Četvrtoga rujna ujutro spremili smo se za teren. Ukrcali smo se u jedan autobus i u nekoliko kombija te uputili prema Novskoj. Bilo nas je oko sedamdeset, svi iz 1. satnije. S nama je išao i zamjenik zapovjednika 5. bojne, Emil Crnčec. Atmosfera je među gardistima bila napeta.
Putovali smo normalnim putem, cestom, smjerom Vinica - Zagreb - Novska. Negdje oko dvanaest sati stigli smo u središte Novske. Do tada nikada nisam bio u Novskoj. U gradu je bilo jako živo. Skupilo se dosta gardista iz cijele 1. A brigade ZNG-e i pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova.
Zamjenik zapovjednika otišao je u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e po zapovijed o našem angažiranju. Potom su nas skupili kod policijske postaje s obrazloženjem da nam se treba obratiti zapovjednik 1. A brigade ZNG-e Josip Lucić. Kako je neprijatelj blokirao autocestu Zagreb - Osijek u Slavoniji, dobili smo zadatak da ju otvorimo i to u bivšoj novljanskoj općini.
Nakon desetominutnoga upečatljivog Lucićeva govora otišli smo natrag u autobus i kombije i krenuli na zadatak. Mislili smo, idemo ih u veoma kratku roku razbiti, otvoriti komunikacije i svi se nakon toga vratiti u svoje baze.
Među nama se širila vijest da idemo u selo Vrbovljane. Vozili smo se lokalnim putovima, malo asfaltiranom, malo šljunčanom cestom, na kraju smo se vozili šljunčanim putem, usporedno s autocestom Zagreb - Slavonski Brod i stali kod jednog nadvožnjaka kraj autoceste.
Kolona je bila takva da joj nisam vidio ni prednji ni stražnji dio.
Na nadvožnjaku je bio parkiran mali “dozer”. Na njemu se vijorila hrvatska zastava. To je, kao, trebalo značiti da se do tog mjesta može sigurno doći. Lijevo od nas bila je autocesta a u produžetku plodna polja koja su se prostirala sve do Novske. Desno od nas bilo je neobrađeno polje, a u produžetku, u daljini oko tri kilometra, kamo smo mi trebali ići, protezala se slavonska šuma.
Izišli smo iz vozila i stali pokraj tog puta. Dugo smo čekali obavijest o tome što trebamo raditi. Napokon se pojavio zamjenik zapovjednika 5. bojne. Nakon toga nas je zapovjednik satnije postrojio, i zamjenik nam je izlagao, gledajući na kartu kamo trebamo ići. Na raspolaganju smo imali neke domaće vodiče.
Nakon toga nas je i zapovjednik voda postrojio s namjerom da vidi jesmo li spremni, jer su pojedinci počeli pronalaziti različite načine kako da se izvuku od akcije. Tako je jedan među nama u istome 1. vodu rekao da nije zadužen puškom i da ne može ići u napad. I stvarno, čovjek kod sebe nije imao pušku. Bio je “ugodno popunjen” i zamijetio sam da je do sada dosta zabušavao kad bismo nešto radili.
Zapovjednik voda Korade nije prihvatio njegov izgovor, uzeo je od jednog gardista “ambrust” i dao mu ga. Nije imao izbora, morao je ići s nama.
Odjednom se nad nama pojavio zrakoplov JNA. U prvom naletu nije djelovao. Nismo dobili nikakvu zapovijed, ali svi smo počeli trčati prema šumi. Nakon desetak minuta većina nas je već bila u šumi. Zrakoplov se više nije pojavio.
U šumi nam je trebalo dosta vremena da se skupimo, jer tu je bilo i drugih postrojbi Zbora narodne garde i Temeljne i Pričuvne policije Ministarstva unutarnjih poslova. Tijekom skupljanja naišli smo na jedan dio šume koji je bio ograđen, a u njemu smo vidjeli poludivlje svinje kako leže.
 
003-karta
 
Netko ih je uzgajao u šumi. Kad smo se skupili, zamjenik nas je rasporedio po vodovima, formirao kolonu i krenuli smo kroz šumu. U početku smo se kretali samo šumom, poslije i šumom i livadom, a na kraju smo završili na polju.
Bio sam među prvih deset u koloni.
Poslijepodne smo završili pred kukuruzištem.
Po pričanju zamjenika morali smo se kretati kukuruzištem. Kad stignemo na kraj, trebali smo se sastati s našim desnim susjedom te onda zajedno krenuti u selo Vrbovljane. Ušli smo u to kukuruzište i krenuli uzduž redova. U početku smo mislili da je selo Vrbovljani tu ispred nas. Kretali smo se kukuruzištem, ali nikako da iziđemo iz njega. Na jednom dijelu prolaza kroz kukuruzište neprijatelj je prvi put pješačkim oružjem djelovao po nama. Nastala je trka, gdje se skriti, jer metci su šuštali uzduž kukuruzišta. U toj trci u jednom redu kukuruzišta naišao sam na ostavljenu motorolu.
Uzeo sam ju i poslije, kad sam saznao čija je, dao sam ju zamjeniku. Za to vrijeme zapovjednik 1. satnije s malim dijelom satnije, nehotice se odvojio od dijela satnije s kojom je bio zamjenik. Mi iz 1. voda, zajedno s većim dijelom satnije i zamjenikom, naišli smo na jedan kanal koji je razdvajao redove kukuruzišta i u nj smo se sklonili. Imali smo kakav takav zaklon. Zamjenik je za to vrijeme u kanalu pokušao stupiti u vezu sa susjednom desnom postrojbom. Navodno je to trebala biti pričuvna postrojba policije iz Kutine, pod šifrom na vezi “Puma 2”. Zamjenik je stupio u vezu s našim navodno desnim susjedom i pokušao dobiti obavijest o njegovoj lokaciji.
Odgovor je bio da su negdje u kukuruzištu, ali točno ne znaju gdje. Kako se spuštao mrak, dogovorili su se da pričekaju jutro i da će onda vidjeti što će se dalje poduzeti.
Ubrzo je pao mrak. Zamjenik je stupio u vezu sa zapovjednikom naše 1. satnije i tražio da se spoje s nama. Za to vrijeme Jamnić i ja pokušali smo odrediti neprijateljsku lokaciju. Otišli smo do prvoga našega gardista u kanalu, nekoliko metara dalje, međutim, kako je pao mrak, nismo se usudili ići dalje. Vratili smo se i uputili lijevo od kanala prema autocesti. Hodali smo kroz kukuruzište oko tri stotine metara. Kako smo hodali, kukuruzište je šuštalo i to se u noći moglo jako dobro čuti. Vidjeli smo da je to uzalud i opet smo se vratili k svojima u kanal.
U međuvremenu zapovjednik 1. satnije nije još došao do nas, nije znao put.
Jamnić i ja smo se dobrovoljno javili i kazali da ćemo ih mi dovesti. Tražio sam motorolu od zamjenika. Dobio sam ju i otišli smo po njih.
Kretali smo se uzduž kanala. Nismo daleko odmakli kad smo osjetili da je kraj nas prozujao metak. Nismo svratili pozornost jer smo mislili da se nam pričinja. Nitko ne može tako precizno u noći pucati po nama. Ubrzo smo opet čuli zrno kako je prozujalo kraj nas. Tada smo bili sigurni da netko ipak puca po nama.
Bacili smo se na zemlju i ušli u kukuruzište. Opet smo čuli kako zrno prolazi kraj nas. Samoinicijativno se dižemo i kroz redove kukuruzišta u noći počinjemo trčati prema izlazu. Kako smo odmakli od mjesta od kuda smo počeli trčati, neprijatelj više nije djelovao po nama. Valjda nas više nije vidio. Ubrzo smo izišli iz kukuruzišta. Tada nismo znali da nas neprijatelj preko posebnih uređaja može vidjeti i u mraku.
Došli smo do mjesta gdje smo ušli u kukuruzište. Uzeo sam motorolu i nazvao zapovjednika 1. satnije. Dobio sam ga na vezu i tražio da mi odredi svoju lokaciju. Otprilike mi je rekao da se nakon djelovanja izdvojio nekamo ulijevo. I kad je shvatio da se izdvojio, vratio se na početne pozicije, na mjesto gdje smo ušli u kukuruzište.
Nakon desetak minuta traženja našao sam ih lijevo od kanala i za pola sata doveo k većini satnije. Svom zapovjedniku voda rekao sam što nam se na putu do zapovjednika 1. satnije dogodilo i zaključili smo da je u blizini najvjerojatnije neki nadvožnjak, jer jedino su nas tim slučajem mogli vidjeti i noćnim ciljnikom gađati.
Vratio sam motorolu i legao na bok u kanal. Smjestio sam se kraj zamjenika, zapovjednika 1. satnije i zapovjednika svoga voda. U kanalu je bilo malo vode.
Na sebi sam imao majicu, košulju i jaknu.
Od znoja sam bio sav mokar. Noge sam stavio na mali grm koji je rastao iz dna kanala. Pokušao sam zaspati i odmoriti se, no kako je noć odmicala, ja sam se počeo hladiti i bilo mi je sve hladnije.
Tijekom noći na istočnom i sjevernom dijelu od nas čula se jaka detonacija i pucanje pješačkim oružjem. Noć se na tim dijelovima svijetlila. Vodile su se neke bitke kod Nove Gradiške. 
 

 
Petoga rujna u ranim jutarnjim satima nekako sam uspio od umora zaspati. Kad sam se probudio, zapravo, hladnoća me probudila, uočio sam da su mi noge pale u vodu. Noge su mi bile skroz mokre. Počeo sam cvokotati zubima i nisam se mogao kontrolirati. Primijetio sam da nije samo meni hladno, dosta je njih isto tako cvokotalo zubima. U nekoliko sam se navrata nagnuo i počeo raditi sklekove i skakati na mjestu, samo da se zagrijem. To je samo malo pomoglo. I dalje je bilo jako hladno. To je trajalo sve dok nije počelo svitati.
Kad se sunce počelo pokazivati u daljini, digao sam se i otišao do prvoga gardista u kanalu. Kod njega je bilo sve mirno, vratio sam se natrag na početnu poziciju. Neki su i dalje bili sagnuti i naslonjeni u tom kanalu, a neki su se pokušali zagrijati radeći sklekove i skačući na mjestu.
Dan se već veoma dobro razaznavao. Zamjenik je pokušao stupiti u vezu s našim desnim susjedom, ali se nitko nije javljao. U tom trenutku nedaleko od nas čuli smo kako dolazi neko prijevozno sredstvo. Pretpostavljali smo da je autobus. Netko se iskrcavao i počeo psovati na “ustaše”.
Zamjenik je tražio da ga dignemo da vidi gdje je neprijatelj. Spustio sam pušku, pozvao Jamnića i zajedno smo dignuli Crnčeca u vis. U tom je trenu počela rafalna paljba prema nama. Metci su šištali oko nas kao da je padala kiša. Na brzinu smo legli ponovno u kanal. Najvjerojatnije je po nama djelovao “šarcem” ili strojopuškom M 84 kad je tako puno metaka zujalo oko nas. Bila je to najgora muzika koju sam mogao slušati.
Iza mene je bio zapovjednik voda. On je tada imao oko sto kila i na sebi je imao prikrivnu policijsku pancirku, koja ga je i te kako dobro štitila. Zaključio sam da je najbolje skloniti se iza njega. U par poteza to sam i učinio. Imao sam dobar zaklon. Te su se radnje tako brzo odvijale da jednostavno čovjek u takvim situacijama nije svjestan što čini. Sve nagonski radi, a sve da preživi. Neprijatelj je i dalje žestoko strojnicama djelovao po nama. Kukuruzi su padali dolje kao da ih srpom reže.
Ubrzo, bez zapovijedi, gardisti su se počeli povlačiti trčeći po vodi uzduž kanala, a neki su se popeli u kukuruzište i počeli trčati na početne pozicije. Nisam ni primijetio, ali Korade se već nekako prebacio i bio je iza mene. Uočio sam da sam ja ostao i bio prvi u kanalu. Tada se Korade digao i počeo trčati uzduž kanala, a ja za njim. Nakon nekoliko metara, najvjerojatnije kad je shvatio da je teško trčati po vodi u kanalu, popeo se u kukuruzište. Popeo sam se i ja. Istom logikom prošao sam ga i bio ispred njega. Kako je on bio dosta širok stao sam u isti red, jer me tako štitio.
Metci su i dalje zujali oko nas. Kako sam trčao, kukuruzovina je bila tako oštra da mi se zarezivala na otvorenim dijelovima tijela. Zavrnuo sam ovratnik na košulji da me ne zasiječe u vrat. Ne znam koliko, ali jedno vrijeme smo trčali. Bila je to trka za život. U mišljenju da sam ispred Koradea, bezbrižno sam trčao prema izlazu.
Nakon određenog vremena izlazim iz kukuruzišta i tamo imam što vidjeti. Gotovo je cijela satnija izišla, a među njima vidio sam da je bio i Korade. Kako je on mene prošao, nemam pojma. Mislio sam da sam najjači u snazi, trčanju i izdržljivosti u 5. bojni. Prevario sam se. Iza mene je došlo još nekoliko gardista. Počeli smo se ispitivati je li tko ostao. I tada sam čuo da je Dino Kunić, čim je počeo neprijatelj djelovati po nama, bio pogođen i pao mrtav u kanal. A kako je paljba bila precizna, nisu ga mogli izvući. Bilo je još par lakše ranjenih. Među njima je bilo i onih koji su mislili da su ranjeni, jer u tom trčanju kukuruzište je bilo jako oštro i zarezivalo se na otvorenim dijelovima kože. Mnogi su imali zarezane vratove.
Bilo je i traženja da se vratimo po Kunića, no zapovjednici su nam rekli da bi to bilo uzaludno, njemu više ne možemo pomoći, a mogao bi još netko stradati. Bili su u pravu i nismo se vratili.
U cijelom tom djelovanju po nama, naših lijevih i desnih susjeda nije bilo niti smo ih čuli na radiovezi. Zamjenik je donio odluku da se vraćamo natrag na početne pozicije u Novsku. Dok smo se vraćali, zamjenik je nazvao nekoga u Novskoj i tražio da nas vozila dočekaju tamo gdje su nas i ostavila. Nakon par sati hodanja stigli smo na početne položaje. Vozila su nas čekala i odvezla u Novsku. Tijekom vožnje mnogo je gardista reklo kako će se skinuti i da ovaj “šport” nije za njih.
Kad smo stigli u Novsku, zapovjednik satnije ugovorio je da se smjestimo u osnovnu školu. Odložili smo opremu i oružje u jedan razred i otišli nešto pojesti.
Poslije podne, kad smo se dobro najeli i napili, ona ista skupina gardista i dalje je bila pri svome stavu da će se skinuti pa su tražili od zapovjednika satnije da im osigura prijevoz do Vinice. Žele se razdužiti s opremom i raskinuti ugovor.
Odjednom je zapovjednik satnije izjavio da je i njemu dosta, da on ima doma ženu koja ima frizerski salon i da to njemu ne treba. Organizirao je prijevoz i s dobrim dijelom satnije otišao natrag u Vinicu. Sjeli su u vozila i napustili nas. Nisam siguran koliko nas je točno ostalo, ali sam potpuno siguran da nas je ostalo manje od dvadesetak, na čelu s zapovjednikom 1. voda.
Pošto se satnija rasformirala, zamjenik zapovjednika 5. bojne imenovao je novog zapovjednika 1. satnije. Bio je to zapovjednik mog 1. voda, Korade. Zapovjednik nove 1. satnije odredio je mene za zapovjednika 1. voda, Slobodana Jamnića za zapovjednika 2. voda, a Tomislava Premuža za zapovjednika 3. voda. Ta postavljenja, po mome kasnijem saznanju, nisu se pismeno odradila.
Spustila se večer i mi smo otišli na noćni odmor. Tu noć spavao sam kao top.
Tek na kraju Domovinskog rata vidio sam da se taj nadvožnjak nalazi daleko od sela Vrbovljana. Mi smo bili uvjereni da je selo odmah iza nadvožnjaka. Bili smo u zabludi. Kad sam vidio tko me vodi, došao sam do zaključka da je bolje da ja zapovijedam i da odradimo zadaću, a da mi ostanu svi gardisti čitavi. Ta me logika vodila u napredovanju u vojnoj karijeri za vrijeme Domovinskog rata.
Takvo mi je razmišljanje i jedan kolega po činu iz vojne policije nedavno potvrdio i nazvao “Teorija dizala”. “Teorija dizala” govori da smo svi mi na početku Domovinskog rata bili u predvorju i htjeli ući u dizalo. U dizalu za sve nije bilo mjesta pa smo se morali gurati. Jedan je dio ušao, dok je drugi krenuo stubištem, a treći je ostao i dalje u predvorju i čekao da se dizalo spusti. Uglavnom, na neki način svi smo htjeli na što veće položaje. Neki zbog toga što su smatrali da su oni za to sposobni, drugi su htjeli okusiti kako je to imati moć i treći koje je stjecaj okolnosti natjerao da budu na visokim mjestima. U toj vožnji dizalom neki su uspjeli otići na najviša mjesta. Ti su najčešće i zaboravili otkuda su krenuli i kako je dolje. Neki su i zaglavili u dizalu i pri tome su zvali pomoć. Ali pomoć ne stiže niotkud. Neki su čak stisnuli krivo puce i odvezli se dolje, u podrum. Njima više ne možemo pomoći.
Ja sam u čitavoj toj priči, kad sam vidio kakva je to gužva, otišao stubištem. Mislio sam, ići ću onoliko daleko gore koliko budem osobno sposoban. Na tome putu sretao sam pretežno sve njih, pa čak i one koji su se polako ili naglo spuštali niz stubište, neki su čak i naglavačke pali na zemlju.  Zašto, ne bih znao reći, ali najvjerojatnije zato što su veoma visoko letjeli, a za takav let nisu bili spremni. Pri tom padu ja sam, ipak, pozdravljao sve one koji su silazili.
 

 
Šestoga rujna ujutro, kad smo se probudili, bilo nam je rečeno da se spremimo. Idemo ponovno na isto mjesto u napad. Dan je prolazio, a nitko nije dolazio po nas. Tek navečer došao je jedan autobus. Ukrcali smo se i krenuli. Formirala se kolona od nekoliko autobusa. Bilo nam je rečeno da ćemo prije iskrcavanja dobiti suhu hranu. Mrak se već odavno bio spustio. Udaljili smo se od grada ostavljajući svjetlo iza nas. Put, naravno, nisam poznavao. Ubrzo smo ušli u šumu. Svjetla su se u autobusu ugasila. Vozili smo se polako. Ja sam bio u stražnjem dijelu autobusa, i to na stubama, u slučaju bilo kakvog napada spreman za iskakanje. Vrata su bila otvorena.
Negdje kasno u noći navodno smo stigli. Iskrcali smo se na proplanku u šumi. Tada su nam podijelili suhu američku hranu. Bio je takav mrak da nismo vidjeli jedni druge pred nosom. Netko je formirao kolonu i krenuli smo u šumu. Kako nismo vidjeli kuda hodamo, gazili smo sve pred sobom. Tijekom hodnje tu i tamo netko nehotice ispali po koji metak iz puške. I da smo htjeli iznenaditi neprijatelja, već je bilo uzaludno.
Hodali smo tako da je svaki gardist držao gardista ispred sebe za remen, jer mrak je bio tako gust da stvarno ništa pred sobom nismo vidjeli. Čak su mnogi gardisti dobili udarce raznih grana koje nisu vidjeli. Mnogi su se njih spotakli o grane, travu i pri tome povukli par njih sa sobom na zemlju! Hodali smo tako čitavu noć.
Ujutro smo bili skroz iscrpljeni.
Na jednom smo mjestu stali, da bismo prije bitke nešto pojeli. Hranu smo na brzinu pojeli, ali ono što nam je tada najviše trebalo, bila je voda, a nju nismo imali. Bili smo jako žedni. Ja sam čak u tim paketima našao šećer, i da bih kako-tako imao nešto snage, pojeo ga. To je u početku bilo dobro, no poslije sam postao sve žedniji.
Nastavili smo s hodnjom i kad je već svanulo izišli smo iz šume i našli smo se ispred jednog nasipa pored kojeg je bila šikara. Iza šikare čulo se kako rade tenkovi JNA. I ubrzo čujemo na megafonu: “Ustaše, znamo da ste tamo, predajte se, inače ćemo dejstvovati!”
I ovaj smo put imali neke domaće vodiče koji su znali kamo trebamo doći. Ovaj nas je put vodio neki koji je prije desetak godina radio na izradi tih nasipa protiv poplava.
Sastali su se zapovjednici koji su nas vodili i donijeli zaključak i odluku da je ovo sada uzaludno napasti i da se brzo moramo povući. Imali smo svega par “ambrusta” i pitanje je kako bi reagirali, jer su čitavu noć bili vani na vlažnome. Jedan sam čak i ja nosio.
Na brzinu smo se udaljili natrag u šumu i krenuli prema početnim položajima. Neprijatelj nije otvorio paljbu po nama. Ovaj smo se put kretali po rubu šume. Na jednom dijelu puta prelazili smo preko kanala koji je na jednom djelu bio pretvoren u malo umjetno jezero.
Prelazili smo prijeko na mjestu gdje je bilo najpliće. U blato su bili bačeni trupci i kamenje. Mjesto je bilo umjetno napravljeno tako da se može prijeći kanal. Kanal smo prolazili u trku, jer je bio na vidljivu i otvorenu mjestu. U tom trku Stjepan Labaš iza mene, koji je poslije, godine 1993. poginuo u operaciji “Maslenica”, nije dobro postavljao noge, spleo se i pao u blato. Koliko nam je god teško bilo, nastao je smijeh. On je pokušao očistiti blato oko očiju, usta, uha i nosa, no bez pomoći nije išlo. Kad je očistio osjetila koja su mu pomagala da se može kretati, otišao je tražiti pušku u blatu.
Jedva ju je našao.
Mi smo se i dalje nastavili kretati. Na jednom smo dijelu morali i preskakati male kanale u kojima je bilo dosta vode. Srećom, tada nitko nije upao u vodu. Neki gardisti više nisu mogli izdržati žeđ, uzeli su čuturicu, umočili ju u prljavu smeđu ustajalu vodu i napili se. Nudili su i meni, ali sam odbio. Mislio sam da mogu izdržati.
Nastavili smo se i dalje kretati uzduž kanala i približavati se ponovno do ruba šume. Trebali smo ući u šumu prije nego što nas uoči neprijatelj. Odjednom sam osjetio jak smrad. Kako smo se približavali rubu šume, bio je sve jači. Na samom ulazu kraj kanala uočio sam tri odrasla uginula konja, jedan je već bio u raspadnutom stanju. Kad su to neki uočili, vidio sam ih kako nasilno povraćaju. Mislim da su to oni koji su pili onu prljavu vodu iz kanala.
Ušli smo u šumu. Nešto dublje opet smo naišli na poludivlje svinje unutar ograde. Hodali smo još negdje oko pola sata i tada smo shvatili da smo došli na početne položaje. Ono što smo hodali čitavu noć, mogli smo hodati najdulje sat vremena. Tu smo sjeli i nastojali se odmarati. Nismo se odmarali ni pola sata, već smo onako umorni, žedni i gladni morali nastaviti dalje. Hodali smo otprilike sat vremena. Na jednom smo proplanku stali i opet se odmarali.
Tada nam je bilo rečeno da će tu po nas doći vozila i odvesti nas u Novsku. I stvarno, negdje za sat vremena stigli su neki civilni kamioni po nas. Dovezli su nešto mineralne vode, ali nedovoljno. Ukrcali smo se u kamione i krenuli u Novsku.
Poslije podne smo stigli u grad i opet smo se smjestili u osnovnu školu. Dobro smo se napili vode i najeli se te se napokon nešto dulje odmorili.
Odmor je trajao sve do sutrašnjeg poslijepodneva.
Go to top
Template by JoomlaShine