Dvadeset i devetoga rujna 1991. godine ujutro sjedili smo na terasi dvorca, odmarali se, pili kavu i pričali. U daljini smo primijetili crni dim. Poslije smo doznali da je to dim s naftnog pola u Ðeletovcima.
Kako se nizala akcija za akcijom, sve smo više imali povjerenja jedni u druge, a pogotovo u naše zapovjednike.
Imali smo povjerenja u osoblje dvorca. A dok smo bili ovako na odmoru, često smo znali nagađati o sljedećim akcijama.
 
31-U-plamenu-naftno-polje-u-Deletovcima
 
Uvijek je netko nešto čuo i znao reći jedan drugome: “Ej, znaš, čuo sam to i to i nemoj nikome reći.”
Što se kod mene u Bosni govorilo: Znam samo ja i čaršija, majke mi. Tako je bilo i tu. I vojnici su od krvi i mesa i bude čovjeku lakše kad s nekim popriča, pa makar i o nedopuštenim temama. Tako je to valjda od pamtivijeka. Ono što se skriva, što je zabranjeno, to više budi znatiželju u čovjeka.
Sve te razgovore znali su čuti naši zapovjednici i reći: “Dajte, dečki, što trabunjate, od toga neće biti ništa.”
Međutim, netko je uvijek s nekim bio bliži nego drugi pa se gotovo uvijek znalo za akciju nešto prije nego što nam je to bilo priopćeno.
U tom trenutku šuškalo se kako ćemo ići u Vukovar. O smjerovima nismo znali, samo smo nagađali.
Sjedio sam, sam za jednim stolom kad su došli naš zapovjednik Basić i Bečir. Sjeli su zato što su drugi stolovi bili zauzeti. U početku smo pričali o svemu i svačemu. Dok smo razgovarali, u daljini, u smjeru Vukovara, čuli smo jake detonacije. Vukovarskim braniteljima bilo je sve teže. Preko motorole slušali smo što se zbiva u Vukovaru.
U jednom trenutku dotakli smo se i priče o budućim potezima, nas i naše skupine. Basić nam je rekao kako ćemo ići u naselje Sotin, i dodao da će s našom skupinom ići i policajci iz Iloka.
U Sotinu trebali pričekati Franju Kračka - Bradu koji će doći iz Vukovara kroz obruč. Trebali bismo napasti neprijateljske vojnike negdje u Vukovaru, na Vučedolu. U tu akciju vodili bi nas Brada i još neki iz samog Vukovara.
Brada je rodom iz Sotina i prije rata živio je u Sotinu, a u vrijeme rata bio je zapovjednik u Vukovaru.
U akciju će se ići kada Basić dobije još neke upute i podatke. Basić je rekao da je sastavio popis onih koji će ići u akciju. Ostali će ostati u Iloku i obavljati redovne zadaće osiguranja naselja. Basić mi je rekao da sam na tom popisu.
Još neko vrijeme bili smo na terasi, šalili se i uživali u tim trenucima odmora. Atmosfera je bila dobra. I u takvim trenucima odmora naši se zapovjednici nisu odvajali od nas.
Bili smo kao obitelj. Nisu se postavljali niti tražili da budu iznad nas. Vjerovali smo jedni u druge.
Probleme, traume i druge smetnje rješavali su na uljudan i topao način.
Na tom se terenu svašta događalo, i to prebrzo pa nije bilo vremena za razmišljanje. Neke sitne nepodopštine među nama nisu vrijedne spomena. Bili smo vojska stvarana u hodu i to na bojištu. Nije bilo vremena da najprije postanemo vojnici, pa tek onda borci. Kod nas je postupak bio obrnut.
Najprije smo postali borci, pa tek onda vojnici. Međutim, stvarnost je bila takva da su samo rijetki postali vojnici, i za to im je trebalo veoma dugo. Stvarali smo povijest vrijednu za Hrvate. Stvarali smo Hrvatsku.
Na terasu dolazi i Vlatko. Stane razgledati koga ima, osluškuje detonacije u daljini, nasmije se i krene prema našem stolu te doda: “Šta je, Bosančine, niste došli na odmor i izležavanje. Vi uživate i izležavate se, a oko nas ljudi se bore i ginu, pizd… vam materina, kakva ste to vojska?”
Sjedne za naš stol i onda onako tiho doda: “Skupa sa mnom.”
Kako je on isto tako rodom iz Bosne, često smo se znali šaliti na svoj račun. A kako su za stolom bili Basić, Bećir, Selim i ja, svi smo bili iz Bosne. Basićevi preci isto su porijeklom iz Bosne. Takve šale nikome nisu smetale. Bili smo od svih krajeva i nismo se dijelili. Bili smo svi kao jedan. To nas je držalo.
Nakon tog uvodnog predstavljanja Basić i Vlatko počeli su razgovarati o pojedinostima sljedeće akcije. Tako sam čuo da je zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb dao zapovijed da mi s jačom skupinom napadnemo neprijatelja iz smjera Sotina prema Vukovaru. Trebali smo ih napasti s leđa u području Vučedola.
Navodno su na tom dijelu vrlo slabi. Imaju oko šest tenkova i do dva voda pješaka. Kad bismo se spojili s našima u Vukovaru, trebali smo nadzirati komunikaciju Vukovar - Ilok.
Mislio sam u sebi: Je… ga, ako se mora, mora. Nismo se miješali u njihov razgovor.
Kad su se dogovorili, ustali su i njih su dvojica otišla prema policijskoj postaji u Iloku. Prije nego što su otišli, Basić nam je rekao da se odemo spremiti, da se dobro odmorimo i da se ne “rasijavamo” po naselju.
Neki su suborci otišli spremiti stvari za akciju, a nakon toga ponovno otišli na terasu. Ja sam uvijek, nakon svake akcije, najprije očistio “đorđa”, popunio i uredio borbenu naprtnjaču te pripremio potrebne stvari kako bih odmah bio spreman za polazak. Popunjavao bih se samo dodatnim streljivom i opremom kad bismo odlazili na posebne zadaće.
Bilo je neko nepisano pravilo da se, kad su nam zapovjednici izdali takve zapovijedi, u dvorcu više nije točilo pivo ni bilo koji alkohol.
Za svaki slučaj i ja sam otišao u bungalov urediti “đorđa”, zategnuti borbenu naprtnjaču kako ne bi zveckale stvari u njoj i fizički i psihički se odmoriti. Kad smo bili na popisu za odlazak na zadaću, znali smo da smo oslobođeni mjesne straže oko dvorca i naselja.
Na zadaću smo krenuli sutradan rano ujutro 30. rujna 1991. godine, oko dva sata poslije večere. Nas iz ZNG-a bilo je šezdesetak te isto toliko policajaca i ostalih mještana Iloka i ostalih naselja. Na tu zadaću vodila su nas sva tri zapovjednika Basić, Vlatko i Ilija. Pretpostavljao sam da je ta zadaća vrlo značajna kad su na nju odlazili svi zapovjednici.
Sjeo sam u jedan od kombija i krenuli smo na zadaću.
Kojim smo putem putovali, ne znam jer je bila vrlo gusta magla. Nije se vidjelo nekoliko metara ispred, zato su vozači morali veoma polako voziti.
Ne sjećam se ni gdje smo se spojili s policijom. Samo znam da je sve to funkcioniralo i nigdje nismo morali nikoga čekati niti je morao čekati nas.
Kad smo došli u naselje Sotin, Basić nas je počeo raspoređivati.
Mene i jednog starog “milicajca”, Slavka Sabljaka, postavio je na najistaknutiji položaj na izlazu iz naselja prema Vukovaru, u jarak pokraj ceste. Tu smo dobili prvu zadaću kontrolirati cestu prema Vukovaru. Poslije ćemo dobiti daljnje naredbe.
Slavka sam od prije poznavao sa straža na punktovima oko Iloka. Bio je visok i stariji od mene, šaljivac i dobričina.
Koliko sam primijetio, nije se bojao te zadaće. Bio je zadovoljan što jena njoj bio sa mnom. A meni je bio drag i pouzdao sam se u njega jer je poznavao teren. Kako je po prirodi bio veseo i šaljiv nije nam bilo dosadno dok smo čekali.
U jednom trenutku rekao sam da bismo trebali kakav takav zaklon, ne možemo se pouzdati samo u jarak i kolnik što od ceste vodi u obližnje dvorište zadnje kuće u naselju.
Na to mi je odgovorio: “E moj Zeba, džaba ti zaklon, ako nije tvoj dan, ako će te strefiti i ako si baksuz, džaba ti svi zakloni i jarci.” Nisam se s tim slagao, ali mu nisam proturječio i nismo ništa konkretno poduzimali.
Potom je otišao u to prvo dvorište i donio dva betonska bloka, kao cigle i rekao: “Jeb… ga, mislim da će ovo poslužiti.”
I poslužilo je, bar nismo sjedili na goloj zemlji. Kako se kaže: Nije se dupe ohladilo i nije guza povukla vlagu.
Pričali smo o svemu i svačemu. Vrijeme pokraj tog čovjeka doista mi je brzo prolazilo. Što bi se u to vrijeme reklo: “Jake snage MUP-a i ZNG-a” se slažu. Kako je vrijeme odmicalo, u meni nije bilo onog nemira pred buru. Nisam bio nemiran ni zabrinut.
 
Ujutro, kad se razdanjivalo, netko je došao do nas i rekao da se povlačimo u naselje Opatovac i tamo čekamo daljnje upute. Nismo znali zašto se povlačimo. Mislili smo kako se stvari odvijaju prema planu.
U Opatovac smo otišli Slavkovim policijskim “stojadinom” i vozili smo se polako.
Čim smo došli u Opatovac, ponovno su nas rasporedili uzduž naselja i rekli da čekamo nove naredbe. Mene su rasporedili u središte naselja. U Opatovcu je ostala moja skupina, dok su se većina suboraca vratila u Ilok.
Na tom položaju doznali smo kako naši zapovjednici nisu uspjeli stupiti s Bradom u kontakt. Naši su zapovjednici pretpostavljali da ima isključeno motorolu kada prolazi pokraj neprijateljskih položaja i čekali ga još neko vrijeme.
No, kako se razdanjivalo, a njega još nije bilo, niti su mogli stupiti u kontakt s njim, izvukli smo se u Opatovac.
Nešto poslije napustio me Slavko. Rekao mi je kako će malo posjetiti neke znance.
Rečeno nam je da “zenge” ne paradiraju po Opatovcu kako ne bismo navukli pozornost na sebe.
Tako sam ostatak noći ostao na tom položaju. Kad je svanulo 1. listopada 1991. godine i ništa se nije događalo, neki naši dečki ipak su otišli u neku lokalno birtiju i zbog Titove slike na zidu napravili “pizdariju” s gazdom lokala.
Kako se razdanjivalo, u jednom vrtu pronašao sam Slavka kako hrče kao medo. Probudio sam ga. Malo je bazdio na alkohol. Gdje ga tijekom noći pronašao, to samo on zna.
Odveo sam ga na naš položaj. Tijekom prijepodneva ništa se nije događalo u naselju. Naši zapovjednici još nisu dobili nikakve konkretne upute što ćemo dalje činiti.
U jednom trenutku iznad nas je preletio zrakoplov u niskom letu. Došao je iz smjera Nijemaca. Mi se nismo snašli, osim Konfljikta. On je bio u središtu naselja i jedini je uspio “rumunjkom” opaliti jedan rafal po njemu. Potom ga je Basić pozvao na razgovor i pitao zašto je djelovao po zrakoplovu kad nam je dao izričite naredbe da ne otkrivamo svoje položaje.
 
32-Zemljovid---Sotin
 
A on mu je kao iz topa odgovorio: “Jeb… te Bog, a kaj sam mogel, kad me spazil i zaletel se me.”
Kad smo čuli kako je Konfljikt brzo odgovorio i kojim naglaskom, počeli smo se glasno smijati. Basić nije ništa rekao na to, već se i on počeo smijati.
Nešto poslije, rano poslijepodne, vratili smo se u bazu u Ilok
Poslije sam doznao da su neprijateljske snage iz smjera naselja Negoslavci ušle 30. rujna 1991. godine u Sotin. U Sotinu su se neke babe srpske nacionalnosti popele na tenkove i likovale i mahale stijegom bivše države, a iza njih tenkovi su vukli vezane branitelje Sotina.
Međutim, dok sam pisao ovu knjigu i rekonstruirao događaje koji su se događali u to vrijeme, došao sam do informacije kako se neprijatelj razmjestio po naselju Sotin prije nego što smo mi došli.
Neprijatelj je imao informaciju da će u Sotin stići neka velika kolona “zenga”. I imali su zadaću uništiti ih. Kad su naše snage ušle u naselje i pripremale se za proboj prema Vukovaru, neprijatelj je znao za njihov dolazak, ali su odustali od zasjede jer kako je naših bilo malo, mislili su da je to prethodnica i da će poslije doći jake snage. Oni su tako čekali dok se mi nismo povukli.
U Negoslavcima su prije rata pretežno bili nastanjeni hrvatski građani srpske nacionalnosti, a u Sotinu su imali pomoć srpskog stanovništva, kako u davanju informacija prije pada, tako i nakon pada u odavanju svojih “komšija” Hrvata koji su davali lokalne straže oko naselja.
Nekoliko dana poslije Brada je bio ranjen u trbuh i tako ranjen ostao je u Opatovcu. U Opatovcu ili Mohovu bio je zarobljen s nekom medicinskom sestrom Željkom iz Šarengrada. Poslije sam čuo da su Bradi ubili sve njemačke ovčare. Čuo sam da je Brada bio odveden u zatvor u Beograd i tamo suđen s još nekom skupinom kao jedan od vođa pobune “bande ustaša” protiv Jugoslavije i vjerojatno “golorukog srpskog naroda u Hrvatskoj” u ovom kraju.
Kad su ga pustili iz zarobljeništva, rekao je da je dobro što nismo išli u napad jer je na tom dijelu bilo oko trideset i pet tenkova i šest stotina neprijateljskih vojnika. Pobili bi nas kao zečeve.
Go to top
Template by JoomlaShine