Članice Europske zajednice, 15 siječnja 1992. priznale su Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu.
Nakon toga, a na temelju tzv. Vanceova plana, Vijeće sigurnosti UN poslalo je Plave kacige u obliku UNPROFOR-a na područje bivše Jugoslavije. UNPROFOR je bio razmješten na crti između nas i neprijatelja.
 
072-Snage-UN-u-starom-Grabovcu
 
Za to vrijeme srpski separatisti nastojali su okupirano područje Republike Hrvatske na razne načine zadržati za sebe. Kad su već mislili da je sve gotovo za njih, došla je i 1995. godina. Godina koju ne ćemo nikad zaboraviti, a oni čini se, nikad zapamtiti. U vojnoj operaciji Bljesak, 2. svibnja 1995., hrvatske oružane snage na čelu s gardijskim postrojbama oslobodile su cijelu zapadnu Slavoniju. Oslobađanje je bilo tako dobro planirano i odlučno izvedeno da se 18. korpus vojske “Srpske Republike Krajine” nije ni snašao, a hrvatske su oružane snage veće ušle u Okučane i Pakrac, mjesta gdje su pobune godine 1991. bile organizirane.
 
073-Snage-UN-s-neprijateljem
 
Da osvoji područje oko šest stotina četvornih kilometara, neprijatelju je trebalo pet mjeseci, a oružane snage Republike Hrvatske to su područje oslobodile za samo trideset i jedan sat. Nakon oslobođenja zapadne Slavonije prešlo se na obnovu srušenih kuća. Pučanstvo se nakon niza godina progonstva napokon vratilo svojim domovima.
Želio bih da oni koji će čitati knjigu, u događajima koje opisujem, prepoznaju sebe u sličnim situacijama koje su prolazili tijekom Domovinskog rata te da počnu pisati istinu i samo istinu, ma kako ona bila bolna, jer iz toga možemo svi zajedno izvući važne pouke. One nas mogu usmjeravati da novi mladi naraštaj koji dolazi, ne ponavlja iste grješke. Jer rat je nešto najružnije što se može dogoditi nekom naraštaju, bilo koje vjere, politike, nacije. Rat nije lijep ni moralan. Za moj naraštaj rat je bio neizbježan, jer drugog izbora nismo imali. Mi se na suprotnim stranama nismo ni poznavali, dok su se naši predstavnici veoma dobro poznavali.
Poštovani čitatelji, nadam se da sam vam uspio prikazati i dokazati da nam nije bilo tako sjajno i bajno, i na koji način sam kao gardist i zapovjednik voda u 5. bojni te zapovjednik satnije u 1. bojni zajedno s ostalim gardistima iz 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”, pričuvnim vojnicima iz ostalih postrojbi te policajcima ratovao na Banovini i zapadnoj Slavoniji protiv JNA i domaćih agresora - četnika tijekom 1991. godine. Ovo je moj kratak opis na prvoj crti, jer samo o jednom danu provedenom na bojišnici dalo bi se pisati danima. Sve se događalo brzo i spontano. Vrijeme nam nije dalo da o tome tada razmišljamo, već to činimo danas.
Jedan dan koji smo proživjeli u akciji ili u rovu možda je kao jedan mjesec u građanstvu. Lako je prisjetiti one koji su to prošli, ali je teško dočarati stanje onima koji to nisu prošli. Žao mi je što možda nisam neke događaje više emocionalno opisao. O tome nisam ni danas spreman govoriti, a kamoli pisati. Ostavit ću to za neka druga vremena.
Kako sam te ratne događaje upisivao naknadno u svoj ratni dnevnik, postoji mogućnost da sam neke dane i krivo naveo. Stoga se ispričavam svima onima koji misle da su se neki događaji dogodili drugih dana. No u jedno sam potpuno siguran, a to je da sam te događaje sigurno proživio.
Ako tko misli da ovo nije istina, neka piše istinu. Samo nemojte da nam drugi pišu istinu o Domovinskom ratu. To je naša obveza prema onima kojih više nema i prema onima koji su ostali živi te pouka za one koji će tek doći.
Ovim bih se putem zahvalio i mještanima toga kraja. Unatoč svoj toj neizvjesnosti držali su se ponosno i dostojanstveno. Poslije sam prošao dosta bojišta, ali nigdje nisam bio tako ljubazno primljen kao u tim krajevima.
Na kraju zahvaljujem supruzi Violeti i sinu Ivanu Dominiku, mojim najdražima, jer su mi oni jedina prava potpora te svima onima koji su mi pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana.
Go to top
Template by JoomlaShine