Drugoga listopada na Vinicu je došla moja sestra Nada i susjeda Ljuba. Sestra mi je donijela originalnu američku prikrivnu odoru. Tu je odoru kupio Pepan u Njemačkoj. Tada sam od gardista imao najbolju odoru na Vinici. Rekla mi je još ako želim koju pušku, da će ju on pokušati kupiti u Njemačkoj i nekako poslati do mene. Odbio sam tu ponudu. Inače, Pepanova sestra Marija Riber i brat Ivan Fric s čitavom obitelji godinama žive i rade u Njemačkoj. Tada mi je rekla da su obični Nijemci koji imaju visoka moralna načela uz nas i da će nam maksimalno pomoći koliko god mogu. Nakon toga smo se razišli.
 

 
Trećega listopada bio sam s prijateljima u restauraciji na večeri kada je našem stolu prišao Čorba i rekao da me treba zapovjednik 1. A brigade ZNG-e Lucić. Misleći da se šali, rekao sam mu da me ostavi na miru dok večeram. Čorba je bio uporan. Ponovio je kako me treba Lucić te da će nazvati za pola sata. Ovaj mi je put zazvučao ozbiljno. Shvativši da se događa nešto nesvakidašnje, ostavio sam večeru i krenuo s Čorbom u zapovjedništvo. Putem sam ga pitao zašto Lucić treba baš mene. Odgovorio mi je da zapravo treba zapovjednika ili zamjenika zapovjednika bojne, odnosno nekog od zapovjednika satnije, ali kako njih trenutačno nije bilo u bazi, tražio je zapovjednika s najvećom dužnosti. Otišli smo na kat dvorca Rupčić u sobu službujućeg časnika. Tu je već bilo nekoliko gardista iz zapovjedništva bojne. Na licima im se ogledala zabrinutost.
Sjeo sam na stolac i svi zajedno čekali telefonski poziv.
Prošlo je pola sata. Napokon zazvoni telefon. Čorba podigne slušalicu. Nakon što mu se sugovornik predstavio, pružio mi je slušalicu rekavši da je na vezi zapovjednik 1. A brigade ZNG-e. Pozdravim ga i objasnim da sam zapovjednik 3. voda 1. satnije. Na pitanje koliko trenutačno imam ljudi na raspolaganju, odgovorio sam da u 3. vodu ima trideset gardista, ali su trenutačno pušteni doma jer smo se jučer vratili s bojišta u zapadnoj Slavoniji. Zapovjedio mi je da ih odmah pozovem natrag u bazu te da do jutra skupim sve raspoloživo ljudstvo i spremim ih za teren. Sugerirao mi je da ponesem sva raspoloživa protuoklopna sredstva, i dodao na kraju kako mi se pridružuje desetina vojne policije i sanitetska ekipa te da će u jutro ponovno nazvati. Uslijedio je pozdrav i time je završio naš prvi razgovor.
Nakon telefonskog razgovora otišao sam u kuhinju i obavijestio službujuću kuharicu da mi za sutra spremi oko pedeset suhih obroka. Potom sam pošao tražiti gardiste po sobama obavješćujući ih o sutrašnjoj zadaći.
Slijedio je odlazak na prijavnicu, odakle sam se mogao koristiti telefonom. Počeo sam nazivati gardiste, no već sam se u početku susreo s problemima. Za dobar dio gardista nisam imao brojeve telefona kod kuće. Drugi dio gardista kod kuće nisu imali telefon pa sam ih zvao kod susjeda, prijatelja, rodbine i preko temeljne policije. Uspio sam dobiti vrlo mali broj gardista i pozvati ih u bazu, iako sam nazivao do kasno u noć.
 

 
Četvrtoga listopada nakon buđenja iznijeli smo na pistu svu potrebnu opremu za teren. Pista se nalazila unutar dvorca Rupčić, na površini oko 30 x 30 metara.
Doručkovali smo, a potom je svaki gardist uzeo u kuhinji suhu hranu za put. Inače, kuhinja - na čelu s gospođom Posavec - radila je besprijekorno. Osoblje je u bilo koje doba dana ili noći bilo uslužno tako da nitko od gardista nije bio gladan ni žedan. Otišao sam na pistu i postrojio novoformirani vod. Utvrdivši brojno stanje voda, uočio sam da nije došao ni jedan jedini pripadnik mojeg 3. voda 1. satnije. Iz starog 3. voda bio je prisutan jedino Miljenko Flac. Ostali u stroju su bili Dejan Novosel, Danijel Videc, Ivica Matanović, Davor Petriš Mrvica, Josip Matulin - Snajperist, Marijan Pavlic, Davor Petric, Željko Levanić, Bajsić, Radovan Žnidarić, Legija i još nekolicina.
Nakon povratka s terena on nije otišao kući, nego je cijelo vrijeme ostao u bazi. Većina ostalih gardista tek je nedavno bila primljena u Zbor narodne garde, a među njima je bilo čak i onih koji nisu odslužili vojni rok u bivšoj JNA. Ostali gardisti bili su pripadnici drugih satnija. Objasnio sam im da nam se zapovjednik 1. A brigade ZNG-e prvi put na ovakav način obratio iz 5. bojne najvjerojatnije zato što odlazimo na neki težak zadatak. Tražio sam od njih da se maksimalno usredotoče na zadatak. Zamijetio sam da većina gardista nosi krunicu obješenu na naramenici uz rame. Dodavši još neka potrebna objašnjenja, raspustio sam novoformirani vod. Od protuoklopnih sredstava skupili smo svega tri jednokratna protuoklopna ručna raketna bacača 64 mm M 80 Zolja.
Zapovjednik desetine Stanko Vidaček također je postrojio i prebrojio svoje pripadnike vojne policije. Sanitetska je ekipa bila sastavljena od medicinskog tehničara Dejana Zubera i vozača Mladena Fulira. Nakon uvida u stanje i spremnost gardista otišao sam u zapovjedništvo 5. bojne očekujući telefonski poziv.
Oko osam sati zazvonio je telefon. Ponovno se javio Čorba i rekao kako je na vezi zapovjednik 1. A brigade ZNG-e te da želi razgovarati sa mnom. Preuzeo sam slušalicu. Zapovjednik me pitao jesam li spreman.
Odgovorio sam potvrdno. Slijedila je zapovijed da dođem sa svojom skupinom u Zagreb, u planinarski dom “Sindikalac” na Sljemenu te da tamo čekam daljnje zapovijedi. Dao mi je i svoj broj telefona, nakon čega smo se pozdravili i time završili naš drugi razgovor. Otišao sam na pistu, okupio vod i obavijestio ih da krećemo u Zagreb.
Ukrcali smo se u kombije i krenuli.
U “Sindikalac” na Sljemenu stigli smo oko jedanaest sati. Inače, planinarski dom “Sindikalac” bio je baza Izvidničke satnije 1. A brigade ZNG-e. Zapovjednik te Izvidničke satnije bio je Ante Gotovina. Na parkiralištu “Sindikalca” dočekao nas je Drago Poljak. Rekao mi da je da se smjestimo i čekamo daljnju zapovijed. Dodijelio nam je jednog domaćeg gardista-skladištara, Pustaka, koji nas je razmjestio po sobama. Raspremili smo prtljagu i otišli na ručak.
Nekoliko dana prije našeg dolaska neprijatelj je zrakoplovima raketirao odašiljač Hrvatske televizije na Sljemenu. Zbog mogućeg ponovnog raketiranja atmosfera među ljudima u planinarskom domu “Sindikalac” bila je vrlo napeta.
Tijekom čitavog toga dana i noći nad Zagrebom su zavijale sirene za zračnu opasnost. Noć smo proveli budni na krevetima, spremni da u slučaju zračnog napada u što kraćem vremenu napustimo objekt. “Sindikalac”, naime, nije imao nikakvo sigurno sklonište. Cijeli dan u Zagrebu se oglašavala sirena. Poslije podne u moju je sobu došao gardist iz Izvidničke satnije 1. A brigade ZNG-e i rekao da me zapovjednik brigade zove preko telefona. Otišao sam i javio se. Zapovjednik me pitao kako smo se smjestili. Odgovorio sam mu da se ne žalimo na smještaj. Zatim me pitao imamo li kakvih protuoklopnih sredstava.
- Samo tri zolje - odgovorio sam. Rekao je kako je to malo i zapovjedio je da se odmah spremim za pokret. Najavio je da će me nazvati ponovno i tada će mi reći odredište. Otišao sam u restauraciju tražiti suhu hranu za put. Hranu smo dobili, ali nismo nikamo otišli.
Čitavu noć, naime, u Zagrebu su se i dalje oglašavale sirene za zračnu opasnost. Ostali smo stoga budni u sobama, spremni da u slučaju zračnog napada, što je moguće brže, napustimo objekt.
Go to top
Template by JoomlaShine