Dvadeset i sedmoga listopada poslije podne smo se skupili, ukrcali u autobuse i krenuli u zapadnu Slavoniju.
Kako nisam imao točan popis 1. satnije, nisam bio siguran da su se svi javili na teren. Zapovjednik 1. voda bio je ozlijeđen i nije došao. Zapovjednik 2. voda bio je lakše ranjen u Starom Grabovcu. Jedino je ostao zapovjednik 3. voda, Đuka. Sveukupno je 1. satnija tada na terenu brojila oko sedamdeset pripadnika. S nama je bila i 2. satnija. Zapovjednik te satnije bio je Ahmet Memišević. 
Smjestili su nas u osnovnu školu za niže razrede u Ilovi. Osnovna škola imala je samo dvije učionice i jedan mali hodnik. Kako smo trebali prenoćiti u školi, sklonili smo klupe i stolce na jednu stranu i pokušati se odmoriti. Vani je bilo jako hladno. Škola je imala peći na plinsko grijanje. Zapovjednik 1. bojne rekao nam je da tu budemo i da čekamo njegove daljnje zapovijedi.
Negdje oko pola noći, kad sam gotovo zaspao, čuo sam pucanj. Digao sam se i imao što vidjeti. Jedan gardista iz 2. satnije čistio je pušku, slučajno je opalio. Od čitavog onog prostora metak je probušio cijev ispod stropa. Odmah je iz cijevi nešto šištalo. Ustanovili smo da cijev ide do plinske peći. U tom trenutku netko vikne: “To je plin, eksplodirat ćemo.”Nastala je strka. Gardisti su bježali iz škole.
Potom smo otišli do nastavnika koji nas je i pustio u školu. On je imao stan u sklopu škole. Čitavo vrijeme dok smo bili u toj školi, bio je veoma uljudan prema nama. Objasnili smo mu što se zbilo i otišao je zatvoriti dovod plina. Plin je prestao šištati. Smjestili smo se ponovno u svoje prostorije. No, kako više nije bilo grijanja, a približavalo se jutro, nama je bilo sve hladnije.
Cijeli sljedeći dan bili smo u Ilovi i čekali zapovijed da krenemo u napad.
Tek navečer dobijemo signal da se spremimo. Tada smo dobili i obavijest da se zamjenik zapovjednika naše 4. satnije ranio osobnim pištoljem u nogu. Brzo smo se spremili, ali smo i dalje morali čekati. Prošla je i ponoć.
Dvadeset i devetoga listopada negdje oko dva sata ujutro po nas je stiglo par kamiona. Ukrcali smo se i krenuli prema Novskoj. I dalje nismo znali kamo idemo. Vozili smo se kroz nastanjena mjesta, polja i šume. Nisam znao kojim putem ni kamo idemo.
Oko četiri sata stigli smo u neku šumu. Došli smo do nekih položaja koje su držali domaći ljudi. Tu smo se iskrcali. Jedno smo vrijeme čekali. Do nas, zapovjednika satnija, došao je Rašić. Na sebi je imao kacigu JNA. Tada nam je objasnio da idemo napasti neprijateljske položaje u selu Jazavici. Formirao je kolonu i krenuli smo kroz šumu. Prvo je išla 1. satnija.
Hodali smo dugo kroz šumu. U šumi je bio takav mrak da smo morali paziti da se kolona ne izgubi. Morali smo se sporo kretati. Ja sam bio među prvih pet na čelu. Na jednom dijelu puta Rašo nam je rekao da tu stanemo i da ga pričekamo, što smo i učinili.
Odjednom čujemo jedan pucanj, pa onda jedan rafal iz automatskog oružja. Marko Deur je ustao i rekao da ide vidjeti gdje je Rašić. Otišao je. Ni njega jedno vrijeme nije bilo. Krenuo sam i ja za njima. Nakon par minuta hodanja došao sam do Deura i pitao ga što se zbilo.
 
043-karta
 
Odgovorio je da ni on nije siguran što se zbilo, ali da se našao s Rašom i da mu je on odgovorio da tamo otkuda su pucali po njemu, trebaju biti naše snage.
Rašo je otišao u tom smjeru.Čučnuli smo i čekali.
Za nekoliko minuta došao je Rašo i rekao da možemo nastaviti dalje. Poslao sam Deura po ostatak satnije, a Rašića pitao što je to bilo.
Odgovorio mi je da je zapovjednik skupine Bruno Zorica - Zulu postavio nekog Engleza na stražu, a oni su otišli dalje.
Pitao sam ga tko je Zulu.
Odgovorio mi je da je on zapovjednik izvidničko-diverzantske skupine koja se nalazi ispred nas i da ćemo zajedno napasti neprijateljske položaje u Jazavici.
Odgovorio sam: “Dobro, a zašto je Englez pucao?”
Rašić je odgovorio da je pucao na njega. Kako je Rašo imao kacigu JNA na glavi, Englez je mislio da su vojnici JNA i pucao na njega. Što je još najgore bilo, Englez nije znao hrvatski, a Rašo engleski. Čekali su da netko stigne iz Zuluve ekipe da ih spoji.
Nakon tog nesporazuma nastavili smo dalje hodati. Spojili smo se sa Zuluvom ekipom. Bili su dobro opremljeni i naoružani. Nakon kratka odmora i konzultacije Raše i zapovjednika Zulu ekipe, krenuli smo dalje. Ja nisam imao zemljovid i nisam znao gdje se nalazimo. Poslije sam saznao da smo bili negdje oko Slatina brda tt 441, dva kilometra sjeverno od sela Jazavice.
Nas iz 1. bojne bilo je negdje oko stotinu i pedeset gardista, dok je iz Zuluve ekipe bilo oko petnaest.
Nakon nekoliko kilometara hodanja stali smo. Rašo je poslao zapovijed da zapovjednici satnija dođu do njega. Memišević i ja došli smo do njega. Tada nam se obratio zapovjednik skupine Zulu i rekao da odredimo svaki po desetak gardista za napad.
Postrojio sam svoju 1., a Memišević svoju 2. satniju. Rekao sam gardistima tko želi ići u napad nek istupi iz stroja. Pogledao sam Đuku. Odgovorio mi je da će on biti s ostatkom satnije i da će nam čuvati odstupnicu.
Iz stroja su izašli Mladen Poturiček, Dražimir Jukić, Siniša Kraljić, Ivica Šoštarić, Kristijan Šanti Kiki, Mile Katić, Žarko Brlas, Haligonja, Tomislav Puškarić i Nedžad Golađ Đoni.
Izdvojili smo se i stali na stranu Zulove ekipe. Đuka je preuzeo ostatak satnije. Otišli su se odmoriti i nešto pojesti.
Memišević je isto tako odredio desetak svojih gardista.
Plan je bio kad mi uđemo u selo, da za nama dođe ostatak dviju satnija, a ako ne uđemo, da nam štite odstupnicu pri izvlačenju iz sela u šumu. Iz smjera Novske trebala je napadati moja dojučerašnja 5. bojna, a u selo Voćaricu trebala je ući 6. bojna Orlovi.
Potom smo čuli pucnjavu desno od nas iz smjera Voćarice. Pucnjava je bila jaka i neprekidna. Rašo i Zulu pokušali su uspostaviti motorolom kontakt s našim snagama koje su napadale susjedno selo Voćaricu i sa zapovjedništvom 1. A brigade ZNG-e, ali se nitko nije javljao. Izgleda da nije imao dobar signal.
Zapovjednik Zulu formirao je kolonu i spustili smo se niz brdo. Jedno smo se vrijeme spuštali, kad odjednom oko nas padne par granata. Stali smo i zalegli. Opet se čuje ispaljenje i odmah potom padaju granate, ali ovaj puta dublje u šumi. Bio je to znak da nas dolje čekaju. Tad su se opet sastali Rašo i Zulu i priopćili nam da se ne će ići u napad. Zulu je pokupio svoje gardiste i otišao. Rašo je tada nama zapovjednicima satnija rekao da se ide još malo spustiti niz brdo i vidjeti može li stupiti u kontakt s našim snagama da vidi što nam je dalje činiti. Otišao sam s Rašom. Ostatak ekipe za napad povukao se do ostatka satnije.
Spustili smo se još malo niz brdo i pokušali stupiti u kontakt s našim snagama, ali sve je bilo uzalud.
 
044-karta
 
U kotlini je bila sumaglica, nismo mogli vidjeti neprijateljske položaje. Bili smo još jedno vrijeme dolje. Opet su počele padati granate po šumi.
Oko podneva smo se povukli natrag na brdo k ostatku satnije. Potom je Rašo tražio da se spustimo dolje na put. Kod puta je tražio da odemo cestom do Kričkog brda, lovačke kuće. Formirao sam kolonu i krenuo cestom prema lovačkoj kući. Polako smo se kretali. Ispred sebe nisam vidio nikoga. Oko jedan sat stigli smo do lovačke kuće. Potom sam pozvao Rašu. Kad je vidio kuću, odlučio je da se vratimo natrag. Povukli smo se do Novskog brda. Tada nam je Rašo rekao da ostanemo tu na položaju, a on će otići u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e i vidjeti što je dalje činiti. Ostali smo sami u šumi. Dok smo se kretali, bilo je nekako toplo, no dok smo stajali i mirovali, bilo nam je sve hladnije. Bili smo mokri od znoja. Računali smo kad uđemo u selo, tamo ćemo se grijati. Na sebi smo imali samo jaknu. Nitko nije u napad ponio vreće za spavanje, no tu i tamo netko je imao šatorsko krilo. Spustila se noć. Raše još nije bilo. Smatrao sam da ga danas više ne će biti.
Pokušali smo se odmoriti, ali nam hladnoća nije pustila da zaspimo. Bili smo gladni, a najviše žedni.
Položaj gdje smo se smjestili podijelili smo na dva dijela. Gornji dio osiguravala je 2. satnija, a donji dio moja 1. satnija. Odredio sam Đuku da organizira našu stražu.
Otišao sam se i ja malo odmoriti. U podnožju jednog drveta bilo je par gardista koji su se stisnuli i pokušavali se nekako ugrijati. Uvijek je jedan bio na sredini, tako da ga sa strane griju druga dva tijela. Ugurao sam se među njih i kad sam bio u sredini, u tren sam oka zaspao. Noć je bila užasno hladna. Negdje oko dva sata u noći probudila me hladnoća. Završio sam na kraju skupine. Bilo mi je tako hladno da su mi zubi u ustima cvokotali bez kontrole. Čim sam se probudio, vidio sam da neki nisu više mogli izdržati hladnoću, zapalili su vatru i grijali se.
Ustao sam, otišao do njih i onako ljutit gasio vatru i vikao tko im je dopustio da lože. Neprijatelj je mogao veoma lako odrediti lokaciju, topnički nas gađati ili se rano u jutro pripremiti i pješački nas napasti. Vatru sam ugasio i više je nisu palili.
Nakon toga sam otišao obići stražu. Ni gore ni dolje stražu nisam našao. Malo sam ih tražio okolo. Mislio sam da su se uvukli negdje sa strane. Nisam ih našao. Kad sam se uvjerio da ih stvarno nema, bio sam još ljući te sam  viknuo: “Uzbuna!”
Nastala je strka. Tražila se puška, naprtnjača, kaciga. Nisu znali što se zbiva. Došao sam do zapovjednika 2. satnije i rekao mu što se dogodilo i tražio da postroji svoju satniju i da im očita lekciju. Postrojio je iznad nas svoju satniju i bio je nemilosrdan.
I ja sam postrojio 1. satniju i pokušao isto tako biti nemilosrdan. No nisam bio. Ako moramo biti otkriveni i napadnuti, barem će nam biti prije toga toplo. Svi smo bili u istoj nevolji. Poslao sam ih natrag da legnu i dopustio sam da pale vatru, ali ovaj su se put morali spustiti u kotlinu. Više od pola njih otišlo je u kotlinu i grijalo se do jutra.
 
045-Odmor-u-sumi
 
Jedva smo čekali dan. Kad je sunce svanulo, pokušali smo stati na mjesta gdje se sunce probijalo kroz grane drveća i dolazilo do zemlje. Na taj smo se način pokušali ugrijati. Rašo se još nije javio. Nikoga nismo mogli dobiti. Čitav smo dan bili na istim položajima. Više nismo imali hrane ni vode. I dalje smo čekali. Ubrzo se spuštao mrak. Pokušao sam na motorolu dobiti Rašu. Bili su to zadnji signali. Baterija je bila gotovo prazna. Javio se Rašo i rekao da će sutra ujutro doći s hranom i vrećama za spavanje. Tu sam obavijest prenio ostalima. Nastupila je još jedna noć na otvorenome. Zapalili su vatru i grijali se cijelu noć. Drugu noć bilo nam je nekako lakše izdržati. Prilagođavali smo se.
Pri ovim napadno - oslobađajućim operacijama 6. bojna imala je pet poginulih i osamnaest ranjenih pripadnika, ali je imala dobar uspjeh.
 
046-film---Zarobljeni-kapetan-JNA
 
Pod Kolubarićevim zapovijedanjem zarobili su kapetana prve klase Nebojšu Kovačevića rodom iz Šapca (Srbija) zapovjednika 3. motorizirane bojne 16. motorizirane brigade 5. banjolučkoga korpusa, nekog poručnika, zapovjednika pionirskog voda, i desetnika Slobodana Todorića, rodom iz Svetozareva (Srbija), ročnog vojnika na dužnosti vozača. Zaplijenili su još dokumentaciju 16. motorizirane brigade (kartoteka i popisi) te novac za isplatu plaća vrijednosti oko dvadeset tisuća maraka.
Bila je to prva prekretnica u vođenju Domovinskog rata na zapadnoslavonskom bojištu i šire. Ovime je garda zaustavila daljnji prodor 5. banjolučkoga korpusa, preuzela inicijativu i iz obrambenih operacija prešla u napadno - oslobađajuće operacije.
Od stvaranja oružanih snaga Republike Hrvatske do tada ovo je bilo prvo ubacivanje dviju bojna u međuprostor i u neprijateljsku pozadinu koje su ostvarile uspjeh. No, nemojmo zaboraviti da je sveukupno brojno stanje na jednom smjeru napada bojne bilo oko stotinu pedeset vojnika. Znači, jačine jedne satnije.
Ova je operacija znatno podigla borbeni moral kod ostalih pripadnika 1. A brigade ZNG-e. Gardisti iz 6. bojne tada su nam pokazali kako treba biti odlučan u napadnim - oslobađajućim operacijama. Da smo ih mi mogli slijediti, tko zna kakav bi ishod Domovinskog rata bio do kraja te godine u zapadnoj Slavoniji.
 
047-film---Zarobljavanje-i-pustanje-rcnih-vojnika-JNA
 
Pokazali su kako se postupa s neprijateljskim zarobljenicima i ranjenicima. Ovaj mi je primjer bio uzor u kasnijim bitkama.
Gdje god sam bio i imao bilo kakve posredne ili neposredne dodire sa zarobljenicima neprijateljske strane, tražio sam da se s njima postupa tako da naši gardisti sebe zamisle u njihovom položaju i tada zažele kako bi htjeli da se neprijatelj ponaša prema njima.
 
 

 
Trideset i prvoga listopada prošlo je i prijepodne, a Raše još nema. Tek kasno poslije podne dolazi s jednim kamionom hrane, vode i vrećea za spavanje. Ali ne i za sve dovoljno. Gardisti su se otimali za hranu kao da nikad nisu jeli i pili.
Rašo mi je rekao da je trebao još jučer doći, ali da su upali u zasjedu s vozilom i da ne zna kako, ali nitko nije stradao. Danas su ponovno organizirali put i došli do nas. Tada mi je rekao da moramo ponovno zauzeti Kričko brdo kod lovačke kuće i da ćemo onda dobiti smjenu. Još mi je rekao da smo imali velike gubitke, oko devetnaest poginulih i osamdeset tri ranjena branitelja u ovoj operaciji.
Dao mi je dvije pune baterije za motorolu i zemljovid. Nakon toga je otišao. Spustila se noć, užasno hladna. Nama je ipak bilo puno toplije nego do sad.
Prvoga studenoga ujutro probudili smo gardiste i krenuli ka Kričkom brdu do Kučerine. Kretali smo se u koloni.
Bio je lijep sunčan dan.
Negdje u visini položaja gdje smo bili prvi dan napada na selo Jazavicu gardist Kurtović slučajno je opalio puškom i ranio trojicu gardista: Đapića, Haligonju i Pavlinovića. Svi su oni bili lakše ranjeni u noge. Sad je trebalo odrediti barem još trojicu koji će ih nekako odvesti iz šume. Javila su se trojica i oni su nas napustili.
 
Kad sam se vraćao na početak kolone, kod jednoga gardista uočio sam da sa sobom nosi neko šumsko bilje.
Pitao sam ga što će mu to. Kazao je da mu to treba za doma. U ovakvu stanju čovjek je još imao snage da se bavi i vrtlarstvom.
Ubrzo potom stigli smo do lovačke kuće. Pokušao sam dobiti Rašu na vezu. Dobio sam ga i javio da smo na dogovorenoj poziciji. Rekao je da je primio i obavijestio da ću dobiti goste.
Što mu je to “dobiti goste”, tada nisam znao. Smjestili smo se oko lovačke kuće. Dio smo snaga ostavili duž cijelog puta od Novske do Kričkog brda.
Prije podne je na nebu kružio zrakoplov JNA. Naši iz Novske su ga pokušali pogoditi topovima i raketama, no bio je previsoko.
Nedugo nakon našeg zauzimanja tih položaja do nas je došao osobno Ante Gotovina sa svojom ekipom. Tražio me. Nisam mogao vjerovati da je on osobno došao do naših položaja.
Pitao me da li bih htio ići s njim.
Odmah sam odgovorio: “Svakako.” Bolje mi je bilo da se gibam nego da sjedim na nekom položaju i čekam. Proveo sam ih kroz prvu liniju. Svojima na prvim položajima, a i Đuki sam rekao da ću u povratku doći prvi do našega prvog položaja i tražiti siguran prolaz.
Spustili smo se i još neko vrijeme kretali šljunčanim putem, a potom smo skrenuli u šumu. Kretali smo se prema istoku. Nisam znao kuda idemo i što ćemo raditi. S nama je bilo dosta starijih godišta i starih gardista, koji čak jedni druge nisu razumjeli. Kretali smo se veoma brzo. Čitavo smo se vrijeme spuštali nizbrdo. Nakon dobrog dijela hodanja spustili smo se do šljunčanog puta i krenuli njime prema jugu. Stigli smo do jednog raskrižja. Lijevo se nalazio jedan most.
 
048-karta
 
Izvadio sam kartu i tada vidio da se nalazimo na raskrižju putova između sela Gornjeg Rajića, sela Rajčića i prema Kričkom brdu.
Tu smo stali i rasporedili se oko tog raskrižja. Jedna je ekipa otišla pregledati most. To je trajalo nekoliko minuta.
Odjednom se čuo neki motor iz smjera Gornjeg Rajića. Ružica se nalazio iza drveta dolje na cesti. Imao je RPG-7. Ciljao je kampanjolu i pogodio ju. Džip se zapalio. Gotovina je dao signal da se vraćamo.
Popeli smo se u brdo i trkom povlačili prema našim prvim položajima. Trebalo nam je malo više vremena da stignemo na prve položaje nego kad smo se spuštali prema tom mostu.
Kad smo došli blizu naših prvih položaja kod lovačke kuće na Kričkom brdu, otišao sam naprijed i stupio u kontakt s gardistima na straži. Prepoznali su mi glas i propustili nas.
Gotovina je produžio dalje k bazi.
Noć je opet bila hladna. Ovaj put nismo smjeli ložiti vatru, jer smo se nalazlili na prvim položajima duboko u neprijateljskom položaju. Naš prvi lijevi susjed bio je udaljen negdje oko pet kilometara zračne crte, a desni malo manje. Bilo nam je opet jako hladno. Noć je nekako prošla. Izdržali smo.
 
Drugi dan ujutro javili su nam da dolazi smjena.
Oko podneva je došla kamionima do naših položaja. Popeli smo se na kamione i vratili natrag u Ilovu u osnovnu školu. Čim smo došli, odmah sam otišao provjeriti je li popravljena izbušena cijev. Srećom, bila je popravljena.
 
Sljedećih smo se nekoliko dana odmarali.
Go to top
Template by JoomlaShine