraju tih livada bilo je idealno mjesto za držanje položaja. Ostavio sam kolonu na brežuljku i sam se spustio niz brdo. U početku sam se kod iskrčene površine spuštao kroz put koji je bio usječen u zemlju, a potom sam se polako kretao prema šumarcima. Puno sam puta zastao i iza zaklona motrio rub šume prema kojoj smo trebali ići. Pošto sam ušao u šumu, mahnuo sam ostalima da se mogu sigurno spustiti. Za nekoliko su minuta došli do mene.
Maljutkaši su smatrali da su ovo dobri položaji odakle mogu djelovati prema selu te su htjeli ostati tu i postaviti maljutke. S njima je ostala i posada na minobacaču 60 mm: Kraljić i Šoštarić. Na toj sam poziciji imao kakvu-takvu radiovezu s ostalim satnijama. Ostavili smo ih na tim položajima, a mi smo krenuli dalje.
 
062-karta
 
Ušli smo u šumu i ubrzo ugledali središte sela. Spustili smo se još niže. Ubrzo smo se približili do samog ruba šume, uz seoske kuće. Na početne smo položaje stigli oko sat vremena prije početka općeg napada. Sklonili smo se iza drveća i čekali dogovoreno vrijeme.
Bilo je jako hladno i zemlja je bila smrznuta.
Počelo je djelovati i naše topništvo. Granate su padale svugdje oko nas. Mi nismo znali tko to gađa, ali smo po zvuku ispaljenja cijenili da dolaze s naših položaja.
Na radiovezu nikog više nisam mogao dobiti, ali sam čuo neke jasne razgovore kojih do tada nije bilo. Razgovarale su naše pričuvne postrojbe na smjeru napada iz Lipika. 
Maljutkaši, Kraljić i Šoštarić, počeli su tući po neprijateljskim položajima u selu.
Neprijatelj nije u to vrijeme uzvraćao prema njima. Kako smo došli dosta rano na početne pozicije, morali smo čekati. U tom smo čekanju vidjeli kako vojnici JNA pretrčavaju cestu sklanjajući se od granata.
Na suprotnoj strani ceste, blizu središta sela, neprijatelj je imao minobacački položaj 120 mm. Položaj je bio u dvorištu jedne kuće s desne strane ceste. Posada na minobacaču razradila je taktiku da ispali par mina i nakon toga se skloni u kuću i čeka.
Bezuspješno sam pokušavao dobiti na radiovezi naše topničke položaje: Šoštarića i Kraljića. Zvao sam i brigadne topničke položaje da ih navodim na te minobacačke položaje 120 mm. No ni njih nisam mogao dobiti.
Odjednom na radio me pozove zapovjednik 2. satnije i upita vidim li jednu skupinu neprijatelja koji se približavaju šumi. U početku sam mu odgovorio da ih ne vidim. Kazao mi je da se približavaju kroz jedan putni usjek u zemlji. Nakon određenog vremena smo ih zapazili. Kretali su se sasvim normalno. Bili su različito obučeni. Neki su imali vjetrovke, a neki su bili i u civilnom odijelu. Najvjerojatnije su to bili domaći vojnici. Stali su na početku šume. Bili su od nas udaljeni negdje oko stotinu i pedeset metara. Nešto kasnije sam čitao na zemljovidu našu poziciju i pokušavao dobiti naše topništvo. No na radiovezi mi se nitko nije javljao. Kako su bili blizu nas, postojala je mogućnost da nas otkriju u šumi i otvore prijevremenu paljbu po nama. Donio sam odluku da se povučemo dublje u šumu. Ubrzo smo to i uradili, ali ostali smo dovoljno blizu da vidimo dobar dio sela. Tada više nismo vidjeli tu skupinu neprijatelja. Cijenili smo da su tu zauzeli obrambene položaje.
Kada smo se povukli na lijevi kraj prema gradu Lipiku, počela je puščana paljba. Bila je intenzivna. Na tom smo smjeru čuli kako djeluje i tenk. Ni iz tog položaja nisam mogao nikoga dobiti na radiovezi.
Približavalo se i vrijeme službenog početka napada. Tražio sam da se ponovno spustimo na početne napadne položaje. E, tada su počeli moji problemi. Među gardistima se javio prvi umor i strah od napada.
Ovo je mnogima bio prvi napad. Nisu se više željeli spuštati u selo i napasti neprijateljske položaje. Toj su njihovoj odluci kumovale mnoge negativne činjenice, a to znači da smo vrlo nespremni ušli u napadne operacije, da većina gardista nikad nije bila u napadu jer su većinom bili u obrani, a neki su čak imali prvo vatreno krštenje. Velika je razlika između napada i obrane. Vremenske su prilike nepovoljne, bila je zima i jako hladno. Nismo imali radiovezu s lijevim i desnim susjedima i snagama iza nas ni s našim nadređenima. Nismo imali zemljovid s jasno ucrtanim pozicijama tko kuda ide i kako napreduje. Nismo imali topničku ni tenkovsku potporu.
Tom je prigodom jedan zapovjednik voda rekao da njegov vod ne će ići u smrt. Ne ću ga imenovati.
Postrojio sam satniju i uvjeravao ih da će zbog našeg oklijevanja ili odustajanja od napada naše susjedne postrojbe imati velike probleme pri napadu i da će zbog toga najvjerojatnije imati i neplanirane gubitke. Od nas se očekuje da preuzmemo dio tereta.
On je bio uporan. Vrijeme je brzo prolazilo. Naše susjedne postrojbe krenule su u napad, čula se sve žešća pucnjava. Nije bilo vremena za čekanje. Vidio sam da će ovo odbijanje jednog voda prijeći na ostale kao epidemija.
U međuvremenu je zapovjednik voda odvojio svoj vod i spremio se da ode natrag u Kričke.
Tada sam rekao da se oni koji žele ići u napad odvoje na lijevu stranu stroja. Nastala je tišina. Više nitko nije pričao ni dobacivao. Svi su čekali što će se dogoditi.
Tada se iz stroja izdvojila Viky i rekla: “Što je, nemate muda?” Za njom je stao Mladen Poturiček, Mile Katić, Miro Marić i veći dio pripadnika satnije. Ipak bismo imali grižnju savjesti, ako bi se ostalim susjednim postrojbama nešto dogodilo. Znam da nam je tada svima bilo vrlo teško. Svi koji su se odvojili i krenuli u napad, osjećao sam, bili su spremni poginuti. Onaj nas je vod napustio i krenuo istim putem kojim smo došli, natrag u Kričke.
Ponovno smo formirali kolonu i krenuli prema Kovačevcu Čaglićkom. Čim smo se počeli spuštati, na radiovezi sam čuo neke nove glasove. Nije mi trebalo dugo da ih prepoznam. Bili su to gardisti iz Gotovinine skupine. Oni su po dogovoru napadali desno od nas. Bili su susjedna postrojba naše 3. satnije.
Ljutit i razočaran što su neki onako kukavički napustili položaje, repetirao sam automatsku pušku, uzeo RPG-7 i torbu s tri punjenja, a već sam nosio snajpersku i automatsku pušku, spustio se skroz do livade i normalno, uzdignuto i polako se kretao po livadi prema središtu sela. Prije nego što sam otišao, drugomu iza sebe rekao sam da ću pokušati otići do kraja one livade i tamo u šumarku zauzeti novi položaj iz kojeg ćemo se izravno spustiti u središte sela.
Kako se iz tog smjera čulo djelovanje tenka, rekao sam da ću prvo pokušati uništiti njega. Mislio sam, ako budem pretrčavao livadu, da će znati da su to naše, hrvatske snage. Ovako sam bez problema prošao više od pola livade. Tada sam primijetio kako se jedan kamion penje prema položajima neprijateljskih minobacača 120 mm. Kretao se jako sporo i tromo, kao da je vozio strjeljivo. Posada na minobacačima tada je stalno djelovala po našim položajima u Donjoj Subockoj i Livađanima. Nisu se više sklanjali u kuće. Spustio sam puške i stavio ih na zemlju. Kleknuo i naciljao. Do tada nisam gledao je li tko od naših iza mene. Kad sam ciljao, do mene su dotrčali Poturiček, Marić, Stevica Jergović i Viky. Željeli su mi pomoći. Stevica je sa sobom donio i osu, a Viky dva projektila za osu.
Osa je bila gotovo dva puta veća od Stevice. Ostatak je satnije ostao na rubu šume. Čekali su.
Napokon sam naciljao kamion koji se penjao prema minobacačkim položajima. Položaji su bili izvan dosega ciljničkih naprava. Naciljao sam otprilike pravocrtno. Od nas su bili negdje oko četiri stotine metara. Okinuo sam. Bilo mi je to prvo bojno gađanje RPG-7.
Projektil je pao metar ispod kamiona. Kamion se i dalje nastavio penjati.
Napunio sam RPG-7 i ponovo naciljao i okinuo. U međuvremenu se kamion pomaknuo za nekoliko metara prema vrhu brda. Opet sam pogodio nekoliko metara ispod kamiona. Ovaj je put vozač kamiona vidio da ga netko gađa. Izišao je iz kamiona, ostavio kamion i trčao prema minobacačkim položajima.
Posada na minobacačkim položajima bila je toliko zaokupljena svojim radnjama da nisu ni vidjeli da mi u njihovoj blizini gađamo kamion.
Uzeo sam od Stevice osu, naciljao i ovaj put gađao minobacačke položaje. Položaji su i iz ove ciljničke naprave bili izvan dohvata, tako da sam otprilike naciljao. Projektil je pao oko tih položaja. Posada se uspaničila i trčala prema obližnjoj kući. I to mi je bilo prvo bojno gađanje osom. Ponovno sam napunio osu. Kad sam naciljao kuću u koju su se sklonili i gotovo okinuo, oko nas su počeli zujati metci. U tom sam trenutku i okinuo, tako da je projektil pao u dvorište ispred kuće.
Ni dan-danas nije mi jasno kako ni jedan metak nije pogodio nikoga. Lijevo iza nas čuli smo tenk kako se kreće. Bio je sve bučniji, približavao nam se. Više se nije moglo izdržati na tom položaju. Morali smo se pomaknuti.
U tom smo trenutku čuli kako na lijevoj strani naše snage psuju preko motorole i govore da je ovo izdaja i da se oni povlače. Iz smjera sela Donje Subocke odavno više nije bilo nikakvih djelovanja. Više se nije čula pješačka pucnjava. Ubrzo se ni iz smjera Lipika više ništa nije čulo. Tada sam donio odluku da se i mi moramo izvući jer će sav pritisak biti usmjeren prema nama.
Digli smo se i počeli trčati prema rubu šume ka ostatku satnije.
Prvo je pretrčao Marić, zatim Poturiček pa Viky, te Stevica i tek onda ja. Pri samom kraju livade i početku ruba šume vidio sam kako Viky od umora i jer ju je zanijela raketa za osu, uronjava u tvrdu zemlju. Metci su zujali svugdje oko nas. Marić joj je pomogao da se što prije digne i otrči u šumu. U tom trenutku su oko nas pala dva tenkovska projektila. Mislim da su prvo eksplodirali iznad nas pa smo tek onda čuli njihovo ispaljenje. Granate su eksplodirale na drveću. Svi smo popadali na zemlju.
Začuo se jauk. Ubrzo smo čuli nečiji jauk. Jedan je naš gardist bio ranjen. Geler ga je pogodio u koljeno i razvalio mu iver. Digao se i pokušao hodati. Od bolova se bacio opet na zemlju.
Rekao sam najbližoj dvojici da ga dignu i počnu nositi na rukama. No nisu ga mogli tako ranjenoga nositi. Morali smo se brzo skloniti, jer su novi projektili mogli svakog časa pasti na nas.
Viknuo sam Đuki da formira kolonu i odvede nas iz te šume istim putem kojim smo došli, a ja ću biti na začelju kolone. Htio sam biti siguran da netko ne bi zaostao. Tada mi je Marić rekao da on ide s Đukom.
Đuka je na brzinu formirao kolonu i trčećim se korakom počeo povlačiti.Tada sam pokušao radiovezom dobiti nekoga od naših u selu. Naslonio sam pušku ispred sebe. Metalni sam kundak stavio na zemlju, a cijev je bila okrenuta prema gore. Kad sam čitao zemljovid i pokušao na radiovezi dobiti naše snage, osjetio sam da mi cijev puške klizi niz tijelo. Tada sam mislio: “Neka padne, dignut ću je.”
No kako sam do sada išao uvijek prvi, imao sam metak u cijevi i puška je bila otkočena. Pri padu na zemlju puška je opalila. Metak se zabio kraj Vikyna stopala. Imala je veliku sreću što ju nije pogodio u nogu. Pogledali smo se. Nismo ništa na to rekli. Bili smo svjesni što smo izbjegli. Uzeo sam pušku, zakočio ju i stavio na leđa.
Polako se spuštao mrak. Bilo je sve hladnije. Svaki se naš korak čuo, jer smo hodali po smrznutu lišću. Kad je došlo vrijeme da i ja krenem, vidio sam da je netko bacio jednu maljutku. Uzeo sam ju i stavio na leđa. Na prsa sam prebacio naprtnjaču s oko tisuću metaka. U to je vrijeme kružila priča da jedna maljutka košta deset tisuća maraka. Rekao sam da nam ta maljutka itekako treba.
Snajpersku sam pušku stavio na rame, automatsku u ruke i natraške krenuo prema Kričkama. Kako sam se popeo malo u šumu, zapazio sam da nas neprijatelj slijedi. Vidio sam nekolicinu vojnika, opet pola uniformiranih, pola u civilu.
Počeli su pucati po nama. I mi smo uzvratili paljbu. Kretali su se jako brzo. Doviknuo sam koloni da se kreću brže, no to nije bilo izvedivo zbog ranjenika. Više se nigdje nije čula pucnjava.
Kako smo hodali, dva brata Martića skinuli su svoje jakne sa sebe, potražili dvije drvene motke, provukli kroz rukave jakne i napravili improvizirana nosila. Stavili su ranjenog u ta nosila i nastavili ga nositi prema našim položajima. Ta su dva brata bili veoma jaki i visoki u odnosu na nas. Kraj ranjenika su bile Viky i Emina. One su mu previle ranu. Kako je vrijeme odmicalo, ranjeniku se rana hladila i počelo ga je sve više boljeti. Skičao je sve više od bolova. Tom sam prilikom opet pokušao stupiti u kontakt s topništvom, ali nisam ih mogao dobiti.
Kako se noć spustila, vjerovao sam da nas neprijatelj više ne će slijediti. Odjednom do mene dođe Đuka. Bio je sav uplašen. Jedva je govorio.
Rekao mi je: “Svi su mrtvi.”
Pitao sam ga: “Tko je mrtav?”
Opet je odgovorio: “Svi su mrtvi.”
Nije mi mogao ništa reći, bio je sav izvan sebe.
Opet sam morao uzeti svari u svoje ruke, krenuo sam prema prednjem kraju. Ne sjećam se komu, ali nekomu koji je bio uz mene, rekao sam da ostane tu na začelju i da ni po koju cijenu ne smije dopustiti kad formiram ponovno kolonu, da netko bude ostavljen, te da ne dopusti da nam se neprijatelj približi i po svaku cijenu neka štiti stražnji dio kolone. Bacio sam s leđa maljutku i trčećim korakom krenuo prema prednjem kraju kolone. Kad sam se probijao, mozak mi je radio “punom parom”. Mislio sam da smo najgore prošli i da se normalno možemo vratiti u selo, no najgore tek sada dolazi. Za mnom su išli Đuka i Viky.
Ubrzo smo došli do prednjega kraja. Mrak se već spustio.  Tamo se već skupilo nekoliko gardista. Bilo je komentara: “Opkoljeni smo, gotovi smo, to je naš kraj, što nam je ovo trebalo?” itd.
Odgovorio sam im da ništa nije gotovo te da čučnu na zemlju i da tu čekaju daljnje zapovijedi.
Na tom sam mjestu opet tražio od Đuke da mi objasni što se zapravo zbilo. On je samo odgovarao da su svi mrtvi.
Viky ga je pitala gdje je Marić.
I za njega je rekao da je mrtav. Viky je na to odgovorila: “Pa kako? On je jedini imao pancirku, ne može biti mrtav, sigurno je ranjen. Idemo ga izvući.”
Odjednom smo iz njihova smjera čuli kako netko doziva Đuku, Đonija i još neke naše pripadnike. Među nama je i Đoni, ali on nije bio u napadu.
Nitko nije prepoznao glas i nismo znali tko to dovikuje. Već je bio takav mrak u šumi da se ni prst nije vidio ispred sebe. Odlučio sam da nema potrebe ići u proboj kroz šumu tamo gdje smo bili sigurni da su zauzeli položaj i gdje nas čekaju. Vratili smo se k ostatku satnije. Do tada su se svi skupili na jednoj livadi. Bili smo jedni pokraj drugih.
Pokušao sam radiovezom dobiti zapovjednike 2. i 3. satnije, ali nitko nam se nije javljao. Odjednom sam začuo Deurov glas. Njega sam prije par dana poslao u Zagreb da nam nabavi centralu, žice i nekoliko telefona da razvučemo po položajima.
Rekao je: “Pa vi ste živi!” Već se do tada u Kričkama proširio glas da smo svi mrtvi. Da se više nitko ne će izvući. Pitao me još što da radi. Otvorenim govorom na radiovezi rekao sam mu da smo opkoljeni, da skupi par gardista i da ide onom istom stazom kojom smo prije par dana izviđali prema Kovačevcu Čaglićkom te kad dođe blizu vrha, da otvori nasumce vatru prema vrhu brda. Na taj će način skrenuti pažnju na sebe i rasteretiti obruč u kojem se nalazimo.
Rekao je da ide skupiti gardiste i da će odmah krenuti. Svi su gardisti bili umorni i nitko nam nije htio pomoći. Na to je Deur dodao da ide on sam.
Odgovorio sam mu da ne ide i da bude na radiovezi.
Opet sam gardistima rekao da čučnu i da ne pričaju dok ja ne pronađem izlaz te da od sebe odbace sve što im je suvišno. Bacali su RPG-7, punjenja za RPG-7, osu, rakete za osu i drugo.
Ranjenik je grcao od bolova. Emina mu je u usta gurnula zavoj, koji je veoma jako stisnuo. Kad sam prolazio kraj njega, stisnuo sam ga za ruku i dao mu do znanja da ga ne ćemo ostaviti.
Tada sam čuo kako stariji brat Martić govori mlađem bratu: “Ako mi sada pobjegneš, a ja ostanem živ, ubit ću te kao vola.” Na to mu je mlađi brat odgovorio: “Ne idem ja nikamo.”
Kako je neprijatelj bio ispred nas, iza nas, sjeveroistočno od nas, preostalo mi je jedino da pokušamo otići prema sjeverozapadu, prema Donjoj Subockoj. Rekao sam Viky da idem vidjeti put kojim ćemo se izvući i ako bude čula pucnjavu, znači da sam upao u zasjedu. Tada neka pokušaju kako tko umije i zna, samo se ne smiju predati, jer netko će se ipak izvući.
Odvojio sam se od satnije napustio livadu i polako ušao u šumu. Smrznuto je lišće jako šuštalo kad sam stao na zemlju. Pokušao sam biti što tiši. Ušao sam dublje u šumu. Šuma je bila sve gušća. Došao sam do jedne padine. Smatrao sam da tu u blizini nema čistog prostora na kojem bi oni mogli postaviti zasjedu i da su to padine brda koje vode prema Donjoj Subockoj. Odlučio sam da se ovim putem možemo vratiti. Otišao sam natrag do satnije. U međuvremenu, to su mi poslije neki pojedinci rekli, proširila se glasina kako sam ih napustio i da sam se ja izvukao. Zato sam čuo kad sam se vratio u satniju: “Evo ga, nije nas napustio.”
Pozvao sam Viky i rekao da sam našao izlaz te da ću formirati kolonu. Tada mi je na brzinu Viky ispričala da je do njih sa sjeveroistočne strane došla jedna neprijateljska skupina od oko deset vojnika.
Pitao sam kako.
Odgovorila je kako je ona bila izdvojena na sjeverozapadnom kraju satnije i s nekim nešto pričala te je odjednom čula kako ju netko pita: “Jeste li vi komandni vod?”
Viky nije odgovarala.
Ponovno je pitao: “Jeste li vi komandni vod?”
Viky je ovaj put odgovorila: “Jesmo.”
Opet nepoznati: “Došli smo pomoći ranjenomu drugu Mili.”
Viky šuti, nije joj jasno.
Neprijatelj ponovi: “Drugarice, javite se.”
Bili smo udaljeni svega nekoliko metara. Međutim, mrak je bio tako gust da se nije moglo raspoznati tko je tko. Mislila je već odgovoriti da je tu Mile, ali se zamislila, Mile nije drug. Ubrzo su shvatili da smo suprotne strane. Zalegla je, nije pucala, već se odmakla i upozorila sve da zalegnu. Oni su to isto učinili. Nastala je tišina.
Od tada jedno vrijeme našeg Milu Katića zvali smo “drug Mile.”
Kad sam pisao, pogotovo ovaj događaj, tako mi je bilo mučno da sam mislio prestati pisati. Mislio sam, tko se želi prisjećati tih teških trenutaka, kad je život ovisio o slučajnosti, sreći! Tko želi znati što smo prošli, uostalom, koga danas to zanima kad svi misle kako doći do kredita, kupiti stan, auto, otići na more itd. Koga je briga da se prije nepunih deset godina vodio rat na ovome prostoru! Da su ginuli ne samo vojnici, već i nevine žrtve! Nikoga više ne zanima Domovinski rat. Iz ovih emocija postoji mogućnost da sam događaj i nehotice promijenio. Ne zbog toga što sam htio, već zbog toga što sam samo pamtio one događaje oko sebe koji bi nas mogli izvući iz obruča. Te je događaje svaki sudionik pamtio i prepričavao na svoj način.
Na brzinu sam formirao kolonu. Iza mene je bio Damir Ipša. Jedan mladi gardist, mislim da nije imao više od devetnaest godina.
Tražio sam da ranjenik bude na sredini kolone.
Stigli smo do one iste padine gdje sam malo prije bio i vratio se po kolonu. Rekao sam Ipši da ću se ja tu spustiti dolje i ako čuje da se puca, ne smije odgovarati na paljbu. To ću samo ja učiniti te će neprijatelj na taj način misliti da sam jedini. On se u tom slučaju mora vratiti natrag u šumu i ubrzo skrenuti desno, negdje im mora biti kraj zasjede.
Skupio sam noge i spustio se. Kako sam se spuštao, lišće je sve jače šuštalo. Samo sam čekao da odnekud čujem pucanje. Ja nikako da se spustim. Napokon sam došao do dna. Kako sam se spustio, u toj sam pozi nekoliko minuta čekao. Čekao sam, ako ih ima tu, da otvore paljbu i otkriju svoje pozicije. Nastala je tišina. Nije ih bilo tu.
Pozvao sam Ipšu. Nije me od prve čuo.
Viknuo sam malo jače, čuo me i počeo se spuštati. Negdje na pola puta njegova spuštanja, čulo se: “Jaoooo!”
Pitao sam ga što je.
On je samo odgovarao: “Jaooooo!”
Napokon se spustio do dna i pitao sam zašto se dere.
Odgovorio mi je da nije skupio noge i da se nasadio na jedno drvo.
Rekao sam mu da pozove ostale, a ja idem dalje tražiti prolaz. Kretao sam se kanjonom kroz šumu. Otišao sam oko sto metara dalje. Kako neprijatelj nije djelovao po meni, vratio sam se po ostale. Za to se vrijeme dobar dio spustio u kotlinu. Pričekao sam da se svi spuste.
U tom sam kanjonu vidio Milu kako je na leđima nosio automatsku pušku s drvenim kundakom, a u ruci šarac. Unatoč tomu što smo bili iscrpljeni, gladni i žedni, a šarac poprilično težak, nije ga bacio. Za njim je stalno hodao Žumber koji je nosio sanduke strjeljiva za šarac. Kad su se svi spustili, ponovno sam se odvojio i krenuo tražiti izlaz.
Kretao sam se još kanjonom. Nakon nekoliko stotina metara ugledao sam rub šume. Oprezno sam se približavao i izišao iz šume. U produžetku je bila livada, kojoj nisam vidio kraja. Nebo je bilo vedro, a mjesečina toliko jaka da je pružala jako dobar vidik. Zbog izuzetne tišine imao sam osjećaj kao da nas svi mogu čuti.
Iz šume sam izlazio oprezno, promatrajući da nisu možda negdje na rubu šume postavili zasjedu. Nisam vidio nikakve kretnje.
Pozvao sam ostale i ubrzo smo svi zakoračili na livadu. Polako smo se udaljavali od šume. U daljini sam vidio siluete kuća. Lijevo od nas između kuća i šume vidjelo se uzdignuto gorje na kojem smo mi držali položaje.
Tada sam im rekao da smo na dobrom putu i da nam treba još malo da se izvučemo.
Radiovezom pozvao sam Deura i rekao mu da smo se izvukli. Odahnuo je.
Približili smo se kućama. Lijevo od nas bilo je kukuruzište. Zaobišli smo ga. Nisam dopustio da idemo kroza nj. Tek tada bi se čulo šuštanje.
Prošli smo kraj samih kuća. Bile su napuštene.
Došli smo na asfaltnu cestu koja ispod naših položaja iz Donjih Krički vodi k Donjoj Subockoj. Ubrzo smo na lijevoj strani ceste ispod naših položaja naišli na neke uredno postavljene sanduke. Kolona se nastavila i dalje kretati prema selu. Stao sam i otvorio jedan sanduk. U njemu su bile dvije mine za minobacač 120 mm. Prebrojio sam sanduke, bilo ih je dvadeset i pet. Zatvorio sam ih i nastojao stići kolonu. Sve je bilo u redu dok smo prolazili tuda, jer ako neprijatelj zapuca, mi ćemo uzvratiti, ali kad smo se približavali našim položajima, nije nam bilo svejedno. Kako će naši znati da smo mi njihovi, a dolazimo iz neprijateljskog smjera?
Počeo sam ponovno zvati radiovezom naše snage u Kričkama. Javio se Jukić. On i Đoni bili su na odmoru. Zapovjedio sam mu da uzme jedno vozilo i da s ugašenim svjetlima prođe prve položaje kraj ceste i produži prema Subockoj. Mi smo na toj cesti.
Odjednom prema nama je naišlo neko vozilo bez upaljenih svjetala. Kretalo se sporo. Bio je to Jukić. Džip su dobili od Križevčana. Stavili smo ranjenika u džip i odvezli ga u sanitet. Braća Martić tada su odahnula, iscrpilo ih je nošenje ranjenika.
Prošli smo kraj našega prvog položaja, ali na položaju nije nikog bilo.
Ubrzo smo stigli u Donje Kričke. U vatrogasnom domu bio je smješten onaj vod koji nas je napustio. Gotovo svi su spavali. Poslao sam nekoliko gardista koji su se sa mnom vratili, da odu na stražu na naš prvi položaj.
Malo su mrmljali, ali su otišli.
Pitao sam Jukića gdje su 2. i 3. satnija. Odgovorio mi je da su u selu, i da se odmaraju.
Kasno u noći javili su mi da se i Hinzo izvukao iz zasjede. Nisam ni znao da je i on bio s Križevčanima. On se izdvojio iz satnije i pridružio Šoštariću i Kraljiću. I on se našao u koloni zajedno s Križevčanima koji su upali u zasjedu. Poslije mi je u Ininu lječilištu u Ivanić Gradu ispričao da se osvijestio u jarku, uzeo pušku na dohvat ruke i onako ranjen izvukao se od ostalih poginulih i uvukao dublje u šumu. Dulje je vrijeme lutao šumom. I uz priču gdje se tko nalazio za to vrijeme, zaključili smo, kad smo se mi kretali livadom kraj kuća izbjegavajući kukuruzište, tada se on nalazio baš u tom kukuruzištu i da je on nas čuo i vidio. Nije znao čiji smo. Rekao mi je da smo kojim slučajem krenuli u kukuruzište, pucao bi po nama.
Jedanaestoga prosinca rano ujutro javili su mi da su se iz zasjede još izvukla dvojica Križevčana. Lutali su čitavu noć, bili su ranjeni i u teškome fizičkom stanju. Obojica su bila prorešetana sitnim kuglicama od ručne bombe i mecima. Bili su to Oluja i Kiki.
Prije podne smo dobili podatke tko je sve poginuo iz križevačke postrojbe. Bili su to Ivan Kordiš Indijanac, Ivan Jukić Juks, Zrinko Šivičnjak, Dražen Ječmenjak Cezar, Živko Antolić Žika i Tomica Šušnjić Šljivarić. Bio je to šok za nas.
Poslije sam saznao da su se 2. i 3. satnija povukle, prije nego su četnici zauzeli vrh brda i napravili zasjedu. S time da se 3. satnija, kad je ušla dublje u šumu, izgubila i nisu se mogli orijentirati te su se morali vratiti na početne položaje. Prvi je u tu zasjedu upao onaj moj vod iz 1. satnije koji je pobjegao s napadnih položaja. Imali su jednoga lakše ranjenoga, i to zapovjednika voda. Unatoč tomu što su upali u zasjedu, nisu nikome rekli da se na tom brdu nalazi zasjeda. A zapovjednik voda imao je za radiovezu motorolu. Vjerujem da je možda i htio javiti, ali se mi zbog lošeg radioprijama nismo mogli čuti. Nakon njih u zasjedu je upala skupina iz Križevaca pa tek onda mi.
 

 
Dvanaestog prosinca nakon neuspjelog napada, dobili smo smjenu. Za vrijeme pakiranja i spremanja do nas su stigli Križevčani sa zahtjevom da odemo po poginule u šumi. Nakon raspravljanja što nas tamo čeka došli smo do zaključka da nije još vrijeme da ih pokupimo. Prijašnjih nekoliko noći bilo je veoma hladno. Vjerovali smo da će i sljedećih nekoliko dana biti tako. Znači, da se kojim slučajem još netko izvukao iz zasjede i još pri tome bio ranjen, najvjerojatnije luta šumama i više nije na tom brdu. Njega će biti veoma teško pronaći. I ako tijekom dana ne dođe u selo, ubiti će ga ova hladnoća. Onima koji su poginuli i možda leže na tom brdu, naša je bilo kakva pomoć uzaludna.
 
063-Obavjescivanje-novog-z-o-stanju
 
Vjerovali smo da je neprijatelj i dalje na tom brdu te da čeka da dođemo po poginule. Znači, pripremili su još jednu zasjedu. Složili smo se da pričekamo nekoliko dana dok se dobro ne odmorimo i dok hladnoća ne otjera neprijatelja u selo kako bi se ugrijao. Križevčani su se vratili na svoje položaje.    
Satnija se na brzinu smijenila i do podne otišla u Kutinu u Dom športova. U jednoj turi nije stala sva vojna oprema i strjeljivo, a morali smo i pokupiti onih pedeset mina za minobacače 120 mm. Kako je bio lijep sunčan dan, a položaji gdje su bile mine, na vidljivomu mjestu, tražio sam od vozača Martića da se vrati natrag u selo i da sutra rano ujutro pod maglom izvučemo mine iz područja razdvajanja. U selu smo ostali ja i Jukić, a poslije podne nam se pridružio i Ilija Martić. (Ilija Martić bio je brat Jure Martića koji je bio ranjen u prsa prije par mjeseci u Starom Grabovcu.)
U Donjim Kričkama bili smo sami. Poslije podne sam im ispričao što nam se dogodilo. Dogovorili smo se da bismo još mogli dovesti jedan ostavljeni kamion tamić i jedan stojadin, koji se nalazi pokraj gdje smo noćas prošli.
 

 
Trinaestoga prosinca rano ujutro krenuli smo po mine, kamion i auto. Rekao sam im da ću ja otići naprijed i da za pet minuta krenu kamionom za mnom. Polako je svitalo, ali je bila gusta magla. To nam je odgovaralo. Razmišljao sam, kada je najbolje pokupiti mine. Po noći, kada nas ne vide, ili neposredno ujutro prije dizanja magle, kada nas isto tako ne vide i kada je buka u usporedbi s noći puno prigušenija. Zato smo krenuli rano prije svitanja.
Došao sam do prvih položaja, ali tamo nisam zatekao nikoga. Krenuo sam dalje. Spuštao sam se niz brdo. Ubrzo sam došao do onih sanduka mina 120 mm. Nastavio sam dalje. Nekoliko metara dalje kraj ceste našao sam ženski bicikl. Pomislio sam, kod one kuće najvjerojatnije nema nikoga, da li da uzmem bicikl i spustim se niz brdo? Izvukao sam bicikl iz jarka, uspravio ga i vidio da na sebi ima kotače s punim gumama, kočnice su ispravne, ali je lanac pao. Sjeo sam i nekoliko se stotina metara spustio niz brdo.
Zaustavio sam se kraj jednog mosta. Prije tog mosta trebao sam skrenuti desno i sići na šljunčani put. Bacio sam bicikl i pješice krenuo ka onoj kući.
Tu sam sada morao biti oprezan jer je postojala mogućnost da je neprijatelj jučer u toj kući zauzeo položaj. Ako ne po danu, onda barem po noći. Došao sam do kamiona. Produžio sam dalje. Približio se kući pred kojom je bio auto. Nisam čuo ni vidio nikakve kretnje. Ušao sam u dvorište, pregledao kuću i ostale objekte. Nisam primijetio da je itko tu u zadnje vrijeme boravio. U svinjcu su bile svinje, koje su mogle i napuštati svinjac, a u staji je bio još jedan konj i krava koji su isto tako mogli napuštati staju.
Otišao sam do auta. Imao je prijedorske registarske pločice. Otvorio sam vozačeva vrata. Bila su otključana. Sjeo sam na vozačevo mjesto i vidio da je ključ u bravi za kontakt. Okrenuo sam ključ, auto je verglao, ali nije upalio. Opet sam okrenuo ključ i pokušao ga upaliti i nije išlo. Više nisam pokušavao. Izišao sam iz auta. Otvorio sam prtljažnik s namjerom da potražim konop. U prtljažniku su bili lijepi porculanski tanjuri, razne šalice, pribor za jelo i drugo. Te stvari sam izbacio van i pronašao sam konop.
Svezao sam prednji dio auta i spremio ga za vuču. Kako Jukića i Martića još nije bilo, vratio sam se natrag prema onom mostu. Došavši do mosta, vidio sam da su i oni taman dolazili. Magla je bila jako gusta. Kad sam se popeo u kamion, nisu mogli vjerovati da sam pješice tako daleko otišao, a pogotovo kad sam im rekao da sam već bio kod one kuće. Sišli smo s asfaltnoga na šljunčani put i ubrzo se dovezli do kuće. Sišli smo s kamiona, zavezali konop za kamion, sjeli u auto i dali signal Martiću da se možemo vratiti. Ja sam tada prvi put u životu upravljao autom. Jukić je sjeo na suvozačevo mjesto. On je imao vozačku dozvolu, ali mu nisam dao da vozi. Gunđao je na moju odluku.
Kad smo se približili do kamiona, Martić je stao i pitao hoćemo li i njega izvući. Odgovorio sam da nećemo. Nastavili smo dalje.
Polako smo se penjali prema brdu. Došli smo do sanduka s minama. Morali smo ih na brzinu natovariti na kamion jer se magla veoma brzo dizala i tada bismo bili dobra meta. Sanduke smo samo nabacali na kamion, sjeli u vozila i krenuli prema selu. Prije toga sanduke apsolutno nismo pregledali, a mogli su biti minirani. Napravili smo još jednu grešku. Prošli smo prvi položaj i spustili se u središte sela. Sklonili smo se s ceste i navalili na auto da vidimo zašto ne će upaliti. U tom je trenutku u selo kamionom došao Matešić i vidio da smo dovukli automobil.
Kako je prigodom paljenja baterija jedva vukla “anlaser”, shvatili smo da je slaba. Pokušali smo ga gurati, nije išlo. Tada je Matešić primijetio da vozilo nema goriva u spremniku. Sjeo je u kamion i otišao u Gornje Kričke te ubrzo donio nekoliko litara benzina. Ulio je benzin u auto, malo smo ga pogurali i auto je upalio. Bio je ispravan.
Matešić nije stao, već je produžio prema Gornjim Kričkama. Nekoliko ga minuta nije bilo. Već smo mislili da je negdje sletio s ceste jer je veoma brzo vozio. Ipak se vratio. No kad je izišao iz auta, rekao je da je mjenjač pokvaren i da se ne može voziti. Tada smo ga morali staviti u neku brzinu, pogurati ga da se upali i u toj se  brzini voziti. Nema više mijenjanja brzine. Tada nisam posumnjao, ali sada mislim da je on namjerno pokvario mjenjač, misleći da ćemo takav pokvaren auto ostaviti u selu.
Martiću smo na kamion posložili sanduke mina i on je polako krenuo u Novsku. Odvezao je mine u brigadno skladište. (Sljedeće godine Ilija Martić je poginuo.) Matešić je sjeo u kamion i otišao u Kutinu, a mi smo natovarili auto ostatkom strjeljiva. Kako je auto imao kuku, zakvačili smo PAM 12.7 mm koji je bio montiran na kolica.
Neprijatelj je počeo topnički tući po selu i po okolici.
Kad smo natovarili strjeljivo, Jukić me pogurnuo, auto je upalio i krenuli smo u Kutinu. Stavio sam u drugu brzinu i vozio dosta sporo. Stražnji se dio auta poprilično spustio od težine. Izišli smo iz Donjih Krički, te smo se ravnim dijelom ceste vozili prema Livađanima. Selo Livađane i ovaj dio puta neprijatelj je već žestoko topnički tukao. Selo je bilo u dimu. Sada je bilo kasno da se vratimo jer se nemamo gdje okrenuti. Morali smo nastaviti. Kad smo se približavali polovici toga ravnog puta, primijetili smo da iz suprotnog smjera dolazi kamion. Cesta je bila uska, jedva su se mogla dva kamiona mimoići. Kraj ceste su bili iskopani kanali. Kamion se sve više približavao.
Vozio se po sredini ceste. Pokušao sam mu “blendati” da se makne. On se i dalje vozio po sredini ceste. Maknuo sam se uza sam desni bok. Kako nam se približavao, pokušali smo mu i mahati rukama da se makne na svoju stranu ceste i da se na taj način mimoiđemo.
Neprijatelj je i dalje žestoko topnički tukao po Livađa-nima i po toj cesti. Kad se približio gotovo do nas, primijetili smo da je vozač kamiona Java. On se i dalje vozio po sredini ceste, a mi skroz po svojoj desnoj strani. Čak smo se jedno vrijeme vozili po bankini. Pretpostavljali smo da nas je vozač htio zaustaviti i pitati treba li što još pomoći, no on nije znao  probleme kakve bismo mi imali, ako bi nam se ugasio motor. Vozač kamiona, kad je vidio da se ne želimo zaustaviti, u zadnji se čas sklonio na svoju stranu ceste i mimoišli smo se. Nastavili smo se voziti. Ušli smo u Livađane. Minobacačke mine 120 mm padale su po čitavom selu u plotunima.
Ušli smo do sredine sela. Prošli smo gotovo drugu trećinu sela. Odjednom je na cestu deset metara ispred nas pala mina 120 mm i eksplodirala. U tom smo trenutku naslonili glavu na upravljačku ploču automobila i nastavili se voziti. Mislili smo, gotovi smo.
Tako smo se vozili nekoliko metara. Potom sam se trgnuo i shvatio da sam živ. Jukić je živ. Srećom volan nisam okretao, već je bio ravno usmjeren prema naprijed. U tome smo baš izlazili iz crnog dima koji je bio na cesti. Nastavili smo voziti. Nekoliko metara dalje mine više nisu padale. Kao da im je to bio krajnji doseg. Odvezli smo se iz Livađana i stali na samom ulazu u Bair.
Otišli smo vidjeti ima li na autu kakvih oštećenja. Nismo našli nikakvu štetu. Jedino se na stražnjoj desnoj gumi vidjelo kako je prerezana, ali nije ispustila. Taj je prorez mogao nastati i prije, a da mi to nismo vidjeli. Mina koja je pala, došla je točno ispred nas. Pala je pod određenim kutom. Taj je kut bio usmjeren od nas. Zato nismo bili ranjeni.
Da je kojim slučajem mina pala iza nas, nas danas više ne bi bilo. Imali smo veliku sreću. Sjeli smo u auto i poslije podne stigli u Kutinu u Dom športova. Tamo smo istovarili strjeljivo iz auta i otišli se malo odmoriti. Sljedećih nekoliko dana bili smo na odmoru u Kutini.
Ovo nije bilo sve s tim stojadinom.
Prvu večer, kad smo se s njim dovezli u dvoranu u Kutini na odmor, auto je tražio Marko. Kao, treba mu da se odveze u Zagreb k stricu u Dubravi da si zamijeni čistu odoru, a prljavu da dade na pranje. Dao sam mu ga. Drugo jutro, kad se vratio, auto je bio slupan s prednje strane, ali u voznom stanju. Kad sam ga pitao što je bilo, odgovorio mi je: “Bolje me ne pitaj.”  Ipak mi je poslije objasnio.
Kasno u noći u Dubravi, u Zagrebu, vozio se jednom cestom. Neću imenovati koja cesta da ne bi imao problema. Kad je došao do raskrižja, pokušao je skrenuti lijevo u drugu ulicu. To je raskrižje nedavno doživjelo određene promjene. Pri skretanju pratio je bijelu traku koja je dijelila polovicu ceste. Kad je prošao pola raskrižja, ta se bijela crta nije spojila s drugom bijelom crtom koja dijeli polovice ceste, već je završila kraj ceste kod semafora. I tako je Marko završio u semaforu. Po šteti na autu zaključio sam da udarac nije bio jak. Kad sam došao u Zagreb, vidio sam taj semafor.
On je i dalje normalno radio, samo što je bio malo niži i malo zakrivljen.
Jednu večer vraćao sam se na položaj u Kričkama. Kod izlaska iz šume, na ulazu u selo Bair prema Livađanima, zaustavio me jedan pričuvni vojnik. Bio je starije dobi i “elegantno popunjen”. Te sam vojnike prije toga sretao na tom mjestu. Imali su nadzornu točku na kojoj su nadzirali promet, ali samo po noći. Spustio sam prozor i čekao pitanje. Za to je vrijeme on džepnom svjetiljku osvijetlio pločice na automobilu. Vojnik niti je rekao dobra večer ni bok, već postavio pitanje: “Kamo ideš?”
Ja sam mu onako odgovorio, kao iz puške: “Doma.”
Više ništa nije pitao, odvojio se od mene i repetirao pušku. U taj čas čuo sam nekoliko repetiranja pušaka iza auta. Izišao sam iz auta, automatski uzeo pušku, repetirao i rekao: “Hajde, tko će prvi zapucati?”
Nastala je tišina.
Znao sam da ne će pucati, da su htjeli, mogli su odmah.
Spustili su puške.
Tada sam im rekao da se to ne radi tako.
Prvo, na cesti mora biti zapreka tako da ja moram obvezatno stati pa tek onda me prekontrolirati. Pri kontroli moraju se kulturno ponašati. Rekao sam im da sam do sada dosta puta po danu prolazio tuda i da me nisu zaustavili. Ovako u noći stati na cestu i kontrolirati promet veoma je rizično za njih. Na kraju sam im rekao da je to posao Vojne policije, a ne njihovo. Oni moraju dopustiti ili ne dopustiti ovlaštenim i neovlaštenim osobama odlazak na bojište.
Drugom prilikom na nadzornoj točki na raskrižju putova u selu Brestači zaustavila me civilna policija. Ni njima nije bilo jasno što auto prijedorskih pločica radi na ovome području. Čim sam otvorio prozor, policajac mi je postavio pitanje: “Čiji je auto?”
Odgovorio sam da je prijateljev.
Ništa mu nije bilo jasno. Da ne bi bilo ponovnih repetiranja pušaka na mene, gurnuo sam mu vojni nalog u ruke i rekao da je to zaplijenjeno vozilo i sada služi gardi. Nakon toga vratio mi je vojni nalog i produžio sam prema položajima.
 
Za vrijeme odmora u Kutini jednu večer otišli smo na piće u Ivanić Grad. Auto smo parkirali negdje u središtu grada. U kafiću nismo bili dugo. Bio je to velik kontrast za nas. Nekoliko kilometara dalje od grada bila je crta gdje nema struje, mladeži, ovakvih kafića .....
Popili smo piće i krenuli u Kutinu. Kad sam sjeo u auto i upalio, iza nas izvan auta buknuo je plamen. U prvi tren mislili smo da gori auto. Odmah smo izišli. Kad sam došao iza auta, u ispušnom sustavu vidio sam krpu kako gori. Zaključili smo da nam je netko stavio krpu namočenu u benzin u ispušnu cijev i prilikom paljenja auta krpa se zapalila.
Odmaknuli smo se od auta, sklonili kraj zida i čekali što će biti dalje. Pretpostavljali smo da će još netko i pripucati po nama. Kad smo ušli u kafić, mladež se šetala oko parkirališta, a sada nikoga nije bilo vani. Kako smo svi bili u odori, najvjerojatnije su shvatili da su pogriješili i razbježali se. Nakon određenog vremena krpa se ugasila, nitko nije zapucao, niti smo koga vidjeli. Sjeli smo u auto i krenuli u Kutinu.
To nam se sve događalo samo zbog toga što smo imali na autu prijedorske pločice. Poslije smo ih skinuli i više nije bilo anegdota.
Sedamnaestoga prosinca rano ujutro iz Doma športova u Kutini ukrcali smo se u kamione i krenuli u Kričke. Preuzeli smo položaje u Donjim Kričkama. Isto tako, u Gornje Kričke došli su vojnici iz 117. brigade i preuzeli položaje.
Isti smo dan s Križevčanima krenuli izvući poginule u zasjedi na brdo Čardak, tt 319. Za izvlačenje se prijavilo nekoliko dragovoljaca iz 1. satnije. No nismo znali jesu li još tamo. Vjerovali smo da ih ne će pokupiti. Križevčani su se veoma dobro pripremili. Nabavili su i donijeli devet nosila.
Na kraju Donjih Krički formirao sam kolonu i krenuli smo prema poginulima. Kad smo se odvojili od prvih položaja i približavali brdu Čardaku, kretali smo se jako sporo i oprezno. Ovaj sam put bio jako oprezan. Nisam ništa prepuštao slučaju. Ostavio bih kolonu i otišao naprijed. Kad sam bio siguran da nema nikoga, otišao bih po ostale i doveo ih do položaja i tako dalje. Na svim tim položajima ostavio bih po jednoga gardista, sa zadaćom da nam štiti i omogući siguran povratak te da spriječi ponovnu neprijateljsku zasjedu.
Kad sam došao ispod samog brda, dulje sam vrijeme motrio. Nisam primijetio nikakvo gibanje. U šumi je bilo tako hladno da čovjek nije mogao dugo čekati na jednom mjestu, bez obzira je li u rovu ili iza prirodnog zaklona. Čak sam se i jedno vrijeme izložio ne bi li me neprijatelj vidio, zapucao i otkrio svoje pozicije. Nitko nije otvorio paljbu. Popeo sam se na brdo. Nikoga nije bilo. Vidio sam poslagane trupce u obliku pješačkog zaklona.
Pozvao sam ostale da dođu. Ubrzo su se popeli na brdo. Sada se trebalo spustiti prema dolje. Ubrzo smo primijetili poginule.
Ležali su u jarku, gdje smo i predviđali. Taj je jarak usječen u brdo i nalazio se na čistu i vidljivu mjestu. Na tom je dijelu bila iskrčena šuma. Na brdu je bila još magla, ali ubrzo se trebala dignuti. Za svaki slučaj još smo malo zastali i dobro promotrili rub šume na kraju livade. Nigdje nije bilo traga neprijatelju.
Spustili smo se dolje do njih. Svi poginuli bili su tamo: Ivan Kordiš Indijanac, Ivan Jukić Juks, Zrinko Šivičnjak, Dražen Ječmenjak Cezar, Živko Antolić Žika i Tomica Šušnjić Šljivarić iz Križevaca i iz 1. satnije 1. bojne 1. A brigade Ivica Šoštarić i Siniša Kraljić. Slika mrtvih tijela postala je dio mog života.
U jarku su bili polegnuti u onakvu položaju u kakvu su najvjerojatnije preminuli. Dobar dio među njima na sebi je imao američke prikrivne odore.
Mislili smo da će ih neprijatelj skinuti i pokupiti odoru. No svima su od opreme skinuli i pokupili čizme i oružje. Isto tako, pokupili su osobne stvari koje su nosili sa sobom. Postavio sam si pitanje zašto netko od njih nije ostao živ. Zašto su svi morali poginuti? I zašto s njih nisu skinuli dobro odijelo? To su do sada stalno radili.
Zaključio sam da najvjerojatnije nisu imali u noći hrabrosti prilaziti do njih. Iako su mogli. Svi smo znali da su tada uzeli najbolji položaj za obranu. Isto tako i neprijatelj je bio toga svjestan i vjerujem da su mogli pomoći našima koji su upali u zasjedu. Ne vjerujem da su svi odjednom izdahnuli. Ako su se mogla trojica iz te skupine sami spasiti, mogao je i neprijatelj nekoga spasiti. Čekali su da iskrvare i da ih još kroz noć ubije i hladnoća. Čekali su da svane jutro i tek su im onda prišli bliže. Zato smo ih našli u takvim pozama.
Po Olujinu, Hinzinu i Kikijevu iskazu kad su završili sa svojom zadaćom tog dana, vraćali su se u selo istim putem kojim su i došli. Mislili su da su na sigurnom. Kretali su se jedan za drugim, bez neke razdaljine. Kad su se penjali tim jarkom gdje smo ih našli, neki su primijetili kako se kraj njihovih nogu kotrljaju ručne bombe. Nisu uspjeli ni reagirati, a bombe su već eksplodirale.
Nakon toga je nastala pucnjava. Nije trajala dugo. Kažu da oni nisu imali vremena odgovoriti na zasjedu. Već su bili pokošeni. Kad je nastala tišina, ova su trojica došla k sebi. Nekako su se iskrali iz jarka i nestali u šumi. Tako su se izvukli. Nisu se istovremeno zajedno izvukli, već su se u različitim vremenskim intervalima izvlačili i nisu znali jedan za drugoga ni što je s ostalima. Kako se magla dizala, morali smo ih na brzinu pokupiti i napustiti položaj. Vojnici su počeli stavljati poginule u nosila. Ja i nekolicina otišli smo tražiti Marića. Spustili smo se poprilično prema kraju livade. On je tog dana na sebi imao crnu odoru.
Prema Đukinu pričanju gdje se to zbilo, trebali bismo ga ubrzo naći. Rekao sam ostalima da ga je Đuka vidio kako pada kad je bio pogođen i da se nije više micao, prema tome trebali bismo ga naći na stazi kojom smo se tada penjali.
Pomislio sam, kako ga nema, da je možda bio ranjen i neprijatelj ga je najvjerojatnije zarobio i pružio mu liječničku pomoć. No nismo bili sigurni. Za svaki slučaj otišli smo pretraživati obližnje grmlje. Nažalost pronašli smo ga pokraj jednoga grma. Na sebi je imao svoju odoru, ali bez oružja i osobnih stvari.
Do nas nisu donijeli nosila, već smo ga Deur i ja odnijeli do ostalih, stavili u nosila i krenuli prema Gornjim Kričkama. Magla se gotovo sva digla.
Kad smo ih nosili, primijetio sam da Deur nije želio nositi poginule, s obrazloženjem da ne može podnijeti gledati mrtvace. Ubrzo smo se spustili u selo. Poginule smo stavili u vozila i odvezli ih u selo Lipovljane, a mi smo ostali i dalje na položajima u Kričkama.
Dvadeset i drugoga prosinca dobili smo zadaću da ponovno idemo u napad na neprijateljske položaje u selu Kovačevac Čaglićki. Scenarij je napada bio gotovo isti kao i zadnji put. Lijevo od nas naša susjedna postrojba koja je trebala napadati cestom iz smjera Donje Subocke prema središtu sela Kovačevca bila je opet 3. bojna 1. A brigade ZNG-e. Ovaj put naša 2. satnija ostala je držati položaje u selu, dok su 1. i 3. satnija trebale ići u napad. Sve su tri satnije u selu brojile ukupno oko stotinu dvadeset gardista. Znači da nas je u napad išlo negdje oko osamdeset. Ja sam jedva čekao ovaj dan. Želio sam se osvetiti za one naše poginule u zasjedi.
Dan je bio oblačan, spremala se kiša. Već je nekoliko dana bilo kišovito. Teren je bio mokar.
Opet sam formirao kolonu i krenuli smo istim putem prema Kovačevcu Čaglićkom. Kad smo se približili brdu Čardaku, tt 319, malo smo usporili. Trebalo je dobro promotriti, da nam opet ne bi pripremili kakvu zasjedu. Popeo sam se na brdo, bilo je prazno.
Sa zapovjednikom 3. satnije dogovorio sam se da svaki po jednoga gardista ostavi na tom položaju, u slučaju neuspješnog napada kako bismo se mogli sigurno povući na početne položaje. Kad smo odvojili dva gardista na tom brdu i objasnili im zadaće, nastavili smo dalje.
Sada je trebalo proći opet one livade, onaj brisani prostor. Polako smo se spuštali prema šumi na kraju livade, ispred samog sela. Gardisti su međusobno držali veliki razmak. Na taj način, kad bi neprijatelj otvorio paljbu po nama, djelovao bi samo po prvima u koloni. Ostale ne bi mogao vidjeti. Tada bi se ostali imali vremena pripremiti i otvoriti paljbu po njima. Ušli smo i u šumu. Nismo primijetili neprijatelja.
Polako je počela padati lagana kiša.
Kad smo ušli u šumu, blizu najviše kote malo smo stali. Na tom sam mjestu tražio od zapovjednika 3. satnije da se razdvojimo. Predložio sam da moja 1. satnija ide istim smjerom napada kao i prošli put, prema središtu sela, dok bi oni išli desno od nas, ali toliko daleko da jedni druge možemo vidjeti kako napredujemo.
 
064-karta
 
I opet smo po jednoga gardista iz svake satnije ostavili na tom brežuljku u šumi kao prihvat u slučaju da napad ne uspije. Kolak je to prihvatio i na tom smo se dijelu razdvojili.
Ja sam skrenuo lijevo od brežuljka prema središtu sela, a on je produžio desno prema kraju sela.
Kad smo se spustili gotovo do kraja šume, čuli smo zvižduk granata kako lete prema nama. Pale su iza nas. Zalegli  smo. Još su jedanput pale iza nas.
Mislim da su to bile naše granate. Htio sam javiti da ne tuku, ali nisam znao kome da javim. Više nisu padale, digli smo se i nastavili prema selu.
Došli smo do kraja šume. Na tom sam mjestu htio objasniti plan napada. Tražio sam da se zapovjednici približe. Tada sam primijetio da nas ima svega sedam. Pitao sam gdje su ostali. Zadnji je rekao da ne zna, da ga je gardist iza njega trebao slijediti jer nisu bili u velikom razmaku. Poslao sam ga po ostale.
U tom sam trenutku primijetio kako ispred, negdje oko stotinu i pedeset metara, neki vojnici izlaze iz šumarka na livadu. Kretali su se polagano slobodnim hodom prema selu. Bilo ih je četrdesetak. Mislio sam: “Pa nije valjda da je 3. bojna probila crtu i već krenula prema središtu sela.”
Uzeo sam dalekozor i pogledao. Imao sam što vidjeti. Na sebi su svi imali kacig. Od cijele odore kaciga se najviše isticala. Na sebi su imali sivomaslinastuu odoru i zaštitne maske. Jedan je među njima čak imao radiouređaj na leđima. Zaključio sam da su to neprijateljski vojnici. Na tom dijelu nismo čuli nikakvo pucanje. 
U meni se javila želja za osvetom. Tražio sam da ostala petorica zauzmu najpogodniji položaj za djelovanje. Zalegli smo u blato. Boljih pozicija nije bilo. Ispred sebe smo stavili sve raspoloživo strjeljivo. Na taj smo način lakše punili okvire. Svoj sam ciljnik namjestio na dvije stotina metara. Kiša je i dalje padala.
Čekali smo da svi dođu na pola livade te smo tada otvorili paljbu.
Neprijatelji su padali kao čunjevi pri kuglanju. Dok smo ih “skidali”, vidio sam da neki naši gardisti uporno pucaju, metci su se zabijali nekoliko metara ispred njih. Tada sam im rekao da dignu ciljnike na dvije stotine metara. Oni su to odmah uradili i tada nastavili uspješno pogađati.
Manji dio neprijatelja trčao je prema kraju livade u šumarke. Jedan je neprijateljski vojnik čak uspio dotrčati gotovo do šumarka i tada se okrenuo i ponovno išao prema nekom koji je ležao na livadi. Valjda mu je to bio netko bližnji. I taj je ostao među njima. Vrlo ih je mali broj uspio pobjeći u šumarke. Jedno smo vrijeme čekali da se netko od njih ustane i pokuša pobjeći. Bilo je i takvih.
Oni su se jednostavno bacili na zemlju kad je počela pucnjava i primirili se, a mi smo mislili da su pogođeni. Prema nama nitko nije pucao. Prvih nekoliko minuta nisu znali otkuda se prema njima djeluje.
Odjednom se do nas spustio onaj gardist kojeg sam poslao da nam dovede ostatak satnije. Kad je došao do nas, sav uspaničen je govorio: “Ovi su naši ludi, pucali su na mene, ja sam im se predstavio, a oni su otvorili paljbu na mene.”
Zvao sam Kolaka i on mi je odgovorio da su ga četnici napali. Nije mi bilo jasno kako su oni njega napali, a ne on njih. Naprijed nismo mogli, natrag isto tako. Na tom mjestu više ne možemo ostati. Donio sam odluku da se povučem zapadno od ove skupine neprijateljskih vojnika JNA na livadi i položaja gdje je Kolak napadnut.
Javio sam Kolaku da se izvlačim. Digli smo se iz blata, pokupili strjeljivo i onako mokri krenuli prema zapadu. Kretali smo se po rubu šume. U početku smo trčali. Nismo ušli duboku u šumu niti smo se izlagali krećući se po otvorenome, po livadama.
Jedno smo se vrijeme kretali putem kojim smo se one noći izvlačili. Nakon nekoliko minuta došli smo ispod naših prvih položaja u Gornjim Kričkama. Na tim su položajima bili pripadnici 2. satnije.
U nekoliko sam navrata stupio u kontakt sa zapovjednikom 2. satnije. Rekao sam mu da se nalazim ispod njegovih prvih položaja i da obavijesti svoje gardiste da ću naići na njihove položaje.
Za minska ga polja nisam ni pitao. U tomu sam se morao na se osloniti. On je obavijestio svoje gardiste, a mi smo uspješno izbjegli naša minska polja jer su sve mine bile na potez i danju ih je lako bilo uočiti.
Kad smo stigli do prvih položaja, moja skupina više nije imala snage ići dalje. Vratili su se natrag u selo, a ja sam produžio prema Kolaku. Došao sam do brda Čardaka, tt. 319. Ostavljena dva gardista čudila su se otkuda sam se ja tu stvorio. Zar nisam ispred njih?
Nisam im objasnio, već sam im rekao da budu jako oprezni jer se naprijed nešto nepredviđeno dogodilo.
Nastavio sam dalje. Spustio sam se na livadu i ugledao dvojicu gardista kako drže trećega, koji je bio ranjen. Imali su jednog ranjenika. Bio je to Kolovrat. Imao je prostrjel ispod ključne kosti. Dok je rana bila vruća, mogao je sam hodati. Na brzinu mi je ispričao da ih je neprijatelj dočekao ispod brda. Produžili su prema sanitetu, a ja sam nastavio dalje. Ubrzo potom opet sam naišao na skupinu gardista kako nose jednog suborca. Taj se pak derao kao da ga netko kolje. Bio je to Tandara. On je imao prostrjel na objema potkoljenicama. Vjerujem da ga je jako boljelo. Iza njih su se vraćali izmiješano gardisti iz 1. i 3. satnije. Našao sam i Kolaka.
On mi je tada na brzinu ispričao da su upali u zasjedu. Kad smo se odvojili, jedan njegov pripadnik, Glešić, spustio se u Kovačevac Čaglićki, u dio sela koji je bio više uvučen u šumu. Za vrijeme prvog napada u tom dijelu nije nikoga bilo.  Barem smo mi mislili da nema nikoga. Pošto je ona granata pala na nas, oni su nastavili dalje prema jednom malom brežuljku, prije spuštanja prema dolje, prema kraju šume. Čula se pucnjava desno od njih. Do njih je dotrčao Glešić. Netko je pucao po njemu.
Kad je došao do njih rekao je: “Kad sada nisam poginuo, ne ću nikada.”
Ali nakon deset metara dalje bio je pogođen.
Rekao je: “Pogođen sam u srce, gotov sam.” Glešić je poginuo.
U tom je trenutku neprijatelj pješačkim oružjem pucao po njima.
Drugi je metak pogodio Kolovrata. On se sam izvukao. U međuvremenu su oko njih pale bombe. Nisu znali odakle su bačene. Treći i četvrti metak pogodio je Tandaru. Tandara je ostao na mjestu ležati. Tada su svi shvatili da se puca po njima. Sklonili su se. Tandara se nije mogao micati od bolova. Kažu da se jako derao. Bio je na mjestu gdje su ga mogli ponovno gađati. Njegovi su ga kolege i kolegice iz satnije izvukli na sigurno i počeli izvlačiti prema sanitetu. Jedno su vrijeme bili prikovani iza stabala jer je neprijatelj stalno pucao po njima. Kažu da su se meci zabijali u drvo iza kojeg su se sklonili. Bili su dosta dugo prikovani na mjestu. Tandaru je i Kolovrata na tom mjestu previla Viky.
A moji su mi ispričali, kad su se odvojili od 3. satnije i skretali prema lijevoj strani šume, odjednom oko njih pale su granate. Jedna je granata pala čak i na kolonu. Kažu da je pala izravno na Šarca. (Ime Šarac dobio je po tome što je stalno nosio šarac.) Tamo gdje je pala, nastao je velik dim. Ništa se nije moglo vidjeti. Svi su mislili da ga je granata raznijela. Kad su se digli i htjeli potražiti Šarčeve ostatke, dim se počeo razilaziti. U tom trenutku iz dima izlazi Šarac sa šarcem na leđima.
Sa sebe je tresao blato i psovao: “Pas mater, vidi što su mi uradili, vidjet će oni svoga Boga.” Kažu da nisu mogli vjerovati da je netko mogao ostati živ nakon one granate. Poslije smo po pričanju kakve je boje bio dim, shvatili da je to najvjerojatnije bila dimna granata. Ona ima ulogu obilježavanja mjesta gdje je pala. Služila je za korekciju granata koje će slijediti i razarati. Tada je nastao prekid kolone. Zbog toga nas nije mogao nitko više slijediti.
Pričekali smo da se zadnji gardist pojavi i polako smo napuštali položaje za napad i vratili se u selo. Napad je propao. U selu smo sušili opremu.
 
Drugi dan, 23. prosinca, dobili smo smjenu i otišli u Novsku. Smjestili smo se u privatnim kućama. Zadaća nam je bila da budemo u pripravnosti za pojačanje prve obrambene linije.
 
Sljedeća dva dana opet je bilo na snazi nekakvo primirje. Na sam Badnjak, 24. prosinca, dobili smo signal da idemo na odmor u Zagreb. Do središta grada stigli su autobusi. Ukrcali smo se i otišli u Zagreb na nekoliko dana odmora. Nismo se uspjeli ni odmoriti, već smo morali ići na teren.
Go to top
Template by JoomlaShine