Dvadeset i prvoga rujna 1991. godine, tijekom ručka, opet su zapovjednici počeli tražiti dobrovoljce za akciju. Do nas je došao neki Branislav iz Ilače i pričao što se događa u Tovarniku.
Do mene je došao Vlatko i pitao me mogu li ići u akciju.
Primijetio sam da su se suborci zagledali u mene. Htjeli su čuti što ću na to odgovoriti.
Pristao sam. Radilo se o tome da je neprijatelj ušao u Tovarnik te da tamo tuku i ubijaju naše ljude. Najgore je kod nekog Pere u kafiću, a oko naselja i u nekim dijelovima naselja ima naših ljudi koji pružaju otpor ili bi se borili, ali nemaju čime. Plan je bio ući s protuoklopnim sredstvima i uništiti tenkove te istjerati neprijatelja iz Tovarnika u Srbiju.
Zapovijed smo dobili od zapovjednika obrane Vukovara Dedakovića. U akciju se išlo odmah poslije ručka i brzo smo se spremili. Akcijom je zapovijedao zamjenik zapovjednika naše taktičke skupine Vlatko Jeleč. U toj akciji bio je jedan od zapovjednika prijašnje taktičke skupine Ilija Vučemilović te naši suborci Kulo Bečir, Dražen Čretni, Srećko Dobrić, Miroslav Gudelj - Migi, Marijan Kornet, Marijan Lektorić - Lex, Robert Močiljanin - Robi, Stjepan Oletić - Slovenac, Mario Plišić, Damir Šarkanj, Stipe Šarlija, Dubravko Špehar, Kristijan Štibljar - Kiki, Joža Vešljigaj, Ivica Vodopija i ja.
Bilo nas je osamnaest.
Budući da smo nenadano dobili tu zapovijed, neki su suborci na tu zadaću otišli napola odjeveni u prikrivnom odijelo.
Kako su zadužili samo jedno prikrivno odijelo, kad bi pretpostavljali da se neće ići nikamo, dali bi ga na pranje.
Tako su neki na sebi imali donji ili gornji dio trenirke, tenisice i sličnu civilnu odjeću i obuću.
Na zadaću smo krenuli smjerom Ilok - Šarengrad - Opatovac - Tovarnik.
Kod Opatovca skrenuli smo lijevo kako bismo skratili putovanje. Vozili smo se poljskim putem. Na samom izlazu s poljskog puta na asfaltiran put Tovarnik - Sotin primijetili smo tenkovsku kolonu kako se kreće prema Sotinu.
Odmah su naši vozači skrenuli vozila u njivu i skrili nas u kukuruzište. Na brzinu smo izašli iz vozila i pritajili se u kukuruzištu dok nisu prošli. Na čelu te tenkovske kolone bilo je neko s gusjenicama borbeno vozilo koje smo tada prvi put vidjeli. Donji dio postolja izgledao je kao kod tenka T 55, a na gornjem dijelu imao je dva protuzračna topa. Pretpostavili smo da je to neko protuzračno oružje. Poslije smo doznali da je to bio samohodan protuzračni top ZSU-2-57 koji na sebi ima dva topa kalibra 57 milimetara. Maksimalnan domet u vodoravnom smjeru je dvanaest tisuća metara, a okomito osam tisuća metara. Preciznost djelovanja mu je između četiri i šest tisuća metara. Tada nismo n bili svjesni koje je to moćno oružje prošlo pokraj nas.
Kad su prošli, čekali smo još neko vrijeme. Potom su zapovjednici procijenili da je cesta prohodna u smjeru iz kojeg je došla tenkovska kolona. Izvukli smo vozila iz njive na šljunčani put. Ukrcali smo se i veoma oprezno krenuli prema naselju Tovarnik.
Blizu Tovarnika stali smo i primijetili kako su u tom dijelu naselja jake neprijateljske snage.
Vlatko je javio Basiću u Ilok da se tim smjerom ne može ući u Tovarnik i da će pokušati iz smjera Ilače.
Vratili smo se i kod Lovasa skrenuli lijevo prema naselju Tompojevci.
Kad smo došli u Tompojevce, stali smo i naši su zapovjednici htjeli dobiti od mještana neke nove informacije.
Za to vrijeme Bečir je stigao s osnovne škole skinuti i poderati jugozastavu i stavio našu trobojnicu. Na to su neki mještani gunđali i vikali kako su prije nepunih sat vremena u selu bili neprijateljski vojnici s transporterima i oni su je stavili na školu. “Ponovno će doći, a gdje ćemo mi tada biti i što će oni na to odgovoriti”, rekli su. Nakon toga bilo je i grubih riječi.
Ne znam kako je bilo poslije jer smo nastavili dalje i ubrzo došli u Ilaču.
Stali smo u središtu naselja. Namjerno nas je ondje Vlatko zaustavio da dobije informacije o stanju u Tovarniku: kakve su neprijateljske snage i kojim bismo ih smjerovima mogli napasti u Tovarniku.
U naselju smo zatekli nekoliko naoružanih mještana. Na njima se vidjelo kako su “nabrijani” za borbu i odlučni dečki.
I oni su bili šaroliko naoružani i odjeveni. Neki na sebi su imali ili samo donji ili samo gornji dio prikrivnog odijela. Od oružja su imali nekoliko rumunjskih kalašnjikova, lovačkih dvocijevki “kokotare”, “tandžare” i slično oružje. Kod jednog vojnika primijetio sam originalan njemački “šmajser” kalibra 9 milimetara iz 2. svjetskog rata i malo ga razgledao.
Dok smo razgovarali, Vlatko i Ilija otišli su u krizni stožer Ilače, kod Jakoba Asića. Tamo su opet sreli policajca u službi u Tovarniku, a inače rodom iz Ilače, Vlatka Svitlanovića, Nikolu Salatovića - Niksona, Ðuru Balića, Ivana Balića, Tibora (Marka) Balića - Markicu, Matu Čurćinca, Zvonka Groša (preminuo), Darka Josića, Josipa Josića, Josipa Karalića, Branislava Kolarevića (preminuo), Ðuru Kuveždića, Josipa Kuveždića, Matu Kuveždića, Dragana Marinića, Gorana Paulića, Željka Peulića, Branka Salatovića, Ivicu Tulića (preminuo), Marka Zečevića i druge iz Ilače.
Njima su rekli kako je Tovarnik pao u neprijateljske ruke i da će najvjerojatnije krenuti dalje.
Potom je Vlatko nazvao Basića i rekao kako je Tovarnik pao i da bi bilo dobro da ostane u Ilači sve dok se s mještanima ne organizira dobra obrana. Basić mu je odgovorio da može ostati. I tako su oni dogovarali plan obrane Ilače, a mještani su nas počastili s pićem.
Dok smo tako pili i razgovarali, primijetio sam da su imali u izobilju lubenice.
U toj skupini vojnika bilo je nekoliko civila iz Tovarnika.
Oni su nam pričali kako su se odvijale borbe. Dobro se sjećam kako je jedan, po veličini mali, dečko Marko Džambo uništio dva tenka. Ispričao nam je da je konopom vezao protutenkovske mine i prilikom prolaska tenkova povukao bi ih iz jarka s druge strane puta na cestu i tenkovi bi ih nagazili.
Ti su ljudi ta zbivanja pričali s ushićenjem, a da se to sigurno dogodilo, jedni druge dopunjavali pojedinostima i kimali glavama.
Nedugo nakon toga iz kriznog stožera vratili su se Vlatko i Ilija. Skupili su nas i rekli da nećemo ići u Tovarnik jer je već kasno za pomoć tamošnjim ljudima te da se tamo neprijatelj dobro rasporedio i čeka našu reakciju. Stoga da ćemo organizirati obranu naselja. Kako je u to vrijeme sa zapadne strane, u susjednim Banovcima, već bio neprijatelj sa svojom tehnikom, a sada i s istočne strane, iz Tovarnika, naši su zapovjednici odlučili rasporediti nas na ulazima u
Ilaču iz tih smjerova.
Ubrzo su Vlatko i Ilija počeli od središta naselja razmještati suborce i mještane do kraja Ilače prema naseljima Banovci i Tovarnik. Vlatko je razmještao suborce prema Tovarniku, dok je Ilija razmještao suborce prema naselju Banovci.
Na kraju naselja Ilija je mene i Migija pokušao staviti u plitak rov na livadi. Kako je iskopana trava izgledala svježa, znači da je rov iskopan i uređen prije nekoliko dana. Bio je udaljen stotinjak metara od ceste i odlično uređen.
Oko njega su stavljene ploče trave. Rov se nalazio na sredini livade koja je bila na lijevoj strani ceste kada se od naselja Banovci ide prema Ilači. Iza rova je bilo mjesno groblje. Rov nije bio velik i odmah se vidjelo da njega ne mogu stati dvojica. Bio je znatno manji od rova u Bogdanovcima. S ceste je više izgledao kao neka grba na livadi nego rov. Kako sam već imao iskusnog “đorđa” za takve položaje, Ilija me postavo u taj rov. Rekao je kako se s tog položaja može dobro gađati po koloni na cesti.
Kako je rov bio samo za jednoga, Migi nije mogao biti sa mnom. Obojica smo bili žalosni zbog toga. On je s Ilijom otišao zauzeti položaj u rupi udaljenoj oko petnaest metara od ceste i prve kuće.
Kad su oni otišli, ušao sam u rov, namjestio “đorđa” prema cesti i rasklopio “zolju” te čekao.
U jednom trenutku iza mene su prošla dva starija mještana prema mjesnom groblju. Jedan od njih imao je automatsku pušku “rumunjku”, a drugi neki muzejski primjerak nalik na pušku. Ta su dvojica samoinicijativno zauzela položaj na groblju.
Za to vrijeme Vlatko je rasporedio suborce po naselju prema Tovarniku i poveću skupinu na samom ulazu u naselje uz smjera Tovarnika. Na tom mjestu Vlatko se popeo na jablan i dalekozorom promatrao šest tenkova na polju između Tovarnika i Nijemaca kako u borbenom rasporedu čekaju zapovijed za napad.
Kako je nas iz “Pionirca” bilo samo osamnaest, uz desetak mještana Tovarnika i Ilače, a radi potpunog iznenađenja, naši zapovjednici morali su nas rasporediti po cijelom naselju s jedne i druge strane ceste. Zato smo po položajima najčešće bili raspoređeni kao jedinke, a položaji su bili vrlo udaljeni kako bi se spriječilo da vojnik puca na suborca.
 
10-Zemljovid---Ilaca
 
Oni koji su zauzeli položaje uz cestu imali su, osim osobnog oružja i ručne kumulativne protuoklopne bombe.
U jednom trenutku, nešto prije sumraka, netko je s položaja ispred Ilače prema Tovarniku javio da se prema naselju kreće velika neprijateljska kolona tenkova, oklopnjaka i drugih borbenih i neborbenih motornih vozila.
Nešto prije toga iz smjera Banovaca prema Tovarniku propustili smo tri puna autobusa neprijateljskih vojnika.
Inače, tih dana neprijatelj je prolazio kroz naselje prema Vinkovcima velikom brzinom, bilo da se vozio motornim vozilima ili borbenom tehnikom. Najvjerojatnije su znali da se voze kroz hrvatska naselja.
 
09-Prethodnica-neprijateljske-kolone
 
Nitko nije očekivao da će neprijatelj poslati svoju kolonu u Ilaču. Svi smo mislili kako će najprije napasti Ilaču i tek tada nastaviti prometovati tim smjerom prema Vinkovcima i Vukovaru. Ili su oni mislili da su, kad su ušli u Tovarnik, branitelji Ilače pobjegli i da neće braniti naselje.
Do tada je neprijatelj neometano prometovao kroz Tovarnik i Ilaču pa dalje kroz neka naselja prema vinkovačkom i vukovarskom bojištu. Naši prema zapovijedi nisu smjeli djelovati po tim neprijateljskim kolonama. Neprijatelj do tada nije djelovao po tim naseljima. Nakon što je neprijatelj počeo klati i na svoj način ubijati civile u Tovarniku, naši su zapovjednici odlučili postaviti zasjedu i pokušati uništiti tu neprijateljsku kolonu. Govorili su nam: ako se baš ne možemo probiti prema Tovarniku, pripremit ćemo im “vatromet” ovdje u Ilači.
Ubrzo je svima na položajima rečeno kako nitko ne smije početi djelovati po neprijateljskoj koloni sve dok ne dobijemo odobrenje od Vlatka i Ilije. Do tada smo morali biti skriveni i ne izlagati se kako ne bismo bili prijevremeno otkriveni. Svi su mještani znali i imali zadaću ostati na svojim položajima, a mi ćemo po potrebi izlaziti s položaja i pomoći tamo gdje je zapelo u razbijanju kolone.
Nismo dugo čekali. U daljini smo čuli tutnjavu tenkovskih motora. Kako su se približavali, sve više i više sam čuo škripu gusjenica. Kretali su se oko trideset kilometara na sat.
Ovu fotografiju snimio je Antun Balić s prozora svoje kuće u Ilači.
Uhhh kako je bilo grozno slušati taj zvuk motora, škripu gusjenica, biti u rovu i čekati znak za djelovanje. Nitko nije znao koliko je duga kolona i što je sve u koloni te kamo točno ide.
 
11-Prvi-tenk-u-koloni
 
U planu je bilo da se kolona pusti do Hrvatskog doma i prekine na ulazu u Ilaču iz smjera Tovarnika.
Odjednom sam čuo zvuk protuzračne strojnice “browing” kako djeluje. Mi nismo imali takvo oružje. Zaključio sam da je neprijatelj nekoga otkrio i da je počela paljba. Ubrzo se ispred nas na cesti pojavio prvi tenk i s njega je tenkist nasumce djelovao “browingom”.
Negdje u tom dijelu počeo je djelovati po okolnim kućama i drugi tenkist, ali s spregnutom strojnicom.
Pogledao sam Iliju, a on još nije davao nikakve znakove za početak djelovanja. On i Migi bili su zaklonjeni pokraj ceste i samog tenka. Najvjerojatnije je želio da se kolona još malo produži prema naselju Banovci. Dok sam čekao, odjednom su ona dva domaća vojnika iza mene kod groblja raspalila po tenku koji je bio na cesti ispred nas i negdje na pola puta do naselja Banovci.
Otprilike u isto vrijeme počela je žestoka pješačka paljba u dijelu naselja u kojem je bio Vlatko sa svojom skupinom.
Neprijateljski tenkist prestao je tući po kućama “browingom” i uvukao se u tenk. Nakon toga ubrzao je prema Banovcima.
Uzeo sam “zolju” u ruke i cijelo vrijeme imao tenk na nišanu i pratio ga. Kad su vojnici iza mene opalili, neprestano sam gledao Iliju i tenk i čekao da mi da znak za djelovanje.
Međutim, Ilija je bio sagnut i nije mi davao nikakav signal za djelovanje. Postojala je mogućnost da tenk zađe u Banovce, a da ga ni ne pokušam uništiti.
Preuzeo sam odgovornost i opalio na svoju ruku “zoljom” po tenku.
“Zolja” je krenula prema tenku. Očekivao sam da ću ga uspješno pogoditi.
No, na žalost, promašio sam ga.
Promašio sam ga zbog toga što sam bio previše uzbuđen.
U glavi sam si postavljao previše pitanja na koja nisam znao odgovoriti i u onom uzbuđenju da što prije pogodim tenk grčevito sam držao okidač i negdje pri samom opaljenju malo sam prejako pritisnuo okidač, pa se projektil “zolje” zabio u zemlju oko pet metara ispred tenka.
Posada tenka nije primijetila da se na njih djelovalo “zoljom”, već nastavila pucati spregnutom strojnicom po naselju. Zanimljivo je bilo to što iza tenka nije bilo nikakvo drugo vozilo.
Izgleda da je Vlatko sa svojom skupinom zaustavio ostatak kolone i nama prepustio taj prvi tenk.
Kako sam u rovu imao još jednu “zolju” koju mi je ostavio Migi, izvadio sam je, razvukao i nanišanio tenk.
Morao sam se požuriti jer se tenk počeo brže kretati prema Banovcima.
Sada sam pažljivije naciljao i pritisnuo okidač.
“Zolja” se nije aktivirala.
Pokušao sam jače pritisnuti okidač, ali neuspješno. Nije se htjela aktivirati. Na brzinu sam ponovo sklopio i nategnuo “zolju”. Mislio sam da je nisam dobro razvukao i da je to razlog neaktiviranja.
Tenk je zalazio na dio ceste gdje ga je zaklanjalo kukuruzište desno od livade.
Na brzinu nanišanim i okinem.
Opet ništa.
Pritišćem okidač “zolje” i opet ništa.
Ohhh kako sam tada bio ljut. Bacio sam “zolju” podalje od rova, uzeo “đorđa” s namjerom da njime djelujem po tenku. No, za to vrijeme on je već zašao iza kukuruzišta i nisam ga više mogao vidjeti.
Otišao je prema naselju Banovci.
Nakon toga Ilija me pozvao k sebi.
Kad sam došao, nije mi ništa posebno objašnjavao, već me s još nekima poslao u pomoć Vlatku. Na tom se dijelu čula jaka puščana paljba i detonacija pješačkih bombi.
Dok sam odlazio prema Vlatku, razmišljao sam o tenku koji sam promašio. Nije mi bila jasna njegova uloga u toj koloni.
Pomislio sam da je neprijatelj namjerno istaknuo taj tenk i djelovao po naselju kako bi ispitao jesmo li postavili zasjedu, te nas nakon toga lociralo i uništio.
Mislio sam da ta opcija ne dolazi u obzir jer ako je samo jedan tenk bio na čelu kolone, bilo bi suludo uništiti nas samo jednim tenkom. Osim ako Vlatkova skupina nije uništila drugi tenk u koloni i zaustavila ostale tenkove. No, ni ta mogućnost nije dolazila u obzir jer bi nakon toga bilo logično da se prvi tenk zaustavio i štitio kolono od daljnjeg uništenja.
Međutim, on je nastavio prema naselju Banovci. Teško da posada prvog tenka ne bi tada uvidjela da se djeluje po ostatku kolone.
Postojala je još jedna solucija, koja mi je tada izgledala najlogičnija, a to je da je neprijatelj na temelju prijašnjeg iskustva u Tovarniku, gdje je bez nekog otpora zauzeo naselje, i ovaj put na čelo kolone postavio jedan tenk koji je imao zadaću nasumce djelovati po okolnim kućama u naselju i tako preplašiti mještane kako bi nakon toga pobjegli iz naselja ili se skrili u kuće. Ostatak kolone imao je zadaću psihološki djelovati na mještane.
Poslije je taj prvi tenk u koloni koji sam gađao i promašio, a koji je otišao prema Banovcima predvečer djelovao iz tog naselja po prvim kućama u Ilači. Kako su u tom naselju pretežno bili hrvatski građani srpske nacionalnosti, mogli su bez ometanja djelovati po nama i čekati da se priključi ostatak kolone.
Kako sam bio ljut na sebe zbog toga što sam promašio tenk, i ne sjećam se kojim sam putem došao do Vlatka. Znam samo da sam mu od muke morao najprije ispričati kako sam promašio tenk.
On mi je na to samo odgovorio: “Je… ga, promašio pa što. Nije to kraj svijeta.”
Tek tada priupitao sam ga kakvo je stanje kod njega. Dok mi je pričao, u nekoliko smo navrata djelovali po kamionima na cesti.
Ispričao mi je kako su neki naši zakazali i uopće nisu djelovali po koloni. Poslije su govorili da nisu imali čime, da nisu mogli jer je po njima bila otvorena jaka pješačka paljba i slične izgovore.
Nakon toga krenuli smo u dio Ilače prema Tovarniku. Na tom je dijelu bila najdublje prekinuta kolona i oni na koje nismo djelovali, počeli su pritiskati naše prema Ilači, a i oni koji su bili razbijeni u naselju i povukli se prema Tovarniku, organizirali su se i žestoko djelovali po našima na tim prvim položajima.
U početku smo pokušali ići uz cestu do naših na ulazu u selo iz smjera Tovarnika. No, kako su dobro opalili po nama, odustali smo od tog smjera.
Nakon toga Vlatko nas je odveo u dvorište i mi smo se preskačući ograde na vrtovima, oprezno približavali našim prvim položajima.
Vlatko mi je pritom pokazivao raspored naših položaja.
Nije prošlo puno vremena i našli smo se na ulazu u naselje.
Na tom mjestu Vlatko mi je pokazao najistaknutiji položaj na lijevoj strani ceste, na kojem je bio Robert Močiljanin, i najistaknutiji položaj na desnoj strani ceste, na kojem su bili Marijan Kornet i Vladimir Brcković - Zima.
Na cesti sam vidio puno kamiona i to najboljih koje je imala JNA, FAP 2026. Na nekim kamionima bilo je zakvačeno golemo topničko oružje, a tada nismo znali koje je to oružje. Poslije smo doznali da su to bili teški topovi M46 kalibra 130 milimetara. Nismo bili svjesni da je njihov maksimalan domet dvadeset i sedam tisuća metara. Strahota jedna, gledajući te masivne cijevi, lafete i nas. Nikada do tada u životu nisam vidio takvo oružje. Pomislio sam što sve čovjek neće izmisliti samo da bi uništio drugog čovjeka. I na kraju uništio samog sebe.
U meni su se pojavili ponos, snaga i hrabrost kada sam pomislio da tom oružju možemo parirati samo pješačkim oružjem i to onim trofejnim iz 2. svjetskog rata.
Sjetio sam se položaja u Bogdanovcima i predočio si sliku kojim su nas sve to teškim topovima tukli, a mi smo bili nemoćni.
Pomislio sam: pa cijevi ne pucaju same, netko ih mora i posluživati. Moraju ih posluživati ljudi.
Takvi ljudi ne zaslužuju milost. Ne daju je oni nama, ni našim civilima i naseljima, već ubijaju i masakriraju sve što je hrvatsko. Postao sam još bjesniji kad sam se sjetio da sam promašio prvi tenk.
Neprijateljska kolona protezala se sve do Tovarnika.
Poslije smo doznali da nije ni cijela izašla iz Šida.
Vlatko je odlučio da je sada vrijeme pokupiti oružje u koloni i podijeliti ga mještanima kako bi nas bilo što više naoružanih.
Prije nego što smo krenuli, rekao mi je da moramo biti veoma pažljivi jer tko zna gdje su vojnici koji su bili u kamionima. Napomenuo mi je da nema smisla zvati ih na predaju jer kako je bila noć, time bismo samo otkrili svoj položaj i bili odlična meta. One koji se žele predati, zarobit ćemo i odvesti kod naših u podrum i neka ih oni čuvaju.
Neprijateljski vojnici mogli su biti bilo gdje oko nas.
Gotovo iza svakog ugla prijetila nam je smrt. Morali smo biti veoma oprezni, pogotovo prema vojnicima na koje ćemo naići, a koji “nepomično” leže na zemlji, kamionima, cesti, u jarku ili negdje drugdje. Postojala je mogućnost da se samo pretvaraju i da bi u nepovoljnom trenutku za nas mogli otvoriti paljbu po nama.
To naselje izgledalo je kao i ostala tipična slavonska sela.
Odmah pokraj ceste bio je jarak s lijeve i desne strane. Pokraj jarka bio je red drveća, zatim asfaltiran put za pješake i bicikliste, pa tek onda dvorište s kućom. Očekivali smo kako ćemo naići na neprijateljske vojnike koji će pružati otpor upravo u tim jarcima pokraj ceste i kolnika koji su vodili u dvorište. Ako su se uspjeli izvući iz kamiona u jarak i ne žele se predati, znači da će biti spremni za borbu.
Krenuli smo u skupljanje oružja kako bismo naoružali mještane koji se žele boriti. U tom dijelu kolone većinom su bili kamioni tipa TAM. Bili su to najbolji kamioni koje je imala JNA.
Kad smo se popeli na cestu, primijetili smo prve neprijateljske vojnike kako nepomično leže na njoj.
Procijenili smo da su vojnici na cesti najvjerojatnije mrtvi i da nam neće stvarati probleme.
Međutim, kako nismo bili sigurni, znali smo se skloniti, promotriti vojnike i biti spremni za djelovanje u slučaju da bi otvorili paljbu po nama. Kad smo bili sigurni da su mrtvi, uzeli bismo njihovo oružje i “rap” i bacili ih na nogostup.
Bez dogovora smo uhodali sistem prikupljanja oružja. Dok sam se ja približavao neprijateljskom vojniku da uzmem njegovo oružje, Vlatko ga je držao na nišanu, i obrnuto. Bojali smo se da neki “zagrizli” neprijateljski vojnik ima pripremljenu kakvu ručnu bombu koju bi aktivirao dok uzimamo oružje.
Sve su mogućnosti bile otvorene. Bilo mi je lakše čekati neprijateljsku kolonu i zaustaviti je nego kupiti oružje.
U trenutku kad se Vlatko približio jednom neprijateljskom vojniku u jarku s lijeve strane ceste, vojnik se pomaknuo. Pokraj njega sam ugledao automatsku pušku.
Čim se on pomaknuo, opalio sam po njemu. Nakon toga Vlatko mu se približio i uzeo pušku iz ruke i skinuo “rap” (torbicu u kojoj su bili puni okviri sa streljivom i pribor za čišćenje oružja). Poslije toga bili smo još pažljiviji u skupljanju oružja.
Kod jednog podoficira, oko opasača, primijetio sam do tada neviđen nož. Prednji dio imao je oštricu s obje strane.
Od vrha noža prema dršku, tijelo noža se širilo, a od sredine sužavalo do drška noža. Imao je i neke metalne graničnike s jedne i druge strane drška. Sam držak bio je oblijepljen nekom posebnom kožom. Bilo ga je ugodno držati u ruci i nije klizio. Imao je mekanu kožnatu futrolu. Kad smo ga bacali iz bilo kojeg položaja, uvijek se zabijao u željenu metu. To je doista bio neki poseban nož koji su i ostali suborci željeli imati.
Uzeo sam ga. Mislio sam da će mi trebati. Gurnuo sam ga u desnu čizmu i privezao futrolu za nogu. Nastavili smo dalje skupljati oružje.
U prvom kamionu, u kabini, nepomično su ležala dva vojnika. Najprije sam pogledao gdje su im puške.
Kad sam vidio da su im puške na podu, tek onda sam ih primio za ruku kako bih provjerio jesu li živi. Nisu davali znakove života. Potom sam pokupio dvije automatske puške s drvenim kundakom i “rapove” i bacio ih na nogostup.
Nakon toga “đorđem” sam štitio Vlatka, dok je on zavirio ispod cerade kamiona i rekao: “Zeba, ovdje su samo sanduci i neke stvari.”
Digao je ceradu i ušao u kamion namjeravajući provjeriti što je u sanducima. Dok je to radio, rekao sam mu kako ću otići provjeriti sljedeći kamion u koloni. Mislim da me pokušao odvratiti, ali kako je znatiželja bila prejaka, nisam mario za Vlatkovo upozorenje, već sam otišao do sljedećeg kamiona.
Kad sam se približio kamionu i otvorio suvozačeva vrata, vidio sam dva “nepomična” vojnika naslonjena na prednji dio maske u kabini. Nisam provjerio jesu li živi. Bio sam uvjeren da taj pakao nitko nije mogao preživjeti. Otišao sam iza kamiona kako bih se uvjerio da u kamionu nema nijednog vojnika koji bi nam stvarao probleme.
“Ðorđem” sam podigao ceradu i zamijetio iste sanduke kao i u prijašnjem kamionu. Nakon toga vratio sam se do kabine da i tu uzmem njihovo osobno oružje.
Kad sam došao do vrata, kod suvozačeve strane kamiona odložio sam “đorđa” naslonivši ga na kotač kamiona.
Nekako mi je smetao kad sam se penjao u prvi kamion pa sam tada odlučio odložiti ga, uzeti oružje neprijatelju i krenuti dalje.
Uhvatio sam kvaku na vratima i desnom nogom već zakoračio u kamion. Osjetio sam cijev puške neprijateljskog vojnika na prsima. Kako sam bio u zaletu pri penjanju, u jednom sam se trenutku popeo do kraja. Puščana cijev tad mi je bila uperena u trbuh.
Skamenio sam se.
Puška je bila na njegovim koljenima. Desnu ruku držao je na cijevi puške, a lijevu nisam vidio.
Instinktivno sam ga uhvatio za desnu ruku i osjetio kako je topla.
Živ je.
Pomislio sam i sad će svakog čas opaliti po meni.
Primio sam pušku za cijev, izvukao je iz njegova krila i bacio je na cestu.
Pretpostavljao sam da će tada izvaditi neko skriveno oružje i da će ga upotrijebiti.
U isti tren izvadio sam nož iz desne čizme i nekako automatski lijevom rukom uhvatio vojnika za vrh kacige, zabacio mu glavu unatrag i zarezao ga po vratu. Po dršku noža osjetio sam kako sam ga zarezao do kralježnice. Imao sam osjećaj kako bih mu, da je oštrica bila još malo duža, odsjekao vrat i porezao se po ruci, toliko sam se tada prestrašio i nisam imao osjećaj za realnost.
Iz njega je šiknula krv po meni i cijelom kamionu.
Nakon toga nagnuo sam se preko tog vojnika, dohvatio vojnika do njega i automatski nekoliko puta nožem izbo ispod prsa. Osjećao sam kako mu nož krši rebra i ulazi u njega. Kako sam bio naslonjen na prvog vojnika, osjećao sam kao da me pokušava dignuti. Iz vrata mu je i dalje šikljala krv i čulo se hroptanje iz prsa.
Iskočio sam iz kabine, dohvatio “đorđa” i uperio ga prema kabini u kojoj su bili neprijateljski vojnici.
Očekivao sam kako bi mi još mogli uzvratiti.
Prepao sam se.
Ne znam koliko sam dugo ostao u tom položaju. Svijet kao da je u jednom trenutku stao. Mislio sam u sebi: Zašto prije nije davao znakove života i predao se? Ili ako je htio pružiti otpor, zašto nije, pa da mu odmah saspem rafal.
Zašto? Zašto? Otežao je sebi posljednje trenutke, a meni cijeli život.
Poslije toga nikad više nisam bio isti. Uvijek me to proganjalo. Kako! Zašto? Osjetiti krv na rukama dok ga ubijaš nije isto kao kad bi pucao u njega. Borio sam se prije i poslije ovog događaja. Ali ništa me nije tako psihički slomilo kao ovaj događaj.
Odjednom me trgne Vlatkov glas: “Jeb… im mater, nema pušaka.”
Kad je došao do mene, kazao mi je da su u sanducima granate, čahure i neke vreće u kojima je nešto poput pijeska.
Za to vrijeme uzeo sam dvije automatske puše od one dvojice nesretnika. Kad sam sišao s kamiona, Vlatko je zamijetio da sam sav krvav i priupitao što mi je.
Primijetio je da sam sav utučen.
Pokušao me utještiti, a ja kao da ga ne čujem. Kao da gledam kroz njega. Samo sam kimao glavom i ne znam što mi je sve govorio.
Sjećam se samo da mi je rekao: “Jeb… ga, rođo, rat je, nek tebi nije ništa i bolje da si ti njih nego oni tebe.”
Potom mi je pokazao neke vojne knjižice i pročitao da su rodom iz Valjeva i dodao: “Što se brineš, mamu im jeb…
Gdje su krenuli, tko ih je ovamo zvao i što rade u Hrvatskoj?”
Nakon toga ipak je pokupio ove dvije puške, a ja ostale na kolniku i krenuli smo u podrum gdje su trebali biti naši. Ne sjećam se koliko smo domaćih ljudi zatekli u podrumu.
Vlatko je bacio puške na pod i rekao da si uzmu puške oni koji ih nemaju.
Neki su krenuli po puške. Kad je jedan od njih uzeo pušku i osjetio na njoj krv, vrisnuo je. Potom je rekao kako ne može imati pušku na kojoj je krv, da je ne može očistiti i slične izgovore.
Na to je Vlatko dreknuo: “Kako te nije sram, ti si u podrumu, a ljudi vani ginu i bore se!”
Još se čula sporadična paljba. Nakon toga, je li od srama ili straha od Vlatka, neki su izašli iz podruma.
Tad sam zamolio jednu ženu u podrumu da nam da neko osvježenje. Uzeo sam ručnik i obrisao krv s lica i ruku te ostalih dijelova kože. Žena nam je kuhala kavu i dala neku dobru rakiju.
Kad me rakija “drmnula”, počeo mi se vraćati “film”.
Dok se kava kuhala, žena je primijetila da nisam dobro i pitala jesam li ozlijeđen. Potom me mokrom krpom brisala po vratu, licu i rukama kao da sam njeno dijete. Baš sam joj bio zahvalan na toj brizi, kavi i rakiji. Nešto takvo trebalo mi je u tom trenutku.
Nakon toga Vlatko je odlučio pretražiti još dio kolone radi prikupljanja oružja.
Izlazeći iz podruma, Vlatko je komentirao: “Jesi li vidio koliko ih je u podrumu, a nama nedostaju ljudi? Sada ima oružja, samo ga treba pokupiti po cesti.”
Krenuli smo lijevom stranom ceste prema Tovarniku.
Budući da je znao gdje je prije toga postavio suborce u zasjedu, tako je u ta dvorišta ulazio i tražio ljude.
Kako bi on ulazio u dvorišta, podrume, tako sam ga ja “đorđem” štitio od eventualno zaostalih neprijateljskih vojnika. Kako je pronalazio naoružane vojnike, tako im je davao nove zadaće.
Tijekom tog obilaska neka dvorišta i kuće bili su zaključani.
Idući tako cestom, prebacujući se iz dvorišta u dvorište, odjednom - bumm tup buum!
Izgleda da nas je tenk na ulazu u Tovarnik primijetio i otvorio paljbu po nama.
Granata je udarila u lafetu jednog topa u koloni i eksplodirala. Prije te eksplozije osjetili smo strujanje zraka kad je prošla pokraj nas. U isti tren bacio sam se desno u jarak, a Vlatko se uspio zakloniti uletjevši u dvorište te kuće.
Kako tenk nije ponovno djelovao, izvukao sam se iz jarka i utrčao u isto dvorište.
Međutim, na cesti je ostao ležati mještanin Ðuro Balić.
On je bio negdje naših godina.
Čuo sam kad je rekao: “Pogođen sam.”
Odmah smo potrčali do njega, uhvatili ga za nogu i ruku te izvukli do kanala. Budući da su prednje kuće bile pogođene i srušene, odnijeli su ga otraga, u jedan podrum, i tamo mu pokušali pomoći.
Za to vrijeme ostao sam vani na straži. U podrumu sam čuo viku i galamu. Nakon nekoliko minuta Vlatko je izašao iz kuće i rekao: “Gotov je.”
Bio je sav potresen kad mi je rekao: “Pokušao sam mu dati umjetno disanje, ali bilo je već kasno za njega.”
Bože, što su se događaji brzo odvijali. Nakon toga počeo sam manje misliti o prethodnim događajima, a više o sebi i suborcima. Kako ostati živ. Bez obzira na velik uspjeh koji smo postigli uništivši tako veliku silu i zaustaviti toliku kolonu, zadaća još nije završena. Smrt vreba kad se najmanje nadaš. Što je meni i Vlatku bila sreća, to je našem Ðuri bila nesreća.
Kako kaže narodna poslovica: Nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno.
Ponovno smo izašli na cestu i krenuli prema izlazu iz naselja u smjeru Tovarnika. Tada smo primijetili kako se neki naši kreću s desne strane ceste, po cesti, jarku i nogostupu u istom smjeru kojim se i mi krećemo.
Bio je to Ilija sa skupinom “miješanih” branitelja.
Malo-pomalo i došli smo do izlaza iz naselja. Na tom dijelu bila je mala čistina između jedne kuće i nekog objekta nalik na skladište. Primijetili smo kako se na tom mjestu skupilo dosta naših suboraca. Na tom prostoru nalazila se neka tvrtka koja je imala velike građevne objekte.
Otišli smo do njih. Kad smo se spojili i čekali što će se dalje događati čuo sam kako je netko rekao: “Bili su već mrtvi, nije ih trebalo onako.” To su najvjerojatnije mislili na mene. Nakon toga počeli su mi se opet vraćati prijašnji događaji.
Nisam imao snage ni volje objašnjavati im zašto sam baš tako morao učiniti.
Zato se umiješao Vlatko. Skočio je i počeo vikati i braniti me. Pitao ih je: “Gdje ste vi bili kad je on to tako morao učiniti! Što ste radili i zašto niste došli u pomoć?”
Cijeli se zauzeo za mene. Prepirao se s njima, galamio i objašnjavao. Koliko mi je do tada bio drag, od tada sam ga još više cijenio i poštovao.
Za mene je bio pravi zapovjednik.
Dok se on s njima prepirao, ja sam otišao do ruba zida s lijeve strane tog skladišta i promatrao što se zbiva na cesti do ulaza u Tovarnik. Primijetio sam kako na ulazu u to naselje djeluje transporter s topom kalibra 20 milimetara po Ilači. Na tom sam mjestu neko vrijeme nemoćno promatrao taj transporter i kolonu koja je i dalje bila na cesti. Ne sjećam se koliko sam se dugo ondje zadržao.
Nakon nekog vremena do mene je došao Vlatko i rekao kako je lijevo od nas, u najizbačenijem rovu poginuo mali Robert Močiljanin - Robi. Premda nije bio potpuno siguran rekao je da je najvjerojatnije poginuo i Marijan Kornet.
Marijan ga je otišao tražiti kad se nakon određenog vremena nakon prve bitke nije povukao u naselje.
Njih dvojica došla su isti dan u “zenge”, 18. lipnja 1991. godine, i najviše su se zajedno družili. Bilo je njih više koji su bili u istoj “ekipi”.
Poslije sam čuo kako su pričali da do Močiljanina još ne možemo ići te da je pobio puno neprijateljskih vojnika i da je hrabro poginuo.
Isto tako ta skupina vojnika koja je bila bliže njemu upozorila nas je kako se neprijateljski vojnici, čim je počela pucnjava, nisu mogli povući u Tovarnik cestom, već su se razbježali u kukuruzišta s obje strane ceste pa moramo biti veoma pažljivi.
U to vrijeme Vlatko i Ilija obilazili su naselje i položaje, a na čistini je bilo sve više i više vojnika. Sada su i domaći dečki bili bolje naoružani.
Kako su se skupljali vojnici, do mene je došao Migi i malo smo popričali. Rekao sam mu kako sam promašio tenk, što je bilo s drugom “zoljom” te što se sve sa mnom dogodilo do njegova dolaska. On mi je tada ispričao da su “zolje” i zakazale na drugim položajima. Poslije sam u Iloku čuo kako smo u toj akciji imali petnaestak neispravnih “zolja”. Kako su “zolje” bile uredno upakirane u drvene sanduke JNA, nije nam palo na pamet da bi toliko “zolja” bilo neispravno. U njima su bile prerezane neke žice.
Kad su se do nas vratili Vlatko i Ilija s nekim mještanima koji su s njima obilazili položaje, doznali smo da je Robi sigurno poginuo, isto tako i Kornet, samo s desne strane ceste, te da je naš Kiki ranjen u glavu.
Nakon toga Vlatko i Ilija određivali su ljude za čišćenje kolone i za izvlačenje Robija i Korneta. Jedna je skupina trebala otići lijevom stranom ceste po Robija, a druga desnom stranom po Korneta, dok bi treća skupina trebala ponovno pregledati cijelo naselje.
Nama je sada bilo puno lakše. Velik dio mještana dobio je zarobljeno oružje i oni su se priključili tim skupinama. Mene i još nekoliko suboraca Vlatko nije odredio ni u jednu skupinu, već nas je poslao u kuću u kojoj smo se nešto prije osvježili.
Zašto je nas poslao, nismo znali. Mi smo u taj podrum otišli prije nego što su skupine otišle na zadaću. U tom podrumu zatekli smo Kikija zamotane glave. Izgledao je kao hođa. Ležao je na uskom krevetu i stalno ponavljao: “Nije meni ništa, ne boli me, nije mi ništa.”
On je ranjen kad je ispalio oko petnaest tromblona, a kako je bio mrak, zamijenio je bojni metak za tromblonski pa se prilikom ispaljenja dogodila eksplozija iznad njegove glave, pri čemu je ranjen.
Ubrzo nakon toga bili smo posluženi kavom, rakijom i “mezom”.
Činilo nam se kao da su nam dali sve što imaju u kući. Ne znam koliko smo se odmarali, ali vani je već bila mrka noć.
Dok smo bili u tom podrumu, neprijatelj je otvorio topničku paljbu po Ilači. U početku su projektili padali na izlaz iz naselja prema Tovarniku, a potom se proširili po cijelom naselju i to sve žešće.
Nisam mogao biti u podrumu i čekati zapovijedi već sam izašao u dvorište. Namjeravao sam se pridružiti našima na prvim položajima. Nakon toga izašli su i ostali suborci.
Međutim, kad su vidjeli kako granate padaju, a metci fijuču okolo naokolo, rekli su da je suludo sada ići na prve položaje i odlučili ostati u podrumu dok se ne stiša.
Neprijatelj je tukao svime što je imao na raspolaganju.
Geleri i metci zabijali su se okolo po kućama, po koloni na cesti i svuda oko nas.
Nismo bili daleko od naših, oko pedeset metara, ali nije se moglo priči našima na prvim položajima. Dok su se svi ostali vratili u podrum, ja sam s jednim mještaninom ostao u dvorištu i čekao najpovoljniji trenutak za odlazak k našima na prvim položajima s lijeve strane ceste.
Ne znam kako je tom mještaninu bilo ime, ali ni on se nije žalio vratiti u podrum, već se htio priključiti našima na prvim položajima. Dok smo čekali, razgovarali smo i nagađali kako je našima na prvim položajima, ima li ranjenih ili poginulih.
Nakon određenog vremena intenzitet granatiranja se smanjio pa smo odlučili krenuti prema našima. Trčećim korakom izašli smo iz dvorišta i uspješno dotrčali do naših.
Na tom položaju bio je Vlatko sa skupinom vojnika. Ilija je bio na desnoj strani ceste s drugom skupinom vojnika.
Vlatko mi je rekao kako nisu mogli doći do poginulih jer je transporter žestoko tukao po njima i postojala je mogućnost da još netko strada. Odlučio je, kako je bila jaka mjesečina, da se malo pričeka i kad ne bude tako jaka, da se ide po poginule pripadnike naše bojne.
Dok smo čekali, začuli smo ispaljenje iz minobacača.
Zvuk je dopirao iz Tovarnika.
Začuli smo: ffff tup.
Bacili smo se na zemlju i čekali da eksplodira.
Kako ništa nije eksplodiralo, ustali smo i razgledali tražeći oko sebe, što je to palo. Kraj nogu smo primijetili bijela tromblonska pera.
Bila je to trenutna tromblonska mina.
Na pad tromblona među nas Vlatko je rekao: “Zeba, ja i ti danas baš imamo sreće.”
A ja sam mu na to odgovorio: “Čuva Bog Zebu svog.”
Poslije je jedan od mještana privezao minu za konop, sklonio se iza zida i povukao. Nije je ni pošteno pomaknuo kad je eksplodirala.
Za to vrijeme bili smo zaklonjeni zidom neke kuće ili ograde prema Tovarniku. Mislili smo: ako neprijateljski vojnici krenu u napad, otvorit će jaku pješačku paljbu.
Međutim, samo smo čuli tu i tamo sporadičnu paljbu iz smjera Tovarnika. Nismo očekivali da bi nam se mogli tako blizu približiti, a da pri tome ne otvore jaku paljbu iz pješačkog oružja.
Poslije toga i dalje smo čekali. U međuvremenu došao je i Ilija i još neki vojnici. Vlatko i Ilija su se odvojila i nešto razgovarala. Kad su se vratili, rekli su nam da su zbog jake mjesečine odlučili još malo pričekati.
Netko je rekao kako je u toj tvrtki jedno skladište koje ima jaku betoniranu deku i da se odemo tamo skloniti prije nego što netko strada ovdje, na otvorenome.
Otišao sam do tog skladišta. Do tada nisam bio u tom dijelu naselja. Primijetio sam da je u tom skladištu uistinu betonirana deka koja bi mogla zaustaviti minobacačku minu.
Na samom ulazu u skladište na podu bilo je dosta čahura i prema broju zaključio sam da se tu žestoko pucalo iz automatske puške.
Ušao sam u skladište, razgledao malo i nisam htio ostati unutra, već sam se vratio u dvorište.
Želio sam malo ostati sam. Smetala mi je prisutnost ostalih gardista, a pogotovo priča. Sa mnom su bilo neki dečki isto tako šćućureni uza zid i mi smo na neki način držali osiguranje oko te zgrade. Nismo ništa pričali. Kao da je i njima trebala samoća.
Iz smjera Tovarnika čuo se tu i tamo koji pucanj iz automatskog oružja. No, neprijatelj je i dalje minobacačima tukao po naselju. Na ta se djelovanja nismo obazirali, sjedili smo i bili šćućureni uza zid. Nismo trzali na te pucnje i nismo pričali, jednostavno smo čekali daljnje zapovijedi.
Kako je vrijeme prolazilo, taj mi je mir već počeo smetati.
Nisam se navikao tako opuštati. Znao sam da će neprijatelj sigurno nešto poduzeti, a mi nismo znali kako i kojim će smjerom krenuti u napad. Dok sam tako sjedio i razmišljao, u daljini se začulo ispalenje za ispaljenjem. Netko je viknuo: “VBR!”
Neki su potrčali u skladište.
Jedan od njih, mislim da je to bio Stipe Šarlija poskliznuo se na čahure koje su bile na podu na ulazu u skladište i pao.
Pri tome je slomio ruku ili možda čak obje ruke.
Ja sam s još nekolicinom zalegao pokraj zida i čekao.
Kako nisam imao kacigu, “đorđem” sam pokrio glavu.
Računao sam da će mi biti barem kakav-takav zaklon.
Nedugo nakon ispaljenja počele su selektivno padati granate po nama i oko nas. Nekoliko projektila eksplodiralo je u polju i dvorištu blizu nas. Tri-četiri projektila palo je na krov skladišta, a nekoliko po koloni.
Geleri su prštali oko nas i zabijali se u zid. Fasada se lomila, crijep je padao, pa kad je nešto pokraj nas prošlo, nismo znali je li to geler, kamad crijepa ili betona.
Mene tada nije bilo strah. Vjerojatno su prethodni događaji utjecali na to moje stanje. Prije toga znao sam se na smrt preplašiti, a sada ništa, iako se ovo nekima činilo strašnijima od onog što sam im ispričao, a što sam doživio prije toga.
Nakon tog plotuna nastala je tišina. Neprijatelj je najvjerojatnije punio VBR ili čekao našu reakciju. Možda su mislili da ćemo nakon toga pokupiti svoje stvari i jednostavno otići iz tog pakla.
Neki su izlazili iz skladišta i vikali: “Jeb… sklonište, može deka puknuti pa nas žive zatrpati i prikliještiti.”
Bilo je i onih koji su ostali u skladištu. Ovi koji su izašli počeli su pričati kako treba ponovno pročešljati kuće i kukuruze. Sigurno ih netko navodi, čim tako precizno tuku po nama.
Na to sam pomislio kako je sigurno neki neprijateljski vojnik preživio, pa se pritajio ili se vratio s nekom skupinom neprijateljskih vojnika pa sada navodi topničku paljbu po nama. Ili su se jednostavno povukli u Tovarnik i pomoću topničkih zemljovida ciljaju ulaz u Ilaču.
Neki domaći dečki, a i neki suborci komentirali su svaki na svoj način i iznosili mišljenje kako bi trebalo ovako ili onako. Neki bi ulazili i izlazili iz skladišta i svi bi pričali što bi po njihovome trebalo učiniti, a što ne, što nije valjalo prije i slično. Nisam se obazirao niti uključivao u njihove dijaloge.
Vjerovao sam svojim zapovjednicima Vlatku i Iliji jer sam se u dosadašnjim akcijama uvjerio kako se maksimalno zalažu za našu sigurnost. Međutim, rat je i gine se. Zapovijedi su se morale ispunjavati i to je bilo neminovno.
Domaći mještani koji su dobili zarobljeno oružje vidjelo se da su željni akcije. Nisu se bojali. Čak su neki od njih imali zamjerke na neke naše suborce i to opravdane zamjerke koje sam i sam primijetio.
Kako je vrijeme prolazilo, a neprijatelj nakon uporabe VBR-a nije topnički djelovao po nama, samo pješačkim oružjem, suborci su bili sve nervozniji. I u meni se pojavila neka nervoza, nemir, kao da ti neko steže crijeva i želudac.
Neka unutarnja uznemirenost. Osjećao sam nevolju.
Vlatko i Ilija radili su raspored.
Ubrzo nakon toga dobio sam zadaću ići s nekim mještaninom lijevom stranom ceste poljem i kukuruzištem prema Tovarniku. Kad sam primio zadaću i pokušavao napraviti plan za njeno ispunjenje, nisam obraćao pozornost kakve su zadaće drugi dobili. Posljednje čega se sjećam iz tog razgovora i rasporeda je da će se Vlatkova skupina kretati uz jarak s lijeve strane ceste prema Tovarniku.
Nakon toga dan je znak da zauzmemo položaje pozicije i tamo čekamo znak za početak napada. Ja sam se s jednim mještaninom, koji je imao brkove pa sam mu dao nadimak Brko, odvojio od ceste lijevo oko dvjesto metara. Na tom mjestu čekali smo znak za početak napada.
Bili smo najizbačeniji binom. Od Vlatkove skupine do mene bila su još tri binoma. Razdaljina od položaja do položaja u početku je bila takva da smo, kad bismo se dignuli, jedni druge mogli vidjeti.
Početak akcije nismo morali dugo čekati. Jedan od dvojice koji su bili desno od nas mahnuo nam je rukom i to je bio signal da se kreće u akciju.
Krenuli smo prema Tovarniku. Kretali smo se uspravno i tiho smo se šunjali kroz kukuruzište i njive te pažljivo osluškivali. Nije prošlo puno vremena kad smo čuli puškaranje oko ceste. Najprije smo čuli tešku strojnicu.
Najvjerojatnije je to bilo iz istog onog transportera koji je djelovao po naselju protuzrakoplovnim topom kalibra 20 milimetara. Nakon toga čuli smo puščanu paljbu iz smjera Tovarnika, a potom naše uz samu cestu. Kad su naši uz cestu uzvratili, znali smo da su njih otkrili i da djeluju baš po njima.
Bila je to strahovita pucnjava. Brko i ja nastavili smo se oprezno kretati dalje prema Tovarniku. Na nas izravno još nisu pucali, iako su iznad nas prolazila svjetleća zrna.
Nakon toga malo smo se sagnuli i nastavili prema Tovarniku. I dalje smo prolazili kukuruzišta i livade, a iznad nas su fijukali metci.
U jednom trenutku, kad smo zamijetili da se puca daleko iza nas, stali smo pokraj kukuruzišta. Učinilo nam se kako previše brzo napredujemo u odnosu prema drugima.
Pretpostavili smo da je neprijatelj prikovao naše uz cestu i da oni veoma sporu napreduju prema Tovarniku.
Radiovezu nismo imali kako bismo mogli reći svoj i doznati njihov položaj.
Potom smo otišli nešto desnije da pronađemo naše prve desne susjede. Otišli smo nekih pedeset metara. Tu smo se šćućurili i osluškivali. Neko smo vrijeme čekali, ali nismo primijetili naše desne susjede. Otišli smo još kojih dvadeset metara prema cesti i ni tu ih nismo pronašli.
Kako smo ušli u liniju napredovanja ostalih naših skupina, već je postojala mogućnost da nas naši zamijete i zamijene za neprijateljske vojnike. Morali smo se povući u svoju liniju napada ili vratiti se natrag sve dok se ne spojimo s našima. Izgleda da smo se previše odvojili od ostalih i otišli predaleko. Puškaranje se već odvijalo desno i iza nas.
U jednom trenutku osjetili smo kako metci prolaze oko nas. Zalegli smo. Mislili smo da smo otkriveni. Namjestili smo se prema smjeru dolaska tih zrna i čekali sljedeći rafal kako bismo mogli uzvratiti po izvoru djelovanja.
Neko smo vrijeme čekali i više nije bilo djelovanja po nama. Zaključili smo da je neprijatelj nasumce djelovao u našem smjeru i da nas nije otkrio.
Kad smo se počeli povlačiti u našu liniju napada, lijevo od nas čuli smo i vidjeli kako su minobacačima počeli djelovati po našima uz cestu. Po nama su tu i tamo ispalili pokoji rafal.
Predložio sam Brki da ispucamo po jedan okvir u smjeru iz kojeg neprijatelj djeluje po nama i da se nakon toga povučemo i spojimo s našima. Brko je jedva dočekao da predložim takvo što. Počeli smo pucati prema neprijateljskim položajima u naselju Tovarnik. Računali smo ako i ne pogodimo nekog neprijateljskog vojnika, barem ćemo navući dio neprijateljskih snaga na sebe i time rasteretiti jačinu djelovanja po našima uz cestu.
Brko je veoma brzo ispraznio okvir od 30 metaka iz automatske puške, dok sam ja na “đorđu” imao “doboš” od 70 metaka i moje se djelovanje nastavilo još jedno vrijeme.
“Ðorđe” je od veselja skakao u rukama, kao da je poludio.
Drvo na cijevi se ugrijalo. Prvi sam put u jednom komadu ispalio sve metke iz “doboša”. Cijeli je “đorđe” bio vruć osim kundaka i rukohvata. Nakon toga stavio sam normalan okvir i bris - “đada”.
Nakon nekog vremena vratili smo se u našu liniju napada.
Tamo smo ostali još neko vrijeme i osluškivali ne bismo li nekako zamijetili naše. Na tom položaju razgovarali smo i nagađali jesu li naši pokupili stradale suborce. Kako se i dalje na cesti odvijala žestoka pucnjava osobnim oružjem, brinuli smo se je li tko stradao. Pitali smo se gdje su naši desni susjedi.
Na to je Brko odgovorio: “Usrali su se, piz… im materina!”
Nedugo potom neprijatelj je otvorio minobacačku paljbu po našem prijašnjem položaju iz kojeg smo otvorili paljbu po njima. Najprije je pala jedna mina, a nakon toga plotun i tako nekoliko puta. Potom su plotunima nastavili djelovati prema Ilači. Nismo se dovoljno brzo odmaknuli kad su mine počele padati oko nas. Kako je Brko znao gdje su prije neki dan iskopali rovove, a ima ih i natkrivenih, predložio je da se požurimo kako bismo na vrijeme uskočili u rovove i zaklonili se od neprijateljskih mina.
Uhvatili smo trk. Kako smo trčali, tako su nas mine sustizale i prestizale. Zbog bolova u prsima nisam mogao brzo trčati tako da je Brko uvijek bio ispred mene i bio vođa našeg povratka. Kad smo se približili prvom rovu, Brko zamalo da se bacio u njega, kad je primijetio da u njemu ima nekoga. U njemu su bili naši vojnici.
Nastavili smo trčati. Opet su počele padati mine i po nama. Kad bismo čuli ono ffffrrrr, bacali smo se na zemlju i čekali da eksplodira. Čim bismo ustanovili da nismo ranjeni, nastavljali smo dalje. Tako smo neko vrijeme trčali do sljedećeg rova. Mine su i dalje padale oko nas. U toj želji da što prije pronađemo sljedeći rov nismo gledali što se događa oko nas. Samo smo tražili rupu u zemlji.
U tom naletu Brko je vidio da u drugom rovu nema nikoga i jednostavno se bacio u njega. Želio je što prije uhvatiti kakav-takav zaklon prije nego što padne sljedeći minobacački plotun. Čim se bacio u rov, čuo sam kako je netko iz rova glasno vrisnuo. Brko se bacio na nekoga u rovu. Kako su mine padale okolo, tako se taj vojnik što dublje sagnuo u rovu i zbog toga ga Brko u naletu nije vidio, nego tek kad se zabio u njega.
Čim sam čuo vrisak, shvatio sam da se Brko bacio na nekoga tako da sam se ja bacio u neku obližnju brazdu i tu se sklonio od sljedećeg plotuna.
Iz rova se čula neka psovka i galama u stilu da je rov tijesan i slično. Nakon toga javio se Brko i rekao da idemo dalje od naselja gdje ne padaju granate.
Mine su i dalje padale blizu nas. Neprijatelj je djelovao po cijelom naselju i oko njega. Tukli su minobacačima i haubicama. Granate su neselektivno padale po cijelom naselju.
Tukli su i protuzračnim strojnicama i “patovima”. Nismo čuli da su naši uzvraćali na njihova djelovanja jer nismo imali nikakvo topništvo, a osobnim oružjem nije bilo smisla djelovati.
Nad Ilačom kao da se otvorio pakao. Nekoliko se kuća zapalilo, a o gospodarskim objektima da i ne govorim.
Cijelo naselje je gorjelo i pretvorilo se u plamen. Tukli su po naselju, po koloni i okolnim poljima kao da su htjeli uništiti sve kamione, streljivo i ostalo teško oružje u koloni.
U daljini smo čuli kako se neprijateljski vojnici javljaju i viču: “Hvataj žive, majku im ustašku.” Pa onda pucnjava iz osobnog oružja.
Tad sam rekao Brki: “Sad kad nas uhvate četnici i kad ti okrenu glavu, brkovi će ti ispasti kao slovo U - ustaša.”
Brko se na to samo nasmijao i rekao nije ništa.
Neprijatelj nikako da smanji intenzitet djelovanja po naselju kako bismo uhvatili priliku i utrčali neozlijeđeni u naselje. Odlučili smo odvojiti se od djelokruga djelovanja neprijateljskog topništva da se zaštitimo od granatiranja i kad prestane neprijateljsko djelovanje, vratiti se u naselje i spojiti se s ostalima.
Trčećim korakom počeli smo se udaljavati od djelokruga neprijateljskog topništva. Mine su padale ispred nas, iza nas lijevo i desno od nas. Cijelo vrijeme trčali smo malo lijevo, malo desno. Pa kad čuješ ono famozno ffffrrr, zalegneš pa nešto poslije, kad grune, digneš se i nastaviš dalje trčati cikcak.
Te su godine kukuruzi iznimno puno rodili. Na dosta stabljika bila su po dva klipa. Pa kad smo trčali kroz te redove, znali smo se dobro izlupati. Kako smo naglo uletjeli u polje i sudarali se s tim klipovima, mislio sam da mi netko bubnja po glavi.
Dok smo trčali po tim livadama i kukuruzištima uuuhh kao sam tada opsovao tu “jeb… slavonsku ravnicu” u kojoj je najviša grba bundeva ili lubenica, bez kamena i zaklona.
Onome tko to nije doživio, teško mi je opisati kako se čovjek u tom trenutku osjeća nemoćno. Ostati nakon toga živ ili, još bolje, ostati neozlijeđen, puka je sreća i Božja volja.
Nakon nekog vremena uspjeli smo se neozlijeđeni odvojiti od djelokruga djelovanja neprijateljskog topništva i stati na jednoj livadi i kukuruzištu. Kako nam je to uspjelo nije nam bilo jasno.
Na tom mjestu htjeli smo se odmoriti i doći k sebi. Dok sam sjedio, onako znojan i mokar rukavom sam si obrisao lice. Tek kada sam se obrisao, primijetio sam da sam se namazao krvlju po licu i još više pogoršao svoje stanje.
Sjetio sam se događaja kada smo noćas skupljali oružje u koloni kako bismo naoružali mještane. Osjećao sam se stvarno jadno, bijedno i nemoćno. Bilo mi je jako teško. Za to vrijeme krv se sušila, stezala i pucala na licu.
U daljini smo vidjeli odbljeske granata kako padaju po Ilači i odakle tuku po naselju. Brko je rekao kako tuku iz Šida, iz Srbije, tuku odasvud.
Na tom mjestu ostali smo do pred samo svitanje kad su počeli bosti komarci. Cijelo vrijeme Brko je nešto pričao, što točno, ne sjećam se, niti se sjećam jesam li ja njemu što pričao. Čak mu ne znam ni pravo ime. Očito smo odabrali loš trenutak za upoznavanje.
 
Dvadeset i drugoga rujna 1991. godine, kako granate nisu prestale padati po naselju niti se intenzitet paljbe smanjivao, nismo se mogli neozlijeđeni vratiti u naselje. Gorjele su kuće, gospodarski objekti, kamioni, granate su eksplodirale iz kamiona, Ilača je gorjela. Noć se pretvorila u dan.
Brki sam predložio da odemo do prvog hrvatskog naselja kako bismo otišli po pomoć u Ilok. Pretpostavljao sam da je u Ilači dotad bilo ozlijeđenih, ako ne i poginulih, te da će danas ujutro neprijatelj najvjerojatnije pješački napasti naše u selu i da bi bilo najbolje upoznati zapovjednika naše taktičke skupine Basića sa stanjem u Ilači kako bi on s ostatkom taktičke skupine otišao u pomoć našima u Ilači.
Koliko smo bili umorni od tih borbi, neizvjesnosti i brige za ostale, nije nam na pamet palo da Vlatko unatoč tome što je u tom čišćenju izgubio motorolu, može preko kriznog stožera pozvati Basića u pomoć. Mislio sam da, ako već ne mogu ući u naselje, mogu im pomoći tako da dovedem pojačanje.
Na to je Brko rekao da je naselje Tompojevci najbliže selo i da tamo pozna neke ljude koji bi nam mogli pomoći. U početku smo mislili kako neću morati ići po pomoć u Ilok, možda će biti dovoljno mještanima Tompojevaca reći o borbi u Ilači i da će se oni dobrovoljno javiti i zajedno otići k našima u Ilaču.
I tako smo krenuli prema tom naselju.
Pred zoru približili smo se prvim kućama u Tompojevcima. Kako smo bili vrlo oprezni tijekom borbi, tako smo ispred prvih kuća, pokraj neke olupine automobila uočili dva naoružana vojnika. Oba su imala automatske puške “rumunjke”. Bili su u civilnim odijelima. Mlađi je imao traperice i prikrivnu jaknu.
Pritajili smo se dok nismo dobro ustanovili čiji su to vojnici.
Kako su se oni šetali, Brko je prepoznao jednog od njih i rekao kako su to naši.
Brko im se javio i počeli smo se ukazivati.
Oni su nakon toga potrčali iza te olupine auta i čekali da im se približimo.
Kad su prepoznali Brku, izašli su iz zaklona i počeli smo razgovarati. Pitali su nas kakva je situacija u Ilači jer su čuli da se cijelu noć puca.
Dok smo razgovarali, primijetio sam da nemaju utvrđene položaje na tom dijelu. Kod mlađeg vojnika vidio sam ispod pasa poniklenu dugu devetka tipa Lama. Kako me je zanimalo oružje, dao mi ju je da ga malo pogledam.
Zatim smo im ukratko ispričali što nam se dogodilo.
Nismo im morali puno pričati jer su vidjeli da sam sav krvav.
Potom smo zatražili da mene odvedu u Ilok po pomoć.
Nakon toga otišli smo do nekog polusrušenog drveta koje je bilo pokriveno ceradom. Na tom mjestu imali su poljski telefon preko kojeg su nazvali nekoga u svom zapovjedništvu da dođe do njih.
U međuvremenu mi je Brko rekao kako se mora vratiti u Ilaču jer je njegova obitelj još tamo i da mora pomoći suborcima.
Tako smo se na tom mjestu razdvojili. Kako tom Brki ne znam ime, još jednom bih mu zahvalio na pomoći i odati mu poštovanje za sve što je učinio u Domovinskom  ratu.
Uskoro je došao narančasti kombi “ford transit”. Iz njega je izašao neki vojnik koji je na sebi imao originalno američko prikrivno odijelo. U ruci je držao američku automatsku pušku M 16 s optikom, oko pasa je imao pištolj i dvije bombe u futroli. Na prednjem staklu primijetio sam američku kacigu.
Prišao je k meni.
Ispričao sam mu o borbama u Ilači i kako sam došao do njih.
Zatim sam od njega tražio vozilo i vozača kako bi me odvezao u Ilok po pojačanje.
On je na to rekao kako cesta nije sigurna i da ne bi bilo dobro ići njome. Neko smo vrijeme pričali i uglavnom nije mi ponudio nikakav prijevoz, već je rekao kako će on obavijestiti naše u Iloku. Nakon toga je otišao.
Kako nisam imao izbora, odlučio sam pješice produžiti prema Iloku. Mlađi mještanin s prethodnog punkta ispratio me iz naselja, ali ne cestom, već me uveo u jedno dvorište i onda odveo izvan naselja. Nekih dvjesto metara od naselja rukom mi je pokazao u kojem je smjeru Ilok. Na tom smo se mjestu pozdravili i razdvojili.
Kako sam se udaljavao od naselja, tako sam razmišljao zašto mi nisu htjeli pomoći. Ništa pametno nije mi palo na pamet. Kako sam imao drugih problema, na brzinu sam zaključio kako su se najvjerojatnije bojali reakcije JNA ako doznaju da su pomagali nekom “zengi”. Ili su mi se htjeli osvetiti što im je Bečir skinuo stijeg bivše države sa jarbol kod osnovne škole kad smo jučer odlazili na tu zadaću.
Orijentir kretanja bila mi je magla za koju sam pretpostavljao da je mogla biti iznad Dunava.
Bio sam vrlo umoran, uplašen i zbunjen. Bojao sam se da ne uđem u neko selo u kojem je većina mještana srpske nacionalnosti. Zbog toga sam se kretao što dalje od tih naselja. A u polju sam se bojao da ne naiđem na nekog seljaka koji bi nakon toga mogao uzbuniti neprijateljske vojnike. Stoga sam se većinom kretao kroz kukuruzišta.
Kroz čistinu sam prolazio samo kad sam morao proći do drugog kukuruzišta. I tu čistinu sam pretrčavao.
Hodam tako i dođem do kraja kukuruzišta, zatim mali prekid pa opet kukuruzište. Bilo mi je dosta tog kukuruzišta.
Razmišljao sam što bi moglo biti na kraju kukuruzišta.
Mogao sam bez problema pogoditi. Kad bih došao na kraj, uvijek sam bio u pravu - ti je bilo sljedeće kukuruzište.
Međutim, na nekim dijelovima, gdje nije u blizini bilo kukuruzište, morao sam prolaziti preko oranica, čak i vinograda.
Na dijelu puta primijetio sam drvenu kućicu, a pokraj kućice voćnjak. Budući da sam bio žedan i gladan, odlučio sam ući u voćnjak i osvježiti se jesenskim plodovima.
Kako sam gledao u nebo tražeći plodove na drveću, umalo da nisam stao na lubenice. Tad sam u sebi rekao: Bosanac jedan, što gledaš u nebo, gledaj ispred sebe!
Uzeo sam jednu lubenicu, izvadio nož i zarezao po lubenici. Kako je na nožu bila krv, opet sam se sjetio prijašnje noći i nakon toga bilo mi je muka.
Nekako sam obrisao nož. Glad i žeđ bile su prejake.
Mislim da sam nakon toga ipak pojeo cijelu lubenicu. Dok sam jeo lubenicu, komarci su pili moju krv, no nisam se obazirao na njih. Tek kad sam se najeo lubenice, morao sam se češkati po mjestima uboda, a bilo ih je puno.
Nastavio sam dalje prema Iloku. Međutim, lubenica se počela u meni razgrađivati i stvarati mi probleme pri kretanju.
Ionako sam bio vrlo umoran od nespavanja, od borbe, neprijateljskog topništva, neizvjesnosti i sada još od mekane zemlje. Naišao sam na neku oranicu u kojoj su mi se noge urezivale u zemlju, a od težine samog sebe i “đorđa” noge su me počele sve više boljeti. Počeo sam se sporo vući kao puž.
Produžilo se to meni kao da idem na kraj svijeta.
Naišao sam na neku cestu. Prije nego što sam se popeo na nju, pogledao sam lijevo pa desno, kao kad dijete prelazi cestu pa sam se morao oprezno uvjeriti da nema vozila na njoj. Nisam točno znao gdje sam. Pretpostavljao sam da sam na cesti Vukovar - Ilok, ali nisam bio potpuno siguran.
Okrenuo sam se prema Iloku, uvjeren da je baš u tom smjeru.
Znao sam da ne smijem ostati na čistini. Ubrzo sam se popeo na uzvisinu pokraj ceste. Na tom mjestu bio je vinograd u njemu sam prerezao neke žice i napravio si položaj u slučaju da naiđe neprijateljsko vozilo kako bih imao kakav takav zaklon.
Odlučio sam zaustaviti prvo vozilo da me odveze u Ilok.
Više nisam imao snage i to mi je bio zadnji izbor.
Dok sam čekao borio sam se s komarcima, a i dobro su došli jer bih inače zaspao. Sunce je bilo visoko i bilo je jako vruće za to doba dana. Moglo je biti negdje popodne.
Kod mene u Bosni bio je običaj za nekoga koji pati ili ima problema u životu, teško živi ili nešto slično reći: Svatko ima svoj križ. A ako je netko imao još težu nedaću, onda su za njega govorili: Taj na leđima ima križ i kapelu. A po patnjama i stradanjima pojedinih pripadnika ZNG-a ja bih rekao da su ti na sebi nosili ne samo križ i kapelu već su vukli i katedralu.
Dok sam čekao vozilo, razmišljao sam što sada moji suborci rade i misle o meni u Ilači. Računao sam da će im Brko reći da sam otišao po pomoć.
Iz smjera Vukovara naišao je kamion “tamić”, bez cerade.
Mislim da je bio žute ili narančaste boje. Budući da nisam znao gdje sam i tko je u “tamiću”, prikrio sam se i pustio ih što bliže sebi. Dok se on približavao, odlučio sam ga zaustaviti po svaku cijenu. To što nije imao ceradu, olakšalo mi je odluku jer sam se usredotočio samo na putnike u kabini “tamića”.
Namjestio sam “đorđa”. Čekam i mislim u sebi: ako budu četnici, oderat ću po njima jer ih ne može biti puno u kamionu. Ako ih umlatim, dočepat ću se kamiona i njime dalje sam putovati.
Ubrzo se kamion približio na pedesetak metara i vidio sam da su u kamionu civili. Izletio sam na cestu ispred njih s uperenim “đorđem” i oni su “dragovoljno” stali.
Rekao sam im da me voze u Ilok, u dvorac. Kako nisam znao što se u posljednja dva dana dogodilo, popeo sam se na kamion, na ukrcajni dio, i rekao toj dvojici da se ni na kojoj barikadi ne zaustavljaju dok ne stignemo u dvorac u Iloku.
Stanu li negdje, prvo će oni stradati. Kako je po meni bilo krvi, mislim da sam bio dovoljno uvjerljiv.
Tijekom puta rekli su mi da sam ih zaustavio na pola puta Sotin - Opatovac.
Prošli smo kroz Šarengrad i sjećam se da sam našima mahnuo na punktu na ulazu u Ilok.
Uuuhh kako mi je bilo drago što sam ponovo vidio neke od suboraca. Ona dvojica su me dovezla do dvorca. Zahvalio sam im što su mi pomogli, ispričao im se ako sam ih prepao i bilo kako uvrijedio. Ne sjećam se što su mi rekli, samo znam da su veoma brzo otišli.
Ušao sam u dvorac i to izravno u sobu gdje je bilo zapovjedništvo.
Tražio sam Basića. Kad sam ušao u sobu, u njoj nije bilo Basića. Pitao sam gdje je. Odgovorili su mi da je otišao sa skupinom suboraca u pomoć našima u Ilači.
Nekako su čuli da nam je bilo gadno i otišli nam pomoći.
Nakon toga otišao sam u restoran. Sjeo sam u kutak koji je bio malo uvučen, na istočnoj strani restorana.
Radio je konobar Jozo Blatančić i zamolio sam ga da mi donese pivo. Popio sam ga u dahu. Potom sam otišao u toalet, umio se i osvježio. Kad sam se vratio u restoran, Jozo mi je donio jaku kavu i drugo pivo te me pokušao nešto pitati. Zamolio sam ga da me malo pusti na miru. Htio sam biti sam.
Jozo je primijetio da sam utučen i potresen, kako se kaže “sav u kurc…”, te me ostavo na miru. Sjećam se da je sve suborce spriječio da me išta pitaju i kazao im da me samo ostave na miru da se smirim.
Dok sam tako sjedio, pio kavu i pivo, mislio sam u sebi: Basić je otišao pomoći našima, a ja sam došao po njega.
Jesam li dobro postupio što sam otišao po pomoć? Hoće li me optužiti da sam pobjegao? Kako da se sada vratim u Ilaču? Ne sjećam se koliko sam dugo tako mislio u sebi i sjedio. Sjećam se da me Jozo tješio i smirivao.
Govorio mi je da se istuširam i odem odmoriti, da će ako Bog da, sve biti u redu. Kako su mi se slike odmotavale i brkale, mislim da sam tada doslovce “pukao”. Nikako nisam mogao složiti redoslijed događanja. Osjećao sam se kao da sam na brodu i plafon se okreće, zemlja, stol, stolice se ljuljaju. Izgubljen u vremenu i prostoru. Bio sam vrlo umoran od borbi i izvlačenja iz Ilače. Tijekom izvlačenja propješačio sam oko dvanaest kilometara preko kukuruzišta, oranica i ostalih polja, a najmanje po dobro ugaženum putu.
U čizmama sam osjetio da sam dobio žuljeve koji su već pukli i počeli me peći. No, nisam skidao čizme.
Ti me žuljevi nisu toliko okupirali kolika zabrinutost što je s našima u Ilači.
Ne sjećam se koliko sam dugo bio u takvum rastresenum stanju u restoranu.
U jednom trenutku čuo sam poznati glas: “Mamu ti jeb…, mi te tražili i mislili da si mrtav ili zarobljen, a ti ločeš u dvorcu!”
Ustao sam i vidio Vlatka. Zagrlili smo se. Bilo mi je jako drago što sam ga vidio živog. Kako smo imali malo vremena, rekao mi je da se odem istuširati i srediti te da ćemo se onda napričati.
Otišao sam se istuširati.
Kad sam se vratio, Vlatko mi je ispričao kako je drugi dan, 22. rujna 1991. godine, pred jutro, obavio proziv suboraca. Tada je podrobno ustanovio da su Močiljanin i Kornet poginuli, ali nitko nije znao gdje je završio Kiki. A Kikija su baš u to vrijeme prebacili u Nijemce na previjanje glave i čim su mu je previli, on se vratio u Ilaču. Za mene su mislili da sam najvjerojatnije negdje u kukuruzištu poginuo.
Znali su da se ne bih živ predao i moj ih je nestanak naveo da tako zaključe.
Tijekom jutra pronašli su mrtvoga Močiljanina u rovu lijevo od ceste. Na sebi je imao tenisice, trenirku i maskirnu majicu. Oko njega su pronašli tridesetak mrtvih neprijateljskih vojnika. Pričalo se da je uništio tenk T 55 na cesti koji je bio nekoliko metara od njega i da mu je u toj žestokoj bitci ponestalo metaka te da je krenuo iz rova po streljivo kod prvih neprijateljskih vojnika i tada su ga pogodili. Bio je sav izrešetan metcima i gelerima.
Tada je Vlatko rekao kako bi se zbog svega što je napravio i kako je prvi poginuo, osnovna škola u Ilači trebala zvati po njemu. U tom prvom pokušaju nisu pronašli Kornata. Njega su tek nakon drugog pokušaja pronašli pedesetak metara dalje, s desne strane ceste. On je pak bio pogođen samo jednim metkom, u glavu, i to najvjerojatnije snajperom. Pokraj njega nismo pronašli njegov “ultimaks”.
Dok je ta skupina tražila našu dvojicu, mještani su izradili lijesove u kojima su ih poslije pokopali u crkvenom dvorištu.
Nakon toga pokopali su i svojeg mještanina Balića, isto tako u crkvenom dvorištu.
Poginule neprijateljske vojnike koji su bili uz cestu i do kojih su mogli doći skupili su pokraj jarka. I njih su namjeravali pokopati.
Nakon toga izvukli su dva ispravna kamiona i njima izgurali s ceste uništena vozila koja su im smetala.
Tijekom jutra podijelili su oko četrdeset i pet pušaka mještanima koji su se htjeli boriti, a ostatak oružje i streljivo koje su prikupili po koloni pohranili su u podrum u kojem je bilo zapovjedništvo kriznog stožera. Nakon toga su tri ispravna topa namjestili na izlazu iz Ilače prema Tovarniku i otprilike namjestili cijevi prema neprijatelju.
 
Tijekom jutra zvali su u pomoć suborce u Ðeletovcima, ali nikoga nisu dobili na vezu. Zatim su zatražili da u slučaju napada neprijatelja branitelji Nijemaca opale tenkovima po Banovcima.
Odgovor je bio: kao, pa oni će nakon toga djelovati po njima.
Za to vrijeme neprijatelj je u nekoliko navrata topnički djelovao po Ilači.
Nešto prije podneva u naselje je pristigao zapovjednik naše taktičke skupine Basić sa dvadesetak suboraca. Kako cesta više nije bila sigurna, morali su se oni dovesti traktorima u naselje. Na ulazu u Ilaču neprijatelj s položaja u Banovcima otvorio je paljbu po njima. Zbog toga su morali dopuzati do naselja. I njih su rasporedili po cijelom naselju.
Čekali su završni napad neprijatelja.
Tijekom dana mještanin naselja Antun Balić snimio je fotografije.
 
12-Izgled-kuca-1
 
13-Izgled-kuca-2
 
14-Izgled-kuca-3
 
15-Izgled-kuca-4
 
Kako se udaljavao od naselja prema Tovarniku, podrobno je zabilježio fotoaparatom kako je izgledala šidska kolona nakon bitke.
 
16-Smjer-iz-kojeg-je-dosla-Sidska-kolona
 
17-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-1
 
18-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-2
 
19-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-3
 
20-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-4
 
21-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-5
 
22-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-6
 
23-Ostatak-prvog-neprijateljskog-motornog-vozila-7
 
Fotografirajući, došao je do pogođenog neprijateljskog tenka T 55 tridesetak metara desno od tenka poginuo je Robert Močiljanin.
 
24-Tenk-koji-je-pogodio-Mociljanin
 
Snimajući dalje, zabilježio je još nekoliko fotografija ostataka šidske kolone.
 
25-Ostatak-neprijateljskog-topa
 
26-Neprijateljski-vojni-kamion
 
27-Neprijateljski-civilni-kamion
 
Dvadeset i trećega rujna 1991. godine čekali su pojačanje, uređivali položaje za odbijanje neprijateljskog napada te čekali napad.
Tijekom tog dana s položaja u Svinjarevcima u pomoć su stigla dva mještana Ilače, Goran Balić - Duco i Stjepan Perić - Pipi.
 
Dvadeset i četvrtoga rujna 1991. godine, četvrti dan nakon neprijateljskog napada, iz naselja su se povukli gotovo svi mještani u Nijemce i naselje Bokšić. Otišli su čak i neki koji su iz podruma kriznog stožera uzeli pušku i odlučili braniti Ilaču.
Oko podneva javili su nam s prvih položaja na ulazu u naselje iz smjera Tovarnika kako se cestom prema njima kreće tenk. Budući da nisu imali “zolje” jednostavno su ga propustili da uđe u Ilaču. Tako je tenk bez problema prošao kroz naselje do Banovaca. Odjednom su im s nekoliko položaja prema Tovarniku javili kako neprijatelji izviruju iz kukuruzišta kao mravi. Nakon toga naši su otvorili paljbu po njima i netom poslije povukli se u središte naselja.
Potom su opet skupili suborce i vratili se na prve položaje. Pri tom vraćanju prvih položaja ranjen je Branislav Kolarić. Kad su vidjeli koje su to snage, ponovno su se povukli u središte naselja. Pri povlačenju uzeli su zatvarače iz topova i ponijeli ih sa sobom. Potom su dobili informaciju kako je neprijatelj već tenkovima ušao u naselje kod pruge.
Nakon toga donijeli su odluku da se naša skupina povuče prema naselju Tompojevci, dok su se mještani izvlačili prema Nijemcima.
Čim je ušao u Ilaču, neprijatelj je odmah započeo pljačkati kuće i imovinu. To se pljačkanje nastavilo i idućih mjeseci. Na slijedećoj su stranici slike svetišta Majke Božje Ilačke obnovljene prije početka rata 1991. godine i nakon rata, 1996. godine. Na slici se lijepo vidi kako nema željezne ograde na betoniranim stupovima oko svetišta i vanjske rasvjete. Iz svetišta su ukradeni zvonik, kipovi i ostale vrijedne stvari. Nešto slično dogodilo se i glavnoj crkvi u Ilači, Svetom Jakobu. I ona je znatno oštećena neposrednim djelovanjem tenkovima i minobacačkim minama. Iz crkve su ukradeni kipovi, slike, klupe i drugo. Ostao je samo dio oltara.
 
Svetište Majke Božje Ilačke prije rata
 
Svetište Majke Božje Ilačke za vrijeme okupacije
 
Izvlačili su se većinom hodajući kroz kukuruzišta kako ne bi bili otkriveni. Tijekom povlačenja nadlijetao ih je neprijateljski zrakoplov. Tom se prilikom Prelec namjerno nije htio skloniti u kukuruzište. Kad je to vidio Vlatko, rekao mu je da će ga, ako želi poginuti, on "koknuti" i u izvješću napisati da je poginuo za domovinu.
Nakon toga sklonio se u kukuruzište i zrakoplov ih je nadletio.
Čim su došli u Tompojevce, tražili su da ih netko prebaci u Ilok.
Mještani su ih izgrdili zašto su se povukli bez borbe iz Ilače.
A oni su im odgovorili pitanjem zašto nisu došli u pomoć.
Nakon toga ipak su im dali neki stari fordov kombi i krenuli su prema Iloku.
Nekoliko dana nakon toga i Tompojevci su pali u neprijateljske ruke, ali bez borbe.
 
Kao autor ove knjige prisiljen sam dodati neke činjenice koje nisam mogao spojiti s događajima koje je proživljavao glavni junak ove priče, a da čitatelju još zornije prikažem zbivanja koja su prethodila samoj operaciji uništavanja šidske kolone u naselju Ilača.
 
Sredinom rujna 1991. godine neprijatelj je na svim hrvatskim ratištima izveo snažne napade kako bi uspio prije zime prodrijeti što dublje u hrvatski teritorij i tako staviti hrvatske obrambene snage u nepovoljan položaj za obranu.
Budući da je u početku na istočnoslavonskom ratištu neprijatelj bio potpuno iznenađen odlučnošću hrvatskih branitelja da brane svaki dio teritorija Republike Hrvatske, bio je prisiljen na mali prostor dovesti velike snage kako bi blokirao i poslije uništio naše snage na tom prostoru, a nakon toga krenuo odlučnije napredovati i to novim smjerovima prema dubini Hrvatske.
Na istočnoslavonskom ratištu Vukovar je već bio u okruženju. Pred ostalim većim gradovima, Vinkovcima i Osijeku, neprijatelj je bio na samim ulazima u grad. Po gradovima i okolnim naseljima snažno je djelovao topništvom i time prisiljavao mještane da se iseljavaju iz tih naselja po cijeloj Hrvatskoj. Hrvatski su se branitelji do tada uspjeli naoružati i organizirati obranu oko tih gradova te su bili odlučni u zaustavljanju neprijatelja .Tih je činjenica neprijatelj bio potpuno svjestan i zato je time završio prvu fazu zauzimanja hrvatskog teritorija na tome prostoru i bio prisiljen težište napada preusmjeriti na neki drugi smjer.
Prema mojim procjenama, druga faza zauzimanja hrvatskog teritorija u istočnoj Slavoniji trebala je početi razmještavanjem šidske kolone oko vinkovačkog bojišta te u idućem razdoblju organiziranjem operacija prema Ðakovu, Našicama i Podravskoj Slatini te konvergentnim spajanjem s banjolučkim 5. korpusom oko Virovitice. Time bi praktično bila zauzeta cijela Slavonija.
Druga je moja procjena da se šidska kolona planirala razmjestiti početne položaje oko Ðakova i imala cilj napredovati smjerom Šid - Nova Gradiška te se konvergentno spojiti s banjolučkim 5. korpusom koji je već zauzeo Okučene i u toj fazi napredovao prema sjeveru i imao cilj ovladavanja prostorom oko Virovitice. Međutim, banjolučki 5. korpus mogao je veoma brzo promijeniti smjer glavnog djelovanja. Sam smjer napada bio bi preambiciozan, ako neprijatelj nije u toj napadačkoj operaciji planirao angažirati svoje snage koje je imao na samoj granici Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom.
 
30-Zemljovid---Ilaca---pad
 
Ako neprijatelj i nije planirao napadačku operaciju prema unutrašnjosti Republike Hrvatske i te snage angažirati na vukovarskom bojištu, u svakom je slučaju uništavanjem šidske kolone u naselju Ilača znatno pridonjelu da se agonija opkoljenih vukovarskih ratnika i građana produlji još koji mjesec. Paralelno s tim operacijama morali su zauzeti sva sela koja su bila opkoljene na vukovarskom bojištu, a nalazila su se u njihovoj pozadini u istočnoj Slavoniji.
Kroz ta naselja u istočnoj Slavoniji neprijateljske su snage do tada normalno prometovale prema svojim položajima oko Vukovara, Osijeka i Vinkovaca. Mještani tih naselja imali su zapovijed da ne diraju te kolone, već da zapovjedništvu u Vukovaru dostavljaju podatke o kakvoj se koloni radi.
Neprijatelj je znao da u tim naseljima gdje su nastanjeni Hrvati ima hrvatskih branitelja, ali da su to male snage koje se neće usuditi djelovati po tim kolonama. Mislili su da će se te hrvatske snage kad-tad predati. To su zaključili zbog toga što su znali da se hrvatske snage neće usuditi djelovati po njima tako dugo dok su naselja opkoljena i dok su u njima njihove obitelji i sva imovina koju su desetljećima stjecale.
Prije pada, Tovarnikom je tih dana prolazila kolona za kolonom prema istočnoslavonskom ratištu. Tako je 14. rujna 1991. godine kroz Tovarnik, Ilaču i ostala naselja prešlo više od trideset autobusa punih srpskih dragovoljaca i rezervista, kamiona, kombija, osobnih vozila i sve to uz pratnju tenkova i oklopnih transportera. Mještani Tovarnika u toj su koloni prepoznali neke svoje dojučerašnje “komšije” kako odlaze na ratište. Inače, u Tovarniku je bilo nastanjeno 670 hrvatskih građana srpske nacionalnosti od ukupno 3001 stanovnika naselja. Da bi ta kolona neometano prošla kroz Tovarnik, čak je došao zamjenik zapovjednika novosadskog 12. korpusa 1. armije Vojske Jugoslavije pukovnik Davor Košut i zamolio mještane na punktovima da se ne obaziru na neke rezerviste i dragovoljce jer će biti i pijanih koje će biti spremni pucati. Izgleda da im je bilo vrlo stalo da ta kolona prođe Tovarnik i dospije na svoje odredište na hrvatskim ratištima.
Nakon toga, 19. rujna 1991. godine iz Beograda prema Šidu i dalje prema istočnoslavonskom ratištu u Republici Hrvatskoj krenula je nova mješovita kolona.
Slijedeći dan 19. rujna 1991. godine mještani Tovarnika primijetili su kako se neprijateljski tenkovi razmještaju oko naselja u borbeni položaj. Shvatili su da je došao red i na njih. U osam i trideset sati neprijateljski tenkovi raspoređeni ispred naselja otvorili su paljbu po željezničkoj postaji, a nakon toga iz smjera Šida počeli su kombinirani tenkovskopješački napadi na naselje.
U Tovarniku je tada bilo tridesetak policajaca iz Slavonskog Broda i Varaždina. Mještani su se do tada samoorganizirali. Oko naselja su postavili desetak obrambenih položaja. Zbog toga što su bili slabo naoružani, na tim obrambenim položajima izmjenjivali su se na već ustaljen način. Svaka nova smjena mještana uzimala je oružje od smijenjene skupine pa tek onda preuzela položaje.
Njihov zapovjednik bio je Marijan Popović. Kad je počeo napad, u obrani se istaknuo mještanin Tovarnika koji je konopom privezao protutenkovske mine te navlačio ih na tenkovske gusjenice i pojedini vrhunski sportski strijelci.
Prvi je napad odbijen.
Nakon toga neprijatelj je iz Šida i s položaja iz okolice grada otvorio strahovitu topničku paljbu po naselju. Najprije je bila uništena pravoslavna, a zatim i katolička crkva.
Ostatak prvog dana više nije pješački napadao, već je snažno topnički djelovao po naselju. Iako je u naselju bilo oko dvije tisuće ljudi, srećom nitko nije poginuo.
Noć je donijela zatišje. U izvorima koje sam dobio od mještana, naveli su da su taj dan uništili tri tenka i jedan transporte, te zarobili dva napuštena tenka.
 
Dvadesetoga rujna 1991. godine u devet sati neprijatelj je počeo topnički djelovati po naselju. Međutim, nije pokušao izvesti pješačke napade. Tijekom dana naselje su nadletjela dva neprijateljska zrakoplova koji su uništili odašiljač Tovarnik.
Oko osamnaest sati prema naselju je krenulo četrdesettenkova uz pratnju pješaštva. Tim je snagama zapovijedao pukovnik Slobodan Kember. Pješaštvo se sastojalo od kažnjeničke postrojbe iz Valjeva sastavljene od kažnjenika iz srpskih zatvora osuđenih na dugogodišnju robiju, pričuvnih i ročnih postrojbi.
Tenkovi su u naselje nadirali sa svih strana, a kako su mještani bili slabo naoružani, pred večer su potrošili preostalih sedam “zolja”. Tenkovska se kolona probila kroz središte naselja i najprije zauzela glavnu ulicu, kojom se prometuje prema Vinkovcima. Kako nijedna postrojba iz slobodnog dijela Hrvatske nije pristigla u pomoć, bili su prisiljeni napustiti naselje. Tako su se mještani južnog dijela Tovarnika u manjim skupinama tijekom noći povlačili prema naselju Nijemcima, a oni iz sjevernog dijela naselja prema Lovasu i dalje prema Iloku. Izvuklo se oko dvije tisuće ljudi.
Međutim, dio ljudi ipak se nije uspio izvući i oni su ostali u naselju. Prije nego što je neprijatelj ušao u Tovarnik, branitelji su iz sela izvukli jedan od dva zarobljena tenkova i odvezli ga prema Lovasu, u šumu Jelaš.
Nakon tih zbivanja, 21. rujna 1991. godine u Ilaču dolaze “Tigrovi”.
Go to top
Template by JoomlaShine