Četvrtoga listopada 1991. godine ujutro sa skupinom gardista poslan sam na utvrđivanje položaja u Iloku prema Principovcu. Na tom položaju utvrđivali smo “mrudove” i ostale protupješačke mine koje smo imali na raspolaganju.
Budući da sam već u to vrijeme zavolio Vlatka, njegovo ranjavanje me vrlo potreslo. Kako mi nitko nije mogao dati sve informacije o njegovu ranjavanju, odlučio sam napustiti položaj i javiti se nekom od naših zapovjednika u dvorcu da me pusti na mjesto Vlatkova ranjavanja.
Kako nismo imali puno posla jer smo tih mina imali vrlo malo, ostatak vremena motrili smo njihove položaje.
Ono što smo vidjeli s druge strane bilo je impozantno. A i pretpostavljali smo da je kudikamo više tehnike razmješteno iza prvih položaja. Koje su to točno snage, nismo znali. No, znali smo da ih je jako puno.
Do nas je doprla vijest da je Vlatko teško ranjen u naselju Bapska.
I tako sam otišao u dvorac. U dvorcu je bio Ilija i kad sam zatražio da me pusti da odem u Bapsku, najprije se izderao na mene zašto sam napustio položaj, a na kraju me ipak pustio da se priključim našim snagama koje su držale položaje na izlazu iz naselja u Šarengradu prema Mohovu, ali ne u Bapsku.
Do tog položaja jedva smo se probili jer je ratni riječni brod JNA djelovao po raskrižju u naselju Šarengrad.
Kad sam došao do tog položaja iz smjera Bapske, čuo sam puškaranje i eksplozije topničkih projektila.
Na tom položaju suborci su mi ispričali da su Vlatka odvezli prema Iloku i otprilike što se s Vlatkom dogodilo u Bapskoj.
Kako su u to vrijeme pod nadzorom hrvatskih snaga ostali samo Ilok, Šarengrad, Mohovo i Bapska, u ta su se naselja kao ispomoć policiji i mještanima slale snage ZNG-a..
U Bapskoj, na izlazu iz naselja prema Šidu, bili su iskopani rovovi oko zadnjih kuća i tu se nalazio jedan od položaja. Na tim položajima zapovjednik hrvatskih snaga od 1. listopada 1991. godine bio je Stjepan Prelec.
Tijekom tog poslijepodneva iz smjera Šida, na cesti prema Bapskoj, pojavio se tenk T 55 i dva kamiona puna vojnika. Oko dvjesto pedeset metara prije naših prvih položaja počeli su pucati po našima na položaju.
Kad se to dogodilo Prelec je nazvao Vlatka i javio mu da je neprijatelj s jednim tenkom pred ulazom u naselje i da djeluje po njima.
Vlatko mu je odgovorio da uzvrate na paljbu i da će on doći do njih. Kako je Vlatko baš u to vrijeme bio negdje kod prvih položaja u Iloku prema Šarengradu, pozvao je Juru Prskala koji je imao auto “golf” u blizini i tražio da ga odvede u Bapsku.
U Bapsku su došli bez problema.
Kako je baš u to vrijeme bilo zatišje, Juru je ostavio u nekom lokalnom kafiću i sam krenuo prema prvim položajima.
Kad je došao do naših na prvim položajima, pokazali su mu gdje su tenk i dva kamiona na cesti.
U šali ih je pitao: “Što radi onaj tenk tamo?”
Kako više nisu imali protuoklopnih sredstava, Vlatko je uzeo dva preostala kumulativna tromblona na položaju i odlučio njima gađati tenk.
Stavio je prvi tromblon na pušku, izašao iz zaklona i ispalio na tenk.
Nije ga pogodio.
Nakon toga uzeo je drugi tromblon i ispalio je na tenk.
Tad ga je pogodio.
Međutim, nitko nije otvarao paljbu po njima. Bilo mu je čudno da nitko nije otvorio paljbu.
S druge strane ceste primijetio je nekog mještanina kako ima snajper i rekao mu da pogleda s njim ima li gdje neprijatelja.
Na to je on izašao cijeli izvan zaklona i motrio snajperom.
Kad je Vlatko vidio da je on potpuno izvirio, doviknuo mu je da se mora skloniti u zaklon i iz njega motriti.
Potom mu je on odgovorio da mu je tako nezgodno i da ne može promatrati.
A kako Vlatko nije imao dalekozor, odlučio je prijeći na drugu stranu i sa snajperom pregledati okolna kukuruzišta.
Ako nema nikoga, pomislio je, onda su pobjegli.
Prije nego što je krenuo, svojima na položaju rekao je da kad on krene preko druge strane ceste, neka baš u to vrijeme “šarcem” ispale nekoliko rafala po kukuruzištima kako bi on neometano prešao na drugu stranu ceste.
Uzeo je zalet i krenuo trčati prema drugoj strani ceste.
U isto vrijeme kad je Vlatko počeo trčati oni su počeli pucati “šarcem”. Međutim, “šarac” je ubrzo zastao i više ga nitko nije pokrivao.
Negdje na pola puta na cesti osjetio je udarac u kuk. Pao je na asfalt.
Počeli su pucati po njemu i još jednom je osjetio kako mu se metci zabijaju u kuk i nogu.
Bio je pri svijesti i nekako se izvukao u jarak, a potom iza kuće.
Snajperista više nije bilo na tom položaju.
Kako su svi njegovi dobili “novalgeton”, lijek protiv bolova, imao ga je i on. Razbio je glavicu i popio ga. Potom je uzeo konop i privezao nogu da mu curi što manje krvi.
 
34-Zemljovid---Bapska
 
Budući da nije imao zavoje, na veliku otvorenu ranu naslonio je lijevi lakat, a prstima lijeve ruke začepio je rupe od metaka kako bi zaustavio krvarenje. Akako je bilo previše rupa, pokušao je neke zatvoriti zemljom, a ostale rupe zatvorio je prstima desne ruke.
Potom je tražio pomoć preko motorole.
Nakon određenog vremena stigli su naši s druge strane ceste i pomogli ga iznijeti s tih položaja dublje u naselje.
U međuvremenu je Vlatko pozvao Juru da dođe po njega.
Kad je Jura došao, prvo što mu je rekao bilo je: “Još pivo nisam popio, a već su te izbušili.”
Nasmijao se i rekao kako je od njih “trideset i šest”, koliko su ispalili, on pokupio osam metaka “Baš sam baksuz”.
Podigli su ga i unijeli u auto. Kad su ga stavljali u auto, puknula mu je kost na desnoj nozi, ispod kuka.
U Bapskoj su ga odnijeli u neki podrum kod lokalnog veterinara jer liječnika nije bilo.
U tom podrumu već se je bio Bernard Ciganj ranjen u nogu. Negdje u isto vrijeme kad je ranjen Vlatko palo je nekoliko granata po naselju. Jedna od tih granata ranila je Bernarda u nogu. Raznjela mu je desnu nogu, iznad koljena.
On se derao u podrumu pa je Vlatko rekao u šali: “Dajte ga prikoljite da toliko ne skiči.” Do tada je veterinar već pritegao nogu Bernardu i krenuo prema Vlatku.
Prvo što ga je veterinar pitao bilo je gdje ga boli, a Vlatko mu je uzvratio: “Pitaš li tako sve životinje.”
Veterinar se nasmijao i počeo ga previjati. Rekao mu je kako mu tu nema pomoći i da se mora prebaciti u Ilok.
Nakon što su ga previli, pronašli su neki kamion “tamić” kojim su ga odvezli u Ilok.
U Bapskoj se baš u to vrijeme zatekla medicinska sestra Anica Matković i ona je s njim otišla u Ilok.
Tijekom vožnje Vlatko je počeo spavati. A kako je Anica znala da on ne smije zaspati jer se nakon takvih ozljeda ne bi više nikad probudio, odlučila ga je šakom udarati u lice. I tako cijeli put.
Tijekom vožnje kod raskrižja u Šarengradu prema Iloku neprijatelj je otvorio paljbu po njima s ratnog broda riječne flotile JNA na Dunavu. Srećom, nekako su neozlijeđeni prošli kroz tu paljbu i uspješno stigli u Ilok.
U Iloku su ustanovili da mu ondje ne mogu pružiti prvu pomoć i odlučili pokušati ga prebaciti u bolnicu u Novi Sad, u SR Jugoslaviju.
Inače, ljudi su tijekom cijelog rata prelazili preko iločkog mosta. Tako je bilo i s nekoliko srpskih građana koji su dolazili raditi u Ilok cijelo vrijeme okupacije Hrvatske.
Nisu imali izbora i pokušali su.
Uzeli su vozilo prve pomoći Doma zdravlja Ilok, dali mu novo ime i prezime, Petar Kovač, mještanin Bapske, i pred večer krenuli prema Novom Sadu.
Nadzornu postaju na mostu uspjeli su nekako proći.
Tijekom cijelog puta s njim je bila medicinska sestra Anica Matković. Ona ga je udarala po licu i glavi sve do Novog
Sada, samo da ne zaspe. Kad se probudio u bolnici, prvo što nije znao je gdje se nalazi, a drugo što mu nije bilo jasno bilo je zašto ga toliko bole čeljust i glava.
No o tome kako su otkrili njegov identitet, pa torture koje su slijedile i kako je sljedeće godine iz dobro čuvane sobe u bolnici uz pomoć nekoliko prijatelja uspio pobjeći skriven u bunkeru autobusa preko Mađarske u Hrvatsku, pisat ću nekom drugom zgodom.
Kako nije bilo dovoljno vozila u Bapskoj, tako je netko od zapovjednika u dvorcu poslao Duška Lovrića i Miroslava Gudelja - Migija po Bernarda u Bapsku u nekom autu “caddyu”.
Poslije povratka u Ilok na raskrižju putova u Šarengradu prema Iloku dočekao ih je isti onaj neprijateljski ratni brod na Dunavu i pri tome ispalio nekoliko granata na to raskrižje.
Jedna je pala ispred auta i usmrtila Lovrića i Migija, dok je neozlijeđen ostao Ciganj. Nekako su ga izvukli i odvezli u Ilok, u Dom zdravlja, na liječenje.
Tijekom poslijepodneva u Bapskoj ranjen je smrtno zapovjednik pričuvnog sastava ZNG-a iločke bojne Josip Vuletića, nešto poslije i Tihomir Tačković, pripadnik pričuvnog sastava. A u naselju Šarengrad, nedaleko od mojeg punkta, poginuo je mještanin Jule Šaračević.
Go to top
Template by JoomlaShine