Sedamnaestoga rujna 1991. godine sjedili smo na terasi u dvorcu kad je do nas došao zapovjednik taktičke skupine Basić i tražio dobrovoljce za odlazak u akciju. Nakon toga više nije bilo “specijalaca”, već samo dragovoljaca. Ubrzo su neki koji su bili na straži dobili bolove u trbuhu i govorili da nisu baš spremni za akciju.
Bez imalo okolišanja, prijavio sam se za akciju. Bolje je ići u neku akciju nego ovako držati stražu oko naselja, mislio sam.
Kako su se neki od tih starijih suboraca mrgodili, zamjenik zapovjednika taktičke skupine Vlatko tražio je da se sastavi novi popis dužnosti. Želio je na neki način nagraditi sve one koji su besprijekorno ispunjavali zapovijedi, a istodobno da se smijene svi zapovjednici koji nisu ispunjavali svoje obveze onako kako se od njih očekivalo.
Izbila je svađa. Tražila su se objašnjenja, razlozi i to sve pred nama. Bilo ih je neugodno slušati. Međutim, nama je bilo drago da je do toga došlo jer je to bio jedini izlaz.
Trebalo je nagraditi one koji rade, a sankcionirati one koji ni minimalno nisu ispunjavali zadaće. Nakon tog događaja, smijenili su jednog nižeg zapovjednika i na stražu postavili sve one koji su imali problema sa želucem.
U prvu akciju vodio nas je zapovjednik taktičke skupine Dragan Basić i njegov zamjenik Vlatko Jeleč. Bilo nas je trideset i šest: Kulo Bečir, Željko Blaić - Benkovac, Cmrok, Dražen Čretni, Srećko Dobrić, Elvis, Slavko Fuček, Marijan Glasnović - Mane, Miroslav Gudelj - Migi, Marijan Kornet, Marijan Lektorić - Lex, Željko Mijić, Branko Mikulić, Robert Močiljanin - Robi, Stjepan Oletić - Slovenac, Mario Plišić, Damir Šarkanj, Dubravko Špehar, Kristijan Štibljar - Kiki, Dragan Tabula, Grgo Tokić, Darko Vandekar - Konfljikt, Joža Vešljigaj, Ivica Vodopija, Krešo Žužul, Ante i ja te još sedmorica.
Ukrcali smo se u tri kombija i krenuli prema Bogdanovcima. Bio sam u prvom kombiju, gdje je bio i zapovjednik Basić. U kombiju sam sjeo na stražnje sjedalo.
Vozili smo se s otvorenim kliznim vratima kako bismo u slučaju nenadana djelovanja po nama mogli brzo izaći i uzvratiti paljbu. Do te akcije nekako sam se dokopao puškostrojnice i pancirke.
Naša je zadaća bila da s bogdanovačkim braniteljima na “kukuruzišnom putu” dodatno osiguramo prve položaje radi prolaska humanitarnog konvoja prema Vukovaru.
Bio je lijep sunčan jesenski dan. Puhao je slab vjetar.
Put do naselja Bogdanovci nisam znao, pa ne znam kojim smo putem vozili. Samo znam da smo kroz Vinkovce prema Nuštru morali projuriti što smo brže mogli jer nam je tijekom vožnje s lijeve strane bila vojarna iz koje je neprijatelj djelovao po vozilima koja su prolazila tom cestom.
Tijekom vožnje s druge strane ceste nisu nam prilazila vozila, niti smo mi koga pretekli. Bili smo sami na cesti.
Ušli smo u Nuštar. Ubrzo smo i njega prošli. Na cesti i u dvorištima te na prozorima kuća nismo nikoga vidjeli.
Na izlazu iz Nuštra, na dijelu ceste prije mosta, na cesti smo zatekli ježeve i neke zaklone od vreća punih pijeska. Ali ni tamo nismo nikoga primijetili.
Nastavili smo dalje voziti punom brzinom.
Prošli smo mostić.
Ušli smo na ravan dio ceste. Cesta je bila ravna nekoliko kilometara, kao “metak”, bez zavoja i neravnina.
Dok smo se vozili, u kombiju je izbila svađa zbog neke zastave ispred nas oko toga je li to naša ili srpska zastava.
Kako sam sjedio na stražnjem sjedalu, nisam baš dobro vidio stijeg u daljini, a i nije me to baš i previše zanimalo.
Uopće nisam poznavao taj kraj, a ionako idemo samo osiguravati neke položaje, tako da sam se jednostavno opustio i uživao u vožnji.
I Mijić je zamijetio da nešto nije u redu i dodao kako ne idemo dobrim putem jer idemo prema naselje Bršadin. On je bio rodom iz Šarengrada i poznavao je tu cestu i naselja oko Vukovara. Mi ostali nismo poznavali taj kraj, pa nismo znali kojim se putem vozimo i nismo ništa rekli na to. Uostalom, toliko sam se opustio i uživao u brzoj vožnji da me i nije zanimalo tko živi u Bršadinu i što ako se vozimo prema njemu.
Nije prošlo nekoliko sekundi i otvorena je jaka pješačka paljba po nama. Meci su fijukali oko nas.
Pomislio sam: promašili smo put i upali u zasjedu.
U istom trenutku vozači su instinktivno skrenuli s ceste u jarak. Tijekom puta imao sam kundak puškostrojnice naslonjen na pod kombija i držao sam je za cijev. U tom skretanju nekako sam uspio ustima udariti po vrhu cijevi. Pri tom udaru pukla su mi u korijenu tri prednja gornja zuba. Odmah sam osjetio jaku bol.
Kad smo se zaustavili, u isti tren iskočili smo iz kombija i zauzeli obrambene položaje oko jarka i kombija. Neki su zubi mi ispali negdje u kombiju, a neke sam tijekom iskakanja pljunuo na zemlju. No, to me nije toliko brinulo koliko činjenica da se moramo što brže skloniti s te čistine.
Pucali su ravno ispred nas iz Bršadina i nešto lijevo od Bršadina, iz polja.
Kad smo zauzeli obrambene položaje, nitko od naših nije uzvraćao na djelovanje neprijatelja.
Ubrzo su zapovjednici odredili skupinu suboraca koji će izvući kombije iz polja kako bismo se mogli što prije vratiti na sigurno. I dok je prva skupina suboraca izvlačila kombije iz polja, druga je skupina bila u pripravnosti uzvratiti na neprijateljsko djelovanje.
Čim smo koje vozilo izvukli na cestu, odmah smo se ukrcali i što brže izvukli iz neizvjesnosti. Nakon nekoliko minuta intenzivna rada uspjeli smo se svi izvući iz tog teškog položaja.
Vratili smo se nekako neozlijeđeni do prvog zavoja. Na tom mjestu više nas nisu mogli pogoditi osobnim naoružanjem.
Tijekom puta mislio sam kakav bi ishod bio da su nas pustili dublje u naselje. Bila bi to katastrofa za nas. Pobili bi nas kao zečeve. Tada smo imali sreće. A sve zahvaljujući tome što se neprijatelj požurio tući po nama. Da su kojim slučajem imali namještene minobacačke koordinate za te položaje, tko zna kako bismo prošli.
Prošli smo most i došli do ježeva i zaklona od vreća pijeska. Opet nismo nikoga sreli da ga pitamo za put. Iza tih je ježeva na lijevoj strani bio šljunčani poljski put. Kako nismo imali izbora, skrenuli smo na taj put i nastavili dalje.
Na našem kombiju nešto nije bilo u redu s kliznim vratima. Bila su svinuta i nisu se mogla zatvoriti niti zaključati. Pokušali smo ih u hodu izravnati kako bismo zatvorili kombi, no nije išlo.
Takva nam vrata nisu mogla ninizašto poslužiti pa je zapovjednik odlučio da ih bacimo. Stali smo, skinuli vrata i bacili ih u jarak. Nakon toga nastavili smo prema Bogdanovcima.
Ubrzo smo ušli u naselje Marinci. Tada su nam suborci rekli da smo na dobrom putu. Kad su nam to rekli, malo smo se opustili u kombijima. Više nismo znatiželjno tražili ima li negdje koji stijeg prije naselja kako bismo se uvjerili u koje naselje ulazimo. Je li to hrvatsko ili srpsko naselje.
Nešto prije nego što smo ušli u Bogdanovce, s lijeve strane u jednoj kotlini primijetili smo našu minobacačku posadu sa četiri minobacača kalibra 120 milimetara.
U Bogdanovce smo došli kasno poslijepodne. Parkirali smo vozila pred vatrogasnim domom. Čim smo izašli, odmah nam je netko od mještana rekao da se sklonimo u obližnje zaklone jer neprijatelj intenzivno djeluje topnički po naselju.
Stambeni i gospodarski objekti u naselju bili su znatno oštećeni.
I doista, nije prošlo puno vremena, a neprijatelj je otvorio topničku paljbu po crkvi i raskrižju u naselju. Pomislio sam da nam je neprijatelj iskazao dobrodošlicu. Dok smo se posakrivali po obližnjim podrumima, naši su zapovjednici otišli u zapovjedništvo kriznog stožera o po zadaću.
Zapovjednik kriznog stožera obrane naselja Bogdanovci bio je Ivan Matković - Lasta.
Nakon nekog vremena neprijatelj je prestao tući po selu i za to vrijeme zapovjednici su nas skupili u vatrogasnom domu i rekli koja nam je zadaća. Trebali smo čekati tenkiste iz Slavonskog Broda. U pitanju su bila četiri tenka T 84 “kuvajtske varijante”. Njihov zapovjednik bio je Mandić.
Potom su otišli izvidjeti koje ćemo položaje preuzeti sutra.
Za to vrijeme jedna nam je domaća djevojka, mislim da se zvala Marija, pripremila toplu, kuhanu hranu. Dobili smo
i kavu. U isto je vrijeme u drugom dvorištu jedan mještanin, Ivan, koji je imao veliku dioptriju, spremao fiš ili paprikaš. On je bio Marijin otac i Merčepov kum. Neki su kavu pili u domu, a ja sam je s nekolicinom suboraca otišao popiti u dvorište gdje se kuhalo. Sjeo sam na beton i polako pio kavu.
U daljini, u smjeru Vukovara, stalno se čula jaka detonacija i puškaranje.
U tom dvorištu mještani su nam pričali da je ondje “vrlo gadno”.
Neprijatelj je već izveo nekoliko tenkovskih napada, ali oni su ih do tada uvijek odbijali.
Dok smo pričali, ostalo mi je u sjećanju, jedan je mladi mještanin došao do nas biciklom. Bio je plav i imao je malo dužu kosu. Na sebi je imao plavu policijsku bluzu i bio je naoružan “winchesterkom”, ali se ne sjećam kalibra. Imao je krunicu oko vrata s bijelim plastičnim križem. Vraćao se s nekog obljžnjeg položaja na zaslužen odmor.
Bio je nekako premiran, kao da je to normalno stanje i da to nije tako strašno. Ne znam kako se zvao, ali mislim da je on sve preživio i da je neprijatelju nanio velike gubitke.
Sjeo je pokraj nas i počeo pričati kako se brane na tom prostoru. Rekao nam je kako kad neprijatelj počne tući po vatrogasnom domu, oni odu kod crkve i počnu vrlo glasno pjevati “bećarac”, a kad počnu tući po crkvi, onda pak pjevaju “bećarac” kod vatrogasnog doma. Rekao nam je da to neprijatelja jako izluđuje. To ih je tjeralo da krenu u pješačke napade. A u tim pješačkim napadima uzvratili smo im s kamatama. I tako stalno.
I smiješno, i žalosno. Da nisu ljudi ginuli i kuće im uništavali, što bi kod mene u Bosni rekli: živa šega. Ali svaka čast tim dečkima. Skidam im kapu.
Prve sam noći spavao u podrumu Merčepove kuće.
Njegova kuća bila je jedna od najsigurnijih u naselju. U toj je kući bio popriličan broj suboraca. Od uzbuđenja i neizvjesnosti sutrašnjeg dana vrlo su rijetki zaspali.
Osamnaestoga rujna 1991. godine, ujutro, oko četiri sata, kad sam malo pokušao zaspati, u naselju se začula sve jača i jača buka i škripa nekog motora.
Potom su u naselje velikom brzinom ušli tenkovi. U početku nismo znali čiji su to tenkovi. Pretpostavljali smo da su to oni tenkovi koje čekamo. No nismo bili sigurni.
Na brzinu smo se spremili i izašli sa “zoljama” da budemo spremni uništiti ih. Netko nam je javio da su to naši tenkovi koje smo čekali iz Slavonskog Broda. Kad su se zaustavili kod crkve, otišli smo ih pogledati.
Bili su lijepo obojeni prikrivnom bojom i potpuno spremni za isporuku u Kuvajt. Neko smo ih vrijeme obilazili kako bismo ih izbliza vidjeli. Bila je to jedinstvena prilika u to vrijeme da smo mogli biti pokraj tih grdosija, a da ne pucaju po nama.
Kad su tenkisti izašli iz tenkova, u tim kombinezonima izgledali su kao pigmejci, a pogotovo kad bi stajali pokraj tenkova. Čovjek se jednostavno pita kako tako mali ljudi mogu upravljati tako moćnim oružjem.
Ponudili smo tenkistima da se smjeste u kući u kojoj smo bili. Prihvatili su ponudu. Potom smo im pomogli da se što
prije smjeste u podrum kuće. Nakon toga pokušali smo se malo odmoriti, međutim nakon toga nitko nije mogao zaspati. I tako nam je sve do svitanja jedan tenkist objašnjavao dobre i loše strane tenka, što tenk može učiniti, a što ne može, gdje ga treba gađati da ga se uništi, a gdje da ga se onesposobi. Puno naših suboraca nikad u životu nije vidjelo tenk, pa se činilo kao da im priča neku legendu koju će oni uskoro imati priliku upoznati.
Rano ujutro spremili smo se za odlazak na položaje.
Okupljalište nam je bilo ispred vatrogasnog doma. Na tom mjestu dobili smo doručak i kavu.
Pokraj vatrogasnog doma bili su parkirani naši kombiji i jedan vojni kamion TAM 110. Poslije sam doznao da je taj kamion pripadao zagrebačkoj postrojbi Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Oni su držali položaje negdje oko naselja Bogdanovci.
Tijekom okupljanja zainteresirao me kamion. Do tada nisam vidio takve kamione na tom terenu. Približio sam mu se i pogledao u kabinu. Vidio sam da nema nikoga.
07-Zemljovid---Bogdanovci
Potom sam ga obišao i primijetio da je stražnja stranica na kamionu spuštena, a cerada dignuta. Na kamionu je bila razbacana vojna oprema. Na desnoj strani ispod klupe za sjedenje primijetio sam poznat kundak “šarca” i pomislio da bi nam “šarac” dobro došao. Uhvatio sam ga za kundak i lagano izvukao. On se nije opirao. Kao da je znao da ide u dobre ruke.
Oko “šarca” bila su spojena četiri redenika, što znači oko dvjesto metaka. Kako je pokraj njega bio i “doboš” u kojem je bilo pedeset metaka, uzeo sam i njega. Dok sam ga razgledao, oko mene su se skupili suborci i zaključili kako je to noviji “šarac” MG 42 SPANDUA, ali isto tako trofejno oružje iz 2. svjetskog rata.
Jedan on suboraca pitao me odakle mi “šarac”.
Odgovorio sam mu.
Zatim ga je stao razgledati i rekao da bi dobro došao Branku Mikuliću. Kako je Mikulić bio visok oko dva metra, jak i imao više od sto kilograma, kada je držao pušku, izgledala je kao igračka. Zato bi mu “šarac” bolje pristajao.
U međuvremenu je do nas došao Basić, čuo naše razgovore, pregledao “šarca”, poveselio se i zadužio Mikulića “šarcem”. Netko je ponovno zavirio u kamion i pronašao, sanduk metaka za našeg “garonju”.
Nakon toga naši su zapovjednici formirali kolonu i krenuli smo na položaje koji su bili uz neki poljski put na kraju naselja Bogdanovci prema Vukovaru.
Od vatrogasnog doma skrenuli smo u neko dvorište, pa malo poljskim putem, malo livadama i poljima prema Vukovaru. Put je bio paralelan i između ceste Bogdanovci - Vukovar i rijeke Vuke.
Primijetio sam da su oko nas većinom kukuruzišta i livade. Tu i tamo bio je pokoji suncokret. Ni jedno polje nije bilo izorano (osim od granata) i pripremljeno za zimsku sjetvu.
Hodali smo još neko vrijeme.
Tijekom raspoređivanja netko je šapnuo kako je neprijatelj prije nekoliko dana presjekao tu preostalu cestu od naselja Bogdanovci prema Vukovaru u području Sajmišta.
Gdje je to bila, nisam imao pojma.
Čim smo se odvojili od naselja, do položaja smo hodali pognuti.
Ubrzo smo došli do nekog poljskog puta. S obje strane ceste bili su iskopani rovovi. Taj poljski put bio je okomit na glavnu komunikaciju Bogdanovci - Vukovar i rijeku Vuku.
Dolazio je iz smjera Buđaka u Lušcu, dijela Vukovara pokraj rijeke Vuke, a na kraju se spojio s glavnom, asfaltiranom cestom kojom se prije toga prometovalo Bogdanovci - Vukovar.
Tu smo se zaustavili da bi nas Basić i Vlatko mogli rasporediti po rovovima. Tako je Basić Bečira s još nekima poslao desno, skroz do glavne ceste Vukovar - Bogdanovci.
Na tom položaju nalazila se strojnica “browing” 12,7 mm.
Do njih u prvi rov Basić je rasporedio Mikulića i Marijana Glasnovića - Maneta s novopridošlim “garonjom”.
Sad je došao red na mene i Migija. Migi je bio stariji vojnik od mene i bio je naoružan s automatskom puškom s preklopnim kundakom. Nas je poslao na položaj u livadi ispred poljskog puta, nasuprot Mikuliću i Manetu. Nakon toga Vlatko je s manjom skupinom suboraca produžio lijevo poljskim putem prema naselju Lušac, gdje točno, tada nisam znao, dok je Basić s većom skupinom produžio prema asfaltiranoj cesti Bogdanovci - Vukovar. Ubrzo su nas trideset i četvero naši zapovjednici rasporedili po rovovima oko “kukuruznog puta” na dužinu od jednog kilometra. U prosjeku smo bili po dvojica u rovu, s prosječnim razmakom šezdesetak metara.
Rečeno nam je da su na kraju livade naši rovovi i da će nam tamo biti položaj.
Uzeli smo stvari i krenuli prema tim rovovima na kraju livade. Nismo ni uspjeli doći do rovova kad je s lijeve strane neprijatelj počeo pješačkim oružjem djelovati po nama.
Kako su meci fijukali oko nas, nije nam preostalo ništa drugo nego sprint do rova.
Budući da smo nosili i borbene naprtnjače, ubrzo smo se uspuhali. Srećom, nekako smo ipak neozlijeđeni uspjeli ući u neki plitak rov do pojasa. Kako smo ostali čitavi, nije nam bilo jasno. Bila je to puka sreća. Neko smo vrijeme nepomično ležali u rovu onako kako se koji bacio, a od umora pluća su nam hvatala zrak.
Kad smo se malo odmorili, namjestili smo se u rovu i zaključili da je to jedini rov prema neprijatelju. Oko te livade najistaknutiji lijevo od nas petnaestak metara bilo je kukuruzište, isto tako i ispred nas oko pedeset metara te desno od rova tridesetak metara. Znači, bili smo okruženi s kukuruzištem. Kukuruzište nije bilo samo iza nas do poljskog puta. Međutim, odmah preko poljskog puta opet je bilo kukuruzište.
S tog mjesta vidjeli smo kako su na nas djelovali iz smjera neke kuće dvjesto i pedeset metara dalje. Poslije smo doznali da je to bila lovačka kuća. Inače se iz tog rova moglo vidjeti samo tu kuću. Ispred kukuruzišta, u produžetku prema lovačkoj kući, bila je udolina koja se protezala sve do Sajmišta u Vukovaru. Tu udolinu zbog kukuruzišta mi koji smo imali položaje na toj livadi nismo mogli vidjeti.
Odmah sam namjestio puškostrojnicu prema toj kući, ali nisam djelovao. Na toj njivi desno od nas bio je još jedan rov u kojem su bila dvojica vojnika.
U razgovoru smo doznali da su iz Slavonskog Broda.
Naoružani su s starim njemačkim “šaracem” MG 34 kalibra 7,92 milimetra s “dobošem”. I to je bilo trofejno oružje iz 2. svjetskog rata.
Odmah su nam izrazili dobrodošlicu i bilo im je veoma drago što smo došli. U kratkim crtama rekli su nam što nas čeka.
Zaključili smo da su već dulje vrijeme bili sami na toj livadi, a i na tim položajima.
Kratko je vrijeme bio neki prividan mir. Tu i tamo čulo se djelovanje iz osobnog naoružanja. Međutim, u daljini kod Vukovara naveliko se tuklo. Granate su neprestano padale po Vukovaru.
Odjednom lijevo od nas, u smjeru gdje je otišao Vlatko sa svojom skupinom, neprijatelj je otvorio jaku topničku paljbu, mjestimice je djelovao i osobnim oružjem. Najprije je djelovao pomalo, pa sve žešće i žešće.
Zatim su počeli tući i po nama. Potpuno smo se sagnuli u rovu i uvidjeli da nam je plitak. Uostalom, to nije bio rov, već položaj za klečeći stav koji u tom trenutku od muke nismo mogli zvati rovom. Bio je iskopan na dubini nešto većoj od jednog metra i isto toliko dug, a širina mu je bila oko jedan metar. Ispred njega bio je grudobran koji je do našeg ulaska u rov bio debeo petnaestak centimetara. Razlog tako malog grudobrana bio je taj što je rov kopan najvjerojatnije na brzinu i zemlja se izbacivala previše ispred rova i na bokove.
Inače, taj rov po nekim vojnim standardima nije bio dovoljan ni za jednu osobu.
Smjestili smo se tako da smo u početku sjedili skupljenih nogu onoliko koliko nam je douštala širina rova. U tom položaju nismo mogli ostati jer smo dobivali grčeve.
Pokušavali smo pronaći neki drugi, bolji položaj. Leđima smo se okrenuli prema širini rova, a noge smo isprepleli jedan prema drugome. Treći je položaja bio otprilike isti kao prvi, samo što smo kad nas je lovio grč, noge dizali čak do grudobrana. Sljedeći položaj bio je naizmjenični. Kad se jedan maksimalno stisnuo u rov, drugi bi se protezao. I tako idućih dvadeset sati.
U kratkom vremenu livada se pretvorila u nepreglednu oranicu. Tukli su svuda po livadi, po poljskom putu, po cesti.
Dijelovi zemlje letjeli su svuda oko nas. Ovaj pakao nitko neće preživjeti, mislio sam kako su granate padale. Bilo je grozno biti u rovu i onako nemoćno čekati smrt. Po naša dva rova tukli su i s osobnim naoružanjem iz smjera lovačke kuće. Dobro smo čuli kako su se meci tupo zabijali u grudobran i isto smo tako dobro čuli kako iznad nas prolaze meci kao da prolaze jata pčela.
Odjednom čujem Mikulića kako me zove: “Zeba, ne izviruj, sad ću ja oprati, da vas ne zahvati naše zrno.”
Oni su bili točno u liniji iza nas prema toj lovačkoj kući.
Nismo mu mogli ništa odgovoriti, a ionako smo bili maksimalno sagnuti i više se nismo mogli zakloniti. Nakon toga čuli smo kako Mikulić djeluje “garonjom” po toj kući.
Shvatili smo da smo u stupici i da se možemo povući samo noću. Po danu se nismo smjeli dignuti iz rova, a kamoli pokušati povući se do poljskog puta. Bila bi to ludost.
I tako tijekom dana nismo nikamo otišli niti je itko mogao doći do nas.
Prvih nekoliko sati najviše smo se zabavljali time da ostanemo što više sagnut i po mogućnosti si protegnemo noge. Čim bi prestala topnička paljba po nama,pazili smo kako nam se neprijatelj ne bi približio do kraja kukuruzišta ispred naše livade.
Oko sat vremena poslije nas iz naselja Bogdanovci došao je tenkovski vod od četiriju posada i zauzeo paljbeni položaj ispred Bogdanovaca, ali iza nas. Bili su to tenkisti s kojima smo prvu noć prespavali u Meračepovoj kući. Njihov dolazak na te položaje toliko nas je ohrabrio da je u tom trenutku netko zapovjedio da se ide u proboj prema Vukovaru, sigurno bismo prihvatili tu tešku zadaću.
Tijekom dana neprijatelj je u nekoliko navrata djelovao po nama.
Kad su prestali djelovati, izvirili smo iz rova, osluškivali i promatrali oko nas ne bismo li primijetili njihove položaje.
Morali smo biti vrlo oprezni jer nijedan od nas nije imao kacigu. Vidio sam lovačku kuću, ali nisam vidio neprijatelja, vjerojatno zato što u tom trenu nisu djelovali po nama pa nisam mogao točno vidjeti njihove položaje.
Migi me upozorio da ne promatram dulje vrijeme kako me ne bi uočili i zveknuli snajperom.
Odgovorio sam mu: “Jeb… ga, ako ih ne vidim, nećemo znati odakle tuku po nama.”
Nisam ih mogao zamijetiti sve dok naši nisu počeli pretrčavati iza nas po poljskom putu. Tada je neprijatelj otvorio pješačku paljbu po njima.
Nakon toga pokazao sam Miri od kuda djeluju te da bismo im mogli uzvratiti. Kako Brođani nisu mogli vidjeti od kuda neprijatelj tuče po našima, rekao sam im da pripaze našu desnu stranu jer ćemo uzvratiti po neprijatelju.
Ispalio sam nekoliko rafala po toj kući.
Nakon toga počeli su žešće topnički djelovati po nama.
Sagnuli smo se u rov, mirovali i molili se da nam granata ne padne u rov. Drugog izbora nismo imali. Tijekom mirovanja u rovu u jednoj smo minuti izbrojili osamdeset tri minobacačke mine kalibra 82 i 120 milimetara koje su pale oko nas.
Palo je toliko granata da su nam u rov padali vrući geleri.
U rov je padala i zemlja koju su granate trgale s livade. Da ne bismo “isplivali” iz rova, rukama smo izbacivali odlomljenu zemlju.
Topnički su nas tukli iz tri moguća smjera: lijevo od nas iz naselja Bršadin, ispred nas iz netom zauzetog dijela Sajmišta i iz Vojvodine te desno od nas iz smjera naselja Negoslavci.
Naši uz cestu primijetili su da je neprijatelj otvorio žestoku paljbu po nama i da bi mu skrenuli pozornost, Mikulić je u nekoliko navrata otvorio jaku paljbu “garonjom” po neprijateljskim položajima oko lovačke kuće. Prije negoli bi počeo djelovati, Mario ili Mikulić bi nas zvali i pitali jesmo li dobro i upozoravali da ne izvirujemo jer će on “opaliti”.
Kada Mikulić nije djelovao preko našeg rova, često smo znali izvirivati i tražiti točne neprijateljske položaje ne bismo li otkrili od kuda djeluju po nama i našima uz poljski put i cestu. Nismo ih tako otkrili, već smo prema zvuku njihova djelovanja otprilike locirali njihove položaje. U nekoliko navrata otvorili smo pješačku paljbu u smjeru gdje smo pretpostavili da su im položaji. Željeli smo nekako jednakomjernu preraspodjelu neprijateljskih granata.
U jednom trenutku neprijatelj je toliko djelovao po nama da nam je sav grudobran skinuo i urušio ga na nas u rovu.
Nakon toga morali smo rukama izbacivati zemlju i noževima kopati rov koliko smo mogli. Dok smo kopali i izbacivali zemlju i gelere, zezali smo se na svoj račun. Pričali smo: “Jeb… te, ljudi istražuju svemir. Davno su bili na Mjesecu.
Istražuju nov život, a mi tražimo spas za goli život kopajući rupu ko jazavci. Ljudi i ljudski um toliko su napredovali, tehnologija, elektronika, a mi golim rukama kopamo, ko u kameno doba, da se zaštitimo koliko možemo.”
Smijemo se i nemoćno psujemo na prethodnu smjenu i na one koji su ga kopali, zašto ga nisu natkrili. Bilo je tisuću zašto, kako, mogli su itd.
Dok smo kopali i izbacivali zemlju, dobro smo slušali ono ssssss-tup.
I evo opet zemlje s mecima.
Da smo imali barut i stroj za punjenje metaka, mogli smo si sami puniti metke od naših čahura i njihovih zrna.
Pomislili smo da su potpuno blizu kad su tako precizno i žestoku skidali naš grudobran. Mislim da ga nakon toga više i nismo imali.
Da nam se neprijatelj ne bi približio i bacio bombe, znali smo povremeno ispaliti nekoliko rafala po lovačkoj kući i položajima oko nje i po kukuruzištu ispred nas. I tom prilikom biti veoma brzi. Takva je situacija bila cijeli prvi dan.
Razmišljali smo, ako nas kojim slučajem pritisnu u ovom rovu, imamo li ikakve šanse živi se povući do ceste. Pokušali smo izbrojiti koliko imamo vremena od pada mine do sljedeće. I zaključili da nemamo šanse neozlijeđeni se izvući do poljskog puta.
U jednom trenutku iza nas poljskim putem velikom brzinom prošao je crveni “renault 4” iz smjera Vukovara prema asfaltiranoj cesti Vukovar - Bogdanovci. Nismo čekivali da će tim putem proći neko vozilo jer je bilo preopasno voziti se njime. Međutim, Brođani su nam rekli da se Vukovarci tim putem izvlače iz Vukovara.
Nešto poslije čuli smo kako nam se istim putem približava i neki kamion. Vidjeli smo da diže veliku prašinu.
U to vrijeme neprijatelj je intenzivno djelovao topničkim projektilima po nama. U jednom trenutku primijetili smo kako zapaljeni kamion ide kroz kukuruzište prema nama. I negdje pedeset metara od nas prema poljskom cijelu noć.
Nakon toga vidjeli smo kako cestu pretrčavaju jedan čovjek i žena. Poslije sam doznao da su njih dvoje bili sami u kamionu. Vozač je bio stanoviti Šego iz Borova.
Tijekom dana naš je tenkovski vod u više navrata djelovao po neprijatelju. Poslije smo čuli da su tog dana uništili nekoliko neprijateljskih tenkova.
U jednom trenutku čuo sam, a poslije i vidio, neprijateljski zrakoplov MiG 21 kako je veoma nisko preletio iznad nas, a potom se dignuo na veću visinu i odletio u smjeru Vojvodine. Zrakoplov je doletio iz smjera Bogdanovaca i ispustio kazetnu bombu na položaje gdje su bili tenkovi.
Od tenkova i naših položaja kao da se otvorio pakao.
Nastao je niz jakih i neprekidnih detonacija koje su parale uši. Okrenuo sam se prema naselju Bogdanovci u smjeru iz kojeg je doletio prvi zrakoplov.
Istovremeno kad sam čuo prvi zrakoplov, iz puškostrojnice sam izvadio okvir i stavio drugi okvir, u kojem sam imao samo pancirna zapaljiva i obilježavajuća zrna. Stavio sam nišan na šest stotina metara. To je otprilike bila daljina do tenkovskih položaja.
Namjestio sam se prema smjeru kojim je prošao prvi zrakoplov. Očekivao sam da će biti još naleta zrakoplova.
Kako smo mi i Brođana bio na kraju livade, imali smo najbolji položaj za uočavanje i gađanje zrakoplova koji bi došli iz smjera Bogdanovaca. Ostali su imali položaje u kukuruzištu ili pokraj njega pa nisu mogli vidjeti dolazak zrakoplova.
U jednom trenutku primijetio sam malu točku kako se uvećava i približava našim položajima. Bio je to drugi MiG na visini oko sto pedeset do dvjesto metara. On se isto tako obrušavao na tenkovske položaje. Znao sam da će zrakoplov u naletu zbog precizna djelovanja po našim položajima morati smanjiti brzinu.
Sve sam to radio instinktivno i brzo. Nanišanio sam u zamišljenu točku ispred tenkova i počeo pucati. R a č u n a o sam da će zrakoplov naletjeti baš u putanju ispaljenih metaka i biti pogođen. Nisam skidao prst s okidača. Da sam i htio, nisam mogao, bila je to viša sila. Pucao sam tako dugo dok neprijateljski zrakoplov nije prošao tenkovske položaje i počeo se dizati. Dizao se jednako kao prvi zrakoplov.
U međuvremenu tenkovi su napravili gustu dimnu zavjesu. Zrakoplov je nešto prije tenkovskog položaja počeo ispuštati napalm-bombu. Odmah smo osjetili oštar miris koji nam je parao nosnice. Imao je miris jakog praška za pranje rublja.
Kad nas je prošao, iz MiG-a je nešto grunulo i nije se digao kao prvi zrakoplov, već su se iza njega pojavili dim i plamen. Odletio je u smjeru Vojvodine, gdje ga više nismo mogli vidjeti. Nakon nekoliko sekundi čuli smo jaku eksploziju. MiG je pao negdje u Vojvodini.
“Brođani” i Migi su vrisnuli i vikali.
Migi me zagrlio i rekao: “Bosanac, izgleda da si ga pogodio?”
Na to sam odgovorio: “Mamu mu jeb…, izgleda da jesam.”
Nastalo je veselje u naša dva rova, ali čulo se veselje u drugim rovovima. Mislio sam u sebi jesam li ga ja oborio ili nisam. Nije mi bilo važno. Bilo je važno da više ne može letjeti i razarati po Hrvatskoj.
Nešto poslije naleta drugog zrakoplova pojavio se i treći MiG. I on je djelovao po tenkovskim položajima.
Kako više nisam imao posebne metke, nisam djelovao po zrakoplovu. Nakon tog preleta više nisu djelovali zrakoplovima po nama.
Poslije, kad smo se izvukli, Bečir mi je ispričao kako su Basić i on “browingom” pokušali djelovati po zrakoplovu, ali im se nakon dva-tri ispaljenja zaglavio. Pokušali su ponovo napuniti “browing”, ali nije išlo i zrakoplov je već preletio iznad njih.
Kad smo Migi i ja razgovarali o tim događajima u jednom trenutku svoju sam puškostrojnicu nazvao “đorđe”. Miri sam rekao kako je to jedini Srbin kojeg poznajem kao dobrog i u kojeg bih se pouzdao i kojem vjerujem. Od tada smo tu puškostrojnicu zvali “đorđe”.
Do kraja dana nastavilo se snažno neprijateljsko granatiranje našim položaja. No, to nas nije toliko zabrinjavalo koliko kako da se neozlijeđeni izvučemo s te livade.
Isto to brinulo je i naše suborce iz Pionirca koji su držali položaje iza nas s lijeve strane poljskog puta.
Znali su nas dozivati i pitati kako smo, treba li nam što.
Rekli su nam da se izvučemo čim procijenimo da se možemo neozlijeđeni izvući jer na cesti ima dobrih rovova iz kojih se gotovo isto tako uspješno mogu braniti ti položaji.
Naš je rov stvarno bio tijesan za dvojicu. Stalno je jedan motrio, dok se drugi protezao. Malu nuždu obavljali smo u ostatke tetrapaka od sokova, koje smo nakon toga izbacivali što dalje od rova.
Neko vrijeme testirali smo koliko treba neprijatelju da otvori paljbu po nama. Digli bismo se iz rova i naglo čučnuli.
To nam je trebalo da izračunamo koliko nam treba da se sigurno izvučemo iz rova do spaljenog kamiona pa sve do ceste, gdje su bili naši položaji.
Tijekom testiranja neprijatelj je bio toliko brz u otkrivanju naših namjera da nam nije dopuštao ni da se dignemo iz rova, toliko je bio budan i uporan u djelovanju po nama.
Dok smo slušali kako granate padaju oko nas i promatrali prostor ispred sebe, uzeli bismo konzerve iz suhog obroka i nešto prezalogajili. Nismo puno jeli i pili jer nismo znali koliko ćemo dugo ostati na tim položajima. Hrane smo imali samo onoliko koliko je bilo u dva suha obroku američke proizvodnje.
U rovu su od prije bila dva tetrapak-pakiranja Vindijinih sokova. Kako sam od njih bio još žedniji, sve više sam želio piti običnu vodu.
Pregledavanjući kutije u kojoj je bio suhi obrok, na jednom plastičnom pakiraju pročitao sam “wässern”. Budući da sam u školi učio njemački jezik, shvatio sam da je to nešto u vezi s vodom. Otvorio sam i pronašao neke tablete.
Pomislio sam da su to možda neke tablete koje ublažavaju potrebu za pijenjem vode, jedne od tableta koje koristi američki vojnik kao što su tablete protiv spavanja itd.
Što sve Amerikanci neće smisliti samo da imaju spremnog vojnika, pomislio sam.
Otvorio sam jednu vrećicu, izvadio tabletu i stavio je u usta. Mislio sam da te tablete treba otopiti u ustima kao bombone. Čim sam je stavio u usta, osjetio sam da je vrlo gorka. Pomislio sam: ova tableta sigurno služi za nešto drugo.
Ispljunuo sam tabletu rov i rekao: “Majku mu jeb…, što je ovo!?”
U početku Migi nije gledao što radim. Kad sam ispljunuo tabletu i kad je vidio da držim u ruci te tablete, te kad je shvatio što sam pokušao, od svega se srca počeo smijati.
Dok se on smijao, ja sam pljuvao izvan rova. Nikad do tada nisam osjetio ništa tako gorko.
Kad je Migi došao do daha, rekao mi je da su to tablete za pročišćavanje nečiste vode. One služe američkim vojnicima kada su prisiljeni piti nečistu vodu. Tableta se stavi u posudu s vodom čeka dok se razgradi. Ona pri tom uništi sve bakterije štetne za ljudski organizam.
Nakon toga odmah sam popio oko litru soka, samo da ublažim taj gorak okus u ustima. A on nikako da nestane. Ni ta litra soka nije bila dovoljna, pa sam neko vrijeme pio samo sokove.
Spustio se mrak. Neprijatelj je sve rjeđe djelovao po našim položajima.
Negdje u sredini noći neprijateljski su zrakoplovi prilično visoko nadlijetali i bacali neku svijetlu paučinu. Mislili smo da na nas bacaju bojne otrove. Kako nismo imali zaštitne maske, jako smo se prepali. Mislili smo da ćemo se ugušiti.
U meni se što kaže moj narod “govno smrzlo” od straha. A mislim da je guza od dugih gaća pravila “bermude” ili “šorc” koliko me je bilo strah.
Srećom, nije se dogodilo ništa.
Još smo neko vrijeme ostali u rovu.
Devetnaestoga rujna 1991. godine ujutro, kad nam je već bilo hladno, padala je rosa i magla se počela spuštati, donijeli smo odluku da se počinjemo izvlačiti iz rovova na poljski put.
Najtiše što smo mogli javili smo Mikuliću kako ćemo se početi izvlačiti i da ne pucaju po nama.
Najprije smo mi izišli iz rovova i počeli puzati.
U početku mi je bilo teško jer sam se ukočio u rovu i trebalo mi je neko vrijeme da rastegnem noge kako bih mogao uhvatiti ritam i normalno puzati prema kamionu.
Isto takve probleme imao je i Migi.
Bili smo vrlo tihi. Propuzali bismo nekoliko metara i stali kako bismo oslušnuli ima li opasnosti. Kad smo se uvjerili da je sve u redu, krenuli smo puzati prema ostatku kamiona iz kojeg se i dalje dimilo. Vrijeme nam se otegnulo. Nekako nam se činilo da je puno dalje nego kad smo krenuli puzati. Nikako da stignemo do njega i uhvatimo kakav-takav zaklon prije poljskog puta. Nakon određenog vremena, napokon smo dopuzali do spaljenog kamiona.
Stali smo iza kamiona i tu smo se malo odmorili. Nakon toga pognuti smo pretrčali ostatak livade, preko poljskog puta, i ušli u Mikulićev rov. Nitko nije pucao po nama.
Iza nas, s malim razmakom, izvukli su se i Brođani. Oni su se nakon toga izvukli prema položajima na kojima je bio Basić. Koliko mi je poznato, oni su jedini bili iz druge postrojbe s nama na tim položajima. Ne znam ni kako se prezivaju, niti sam ih ikad više vidio u životu. Tko zna jesu li danas živi. Želio bih im zahvaliti.
Nakon toga Mikulić nas je odveo u prvi rov lijevo od njega iza poljskog puta.
Kad smo ušli u rov, primijetili smo da je udobniji od prijašnjeg. Zbog kukuruzišta i udaljenosti većina nas se nije mogla vidjeti iz rova u rov.
Kako je još bio mrak, odlučili smo malo urediti rov. Natkrili smo ga sa šatorskim krilom i stavili nekoliko kukuruznih stabljiki kako nam ne bi padala rosa po glavi.
Ostatak noći neprijatelj je tu i tamo djelovao pješačkim oružjem. Međutim, u području obrane Vukovara i dalje su se čule snažne detonacije i puškaranje. Tamo, koliko mi je poznato, nikad se nije prestalo pucati od kako smo bili na tim položajima.
Ponovno smo otišli u rov kod Mikulića i doznali da je kod Vlatka lijevo od nas sve u redu i da nema nijednog ranjenog suborca. Ispričao nam je kako je cestom prošao neki konvoj prema Vukovaru i da je u pratnji bio jedan od tih tenkova T 84 te da se nakon toga vratio.
Ta vozila u rovu na livadi nismo mogli vidjeli, a izgleda, od granata koje su padale po nama niti čuti. Pretpostavljao sam da je zbog toga jučer neprijatelj tako žestoko tukao po nama baš kad je poljskim putem prolazio konvoj.
Neko smo vrijeme razmjenjivali iskustva proživljeno na tim položajima, a nakon toga vratili smo se u svoj udoban rov.
Primijetili smo da je cesta odjednom postala prilično prometna. Bilo je puno vozila koja su se kretala iz smjera Vukovara prema Bogdanovcima.
Nešto poslije cijelu je liniju obišao naš zapovjednik Basić i rekao da je na svim položajima u redu. Pohvalio nas je što smo se dobro držali i kazao da tako nastavimo. Rekao nam je kako je konvoj uspješno ušao u Vukovar, te da je u tom konvoju u autobusu poginuo neki Legija i jedna liječnica ili medicinska sestra. Više nismo znali o kojem se konvoju radi.
No, nije nam ni bilo važno. Bilo je važno da smo svojim suborcima u opkoljenom Vukovaru nekako uspjeli pomoći.
Basića nismo pitali koliko još ostajemo na tim položajima, niti smo mu postavljali bilo kakva druga pitanja. Bilo nam je neobično da nas zapovjednik u noći obilazi i brine se za nas.
Nešto poslije njega do naših položaja došao je i njegov zamjenik Vlatko. I on se zanimao kako smo proživjeli na livadi. Ispričao nam je kako su i oni imali problema s neprijateljskim snajperistom iz lovačke kuće, sve dok Kiki nije uzeo dva tromblona, otišao kukuruzištem prema njemu i ispalio ih na kuću. Više se nije javljao, niti djelovao po njima.
Malo smo još popričali i on se vratio na svoje položaje.
Prije odlaska rekao nam je da se pripremimo za mogući jutarnji pješački napad neprijatelja.
Nakon njih do nas su svratili još neki suborci. Popričali smo i s njima i tako gotovo do svitanja. Pred svitanje pregledali smo i dopunili okvire i namjestili nišan na daljinu kukuruzišta koje se nalazilo na kraju livade. Nakon toga bili smo spremni za obranu. Bili smo puni morala i samopouzdanja.
Nije nas bilo strah jer smo znali da smo najteže odradili. K tome, bili smo u liniji s našima. Više nitko neće morati preko nas pucati po neprijatelju, a imali smo i “komforan” rov.
Pred svitanje neprijatelj je počeo sve intenzivnije tući po našim položajima. Kao da je želio da uzvratimo i da nas nakon toga precizno locira. Ili su se samo zagrijavali kako bi nas omekšali za napad. Mi iz našeg rova nismo djelovali, već smo pažljivo motrili i osluškivali. Tako su nas tukli negdje sat vremena dok se nije dobro razdanilo. Kad se razdanilo, dobro smo vidjeli svoje bivše rovove i dio lovačke kuće iz koje su djelovali po nama u prijašnjem rovu.
Lijevo od nas bio je Vlatko sa svojom skupinom. Njegov prvi položaj do nas nismo vidjeli, ali smo pretpostavljali da je oko sto metara od nas. Bio je to prazan prostor koji smo  morali dobro motrili. Desno od nas bio je Mikulićev i Manetov rov udaljen oko trideset i pet metara.
Odjednom je Migi primijetio da se nešto miče u kukuruzištu oko trideset i pet metara ispred bivšeg rova i upozorio sve ostale. Nakon toga stavio je tromblon na pušku.
Migi je imao “jovanku” (automatska puška koju je proizvodila tvornica “Crvena zastava” u Srbiji) s preklopnim kundakom.
Oko trbuha je smotao jaknu i stego stegnuo je pasačem kako bi ublažio trzaje puške nakon ispucavanja tromblona.
Od prije je imao nekoliko trenutnih tromblona, ali smo i poveću količinu zatekli u rovu.
Dogovorili smo se da će Migi taj dio kukuruzišta pokriti s tromblonima, Mikulić s “garonjom”, a ja s “đorđem”.
S “garonje” sam skinuo okvir i stavio “doboš” od sedamdeset i pet metaka. Migi je u pripremi imao isti takav “doboš”.
Potom sam i ja primijetio kako se kukuruzište njiše.
Negdje u to vrijeme počeli smo pucati po kukuruzištu.
Najprije sam ispucao nekoliko kratkih rafala s namjerom da provjerim nišan, a nakon toga sam “razvalio” po kukuruzištu.
U međuvremenu je i Migi počeo ispucavati trenutne tromblone po kukuruzištu. Ispalio je prvi tromblon naslonivši pušku na trbuh bez rasklapanja kundaka.
Osjetio je jak udarac i pokušao pronaći drugi način ispaljenja te je rasklopio metalni kundak i naslonio ga na zemlju. Stavio je drugi trenutni tromblon na cijev i ispalio.
Nakon ispaljenja primijetio je da se metalni kundak svinuo.
Svinuo se zbog toga što je ta puška bila predviđena za ispaljivanje tromblona samo s boka. Tom bi prilikom tijelo ublažilo trzaj puške i kundak se ne bi svinuo.
Potom je Migi pokušao izravnati kundak. Stavio je nogu na mjesto gdje se svinuo i počeo ga ravnati. Međutim, ravnanje je išlo teško zbog mekane zemlje. Potom je digao pušku i preko noge je počeo ravnati metalno dio kundaka. I nakon nekoliko pokušaja uspio je donekle vratiti metalni dio kundaka u prvobitan položaj, ali više nije mogao preklopiti kundak.
Nakon toga je zaključio: ako želi i dalje ispucavati trenutne tromblone, mora ih ponovo ispucavati s trbuha. S boka nije mogao jer smo bili u rovu i bio bi previše izložen neprijateljskoj paljbi.
Za čudo, Migi je tako precizno djelovao trenutnim tromblonima da nisam ni trebao pucati “đorđem”. Ne znam samo kako je mogao tako precizno gađati. Još mi je govorio da se sagnem i da se ne izlažem nepotrebno. Dobro smo surađivali.
Mikulić je isto tako “garonjom” precizno “češljao” po kukuruzištu. Nakon određenog vremena prestali smo pucati.
Mislili smo ako je netko i bio u tom kukuruzištu, nije dobro prošao. Unatoč tome, u nekoliko navrata izašao sam iz rova i u ležećem stavu potvrdio po već potvrđenom području.
Po nama tada nitko nije djelovao, ali po Mikulićevu su  rovu djelovali. Po rovu su prštali meci. Sada smo mogli gledati i predočiti si sliku kako su se meci zabijali u naš grudobran i fijukali iznad naših glava u rovu u kojem smo bili na livadi.
Odjednom su nas počeli tući protuzrakoplovnim topom kalibra 20 milimetara s rasprskavajućim metcima. Ti su se metci rasprskavali po kukuruzištu tako da su svuda oko nas prštali geleri. Izgledalo je kao da su tu negdje pokraj nas.
Nakon toga su nas tukli i minobacačima kalibra 120 milimetara, naprije neprecizno, pa onda sve bliže i bliže nama. Potom su nas tukli haubicama. Kada je pao haubički projektil, napravio je krater u zemlji veći nego mina od 120 milimetara.
Po nama su počeli padati šrapneli, zemlja i stabljike kukuruza. Šatorsko krilo nam se urušilo. Primijetili smo kako je izrešetano i pušilo se iz njega. Izgledalo je kao švicarski sir. Zezali smo se kako ćemo imati propuh budemo li koristili to šatorsko krilo. Kako je padalo u rov, tako smo ga mi uređivali.
Nismo izvirivali iz rova jer bi to bila ludost.
Geleri su i dalje padali po nama. Kako su bili vrući, morali smo ih odmah otresti da se ne opečemo. Budući da sam imao policijsku pancirku, gelere sam osjećao samo kad bi mi koji pao na glavu, ruke ili noge. Gelere koji bi pali na mjesto gdje ih ne bismo mogli sami istresti, skidali smo jedan drugome.
Nekoliko projektila palo je dva do tri metara od nas. Od toga smo ostajali bez zraka i jedva disali.
Neprijatelj nije štedio granate. Tukli su nas nemilosrdno dva sata. Nakon toga su tu i tamo ispaljivali granate. Izgleda da su popunjavali paljbene položaje.
To smo vrijeme iskoristili i kao brzi Gonzalez odlazili jedni drugima u rovove kako bismo razmijenili informacije o stanju u prostoru. Zatišje su iskoristili i naši zapovjednici i obišli nas. Provjeravali su kakvo je stanje na položajima. Do nas su došli Basić i Bečir i naglasili da ćemo možda danas dobiti smjenu. Kada, javit će nam poslije. Basić nam je rekao kako za čudo Božje nakon kanonade nitko nije ranjen.
Zbog brige zapovjednika za nas tada sam imao veliko povjerenje u njih. Ne samo da su bili dobri ratnici i zapovjednici, bili su i dobri psiholozi jer su znali kako se ophoditi prema ljudima u tim teškim trenucima. Običan bi čovjek nakon takva događaja sigurno imao velike psihičke poremećaje. Oni su to znali i svojim posjetima ulijevali su nam veliko povjerenje te su nam, unatoč situaciji u kojoj smo se osjećali bespomoćno, podizali borbeni moral na najveću razinu. Trebalo je imati hrabrosti i pod paljbom obilaziti položaje. Mislim da je nama u rovovima bilo lakše. Imao sam svoju zadaću i “nisam tražio guzici čepa.” Manja je vjerojatnost stradati u rovu nego biti izvan rova i hodati od rova do rova. Osim ako si “baksuz” i granata ti uleti ravno u rov.
Svaka im čast.
Nisu se ponašali kao neki zapovjednici i samo iz podruma ili sigurna zaklona preko motorole dobivali informacije kakvo je stanje na prvim položajima. Takvi su zapovjednici veoma brzo izgubili nadzor nad postrojbom.
Mirina puška se doslovce raspala. Otpao mu je rukohvat na pušci i bila je sva klimava. Mogla je poslužiti za ispaljenje još kojeg tromblona i nizašto više. Pokušao ju je na nekim mjestima zavrnuti odvijačem, ali nije bilo koristi. Nakon toga izmjenjivali smo se na “đorđu” sve do smjene.
Kada neprijatelj nije tukao, ponovno smo znali odlaziti jedni drugima u rov i razgovarati. I tako sam nešto prije podneva krenuo prema Mikulićevu rovu desno od nas, prema cesti. Nisam ni pošteno zakoračio kad je grunulo na livadi uz poljski put lijevo od mene. Nisam čuo ispaljenje kako bih se na vrijeme sklonio. Bacilo me prema našem rovu u kukuruzište. Osjetio sam bol na lijevoj strani rebara i nisam mogao disati. U prsima me nešto bockalo i peklo kao da je vatra. Sjećam se kako me Migi uvukao u naš rov. Iz usta mi je navirala krvava pjena. Dok me Migi pregledavao i skidao pancirku, do našeg rova došao je Mikulić ili Mane. Nisam siguran tko je od njih dvojice prvi došao. Čim sam ih, ali nisam ih vidio, niti sam imao snage odgovoriti im gdje sam pogođen.
Čuo sam kad je netko rekao: “Nema rupe ni rane.”
Sve sam ih čuo, međutim nisam imao snage odgovoriti im da me užasno boli na lijevoj strani rebara, ispod pazuha.
U tom stanju bio sam nekoliko minuta. Polako mi se vraćao dah, vid i snaga. Ali i dalje sam osjećao užasne bolove. Kako sam dolazio k sebi, Mikulić je otišao u svoj rov i zauzeo položaj s “garonjom” u slučaju da neprijatelj krene u napad. U našem je rovu ostao Mane.
Kad sam im rekao gdje me boli, pregledali su policijsku pancirku i na mjestu na kojem me boljelo primijetili su usječen šrapnel osam centimetara dug i dva centimetra širok.
Pokazali su mi ga i odmah komentirali kako bih da nisam imao pancirku, sigurno poginuo. Geler bi me presjekao napola kao rođendansku tortu.
Bio sam vrlo žedan i zatražio sam piće. Migi mi je polako davao piti i govorio: “Polako, kad nisi od ovoga poginuo, nemoj da se ugušiš.”
Lijeva strana ispod pazuha bila mi je crna. Zavili su me i jako me stegnuli. Tada sam se osjećao bolje. Nakon tog sam ostao ležati u rovu sve do smjene, koja je došla poslijepodne.
Migi je do tada stalno motrio i tu i tamo djelovao po neprijatelju.
Naši su se poslijepodne već svi izvukli s položaja i samo su nas čekali. Vlatko je sa svojom skupinom prošao pokraj nas do glavne ceste Bogdanovci - Vukovar i povukao se u Bogdanovce. Nisu se vraćali istim putem kojim smo zauzeli položaje. Nitko nas na tim položajima nije zamijenio.
Došao je red i na nas. Izvukli smo se iz rova i krenuli putem kojim se izvlačila Vlatkova skupina. Nismo znali koji je to put, već smo procijenili kojim se smjerom mogao povući. I tako smo naišli na ugaženu stazu koja je prolazila gotovo uz cestu i protezala se preko kukuruzišta i njiva.
Cijelo vrijeme Migi me držao i pomagao mi je hodati.
Međutim, morali smo dosta puta stati kako bih se malo odmorio. Tijekom izvlačenja na jednom dijelu osjetili smo strašan smrad i počeli se okretati kako bismo pronašli uzrok tako neugodna mirisa. Ubrzo smo u obližnjem kukuruzištu primijetili nekoliko leševa neprijateljskih vojnika i civila.
Vojnici su na sebi imali ljetna odjela sivomaslinaste boje.
Bili su to mladi ročni vojnici JNA. Za civile nismo znali čiji su i zašto ih nitko nije pokupio i pokopao. Ti su civili najvjerojatnije bili građani opkoljenog Vukovara koji su se neorganizirano izvlačili iz grada. Kako je taj prostor neprijatelj često gađao zrakoplovima kazetnim bombama, vjerojatno su tako stradali.
Tada sam pomislio da je tu opći kaos.
Nakon određenog vremena nekako smo došli do kombija.
Ubrzo smo se smjestili u kombi i krenuli prema Iloku.
Nismo ni izašli iz naselja kad se iznad nas pojavio neprijateljski zrakoplov i počeo raketirati naselje.
Nismo stali, već smo se nastavili voziti prema bazi. U jednom trenutku primijetili smo kako iz jednog civilnog vozila na suprotnoj strani ceste iskaču dvojica civila i sklanjaju se u obližnji jarak. Automobil nisu zaustavili pa je nastavio ići cestom sve dok nije skrenuo u jarak. Tamo je nastavio “skakutati” dok se nije ugasio.
Nama je taj prizor bio jako smiješan, bez obzira na to što je zrakoplov mogao ponovno nadletjeti naselje i gađati nas.
Neko smo se vrijeme tako vozili i smijali tom prizoru.
Prije Nuštra uočili smo kako Cigani voze naša klizna vrata s kombija. Vjerojatno su ih mislili prodati kao staro željezo.
Vraćali smo se istim smjerom kojim smo i otišli na tu zadaću.
Go to top
Template by JoomlaShine