Prošao je i lipanj, a gotovo i srpanj, kad 24. srpnja do moje kuće dolazi policijski auto. Kako se u to vrijeme još nije moglo sa sigurnošću reći “čiju su”, mislio sam da je druga strana dobila informaciju da želim ući u policiju. No, sve je bilo u redu. Bio je to Ivan Varga iz susjednog sela Miklavca, koji mi je došao reći da se sutra, ujutro, javim policiji u Varaždinu.
Dvadeset i petoga srpnja rano ujutro, nakon predstavljanja zapovjednika policije u Varaždinu, krenuli smo autobusima na liječnički pregled u Zagreb. Bilo nas je oko sedamdeset dragovoljaca. Osjećao sam se dobro, bez obzira na ozljedu noge. Vjerovao sam da mi ona, kao što je i bilo, ne će smetati. Na liječničkom pregledu prošao sam vrlo glatko. Priznajem, zatajio sam ozljedu. Sjećam se jednoga visokog, jakog, plavog Marića, kojem se pomoglo da na psihotestu prođe. Jedan je dio kandidata otpao, Marić je prošao liječnički, a ja sam se tada prvi put susreo s takvom vrstom rada, odnosno nečeg drugog.
Isti dan nakon pregleda smjestili su nas u dvor Rupčić na Vinici. Naselje Vinica smješteno je na sjeverozapadnom djelu Županije varaždinske, na pitomim obroncima Haloze i rubnom dijelu Panonske nizine, oko 15 km od Varaždina i u neposrednoj blizini državne granice s Republikom Slovenijom. Prvi zapisi o naselju potječu iz godine 1334., a u srednjem vijeku bilo je važno prometno čvorište i važno trgovačko i obrtničko središte toga kraja. Jedno je od najznačajnijih mjesta u varaždinskoj županiji, pa i u Hrvatskoj, koje se može ponositi velikom rasprostranjenošću i velikim brojem kulturno-povijesnih spomenika. Uz velik broj svjetovnih spomenika (dvorci, kurije, zdenci) ima i veći broj sakralnih spomenika (župna crkva svetog Marka, kapele, pilovi, raspela, poklonci) te ostatke tradicionalnoga graditeljstva, a kao najvažniji arboretum (nasad raznovrsnog domaćeg i stranog bilja) Opeku. Ovo lijepo prigorsko mjestašce ima jednu od najstarijih seoskih osnovnih škola (staru preko 210 godina) i jedno od najstarijih dobrovoljnih vatrogasnih društava u Varaždinskoj županiji. U tom je naselju vrlo rano djelovala pošta (1869.), javna Hrvatska čitaonica (1904.) te Vinička štedionica d. d. (1905.). Meni je ovo mjesto ostalo u dobru sjećanju.
Ostavili smo stvari u spavaonicama i odmah krenuli na zaduživanje vojne opreme. U početku nije bilo dovoljno vojne opreme, tako da su nekoliko dana neki od nas i dalje hodali u civilnoj odjeći po dvorcu. Dobili smo maskirne hlače, košulju, majicu, jaknu i donje rublje, domaće proizvodnje. Ta je prva oprema bila kvalitetna. Dobili smo čizme, koje su bile za JNA. Kacige nismo zadužili.
Sljedeće su nas jutro postrojili i podijelili po vodovima. Ušao sam u prvi vod. Zapovjednik tog voda bio je Ivan Korade. Zapovjednik drugoga voda bio je Dragan Rukavina, a trećega Mario Kostanjevec. Na tom postrojavanju saznali smo da smo upravo formirali 1. satniju 5. bojne 1. A brigade ZNG-e. Zapovjednik 1. satnije postao je Davor Majcen, zapovjednik 5. bojne Stanko Henčić. Nakon postrojavanja odveli su nas u jednu prostoriju i ponudili nam ugovor o službi u Zboru narodne garde Republike Hrvatske na potpis. Ugovor smo, naravno, potpisali svi. Bio je to važan dan za mene. Vjerujem, za sve nas - nove gardiste.
Idućih smo dana intenzivno radili na obuci, koja se sastojala od Čorbina trčanja po Viničkim gorjima i Cerovečkovog vježbanja borilačkih vještina. Dobili smo žuljeve, ali smo podigli i kondiciju. Smještaj je bio dobar, hrana još bolja. Još i danas s radošću se sjetim gospođe Posavec i njezine kuhinje. Tih se dana izdvojilo, što po snazi i izdržljivosti, što po poznavanju borilačkih vještina, nekoliko gardista: Mraz, Knez, Jurčinec, Jamnić, a i ja sam se našao u toj skupini. Za vrijeme boravka saznao sam kako su se stvari odvijale prije nas. To je izgledalo otprilike ovako: Savezni zakoni, koji su u to doba još bili na snazi, nisu dopuštali postojanje republičke vojske, tako da je predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, 20. travnja 1991. donio odluku kojom jedan dio redarstvenih snaga Ministarstva unutarnjih poslova prerasta u posebne operativne postrojbe Zbora narodne garde. Na temelju te odluke, potkraj travnja 1991., Sabor Republike Hrvatske usvaja Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjim poslovima, kojim ustrojava Zbor narodne garde. Utvrđeno je da postrojbama Zbora narodne garde zapovijeda ministar obrane. Tim činom smatra se da je počelo stvaranje oružanih snaga Republike Hrvatske. Već sredinom svibnja 1991. formirale su se 1., 2., 3. i 4. A brigada Zbora narodne garde.
Na početku travnja 1991. u Vinici, točnije u dvorcu Rupčić, ustrojen je Nastavni centar Ministarstva unutarnjih poslova Vinica. Bio je namijenjen za obuku pričuvnih pripadnika policije iz Koprivničko-križevačke, Varaždinske, Međimurske, Krapinsko-zagorske te dijelom iz Zagrebačke županije. Zapovjednik Nastavnog centra Ministarstva unutarnjih poslova Vinica bio je Zdravko Kuzelj. Taj centar poslije je prerastao u dio Zbora narodne garde, odnosno u profesionalni dio oružanih snaga Republike Hrvatske.
Nacionalni ponos, prkos, domoljublje. Hrvati i Hrvatice, pretežno mlađe dobi, lošijeg statusa i obrazovanja, ostavili su svoje poslove i prijavljivali se u Zbor narodne garde, stavljajući svoj život na raspolaganje Domovini.
Mnogi su život i ostavili na bojištima diljem zemlje. Hvala im!
Iz Nastavnog centra Ministarstva unutarnjih poslova Vinica prva skupina uvježbanih pripadnika policije odlazi na početku svibnja 1991. u Erdut, u Osječko-baranjsku županiju, i sudjeluje u formiranju 3. A brigade ZNG-e.
Druga skupina uvježbanih pripadnika policije potkraj svibnja iste godine odlazi u Ivanju Reku i ulazi u sastav 2. A brigade ZNG-e.
U veoma kratku razdoblju uvježbano je oko pet stotina pričuvnih pripadnika policije, i te su skupine dragovoljaca bile dobro opremljene i naoružane pješačkim oružjem kada su se priključile navedenim postrojbama. Tijekom vremena pokazalo se da je upravo ovaj nastavni centar bio rasadnik budućih hrvatskih boraca, koji su ustrojavali mnoge postrojbe u tom kraju i vodili mnoge bitke diljem cijele zemlje. Tih sam dana intenzivno razmišljao o tome kako ostati živ na terenu, kako će sve to izgledati, ali u tom mome razmišljanju nisam propustio steći dva jako bliska prijatelja: Juričineca i Živkovića.
 
001-Narastaj-srpanj-91
 
Iz tog mi je razdoblja u sjećanje ostala usječena još jedna bitna epizoda. Jednoga jutra vadili smo krv, određena nam je krvna grupa i dobili smo nekakve male papire na kojima je pisalo naše ime i prezime, godina rođenja i krvna grupa. Nije nam trebalo suviše objašnjavati čemu su trebali poslužiti ti papirići.
JNA je znala da se na Vinici u dvorcu Rupčić nalaze “zenge”. Jednom prigodom sjedio sam kraj metalnih vrata na ulazu u dvor kad sam vidio da se iz polja prema nama kreću dva vojna kamiona. To isto je uočio stražar na rampi kraj glavne ceste pri skretanju prema dvorcu, okrenuo se prema meni i ispružio ruke u položaj kao da pita što da radi. U to vrijeme nismo imali još nikakve puške. Stražari su imali njemačke automate, “šmajsere”, iz drugoga svjetskog rata. Da se suprotstavimo, nije bilo smisla jer je svega desetak stražara imalo te automate. Mahnuo sam mu da se povuče u dvor, makar nisam smio. Obavijestio sam sve gardiste koji su se nalazili u dvorcu. Do tada u takvim situacijama nismo imali konkretne upute. Kazao sam da bi bilo dobro da se svi oni koji nemaju nikakvo oružje, a bilo nas je oko 95 %, rasprše u obližnje vinograde i šume. Tako je i bilo. Dio je stražara ostao kraj dvorca i čekao razvoj situacije.
Kako su se vojni kamioni približavali glavnoj cesti, mi smo mislili da će ipak prijeći cestu i krenuti prema nama. Sporo su se penjali na cestu i isto tako sporo skretali u desno prema Varaždinu. Produžili su u Varaždin. U tom skretanju vidio sam kamione pune mladih ročnih vojnika JNA. Vojnici koji su sjedili kraj stražnje stranice, držali su podignute automatske puške s bubnjem od sedamdeset metaka tako da ih dobro vidimo. Vojnici JNA su otišli i mi smo se vratili natrag u dvor. Da je izbio okršaj, ne znam kako bismo prošli.
Nekako baš u to vrijeme JNA je intenzivno naoružavala i opremala srpske separatiste i uz njihovu pomoć sve otvorenije napadala hrvatske gradove i sela, ubijala i iseljavala. Plan je bio pod svaku cijenu zauzeti što veći teritorij Republike Hrvatske, a posebice područje u kojem su bili nastanjeni hrvatski građani srpske narodnosti. Korištena je strategija kojom je Hrvatska trebala biti presječena na nekoliko dijelova (područje od Dubrovnika do Neuma, od Šibenika do Zadra te od Gline do Karlovca), a na drugim smjerovima plan je bio prodrijeti što dublje u teritorij i tako ostvariti zamišljenu granicu projekta Srpske akademije znanosti i umetnosti: Karlobag - Ogulin - Karlovac - Sisak - Virovitica.
Trideset i prvoga srpnja poslijepodne na livadi ispred dvorca zapovjednik 1. satnije postrojio nas je i tražio pedeset dragovoljaca. Išlo se na teren u Zagreb. Javilo nas se i previše, čak je negdje oko deset  ostalo na Vinici. Tek poslije shvatio sam da su upravo oni koji se nisu javili, koji gotovo nikada nisu nikamo išli, naglo i brzo napredovali. Bio mi je to prvi teren, nisam znao što ćemo raditi i što sve trebam uzeti sa sobom.
Prije večere stiglo je oružje kojim smo se trebali zadužiti. Dobili smo nove automatske puške rumunjske izvedbe. Puške smo morali očistiti, jer su bile konzervirane.
Prvih nekoliko dana sudjelovanja u Domovinskom ratu naučio sam neke lekcije koje sam jako dobro upamtio i koje su mi koristile za preživljavanje na budućim bojištima.
Prvo, da nisu svi s istim motivom došli u Zbor narodne garde. Prema tome, za provedbu zadaće ne će svi isto tako biti motivirani da ju odrade. Pitanje je hoće li htjeti odraditi. I oni koji su odradili, nameću pitanje zbog čega su, bez nekog poznavanja ratnih vještina, tako dobro odradili.
Drugo, kao što se može vidjeti, mi nismo imali nikakvu vojnu obuku niti smo provodili vježbe prije nego što smo se uputili na bojište. Takvo je bilo vrijeme. Vremena nije bilo za neku posebno pripremu. Mi smo ratnu školu prolazili odmah na bojištu. Ova ratna škola bila je veoma skupa. Naše su se pogreške vrlo rijetko dale ispraviti. Većinom smo ih morali brojiti poginulima, ranjenima, ozlijeđenima ili oboljelim suborcima.
Go to top
Template by JoomlaShine