Zadnji dan u kolovozu prijepodne do naših zajedničkih prostorija došao je zapovjednik 1. voda Korade i kazao da smo dobili jednu zadaću. Hvalio se kako smo tu zadaću dobili ispred čitave bojne, s obrazloženjem da smo za sada najbolji vod u 5. bojni. Zadaća se odnosila na osiguranje dušobrižnika prigodom proštenja Krvi Isusove u gradu Ludbregu.
Od opreme uzeli smo samo puške i okvire. Kazali su nam da smještaj imamo u policijskoj postaji i da je naša zadaća ophodnja gradom zajedno s temeljnom policijom. Ova zadaća je bila više političkog značaja nego potreba za nekim održavanjem mira koje policija ne bi mogla sama odraditi.
Nakon ručka ukrcalo se nas desetak u dva kombija i krenuli smo prema Ludbregu. Na putu prema Ludbregu na nekoliko smo mjesta stali i otišli na piće u kafić. Cilj je bio da mještani vide gardu.
Jedna karakteristika tog vremena bila je da su nas obični ljudi, građani, veoma dobro prihvaćali i to su pokazivali tako da, gdje god smo bili, nisu puštali da si sami platimo piće. Često nas je netko od prisutnih na tim javnim mjestima častio. Poslije više nismo zalazili na javna mjesta a da nismo unaprijed isplanirali kako da mi platimo račun. No, na nekim mjestima ni to nije upalilo. Unatoč tome što smo platili, osoblje ugostiteljskog objekta znalo je bez konzultacije s nama donositi isto piće, kakvo smo već platili, s obrazloženjem da nas to netko od gostiju časti. Ne bi bilo pošteno prema njima da smo ih odbijali, jer je njima bilo veoma drago što mogu počastiti gardu. Međutim, događalo nam se da više nismo mogli piti i da smo ih morali odbijati.
To je čašćenje većinom prestalo u sljedećim ratnim mjesecima.
Kad smo stigli u policijsku postaju Ludbreg, smjestili su nas u neke spavaće prostorije. Policija nas je veoma uljudno prihvatila i profesionalno su se odnosili prema nama. Odmah su nas obavijestili o planu osiguranja i, kako je njih bilo puno više od nas, predložili su nam gdje bi bilo dobro da se mi angažiramo. I, naravno, naš zapovjednik je taj plan prihvatio. Ukratko su nas obavijestili o najvažnijim crkvenim, gospodarskim i trenutačno najaktualnijim gradskim znamenitostima.
Prigodom ophodnje ta dva dana ljudi su nam prilazili i pozdravljali nas i zvali u kafiće da nas počaste. Neki su me i prepoznali, jer su iz moga kraja mnogi vjernici dolazili u ovo doba godine na ovo proštenje. Kako nisam više bio s običnim ljudima, nisam ni znao da se o nama širila neka fama. Jedan moj mještanin koji me je prepoznao, pitao me je li istina da sam bio na nekoj rigoroznoj obuci u Njemačkoj. Na to sam ga pitao sjeća li se da smo prije nepuna dva mjeseca zajedno igrali nogomet u istome klubu i objasnio da nisam bio ni na kakvoj obuci, a pogotovo ne vani.
Čitavu smo noć bili budni, ophodeći gradom. Drugi dan ujutro završili smo zadaću i otišli na odmor.
Sljedećih par dana bili smo u Vinici. Zadužili smo se novim automatskim puškama. Bile su to automatske puške kalašnjikovi kalibra 5.45 mm. One iste puške koje smo prije nekoliko dana istovarivali u privatne kuće u okolici Varaždina. Bolje automatske puške do tada nisam vidio.
Go to top
Template by JoomlaShine