Odmah prve večeri, 25. rujna 1991. godine, o stanju na tom bojištu neposredno je izvještavala srpska televizija. Te je večeri pokazala kako vojna kolona duga oko trideset kilometara nepomično stoji na ulazu u Šid i čeka rasplet događanja kako bi bila razmještena na hrvatskim ratištima.
Čak su prikazali jednog neprijateljskog vojnika kako parkira borbeno oklopno vozilo u znak protesta pred Skupštinom SR Jugoslavije u Beogradu. To oklopno borbeno vozilo je upravo iz šidske kolone koja je bila zaustavljena u Ilači. On je bio pripadnik 2. mehanizirane brigade iz Valjeva mehaniziranog korpusa sa zapovjedništvom u Beogradu. Taj je korpus bio pod izravnim zapovijedanjem Generalštaba Vojske Jugoslavije. Tražio je objašnjenje gdje ih to njihova komanda šalje i zašto ih šalju u smrt.
 
Prikazali su i “ultimaks” bez kundaka našeg poginulog suborca s “Pionirca” Marijana Korneta. Uveličavali su kojim se mi to oružjem branimo, da smo nadljudi i slične stvari.
Govorili su da u Tovarniku i Ilači imaju oko tristo osamdeset poginulih i nestalih vojnika. Gubici su tako veliki, zbog toga jer su ustaše naoružani takvim oružjem i zato što ih je bilo veoma mnogo. Tvrdili su da je bilo puno plaćenika iz inozemstva, i da ih ne čudi što su imali toliko gubitaka.
Te izjave na televiziji potaknule su hrvatske građane srpske nacionalnosti u Banovcima da se drugi dan bitke u Ilači, poslijepodne 22. rujna 1991. godine, kolnim putem pokraj Ilače povuku u naselje Ivanci u Republici Hrvatskoj, na samoj granici, i Ilince u susjednoj državi SR Jugoslaviji.
Najvjerojatnije su se bojali naše reakcije. Dok sam gledao te scene na srpskoj televiziji, opet su mi se vraćali događaji koje sam proživio u Ilači. Mislio sam u sebi kako su nas dobro pohvalili. Puno više nego naši na televiziji i naši nadređeni. Mislim da oni u početku nisu ni znali što se dogodilo u Ilači, osim onoga što su čuli na srpskoj televiziji. A kako su oni bili nerealni u izvještavanju, naši su najvjerojatnije mislili da je to neka njihova “patka” i u prvi mah nisu reagirali. Poslije je već bilo kasno.
Kako smo se tih dana malo odmarali, većinom smo se skupljali na terasi i nakon naših i njihovih vijesti na televiziji znali smo komentirati protekle događaje.
Bili smo nekako utučeni. Nešto zbog žestine borbi i umora nakon toga, ali najviše zbog pogibije naših suboraca.
Žao nam je bilo i mještana Ilače i Tovarnika.
Oni ljudi koji su se borili s nama rame uz rame zaslužili su stvarno priznanje. U nekim segmentima borbe bili su ako i ne bolji, onda ravni nama. Znali su dobro teren, a tukli su se za svoje naselje, svoje domove, za svoju budućnost. Znali su da će ako neprijatelj uđe u naselje osveta biti strašna.
Neprijatelj će opljačkati sve što su naraštaji njihovih obitelji stjecali tijekom stoljeća. U nekoliko dana bit će im sve oduzeto. Znali su da se bore za dobru stvar i zato su se dobro borili.
Ljutili su se na muške mještane koji su ih napustili, ali i na neke naše suborce, i to opravdano. Sjećam se Brke, Nikole Salatovića - Niksona, Stjepana Perića, Branislava Kolarevića, Vlatka Svitlanovića, Marka Tibora te još nekih dečki koje u ovoj knjizi želim posebno istaknuti kao hrabre hrabre, odlučne bojovnike i domoljube za svoje naselje, svoj kraj, za Hrvatsku. To su bili ljudi koji su bili spremni poginuti samo da se obrani naselje i potjera agresora u Srbiju.
Svaki od nas koji smo tada pričali na svoj je način vidio i proživio borbe u Ilači. Nisu mogli svi biti na svim mjestima i u isto vrijeme. Stoga su svi na svoj način pričali i komentirali, kad bi bilo ovako ili onako, tada bi se to dogodilo itd.
Mislio sam da smo u Ilači napravili dobar posao, a za uspjeh naše skupine prije svega bih pohvalio Vlatka i Iliju.
Svi mi koji smo se tamo zatekli, odradili smo svoj dio zadaće, ali odluku i raspored napravili su oni.
Potom su dečki opet pričali kako su oko Roberta Močiljanina - Robija pronašli puno mrtvih četnika koje je on zaustavio u napredovanju prema Ilači. I da je poginuo najvjerojatnije zato što mu je ponestalo metaka, jer se izložio tražeći streljivo.
Marijan Kornet bio je jako dobar prijatelj Robiju pa mu je tijekom tih borbi otišao pomoći i sam u tom pokušaju bio pogođen. Poginuo je u nadi da će moći pomoći prijatelju. Na žalost, ni njemu ni sebi nije mogao pomoći. Možda je sam dragi Bog htio da budu i u nebu skupa i da nas motre i bodre.
Neka im je slava i laka hrvatska zemlja za koju su se junački borili i poginuli. Samo su velikani u povijesti tako umirali. A oni su naši hrvatski velikani.
Nakon što sam se otrgnuo od zaborava, odlučio sam, i u tome ću biti ustrajan dok sam živ, da za njih dvojicu junaka Domovinskog rata zna cijela Hrvatska. A Hrvatska ih mora staviti na poseban pijedestal u rang s najvećim hrvatskim vitezovima u hrvatskoj povijesti.
Svima koje sam naveo u knjizi, a pogotovo junacima Močiljaninom i Kornetom, njihovi se bližnji i rodbina mogu ponositi. Njih su dvojica, dajući svoje živote, spasili - mogu sigurno reći i ne pretjerujući - nekoliko tisuća hrvatskih života na istočnoslavonskom ratištu.
Slušao sam o junaštvu Marijana Lektorića - Lexa, Miroslava Gudelja - Migija, Kule Bečira i svih ostalih.
Pričali su kako je Lex pogodio tenk kad su četnici napadali. Da je Migi s ramena tromblonima pucao po tenkovima jer “zolja” i “osa” nismo imali. Da je Nikson iz Ilače zadnjom “zoljom” pogodio tenk T 84 prije napuštanja naselja.
Polako smo shvaćali koliko smo dobar posao napravili.
Da su naši stratezi takvo što planirali, ne bi se moglo bolje napraviti. Koliko god smo bili ponosni, mislim da smo isto tako bili i tužni zbog pogibije suboraca. Ali bez obzira na gubitke koje smo imali, neprijatelju smo nanijeli velike gubitke i znatno ga usporili u angažiranju svojih snaga u Hrvatskoj.
Tih večeri Vlatko je ispričao kako je odmah tražio pojačanje i da se ti topovi izvuku. Poruke je slao šifrirano:
“Imamo bikove i hranu, pošaljite nam seljake.”
Na to su naši vezisti u Vinkovcima mislili kako ih netko zeza i odgovorili: “Kakvi bikovi i hrana, kakvi seljaci, što pričate?”
Vjerojatno nitko nije znao što smo zaustavili u Ilači. Ili su mislili da je to neprijatelj sam inscenirao. Tko bi ga znao što su tada naši mislili.
Kako su nam naši zapovjednici dopuštali da si izvan nekih propisanih pravila organiziramo sami smjenu na punktovima, mi smo se dogovorili i u jednoj turi bili šest sati na straži.
Nakon toga bili smo slobodni dvanaest sati. Tako nismo morali svaka dva sata smjenjivati straže. Takav način držanja straže i odmaranja gardista veoma je dobro funkcionirao. Imali smo više slobodnog vremena u komadu.
Međutim, kako se u Ilok od neprijatelja sklanjalo sve više mještana iz okolnih naselja, morali smo pojačati straže oko naselja s lokalnom policijom.
Za punktove nije bilo gunđanja, premda su neki naši nešto prije tih borbi napustili ZNG. Bilo je to previše za njih. Otišli su u Zagreb dok se još moglo nekako probili do slobodnog teritorija. Neki su i nakon potpune blokade pokušali otići, ali kad su vidjeli da se ne mogu probiti, vratili su se u Ilok i ostali s nama.
Unatoč tim problemima, ipak smo našli vremena i pokušali se opuštati. Trebalo nam je samo malo da se veoma dobro zabavimo i opustimo.
Jedne noći nisam mogao zaspati. Ilok se nakon tih operacija našao u informativnoj blokadi, televizijski i radioodašiljači na području Slavonije uništeni su. Prekinut je dovod struje, kojom se Ilok opskrbljuje iz Bačke Palanke.
U gradu je navečer nastala tišina. U ušima sam i dalje čuo kako mi dolaze granate, a u glavi mi je sve zvonilo. Izgleda da mi je tišina smetala. Mozak je samo razmišljao što sam to ta dva dana proživio. Digao sam se i otišao natrag u dvorac.
Tamo su bili suborci s istim simptomima.
Oni su preko motorole slušali kako Jastreb izdaje zapovijed “Malom i velikom Bojleru”, “Bikovima”, “Džou” i itd. Čuli smo kako razgovaraju. Sada sam ih još više žalio, cijenio i suosjećao nego prije jer sam znao što rade i kako im je teško. Pitao sam se odmaraju li se ti ljudi uopće kad stalno čujem detonacije u Vukovaru, bilo dalje ili bliže. Svaka im čast što su se tako dugo i hrabro držali i prkosili neprijatelju.
Dugo u noći prepričavali smo događaje. Konobari i kuhari dobro su nas podvorili. Prihvatili su nas kao svoje.
Pilo se kad imaš i kada nemaš čime platiti. Papir je sve trpio.
“Piši!” Malo bismo zagunđali Jozi i on bi donio sljedeću rundu.
Imao sam osjećaj da smo u očima suboraca koji su ostali u Iloku i mještana bili nešto posebno. Mislim da je “đorđe” tada postao legenda.
Uhhh kako sam se te noći nalokao! Ne sjećam se kad sam otišao spavati. Probudio sam se onako pripit i mamurno umoran tek drugi dan pred noć, negdje za večeru.
Pred večer smo znali malo otići u naselje, u “Kis” ili u neke druge kafiće. Kad sam bio slobodan i odmoran što bih drugo radio? Spremio bih si stvari i očistio pušku da sam uvijek spreman za pokret. Ostatak vremena bio sam u naselju.
Znali smo se tako opiti u naselju da bi naši zapovjednici morali doći po nas. Izvikali bi se na nas i odvezli nas u bazu na spavanje. Pazili su na nas koliko se moglo paziti.
Sjećam se da sam se jednom toliko opio da su i mene odvezli u bazu. U bazi je Basić stao galamiti na mene.
Brije on i uvjerava me, a mene glava boli, pola ga čuje, a pola ne. Kad odjednom kaže: “Uzet ću ti oružje i skinuti te i poslati van.”
Mislio sam si tada, koliko sam mogao, kako smo u okruženju i da je situacija skroz zajeb… i odgovorio mu: “Skinut ćeš ti moj kur..., nisi me ti ni obukao” i otišao spavati.
Kad sam se naspavao, pozvao me k sebi i pitao me sjećam li se našeg razgovora.
Odgovorio sam mu da se ne sjećam. Nakon toga mi je to ispričao i nije me više kritizirao, samo se smijao.
Danas kad se sjetim toga, sramim se zbog problema koje sam im stvarao. Tada sam mislio kako nisam trebao ostati živ i cijelo vrijeme dok sam pio, tražio sam objašnjenja zašto sam ostao živ.
Naši su zapovjednici znali koje probleme imamo, zato nisu posezali za drastičnim kaznama jer su znali da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Veoma su dobro znali kako će ako se rat nastavi tim tempom, vrlo rijetki preživjeti. Preživjet će samo oni koji će imati puno sreće. Zbog toga smo ih vrlo poštovali te ispunjavali njihove borbene zapovijedi.
Jedne večeri, tijekom tih predaha, kad smo bili u dvorani dvorca, razgovarali smo što bi bilo da nas neprijatelj zarobi ili na bilo koji drugi način ako svijet ne prizna Hrvatsku i našu borbu za nju. Ako ne uspijemo, pa nam Srbi ponovno sude i kroje pravdu, kao prije.
Tom prilikom zamjenik zapovjednika Vlatko glumio je suca. Sjeo je za stol u restoranu i počeo prozivati.
- Vlatko Jeleč - zamjenik zapovjednika - vješanje.
- Luka Zeba - doživotna robija s prisilnim radom.
- Prelec - dobro je radio na vezi - oslobođen.
- Ciganj - 20 godina, zato što je bio mlad i zaveli su ga ustaše.
- Taj i taj - 20 godina prisilnog rada.
Svi smo se na to smijali. Sve bi nas prozvao i izrekao presudu. Nama je to bilo smiješno. Veselili smo se što nas je tako jedan od zapovjednika opuštao i dizao nam moral. Bila je to šala na naš račun, ali nam je veoma poučno davao do znanja što nam se u stvarnosti može dogoditi ako se ne izborimo za svoju državu.
Najveća fora nam je bila kad su neki dobili plaću. Na platnim listićima pročitali bi da smo u proteklom mjesecu odradili 162 radna sata. Kako moja plaća nije stigla nisam se mogao veseliti tome.
Samo su neki dobili plaću. Dio plaća navodno je uništen prilikom nošenja u Ilok. Oni koji su nosili plaću navodno su imali bliski susret treće vrste s neprijateljem i u tom je okršaju dio plaća spaljen.
Zbog toga smo imali sve manje i manje novca.
Josip Vešljigaj - Joža isto je tako ostao bez novca.
Međutim, on je kod sebe imao petnaest čekova. Pokušao ih je unovčiti u pošti i uspjelo mu je. Unovčio je sve čekove.
Čim ih je unovčio, podijelio je novac svima koji su se našli u tom trenutku oko njega.
Za taj novac znali smo u njegovo zdravlje popiti piće u kafićima u Iloku. Sljedeće godine na njegovu kućnu adresu u
Zagrebu nekako je iz Narodne banke “SR Jugoslavije” stigla pošta u kojoj je pisalo da je prekoračio dopušten minus i da treba podmiriti iznos koji je unovčio u Iloku.
Tijekom boravka u dvorcu naši su zapovjednici držali streljivo i druge vojne stvari te hranu u dobro čuvanom podrumu dvorca. U tom podrumu, kad smo unosili i iznosili robu, primijetili smo vrhunske butelje vina, i to po nekoliko desetaka godina starog, uglavnom arhivska vina.
Naš zapovjednik Vlatko znao je da smo to zamijetili i odmah shvatio da smo spremni učiniti sve samo da se dočepamo tog vina, pogotovo zato što nismo dobivali plaću i novca je bilo sve manje za kupovanje pića. Apiti se moralo.
Kad smo odlazili u akcije, ključ tog podruma držao je podrumar Frane Volf. Dok smo bili u dvorcu, da bi spriječio neovlašten ulaz u podrum i uzimanje vina, Vlatko je osobno uzeo ključ od Frana i držao ga kod sebe. Taj ključ nije bio mali. Bio je to starinski ključ velik petnaestak centimetara.
U početku smo tražili gdje ga ostavlja. Ubrzo smo primijetili da ga drži oko pasa ispod košulje. Kad je čuo da se raspitujemo gdje drži ključ, namjerno ga je izvjesio oko pasa izvan košulje kako bi ga svi mogli dobro vidjeti. Tako nas je pokušao odvratiti od podruma.
Pomislili smo da od tog ključa i ulaznih vrata neće biti ništa. Morali smo naći neku drugu mogućnost, a sve samo da se dokopamo arhivskog vina. Obišli smo podrum i na jednom mjestu iznad podruma pronašli otvor ventilacije. Taj je otvor bio vrlo malen, zapušten i prljav. No, nas to nije zabrinjavalo sve dok je postojala nada da se uvučemo u podrum.
Nekako smo se ipak uvukli kroz ventilacijski otvor, ali smo se uprljali. Nakon toga vadili smo iz podruma arhivsko vino, a nitko od zapovjednika to nije znao. To je trajalo tako dugo dok Vlatko kod jednog suborca na straži nije pronašao butelju, istu kao one u podrumu. Pitao ga je otkud mu ta butelja, a on se nije snašao i rekao da je iz podruma.
Na to se Vlatku primio za ključ oko pasa i rekao: “Kako iz podruma kad je ključ kod mene?”
Pretpostavljao je čije bi to maslo moglo biti i otišao potražiti Milasa i mene.
Kad nas je pronašao, izvadio je ključ i pitao kako dolazimo do vina u podrumu kad je ključ kod njega. Rekao je da se od njega ne rastavlja, nosi ga kao budala, u posljednje vrijeme čak i kad se ide u akcije. Već je od njega imao modricu na tijelu.
Tražio je da mu odamo našu tajnu, no nismo mu htjeli reći.
Potom je pokušao postaviti stražu pred vratima podruma, no od toga je veoma brzo odustao kad je shvatio da za to nema dovoljno gardista. S vremenom je shvatio kroz koji tunel dolazimo u podrum i nekako je uspio začepiti ventilacijski otvor.
Na kraju su neprijateljske snage, kad su ušle u Ilok, ispraznile cijeli podrum. Ne samo taj nego i sve druge podrume.
Go to top
Template by JoomlaShine