Osamnaestoga rujna dobili smo zapovijed da se naša satnija premješta na nove položaje. Moj vod odlazi na položaje u selu Kozarice, a za nekoliko dana poslije ostatak satnije odlazi na položaje u selo Bročice. Time se satnija razdvojila.
U međuvremenu se u Varaždinu vode završne bitke za oslobađanje vojarni.
Otišli smo u selo Kozarice. Smjestili smo se opet u vatrogasni dom. I tu su nas mještani srdačno primili. Selo je bilo nastanjeno čisto hrvatskim stanovništvom i cijelo su vrijeme bili smješteni u svojim kućama. Nisu napuštali selo. Veoma dugo selo se prostiralo većinom na brježuljkastu i dobrim dijelom šumovitu tlu. Nas je bilo svega jedan vod. Kraj je poznat po naftnim bušotinama.
  
Mjesto pada zrakoplova
 
Čim smo se smjestili, mještani su nam pokazali gdje je jučer poslije podne srušen zrakoplov JNA tipa Orao, dvomotorac. Pilot je poginuo. Otišli smo na mjesto pada i vidjeli kako izgleda zrakoplov kad se nasilno sruši na kopnu.
Potom smo otišli uspostaviti položaje u selu Kozaricama. Ispred nas se nalazilo selo Novi Grabovac, nastanjeno hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Do tada su mještani samoinicijativno organizirali i držali lokalne noćne straže na određenim položajima. Od oružja su imali samo osobne lovačke puške. Čak su na stražu s nama dolazili neki koji su imali i zračne puške. Tolika je volja bila među njima za samoobranu od agresora. Do tada je neprijatelj samo tu i tamo topnički djelovao po Kozaricama.
Položaje smo imali na krajevima sela. Jedan je položaj bio na raskrižju putova za selo Kozarice, selo Drumove i selo Novi Grabovac. Drugi je položaj bio uz rub ceste na kraju Kozarica, prema Novom Grabovcu i Bairu. I na jednom i na drugom položaju oko nas su normalno živjeli mještani. Položaji koje smo imali nisu bili klasični bojni položaji. Više su bili kao nadzorni, promatrački položaji. Da smo bili napadnuti s tih položaja, ne bismo mogli braniti selo. Morali bismo se povući dublje. S jednoga na drugi položaj razvozili smo se kombijem. Na te su položaje često puta k nama dolazila djeca, mladež i starci.
Tijekom boravka u selu upoznali smo seoskog lovca Josu Pavlovića. On je na sebi uvijek nosio prepoznatljivi lovački šešir i lovačku pušku. Ispričao nam je dosta detalja vezanih za situaciju oko zbivanja u ovom kraju.
Kad smo po noći dolazili po njega, morali smo biti oprezni. Morali smo tri puta kucati isključivo na prednjem desnom prozoru. Inače, ako bismo promašili prozor i slučajno njega ne bi bilo doma, njegova je supruga bila spremna pucati.
 
009-karta
 
Za vrijeme držanja položaja u Kozaricama odlučili smo nas nekoliko otići izbliza vidjeti neprijateljske položaje u selo Bair. Jedno poslijepodne Joso je nas nekoliko vodio kroz šumu pri izviđanju prilaza i položaja JNA u Bairu.
Kako je bio lovac, znao je sve staze u okolnim šumama. Kroz šumu nas je, u usporedbi s onim kako su nas domaći vojnici do sada vodili, vodio veoma dobro. Veoma brzo i sigurno približili smo se do prvog položaja na cesti u ulaza selo Bair iz smjera Novske.
Iznad tog položaja na vrhu visokog drveća vijorila se zastava Jugoslavije pred raspadom i Republike Srbije. Na položaju smo čuli radio kako svira četničke pjesme. Došao je jedan vojni džip koji se nije dugo zadržao.
Nakon podužeg izviđanja vratili smo se na početne pozicije. Na povratku smo bili isto tako oprezni kao i kad smo krenuli na izviđanje kroz šumu do sela Baira. Kad smo odmakli oko dva kilometra, polako smo se opustili. Kretali smo se opušteno, nitko nije bio ispred nas i upozoravao nas kako da se krećemo.
Odjednom čujemo: “Stoj, opkoljeni ste!”
Stali smo. Nismo nigdje nikoga vidjeli.
Čujemo pitanje: “Čiji ste!”
Nakon nekog vremena netko progovori: “Hrvatska vojska!”
Opet čujemo: “Bacite puške!”
Nije mi bilo svejedno. Nisam nikoga vidio, a uvjeren sam bio da su u nas uperene puške. Nisam znao što da uradim. Da sam barem vidio nekoga, možda bih i reagirao. Do sada sam govorio da se neću živ predati JNA. Opet sam mislio da je ova lokacija zasjede negdje na pola puta između naših i njihovih prvih položaja. Možda je neka njihova izvidnička ekipa.
Do tada su svi bacili puške. Nije mi preostalo ništa drugo, bacio sam i ja. Iz zaklona nedaleko od nas izlazi jedan maskirani vojnik i kaže: “Imali ste sreće.” Uočili smo da su to naše snage. Oko nas iza zaklona izlaze ostali vojnici koji su nam priredili ovo neugodno iznenađenje. Bilo ih je negdje desetak, veoma dobro opremljeni opremom i oružjem. Neka sam oružja tada prvi put vidio. Imali su automatske puške kalašnjikove, snajperske puške JNA, automatske puške SAR, Ultimax, ručni bacač RPG-7, Ambrust i dr.
Pitali su nas gdje smo bili. Kazali smo im. Potom smo ih pitali tko su i kamo idu.
Rekli su nam da su neka posebna postrojba i da su došli napasti neprijateljske položaje u selu Bair. Ovo prvo mi je donekle bilo jasno, ali ovo drugo, da idu napasti njih deset položaje JNA u Bairu, nie mi bilo jasno.
Pozvali su nas da im se pridružimo. Pridružili smo im se. Otišli smo ponovno gotovo istim smjerom prema prvim položajima. Blizu sela skrenuli smo lijevo prema Novom Grabovcu. Spustili smo se ispod sela Baira. Ova posebna ekipa zauzela je zaklone i počela bez veze pucati po selu. I to je trajalo dok nisu potrošili dobar dio strjeljiva.
 
010-Zajednicka-slika-Habule-Meseca-Kneza
 
Kad su završili, na brzinu smo napustili položaje i vratili se trčećim korakom u selo Kozarice. Kad smo došli, tamo su ih čekala vozila. Sjeli su u vozila i otišli prema Novskoj. Više ih nikad nisam vidio. Bilo je to još jedno iskustvo.
Nakon toga i dalje sam u nekoliko navrata sa svojima izviđao neprijateljske položaje. Na njima sam, u usporedbi s onim do sada, imali dosta slobodnog vremena.
Jedno smo se poslijepodne organizirali i zajedno s domaćim mladićima zaigrali nogomet na seoskom nogometnom igralištu koje se nalazio lijevo od ulaza u selo iz smjera Novske.
Nismo igrali ni pola sata kad je nekoliko minobacačkih mina kalibra 120 mm palo na lijevi kraj nogometnog igrališta. Nitko nije bio u tom prvom napadu ranjen.
Ostavili smo sve stvari i otrčali u skloništa u privatnim kućama. Ja sam se sklonio u privatnu kuću preko puta vatrogasnog doma kod obitelji Stjepana Grdura. Ta je obitelj imala troje djece. Najstarija, Đurđica, imala je deset godina, Slavica osam godina i najmlađa Andrijana samo četiri godine. Još su nekoliko plotuna ispalili i više nisu djelovali po igralištu. Nikad više nismo igrali nogomet u Kozaricama od kad smo bili na tim položajima.
Jedno rano jutro po nas zapovjednike vodova došao je vozač kombija. Odveo nas je u onaj isti vatrogasni dom u Novskoj, gdje smo jedno vrijeme bili smješteni. Nismo znali da se tamo smjestio i naš zapovjednik satnije.
Ostavio je poruku da ga tu pričekamo. Jedno smo ga vrijeme čekali. Kad se to oduljilo, otišli smo u šetnju oko vatrogasnog doma. Od skladištara sam dobio kakvu-takvu sliku situacije na cijeloj bojišnici. Oko podneva javili su nam da je došao zapovjednik satnije. Dovezao je prvi vojni kamion u Novsku. Bio je to vojni kamion zarobljen u vojarnama u Varaždinu. Još je na njemu bilo zelene boje.
Kad je došao, ljudi, a i sami vojnici s čuđenjem su gledali otkud vojno vozilo JNA u Novskoj. Do sada smo se vozili u civilnim autobusima, kombijima i kamionima. U Novsku je dovezao pun kamion vojnog oružja. Bilo je tu automatskih pušaka, snajperskih poluautomatskih pušaka zadnje generacije, ručnih raketnih bacača “osa”, “zolja”, M 57, RPG-7, ručnih bomba, oko desetak “tandžara” i nekoliko pištolja, šatorskih krila, deka i dalekozora.
Nama zapovjednicima vodova zadužio je pištolje i ponudio da biramo koju pušku želimo imati. Ja se nisam htio mijenjati za pušku. Ova češka zbrojevka mi je sasvim odgovarala. Ali uzeo sam poluautomatsku snajpersku pušku i vojni dalekozor.
Poslije nas je zapovjednik satnije odveo natrag na položaje, i tamo je “tandžare” podijelio mjesnoj straži u Kozaricama. Mještani su bili prezadovoljni.
Neki su mještani bili spremni i dati svoje novce, da bi kupili novo oružje. Mene je osobno jedan mještanin pitao hoću li mu prodati jednu bombu za stotinu maraka. Pitao sam ga što će mu. Odgovorio je: “Nikad se ne zna”. Naravno, nisam mu je dao, a kamoli prodao.
Kako nismo mogli dobiti zamjenu na položajima od neke druge postrojbe, organizirali smo zamjenu unutar nas.
Sljedećih nekoliko dana otišli smo na odmor.
Dvadeset i drugoga rujna zbog stalnog pristupanja novih dragovoljaca u Zbor narodne garde morali su dio snaga na Vinici premjestiti u selo Veliki Bukovec, gdje su nam našli smještaj. Naša 1. satnija smjestila se u dvije kuće. Tijekom par dana dobili smo nekoliko novih gardista. Dosta je njih bilo koji nisu bili u ročnoj vojsci JNA. Sljedećih par dana obučavali smo novopristigle dragovoljce.
Iz osvojenih vojarni u Varaždinu dobili smo najbolje oružje koje se tada moglo imati.
 

 
Dvadeset i šestoga rujna vratili smo se ponovno na položaje u selu Kozaricama. Drugi dan rano ujutro probudila nas je buka motora. Kad smo izišli iz vatrogasnog doma, imali smo što vidjeti. Bila su to oklopna bojna vozila na gusjenice i kotače, još u zelenoj boji. Takva vojna vozila sam tada prvi put vidio.
Na tijelu bojnoga gusjeničarskog vozila nalazila se jedna cijev, a kod vozila s kotačima nalazile su se tri cijevi iste debljine kao i na gusjeničarskom vozilu. Za njima su se kretali i vojni kamioni puni vojske. Nismo znali koji su i čemu služe.
Zaustavili su se u središtu sela, ugasili motore i vozači su izišli iz bojnih i motornih vozila. Nama nitko nije javio da će oni doći i što će raditi. Jedna je ekipa došla do nas i pitala nas gdje bi bilo dobro da zauzmu položaje. Nismo im znali ni mogli pomoći.
Bili su to vojnici iz Bjelovara i okolice. Bojna su vozila zarobili u vojarnama oko Bjelovara. Dobili su zadaću da tu negdje zauzmu položaje za protuzračnu obranu. Smjestili su se po kamionima i privatnim kućama dok nisu dobili zadaću gdje da se razmjeste. Ostali su tu nekoliko dana. Poslije ih nikad više nisam vidio.
 

 
Treće jutro u vatrogasni dom ušlo je par gardista i pitalo gdje bi bilo najbolje da postave minobacač. Prvo sam ih pitao tko su oni i tko ih je poslao ovamo. Drugo, ja sam čuo o minobacačima, ali nisam ih do tada još vidio. Treće, sigurno ne bi bilo dobro da se postave kraj vatrogasnog doma. Rekli su da su iz Novske. Zapovjednik minobacačkog voda bio je Ivica Čaja (poginuo u operaciji “Bljesak” godine 1995.). Na kraju smo se dogovorili da ga postave jedan kilometar desno od nas. Otišli su tamo i smjestili se kraj jedne stare kuće. Potom smo zajedno otišli tražiti najpovoljniji položaj s kojeg bismo mogli promatrati i navoditi minobacače.
Poslije podne su namjestili minobacače i Čaja je počeo navoditi svoje topništvo na neprijateljske položaje u selu Bair. Prvi put to je izgledalo famozno.
 

 
Sljedećih par dana Čaja je tu i tamo ispalio po koji projektil po neprijateljskim položajima u Bairu.
 
011-Zajednicka-slika-na-punktu-u-Kozaricama
 
Nakon našega topničkog odgovora neprijatelj je žešće gađao selo, ali, na našu sreću, većinom je gađao položaj naših minobacača u šumi. To topničko nadmudrivanje trajalo je svega nekoliko dana.
 

 
Dvadeset i devetoga rujna poslije podne saznajemo da će neke posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova ići osloboditi selo Novi Grabovac. Prošli su kraj naših položaja na lijevom kraju sela. Selo će napasti samo sa zapadne strane. To smo selo mogli i mi zauzeti, ali bi poslije bilo problem držati ga. Mi te snage s dvadesetak vojnika nismo imali.
Kako smo znali da tamo nema neprijateljske snage, odlučili smo da mi krenemo s istočne strane u napad. S naše strane išao je Premuž, Jamnić i jedan plavi momak kojemu se više ne sjećam imena i prezimena i ja. S nama je išao i domaći vojnik lovac Joso. Radi koordinacije s nama pridružio se jedan manji zapovjednik tih posebnih snaga.
Kasno poslije podne s istočnog kraja sela Kozarica krenuli smo u napad.
Kozarice i Novi Grabovac nalazili su se na brežuljku. Između njih bila je kotlina u kojoj su se nalazile naftne bušotine i obradiva polja. Prvo smo se morali niz brdo neprimjetno spustiti u dno kotline. Kretali smo se po šumi, kanalima, šikarama, negdje smo morali i pretrčavati otvorene prostore bez zaklona. Kretanje je bilo daleko dugotrajnije nego što smo mi planirali. Na početak sela ušli smo tek kad se počelo mračiti.
Naše snage na lijevom kraju već su ušle u Novi Grabovac na zapadnom dijelu i kretale su se prema središtu sela. Neprijatelj na njihovoj i našoj strani nije pružio otpor. Nije bilo nikoga.
Posebne snage zauzele su središte sela kad smo mi došli do njih. Nakon toga smo se natrag vratili istim putem dok su posebne snage ostale u selu na položajima.
 

 
Drugi su dan posebne snage dobile smjenu od 4. satnije 1. bojne 1. A brigade ZNG-e. Mi smo ostali još par dana na položajima u Kozaricama, s time što smo prestali držati položaje na zapadnom dijelu sela. Držali smo samo položaje na istočnom dijelu.
 

 
Prvog listopada dobili smo smjenu i otišli u Vinicu.
Go to top
Template by JoomlaShine