Dvadesetoga rujna 1991. godine ujutro, kad sam se probudio, otišao sam na kavu. Dok sam sjedio, pridružili su mi se Basić i Bečir i naručili još jednu turu pića.
Razgovarali smo kako je stanje sve složenije i teže oko nas. Dok smo pričali, nismo ni primijetili kako vrijeme brzo prolazi. U jednom trenutku Basić nam je rekao da idemo zajedno na doručak, a nakon toga s mjesnom policijom u naselje Lovas. Doručkovali smo između devet i deset sati.
Potom smo se skupili ispred dvorca, nas dvadesetak. Na tu zadaću vodili su nas Basić i Vlatko.
Dvama kombijima i policijskom “Corsom” najprije smo krenuli prema policijskoj postaji u Iloku. Nedugo nakon što je Basić ušao u policijsku postaju, iz nje su izišla četiri policajca. I oni su krenuli za nama.
U autu nam je Basić rekao kako krizni stožer Lovasa želi predati oružje i naselje neprijatelju. Svrha je posjeta da se s kriznim stožerom razmotri mogućnost organiziranja obrane naselja. U to vrijeme mi iz garde nismo znali strukturu stanovništva toga ni jednog drugog naselja u tom dijelu Hrvatske. Naselje Lovas je imalo 1681 stanovnika, od toga su samo 133 mještana bila srpske nacionalnosti.
Nakon nekog vremena stigli smo u Lovas. Stali smo kod vatrogasnog doma i izišli iz vozila.
Zapovjednik kriznog stožera Lovasa bio je Josip Milas.
On i još nekolicina dočekali su nas ispred vatrogasnog doma.
Zapovjedništvo kriznog stožera bilo je nekih pet stotina metara dalje, u zgradi općine.
Tu su nas zapovjednici rasporedili. Neki su završili ispred doma, dok sam ja stajao u hodniku pokraj sobe u kojoj su razgovarali s predstavnicima kriznog stožera. Prije nego što su zatvorili vrata, vidio sam još neke ljude u civilnoj odjeći.
Stajao sam pred vratima i u nekim trenucima čuo kako je Bečir opsovao. Počeli su razgovarati povišenim tonom. No, nije dugo trajalo. Kad su izašli iz prostorije, primijetio sam da su naši zapovjednici bili jako ljuti.
Bez riječi krenuli smo prema našim automobilima.
Policija je još neko vrijeme ostala s vodstvom kriznog štožera Lovasa.
Za to vrijeme ispred vatrogasnog doma skupilo se dosta mještana Lovasa. Bilo je tu onih koji su podupirali i onih koji nisu podupirali rad kriznog stožera. Oni koji su podupirali rad kriznog stožera upućivali su nam najviše pogrdnih riječi.
Vikali su na nas što ćemo ondje, gdje god se mi pojavimo, nastane sranje, puca se tenkovima, topovima i minobacačima itd.
Sjeli smo u auto i krenuli u Ilok. Tijekom vožnje Bečir je nešto opsovao u stilu: “Je… im on mater, jesu li poludjeli, zar su ludi i gluhi?!. Kako ne čuju što se zbiva?”
Pitao sam ga što je bilo, a Basić mi je rekao: “Obećao im neki njihov kapetan da njihovo selo neće dirati.” Neki kapetan JNA koji je rodom iz Lovasa.
I doslovce su nas istjerali iz naselja uz prijetnju da nas ne trebaju i zamalo su nas krenuli razoružati. Izgleda da nisu htjeli sukob s JNA jer su imali njihovu “časnu riječ”.
U Ilok smo se vratili neobavljena posla.
Go to top
Template by JoomlaShine