Šesnaestoga listopada 1991. godine, tijekom povratka, Milas mi je pričao kako su u naselju ostali još neki naši koji nisu htjeli ići u proboj ili ih nisu našli u kućama gdje su trebali biti. Zašto su ostali, nije mi znao reći. Rekao je da zapovjednici nisu inzistirali da svi obavezno moraju ići u proboj, već tko želi. Tada je svatko vodio brigu o svojoj sudbini. Zapovjednik naše preostale taktičke skupine Basić rekao im je kako im nudi mogućnost da se probiju kroz neprijateljske linije do slobodnog teritorija, ali ako netko misli da se može živ izvući na drukčiji način, pa čak i da se preda neprijateljskim snagama, davao im je slobodu da sami odluče o tome. Ali bitno je bilo da nakon toga treba ostati živ.
Ne znam kakve su drugi imali razloge za neodlazak u proboj, znam samo da sam se napio kada nije trebalo da se napijem. Izabrao sam veoma loš trenutak za opuštanje.
Nisam ni bio svjestan da me to opijanje umalo stajalo glave.
Poslije povratka, zaspao sam kao medo zimski san. Kad sam se probudio, već je bio dan. Žedan i mamuran otišao sam se umiti.
Nakon umivanja osjetim kao da mi nešto fali. Nema Selima, nema “šege” kad se budimo.
Napijem se vode i počnem razmišljati. Dolazim polako k sebi. Sad tek vidim da ovo nije šala.
Otišao sam u kuću gdje je bio Milas. Njega sam našao u kući. Skuhao nam je kavu i počeli smo pričati. Dok smo pili kavu bili smo svjesniji trenutne situacije. Pio sam i prije, ali nikad se u životi nisam tako brzo trijeznio kao tada.
Za nekoliko minuta bio sam potpuno svjestan i osjećao sam se kao da se prethodne noć nisam napio.
Milas mi je rekao kako će otići kod zapovjednika policije Mate Brletića i pitati da nam da policijska odijela. Bilo je govora kako su se on i JNA dogovorili kako će dopustiti neometan prolazak šezdeset i pet policajaca s kolonom civila do slobodnog teritorija Hrvatske.
Tako me Milas umirio. Imali smo nade. Međutim, postavljao sam si pitanje je li se u tim pregovorima išta razgovaralo o snagama ZNG-a u Iloku ili mi službeno tu nismo postojali. Ili se pretpostavljalo kako se garda izvukla iz okupiranog Iloka.
Nakon toga otišao sam u kuću u kojoj sam te noći prespavao i kako više nije bilo sigurno nositi prikrivno odijelo presvukao sam se u civilnu odjeću. Obukao sam traperice i navukao neku košulju. U kući sam ostavio “đorđa”, a oko pasa stavio pištolj. Potom sam se vratio do Milasa.
Otišli smo u grad potražiti ostale naše suborce koji nisu otišli u proboj. Kako smo išli prema središtu grada, tako smo susretali mještane i pitali ih jesu li vidjeli naše suborce. Znali smo da su u sanitetu smješteni ranjeni suborci Darko Dumitrović - Žile, Srećko i Ciganj. Ubrzo smo doznali da je u naselju ostao i Mijić.
Dok smo pretraživali po kućama u kojima su naši bili smješteni, Milas me tješio kako misli da će nas Mate ipak ugurati na popis policajaca. Dodao je da toliko policajaca nema u Iloku, čak ni policajaca koji su se iz okolnih naselja povukli u Ilok.
Dok smo hodali, mislio sam u sebi ako ne bude tako, možda ću sresti nekoga tko je imao istu ili sličnu noć kao ja pa je zainteresiran da se u manjoj skupini otisnemo u proboj.
Mučilo me to što smo već dugo na tom terenu, a kako naselje nije bilo veliko upoznali smo dosta mještana, i oni su do tada dobro upoznali nas. Zbog toga sam Milasu rekao kako je najvjerojatnije njegova solucija najbolja za nas. No ipak me mučilo da ne bude kao što se u mojem kraju kaže: Hajde za muhom, pa zviz u govna.
Psujem u sebi svoju ludu glavurdinu i mislim: Budalo jedna u što si se uvalio. Umjesto da bude ona bosanska: Kud svi Turci idu, ide i mali Mujo. A ja ni Mujo, ni koji Turčin, već neki falšani Bosanac.
Hodali smo prema pošti. U pošti su prije bili smješteni naši suborci, a sada je trebala biti policija.
Čim smo došli do pošte neki policajci su nas pitali znamo li da su naši otišli i zašto nismo otišli s njima. Nismo imali snage i njima objašnjavati u čemu je problem.
Najprije smo otišli na kat provjeriti ima li koga od naših.
U prostorijama nismo našli nikoga. Našli smo razbacane stvari, koju kutiju streljiva, nekoliko ručnih kumulativnih bombi i opreme koja bi im smetala prilikom proboja.
Spustili smo se u podrum u kojem je bila smještena policija. Zatekli smo policajce kako prikupljaju oružje od mještana. U toj skupini policajaca primijetio sam i zamjenika zapovjednika iločke policije Ivicu Groznicu. On je bio crn, visok i lijep mladić otprilike naših godina. Poznavali smo se s punktova kada je dolazio obilaziti svoje policajce i kada je dolazio u dvorac kod naših zapovjednika.
Primijetio nas je i prvi priupitao zar nismo otišli sa svojima i znamo li da su naši otišli.
Rekao sam mu što se meni dogodilo. Nisam ništa uvijao niti izmišljao. Pitao sam ga je li u vezi s kolonom i je li što čuo o njoj.
Odgovorio mi je da ništa nije čuo.
Potom sam pomislio: da je neprijatelj naišao na kolonu sigurno bi već javili na srpskoj televiziji. Oni to ne bi mogli prešutjeti, a da se ne pohvale. Ivici sam ispričao Milasovu varijantu.
On se na to samo nasmijao i nije ništa kazao što bi me bacilo u sumnju. Rekao je da to ipak Milas dogovori s Matom jer on ne odlučuje ni o čemu, ali će nam pomoći gdje može.
Potom smo razgovarali kako policajci prikupljaju oružje.
Mještani su se teška srca odvajali od svojih pušaka. Bilo je tu lijepih pištolja i pušaka. Skupili su oko dvjesto i pedeset pušaka i četiri minobacača.
Ivica me pitao trebam li oružje.
Odgovorio sam mu da mi ne treba. Imao sam “đorđa” i dva pištolja. Znao je Ivica da mi ništa ne treba, ali bio je dobričina i tu je ponudu tek tako izrekao. Više zbog toga što oružje njima neće trebati, a čuo je neke stvari o meni i možda je nagađao kako se ne želim predati te da ću, ako drugo ne uspije, sam krenuti u proboj i da će mi možda tada nešto od tog oružja trebati.
Nešto poslije prišao mi je policajac Želimir Kolak, s kojim sam bio u dobrim odnosima. Pričali smo o svemu.
Rekao mi je kako vjeruje da će nas Mate staviti na popis jer njih nema toliko. Podosta se policajaca prije nego što su okolna naselja počela padati u neprijateljske ruke, sklonilo u slobodan dio Hrvatske pa bi trebalo biti slobodnih mjesta.
No, kako još nisam dobio nikakvu potvrdnu vijest, počeo sam sve više sumnjati u tu soluciju.
Budući da je Kolak imao “zastavu 128”, pitao me treba li mi kakva pomoć i dodao da se na njega uvijek mogu osloniti.
Kako je bio rođak obitelji kod koje sam spavao, odvezao me do njih.
Cijelu obitelj pronašli smo doma u dnevnom boravku. Uz kavu pričali smo o svemu. Njima sam rekao zašto nisam otišao u proboj. No, nisam im trebao reći jer su to već znali.
U jednom trenutku pitao sam njihova najstarijeg sina Crnog želi li da nas dvojica krenemo sami u proboj.
Odgovorio mi je da i sam ne zna što je najbolje učiniti.
Inače je on bio zapovjednik skupine ljudi u Iloku i jedan od prvih hadezeovaca u naselju i nije bio policajac.
Lomio se bi li išao ili ne bi išao.
Nagovarao sam ga.
Na to se uključio njegov otac i rekao mi: “Sine, od sudbine se ne bježi, ako je volja Božja, tako će biti. Ako nisi otišao sa svojima, ostani s nama.” Dodao je kako ne vjeruje da će nas skinuti s kolone ili nešto slično.
Kako u naselju nisam našao nikoga zainteresiranog za proboj, a nisam put znao, ni tko drži okolna naselja, odustao sam od proboja.
Odlučio sam zakopati svoje stvari. Prije nego što sam otišao, još jednom sam rekao Crnom ako se predomisli, neka me potraži. Na kraju sam mu rekao da znam nešto o ratu i kretanju, a on put i to bi bilo dovoljno da se dočepamo slobodnog teritorija.
Spakirao sam svoje stvari i stavio ih u auto.
Potom sam otišao pronaći Milasa i čuti što je on dogovorio s Matom. Tijekom puta Kolak me cijelo vrijeme hrabrio da se ne brinem i da će sve biti u redu.
Ubrzo smo pronašli Milasa. S njim je bio naš suborac Mijić.
Milas mi je odmah kazao kako nema dobru vijest za mene. Rekao mi je kako je s Matom uspio dogovoriti da samo njima dvojici da policijske odore i stavi ih na svoj popis. Za ostale to nije uspio dogovoriti.
Noge su mi se oduzele kad sam to čuo. Nisam imao snage postaviti mu kakvo pitanje. Kao da mi se jezik ukočio, nisam mogao govoriti, premda sam u sebi postavljao bezbroj pitanja. Zašto nije želio dati ostalima policijsko odijelo kada i ovako nema dosta policajaca iz Iloka da ispune kvotu od šezdeset i pet policajaca.
Oni su i dalje pričali o nečemu, a ja kao da ih nisam čuo.
Kolak je primijetio da me je to dotuklo i povukao za rukav te odveo u podrum pošte. Tu je uzeo nekoliko komada raznog pohranjenog oružja kojeg su predali mještani. Zamotao ga u šatorsko krilo i odnio u auto. Rekao je da je šteta sve predati četnicima i da nešto treba i zakopati.
Nakon ovog shvatio sam da ću morati ići zajedno sa civilnom kolonom pa što bude da bude. Neću više nikoga moljakati.
Potom sam i ja sa Kolakom krenuo zakopati svoje oružje i opremu.
Uzeo sam šatorsko krilo i stavim ju u ulje. Nakon toga dobro sam očistio “đorđa”. Dok sam ga čistio i spremao za zakopavanje milovao sam ga kao da je živo biće. Milujem ga, ljubim mu cijev i ručku.
Odjednom mi krenu suze niz lice. Bilo je to previše za mene. Plakao sam kao malo dijete.
Ljubim mu cijev puške, ručku, poklopac zatvarača i pričam mu kao da me razumije: “E moj “đorđe”, dosta ti ja prođosmo toga skupa. Nisi nikad zakazao. Vjerujem da ih dosta oplakuje zbog naše suradnje, a sada ja tebe moram zakopaati. Zbogom, stari moj!”
Dok sam ga zamatao u šatorsko krilo, brisao sam si suze s lica. Stavio sam ga u plastičnu vreću od umjetnog gnojiva.
U tu vreću stavio sam samo njega. Nisam htio ništa drugo stavljati osim njega. U drugu plastičnu vreću stavio sam ostale stvari: bombe i streljivo.
Imao sam dva pištolja i njih nisam htio zakopati. Oni idu sa mnom.
Kad smo zakopali oružje i streljivo, otišli smo nešto pojesti. Jeo sam i žvakao, ali ne ide. Na silu sam gutao hranu od bijesa i muke. Dok sam jeo, osjetio sam kao da se u meni nešto prelomilo. Nisam više osjećao onu mučninu kao maloprije.
Odjednom sam vjerovao kako ću preživjeti “kolonu”.
Kolak mi je rekao da bacim sve isprave koje imam kod sebe. Kad bi mi našli neke na kontrolnom punktu, sigurno bi me izdvojili i tada bi bilo gotovo sa mnom.
Pomislio sam kako je to dobra ideja.
Na to sam Kolaku rekao da se od sada zovem Ante Perić i da sam iz Ilače s prebivalištem u Ulici maršala Tita bb, te kako mi je sve izgorjelo i da je ovo što je na meni sve što mi je ostalo.
Nakon toga sam se smirio kao da se ništa ne događa. Sam sam se sebi čudio otkud tako nagla promjena u meni. Kao da mi je neka nevidljiva sila govorila da se ne bojim i da ću uspjeti. Mislio sam i da me skinu i prepoznaju, ne mogu mi ništa. Ja sam sebe sam unaprijed osvetio. Da me i živa deru, ne mogu nadoknaditi sve, ono što sam im napravio. Ali opet sam vjerovao u sebe da ću se provući.
Nije čedo toliko pametan da ga ne zajeb….
I Kolak je primijetio tu naglu promjenu u meni i pitao me što se događa sa mnom.
Odgovorio sam mu da sam nekako uvjeren kako ću uspjeti.
Stigli smo popiti kavu i nismo žurili. U grad, do pošte spustili smo se tek poslijepodne. U naselju je bilo veoma živo. Svi su se spremali za pokret.
Sreo sam neke poznate mještane koji su mi ispričali da su moji naletjeli na neprijateljsku zasjedu kod pruge u Ilači i da ima i zarobljenih. Bile su to priče rekla-kazala. Nisam se osvrtao na njih. I dalje sam bio uvjeren da bi, ako bi naši naišli na zasjedu, srpska televizija to sigurno pokazala. Dok toga nema na televiziji, oni se sigurno i polako probijaju prema slobodnom dijelu Hrvatske.
Kolak je primijetio kako im ne vjerujem i rekao da će se raspitati o našima. Nakon toga je otišao.
Nisam više htio ostati u pošti. Gadila mi se. Izašao sam i vani čekao razvoj situacije.
Ubrzo se vratio Kolak s jednim policajcem koji nije imao pištolj. Rekli su im kako mogu imati samo pištolje koje je proizvela “Crvena zastava”. Odmah sam znao o čemu se radilo. Ispunjavali su kvotu od šezdeset i pet policajaca, a nije bilo dovoljno odgovarajućeg oružja, pa sam mu ponudio da uzme moj “tetejac”.
Bez razmišljanja ga je uzeo. Bio je sav sretan što je sada “kompletan”. Potom sam mu još rekao da mi ga mora vratiti kada dođemo do slobodnog dijela Hrvatske. Odgovorio je da nema problema.
Imao sam još jedan pištolj, “dugu devetku”, koji sam čuvao iza leđa. I za njega sam samo ja znao. Odlučio sam ga ponijeti sa sobom pa što bude. Mislio sam kad shvate tko sam, ionako će me ubiti, a ovako prije nego što se to dogodi past će njih nekoliko.
U naselju sam uočio europske promatrače u bijelim odorama s plavom vrpcom EU na rukavima. Ljudi su već počeli formirati kolonu automobila, traktora s prikolicom, kamiona, motora, hladnjača, kombija, malih poljoprivrednih traktora. Tko je što imao za prijevoz, na tome je krenuo. Ana vozilima mještani tko zna iz kojih sve naselja koja su već okupirana. Mislio sam u sebi: Na žalost ti ljudi iz okolnih okupiranih naselja barem, ako ništa drugo, već imaju praksu u spašavanju žive glave i bježanju od ovih barbara s istoka, pa već znaju kako se to radi.
Tom prilikom sreo sam suborce Peru Orlovca i Ivana Lukendu.
Pitali su me zašto nisam išao u proboj. I njima sam rekao kako sam se “ožderao”.
Na to su se samo nasmijali. A oni su odgovorili kako nisu ni znali za proboj jer su bili kod nekih cura. Inače su obojica bila rodom iz Banje Luke. Zbog toga su se družili.
Bili su mrtvi hladni. Smijali su se kao da su zakasnili na tramvaj ili autobus. Kao da im se ne radi o glavi.
Mislim u sebi: ponašaju se kao glavni lik u crtiću “Praskaton”. Ili su ludi ili stvarno imaju muda. A moguće i oboje. Uz njih sam se malo opustio. Kako je Pero pohađao školu za fratre, a njegov brat i jest fratar, govorio nam je isto što i Ivičin otac - da je sudbina u Božjim rukama.
Na to sam mu veoma brzo, nepromišljeno, odgovorio: “Kur… je ista sudbina u Munchenu i Vukovaru.”
Oni se i dalje samo smiju, a ja im objašnjavam da je lako kad o sudbini sam odlučuješ, ali je “jeb…” kada ti je drugi određuju. Dok sam im tako objašnjavao, oni su se i dalje smijali kao da ih ta situacija ne zabrinjava.
Ahh, rekao sam i vidjet ćemo: Novi dan, nova nafaka.
Pitao sam ih s kime idu u koloni.
Oni su se i na to nasmijali i odgovorili da idu s curama.
Pitao sam ih ima li mjesta za mene.
Odgovorili su da ne znaju ima li i za njih mjesta jer će to vidjeti tekkad prođu nadzorni punkt.
Odgovorio sam da ćemo se nekako snaći. Dogovorili smo se gdje da se nađemo kad se bude krenulo. Kad smo se razišli, već je bio mrak.
Kolak i ja potom smo otišli do kuće u kojoj sam spavao s namjerom da se pozdravim i zahvalim domaćinu na svemu.
Kad smo došli do njih, ljudi su se pakirali. Uzimali su najosnovnije: slike, isprave, robu, i nosili u traktorsku prikolicu i pokrivali je ceradom.
Crni je za svaki slučaj i posljednje noći postavio stražu oko naselja da ne uđu pijani četnici i naprave kakvo zlo.
Otac s nama priča i kuka, jadan. Žao mu je bilo ostaviti ono što je stjecao cijeli život. Ide se u progonstvo, sudbina neizvjesna.
Ali čovjek opet uzmogne snage i vjere te kaže: “Da glave sačuvamo, bit će svega”. Bojao se za sinove i za mladiće iz naselja koji su bili po stražama. Nije se bojao za sebe jer je on svoje proživio.
Bilo mu je žao imanja i bogatstva, ali se molio Bogu za živote svoje djece i mladiće iz naselja.
Kamen bi proplakao s kojeg je došao kad bi mogao čuti tu ljudsku sudbinu.
Nakon toga rekao sam mu što sam odlučio. Ne sjećam se što mi je odgovorio.
Potom smo se rastali suznih očiju. Bilo mi je vrlo teško.
Nisam mogao disati. Da sam mogao, vrisnuo bih od tuge i muke. Bilo mi je žao tih ljudi. A bili su i dobro ljudi i dobri Hrvati.
Te sam noći otišao u dvorac pozdraviti Janiku Segedija. Bio je to mještanin Iloka koji je imao mentalnih problema. Kako bi se to u narodu reklo - “malo udaren”. Ali zbog njegove vesele naravi garda ga je voljela. Na glavi je nosio poštarsku kapu na kojoj je bila prišivena “šahovnica”. Taj čovjek nije ni mrava u životu zgazio, a jadan se nije znao ni brinuti o sebi. Rekao sam mu da skine šahovnicu. Nije je htio skinuti. Poslije sam doznao kako su ga četnici zbog toga ubili. Neka mu je laka crna iločka zemlja.
 
40-Zastitni-znak-na-dvorcu
 
Poslije je Kolak otišao u zapovjedništvo da vidi što je dalje činiti i da se raspita za našu skupinu koja je otišla u proboj. Međutim, ništa nije doznao. Potom smo otišli kod njega doma. Kako sam bio veoma slabo odjeven, Kolak mi je dao neko svoje odijelo.
Dok se Kolak pakirao, ja sam se htio malo odmoriti. No, nije išlo. Pogledavao sam kroz prozor i gledao mjesto u daljini gdje sam zakopao “đorđa”. Dok je on tako spremao stvari, ai ja razmišljao, nismo ni primijetili kako vrijeme brzo leti. Instinkt u meni ništa nije govorio. Što bi mi Bosanci rekli: insekt miruje; ili nemam “insekt” opasnosti.
 
Sedamnaestoga listopada 1991. godine bio je lijep sunčan jesenski radni dan.
Čim se razdanilo, otišli smo u grad. Stali smo kod policijske postaje. Na tom smo se mjestu pozdravili i jedan drugome zaželjeli sreću te se razdvojili.
Veoma je dobro znao da je moj položaj bio težak, ali nije mi mogao pomoći. Potom je ušao u policijsku postaju po nove naredbe, a ja sam krenuo prema masi. Tražio sam pogledom ne bih li sreo neke poznate ljude kako bih im se priključio. Nisam primjetio nikoga poznatog.
Od stvari nisam ništa nosio. Imao sam nešto novca, koji sam ravnomjerno rasporedio po svim džepovima, i jedan pištolj. Kako se nismo uspjeli šišati tih mjesec i pol dana, izrasla mi je poprilična kosa. A i nekoliko se dana nisam brijao,pa sam izgledao poprilično neuredno i jadno.
Stavio sam ruke u džepove i kao klošar se upustio niz kolonu i neka me sudbina nosi.
Kolona prognanika u automobilima, traktorima s prikolicama, kamionima, skupila se kod mlina i protezala se kroza sve ulice grada do kraja Radićeve, Benešićeve i drugih ulica.
Bili su tu prognanici iz Tovarnika, Sotina, Opatovca, Lovasa, Bapske, Šarengrada, Mohova i drugih naselja.
Skupilo se oko osam tisuća prognanika. Onima koji nisu imali vlastiti, prijevoz su ponudili ostali koji su ga imali. Sa sobom su nosili osobnu garderobu i drage uspomene.
 
Formiranje kolone u Iloku
 
Većina kuća u Iloku ostala je prazna, a u nekima su ostale samo starije osobe. Ostale ulice polako su opustjele. Dok sam se kretao uz tu masu ljudi, sreo sam Dražena Čretnija.
Bio je sav u modricama i tužan. Pitao sam ga što mu se dogodilo i nada li se da ćemo proći.
Odgovorio mi je da ga je izudarao Bečir. Kad sam ga malo bolje pogledao, vidio sam da je doista dobro izudaran.
Sav je bio u podljevima i modricama. Dok sam promatrao njegove modrice, nešto je pričao koji je bio razlog, ali se ne sjećam što je naveo. Ne sjećam se ni što je rekao kao razlog neodlaska u proboj.
A za prolaz, rekao je da ne zna kako ćemo proći i da je njemu svejedno kako će proći. Psovao je policiju jer je isto tako znao za kvotu. Dok smo im trebali, bili smo dobri, a sada su nam okrenuli leđa. Isto tako rekao mi je da je maloprije sreo Milasa i Mijića u policijskim odijelima. Bio je razočaran.
 
Kolona u središtu Iloka
 
Potom sam ga tješio kako će sve biti u redu i da se ne predaje. Dok sam ga tješio, rekao sam mu da je dobro što ima modrice.
Nije mu bilo jasno.
Rekao sam mu: ako ga četnici budu pitali otkud mu modrice, neka kaže da su ga prebile ustaše. Neka nešto izmisli i sigurno će proći.
Nasmijao se i on. No nastavio je “brijati” po policiji.
 43-Cekanje-na-pregled
 
Na kraju kad se sve uzme u obzir, bio je u pravu što se ljutio na policiju. Iz naše skupine samo su ta dvojica dobila policijsko odijelo, i to zato što su rodom iz okolnih naselja, Šarengrada i Opatovca. Apostavlja se pitanje tko je još dobio policijsko odijelo.
Poslije sam sreo i policajca Antu Marušića. On je bio u onoj prepirci na punktu kad sam jednom njegovu policajcu naslonio pištolj na vrat. I njemu je bilo žao što nismo dobili policijsko odijelo. Primijetio sam da je i njemu teško, kao da se zbog toga stidi.
Rekao sam mu da se ne brine jer je tako kako je. Već ću se nekako snaći.
 
44-Kolona-prije-pregleda
 
Mislim da sam njemu dao telefonske brojeve od svojih, ako se meni što dogodi, da im javi. Dok sam pisao brojeve telefona, primijetio sam da je pustio suzu.
Potom mi je rekao kako će osobno gledati, hoću li proći kontrolu. Zahvalio sam mu i rekao da se ne brine jer se uopće ne bojim. Nakon toga smo se rastali.
Prijepodne srpska je kontrola počela pretraživati kolonu.
Kolona se polako počela pomicati prema mostu. Metar po metar. Da bi ljudi štedjeli benzin, znali su gurati aute.
Mještani razgovaraju što su ponijeli sa sobom, što četnici rade na nadzornoj točki.
Drugi, pogotovo stariji, plačući su govorili kako za sobom ostavljaju kuće. U kućama ostaje sve što se naraštajima stjecalo. Kuće su ostale otključane jer čemu ih zaključavati.
U dvorištima su ostali psi kao vjerni čuvari kuća. U poljima neobrani kukuruzi, vinogradi, stoka u stajama ili puštena na ulicu.
Oni koji su odlučili ostati, izlaze na ulicu i suznih očiju pozdravljaju svoje najmilije i susjede. Donose žestoko piće, vodu, kavu i pozdravljaju se.
Ne govore puno. Više govore suze u očima.
Pomislio sam da je sada normalno vrijeme, da nema rata sada bi djeca krenula u školu, a ljudi na polje. Brali bi kukuruz, grožđe u vinogradu ili sijali pšenicu. Koliko su mi mještani pričali, ove je godine sve rodilo: pšenica, kukuruz, vinogradi, voćnjaci. I sve to ostaje u poljima ili punim skladištima.
Htio sam ići među prvima. Pretpostavljao sam da će na samom početku snimati razne kamere i da će tada biti lakše proći. Prije nego što sam krenuo na liniju, otišao sam iza jedne kuće. Izvadio sam pištolj iza pojasa i ubacio jedan metak u cijev pištolja. U okviru je ostalo još devet metaka.
Ostalo sam streljivo pobacao. Potom sam ga opet zataknuo iza leđa. Ponovo sam pregledao sve džepove i pobacao sve za što sam smatrao da bi me moglo odati. Kad sam se sredio, ponovno sam stao u kolonu i krenuo prema kontroli.
Pogledom sam tražio Peru Orlovca i Ivana Lukendu.
Nisam ih vidio.
U koloni se pričala priča kako su već izdvojili neke, među njima Srećka i Cignja. Oni su bili ranjeni i njih su izdvojili.
Pričalo se i da su četnici ušli u Lovku (dio Iloka prema naselju Šarengrad), da izdvajaju sve koji kod sebe imaju i “noktaricu”, a kamoli one koji imaju bilo kakav nožić ili oružje. Bilo nam je prije toga rečeno da će vratiti cijelu kolonu na pomnu pretragu ako kod bilo koga nađu oružje.
Nisam se obazirao na to upozorenje. Odlučio sam ne predati se živ i to je tada za mene bilo gotovo. Ako bi prilikom pretrage vojni policajca JNA pronašli moj pištolj, odlučio sam otrgnuti se od njih i pokušati bježati. Oni bi vjerojatno pucali po meni i morali bi pucati sve dok me ne ubiju jer im se živ ne bh predao. A ako i ne pronađu pištolj i izdvoje me iz kolone, prvom prilikom pokušao bih pobjeći.
Uglavnom, živ im se ne bih predao.
Vrijeme je prolazilo veoma brzo i “ludo”.
Kad sam se našao na dijelu kolone u kojem sam mogao vidjeti mjesto gdje vojni policajci pregledavaju mještane, nije mi bilo baš svejedno.
Pognuo sam glavu i tako pogledavao oko sebe.
Srce je počelo kucati kao ludo, no nije me bilo strah. Znao sam, ako se uznemirim, bit ću im sumnjiv. Morao sam biti priseban.
Pokraj obilaznice, kod mosta, gdje je bila nadzorna točka, primijetio sam svježe iskopane rovove. Oko tih rovova i na okolnim brežuljcima vidio sam mnoštvo neprijateljskih vojnika s tenkovima koji su bili u borbenom položaju.
Dok sam se kretao prema nadzornoj točki, sustigao me Ante Marušić. Doveo je svoje rođake iz Šarengrada ili Bapske i rekao da idem s njima. Rekao mi je da kada dođem blizu nadzorne točke, uzmem u naručje jedno njegovo dijete.
 
On će uzeti drugo dijete, a žena će mu ponijeti vrećice koje su ponijeli sa sobom. Čovjek je bio mojih godina, srednje visine i imao je svjetliju kosu. Žena je bila nešto niža od njega i imala je ravnu smeđu kosu. Imali su dvoje djece.
Mlađem je moglo biti oko dvije do tri godine, a starijem godinu-dvije više.
Posebno su se pregledavali ljudi, a posebno vozila i stvari. Prvo su se pretraživala motorna vozila. Kad su ih pregledali, formirali su kolonu izvan Iloka.
Potom su se pregledavali civili. Svi koji su prošli nadzor, izlazili bi na cestu Bačka Palanka - Šid i na tom mjestu čekali ostale. Što je bilo više pregledanih mještana i vozila, kolona se pomicala prema Šidu. Pokraj ceste bili su parkirani vojni kamioni. Njihova je zadaća bila prevesti sve one koji nisu imali prijevoz.
Primijetio sam suborca Darka Dumitrovića - Žiku kako je izdvojen iz kolone i stoji pokraj nekoliko četnika. Imao je ruke na leđima i oborenu glavu. Njega su prepoznali.
Kako smo se približavali nadzornoj točki, sve više i više sam se okretao ne bih li ugledao nekoga od poznatih. U jednom trenutku primijetio sam Peru i Lukendu kako su prošli pretres i ulazili u drugu kamionsku prikolicu.
Odmah mi je bilo lakše. Pomislio sam kako ima nade.
Hvala Bogu da su barem oni uspjeli proći nadzorni punkt. Da bih podijelio tu radost, odmah sam svojim “rođacima” ispričao što sam vidio. Nasmiješili su se na to i dodali: “Ne brini se i ti ćeš proći.”
Rekao sam im i kako ću se, ako kojim slučajem prođem nadzorni punkt, pokušati dokopati njih i njihove traktorske prikolice i odmaknuti njima što dalje od vojnih kamiona i vojnika.
Kako smo se približavali nadzornoj točki, uzeo sam najmanje dijete u naručje. Čak ne znam ni imena djetetu, a mogla su mu biti dvije do tri godine. Ono dvoje me potapšalo po ramenu i reklo: “Sretno.”
Dijete se nije protivilo da ga nosim, već je bez problema “tepalo”. Izgleda da je već bilo umorno i željno da ga netko uzme u naručje.
Na ulazu u nadzornu točku bila su postavljena naša dva policajca koji su raspoređivali mještane u dva reda i govorili im kako da se pripreme za pregled.
U nadzornoj točki bili su vojnici i vojni policajci JNA.
Svi su bili nekako tamnoputi, kao Cigani. Nadzorna točka bila je ograđena improviziranim daskama. U nju se ulazilo kroz dva reda. U nadzornoj točki skroz do ograde, bilo je nekoliko vojnih policajaca koji su pregledavali jednog po jednog. Iza njih stajali su vojni policajci naoružani automatskim puškama uperenim prema nadzornoj točki.
Primijetio sam da u oba reda dvojica vojnih policajaca JNA detektorom za metal pregledavaju sve civile. Samo čudo me može spasiti, pomislio sam.
 
45-Nadzorna-tocka
 
Pokušao sam ih ne gledati jer ne bi bilo dobro da nam se oči “sretnu”. Pokušavao sam što više gledati dolje i nekako se ponizno približavati s djetetom u naručju do nadzorne točke.
Kako sam se približavao nadzornoj točki pregledavao sam kakav je teren oko nje i kojim bih se putem mogao izvući u slučaju da me otkriju. Imao sam u planu spustiti dijete na zemlju i punom snagom potrčati među kuće i dvorišta prema poljima, a najviše prema kukuruzištima.
U jednom trenutku iza nadzorne točke primijetio sam poznatu ženu. Žena me podsjećala na jednu radnicu, Branku Ubavić, koju sam susretao u dvorcu. Ona i vojni policajac JNA gledali su prema nadzornoj točki i nešto razgovarali.
Kako su mi svi bili sumnjivi, i tada sam mislio da ona odaje moje suborce iz dvorca. Da me ne otkrije, još više sam sagnuo glavu i dijete namjestio u naručju da me iz tog dijela ne može dobro vidjeti.
Mozak mi je radio tristo na sat. U glavi su mi se vrtjele razne misli. Odjednom sam se nešto sjetio što bi mi moglo spasiti život.
Nekoliko sam puta štipnuo dijete za guzicu. Nakon toga dijete je počelo ne plakati nego vrištati. Počelo je uzmicati od mene. Jako sam ga stisnuo kako mi ne bi skliznulo.
Za to vrijeme njegova je majka bila iza nas i primila svoje dijete za ručicu i tješila ga. Ona nije znala zašto dijete vrišti.
Mislila je da se preplašilo vojnika.
Odjednom su svi počeli gledati u nas. Na kraju prolaza na kojem su se pregledavali mještani bili su novinari i snimatelji.
Oni su ubrzo došli do ulaza u nadzornu točku i počeli nas snimati i slikati.
Dok smo tako stajali pred ulazom u nadzornu točku, snimatelji su snimali i slikali, a novinari se počeli raspitivati zašto dijete plače.
U jednom trenutku do mene je došao neki podoficir vojne policije.
Nisam znao što će učiniti. No, kako je dolazio sam, mislio sam da me još nisu otkrili, ali sam svejedno razmišljao gdje ću spustiti dijete i kojim ću smjerom početi trčati.
Uhvatio me za ruku i rekao da ga slijedim.
I dalje sam držao dijete koje se plakalo u naručju. U sebi sam govorio: Ne boj se, ne boj se.
Odveo me pokraj nadzorne točke prema izlazu iz nje i rekao: “Brže bre s tim detetom, brže.”
Izdvojili su nas sa staze na kojoj su pregledavali mještane.
Nije me pitao ni kako se zovem, ni djetetovo ime, ni iz kojeg sam naselja. Ništa me nije pitao, već je samo dodao: “Nosi, bre, dete, možda je žedno.”
Nisam od sreće mogao vjerovati da sam tako prošao nadzornu točku. Uhh kako sam bio sretan!
Otišao sam nekoliko metara dalje i stao pokraj jedne traktorske prikolice i čekao svoje “rođake”. Dijete je i dalje plakalo, ali malo manje.
Kako sam ja prošao, tako su oba roditelja bez problema prošla i došla do mene. Bili smo odmaknuti nekih trideset metara od nadzorne točke. Nismo ništa pričali, već smo polako hodali prema traktorskoj prikolici gdje su bila moja dva suborca. Oni su sve to promatrali tako da smo se vizualno mogli dobro sporazumjeti. Kad smo još malo odmaknuli od nadzorne točke, majka je uzela svoje dijete i ono je odmah prestalo plakati. Na brzinu sam im zahvalio što su mi spasili život. Prije nego što smo se rastali, pokušao sam poljubiti dijete, no kad je primijetilo da mu se približavam, vrisnulo je u plač. Nisam više pokušavao, već sam ga samo pomilovao i pozdravio ih.
Kako Antina rodbina nije imala prijevoz, morali su se popeti na neki vojni kamion, što sam ja morao izbjeći po svaku cijenu. Stoga sam odlučio potražiti pomoć svojih suboraca.
Otišao sam do njihove traktorske prikolice.
Kako sam ja njih pratio gdje su, tako su i oni cijelo vrijeme gledali nadzornu točku. Pratili su koga će izdvojiti, a koga neće. Znali su da sam i ja prošao.
Čim sam se približio, pogledom smo se dogovorili da ništa ne pričamo.
Odjednom me Pero ipak pozvao: “Zeba, skoči gore, dodat ću ti ruku.” Pero mi je pružio ruku i ne znajući da je meni i još nekima produljio život.
Inače je ta zadnja kamionska prikolica nekog kamiona (MAN ili FAP) imala dodatnu ogradu za prijevoz žita, pa su stranice bile vrlo visoke. I da bi se netko popeo, trebalo mu je pomoći.
Zatrčao sam se i skočio na prikolicu. Pero i Lukenda uhvatili su me za ruke i povukli u prikolicu. Kad sam uskočio u nju, prstom su mi pokazali “psssssstt” zbog djece.
Zatim su nas svu trojicu pokrili ceradom.
Čim su nas pokrili rekli su nam da ne izvirujemo jer su na nadzornoj točki dva mještana Iloka u pričuvnoj odori JNA koji pokazuju “zenge” i ljude koji su bili na straži.
Bili su to Ilija Plavac i Mira Gugleta. Već su ih nekoliko odvojili.
Nakon određenog vremena kolona je krenula. Djeca su se probudila i počela skakati po ceradi. U početku nisu znala da smo mi ispod cerade.
Dok smo putovali kroz neka naselja, djeca su pokazivala dva prsta ka znak slobode, a mještani su psovali ”Majku vam malu ustašku”! Netko je u prikolici upozorio djecu da ne izazivaju.
U početku smo putovali veoma sporo. Za to vrijeme nas smo trojica veoma rijetko izvirivali.
Nakon nekog vremena čujem kako netko kuca po prikolici i kaže: “Ðorđe, sretno.”
Bio je to Ante Marušić, koji me je došao pozdraviti. On je izdaleka pratio što se zbivalo. Kad smo se nekoliko godina poslije sreli, rekao mi je da je djetetu cijela guzica bila plava i dodao da to nije bitno, bitno je da je upalilo. Smijali smo se tome te kako mi je to palo na pamet. I tako mi je dijete od dvije-tri godine spasilo život.
 
46-Zadnji-pogled-prema-Iloku
 
Kako je kolona rasla, tako smo se počeli brže kretati. Dok smo se vozili, znali smo izvirivati iz cerade i promatrati okoliš. Već na samom izlazu iz Iloka primijetio sam utvrđene neprijateljske paljbene položaje. Vidio sam minobacačke bitnice bezbroj sanduka u kojima je bilo streljivo. Iza Principovca vidio sam više od deset tenkova kojima su cijevi bile okrenute prema gradu. A grad im je bio kao na dlanu.
Jeza me uhvatila kad sam pomislio što bi se sve dogodilo mještanima da nismo pristali na predaju i pružili otpor.
Iza ceste prema Šidu nalazili su se novi topnički paljbeni položaji s topovima kalibra 130 milimetara. Topovi su bili isti onakvi kao i u šidskoj koloni u Ilači. Pokraj tih topova bili su kamioni, do njih protuzrakoplovni topovi, koji su ih štitili od našeg zrakoplovstva kojeg nismo imali.
Dok sam tako gledao tu neprijateljsku silu u naoružanju, primijetio sam da su mještani Iloka s prikolice plakali i “bacili” posljednji pogled prema Iloku. Gledali su tako dugo i plakali dok im Ilok nije izašao iz vidokruga.
 
47-Kolona-u-Principovcu
 
48-Kolona-u-Principovcu
 
Kolona u Principovcu
 
Za to vrijeme nitko nije ništa pričao.
Bili smo tužni i žalosni.
Kad smo krenuli malo brže, već je bio pao mrak. Naša i njihova policija pratile su tijek kolone. Neki su naši policajci, kad bi nas prepoznali, mahnuli. U jednom kombiju koji je vozio policajac Vlado iz Tovarnika, primijetio sam i Antu Marušića.
Kad smo prolazili kroz SR Jugoslaviju, mještani u prikolici znali su kroz koja naselja prolazimo. U nekim mjestima mahali su nam uplakani ljudi i držali dva prsta u zraku, a većina je bila iza prozorskih zastora i suznih očiju pratila kolonu. U drugima smo pak čuli: “Majku vam ustašku, treba vas pobiti”, “Tuđmanove svinje”, “Ustaše” i mnoštvo psovki, ali obavezno uz tri prsta u zraku.
Nekoliko kilometara prije ulaska u grad Šid kolona je stala. Ubrzo se proširio glas kako je neprijatelj prepoznao nekog našeg policajca i sada ga je razoružao i žele ga zatvoriti. Na to su se usprotivili predstavnici Europske zajednice. I sada se čeka konačno rješenje.
Međutim, do nas je doprla i informacija kako vojnici JNA pregledavaju kolonu.
Među nama nastala je panika. Osjećao sam da ću od muke povratiti. Želudac mi se počeo okretati.
Opet je nastupila neizvjesnost. Neko vrijeme nismo pričali, već smo samo bespomoćno promatrali. Nakon određenog vremena skupili smo hrabrosti i počeli potiho razgovarati što da učinimo.
Dok smo čekali i pokušali donijeti najprikladniju odluku što ćemo učiniti ako nas otkriju, kolona je odjednom krenula.
U početku sporo, a potom se ubrzala.
Zaključili smo da se takvom brzinom kolona ne može pregledavati i da nas najvjerojatnije puštaju. Uhh, kako nam je tada laknulo!
Pred ulazom u Šid do nas je došla naredba kako moramo obavezno na prikolici spustiti ceradu. Brzo smo spustili ceradu i privezali je za stranice prikolice.
Već se spustila noć. Gradska je rasvjeta obasjavala ulice.
U tom gradu neki su nam bacali cigarete, kruh i vodu, sokove, mlijeko, a pedesetak metara dalje druga skupina dobacivala je bezbroj psovki. Kao da su ljudi poludjeli.
Tako se sporo vozeći, prolazili smo kroz neku ulicu u kojoj su na ogradama dvorišta visjele ovčje i kozje kože. Ta ulica nije imala nikakvih prepoznatljivih obilježja koja bi govorila da se tu nalazi neka tvornica ili obrt za obradu tih koža. Mislim da je to bila poruka bama koji smo bili u koloni da ćemo na sličan način uskoro završiti.
Odjednom smo stali. Cijela kolona je zastala.
Zašto smo stali, u početku nitko nije znao.
Opet se proširila informacija kako će nas sve pomno pregledati. Ovaj put pregledat će nas neki martićevci.
Opet smo se zabrinuli. Skupili smo se nas trojica, pogledavali se i potiho pitali jedan drugoga što ćemo učinili.
Nismo ništa poduzimali. Čini mi se kao da smo čekali da prvo neprijatelj nešto poduzme.
Na tom mjestu stajali smo jedan sat. Srećom, nitko nas nije pretražio. Nastavili smo laganom brzinom prema granici.
Bio je to samo još jedan psihološki pritisak na nas.
U gradu se moglo vidjeti kako ima puno vojske. Na jednom igralištu postrojavali su se neprijateljski vojnici. Bilo ih je mnogo kao mrava. Mislio sam da se na tom prostoru skupila cijela JNA.
Čim smo izašli iz grada, opet je do nas stigla naredba kako moramo dignuti ceradu s prikolice. Kako se već spustio mrak, bilo nam je sve hladnije i bilo bi nam toplije da je cerada na prikolici bila spuštena.
Ne znam koliko smo se tako vozili. Vozeći se i promatrajući nepoznat kraj, vrijeme mi je veoma brzo prolazilo.
Dok sam se vozio, mislio sam jesu li se naši uspjeli probiti. I dalje me mučilo to što nisam bio s njima. Neko sam vrijeme razmišljao.
No, da s Perom i Lukendom umireš, ne može ti biti dosadno. Oni bi i tada znali sve prebaciti na šalu i veselje. I najgore stvari u životu oni bi preokrenuli na šalu.
 
50-Zemljovid---Iloka---Proboj
 
Ušli smo u posljednje veće naselje u SR Jugoslaviji, u Adašovce. I tamo su nas mještani promatrali kao da smo kolona Cigane koja luta po svijetu i traži kakav takav-kutak u kojem bismo našli mir i život dostojan čovjeka.
Ne sjećam se koliko je bilo sati kada smo prošli njihovu granicu i u jednoj hrastovoj šumi došli do naših položaja.
Primijetili smo prikrivna odijela na vojnicima, ali radi sigurnosti nismo pozdravljali, sumnjali smo da to kakva zamka. Na tom mjestu vidjeli smo kako se vojni kamioni i  autobusi vraćaju prema Srbiji. U sebi sam govorio: “Polako, druškane, kad nisi do sada zaglavio, strpi se još malo.”
Kad smo bili sigurni da se nalazimo u Hrvatskoj, počeli smo se veseliti. Smijali smo se i grlili od radosti. Vrištali smo u prikolici. Žene, djeca, starci mislili su da smo poludjeli.
Možda i jesmo.
Dok im Ružica nije rekla da smo “zenge”.
Negdje u isti čas i ja sam pokazao svoj pištolj koji sam nosio ispod pasa.
Ne samo da su se civili iznenadili već me i Pero pitao jesam li lud i dodao jesam li znao što bi se dogodilo svima da su mi ga našli.”
Odgovorio sam mu kako sam znao da ga neće pronaći te kako sam iz pouzdanih izvora znao da nas trojicu neće dirati.
U jednom trenutku našeg slavlja jedna je žena kazala:
“Što se kurč… sad kad je opasnost prošla, do maloprije skrivali ste se pod suknjama, a sada plašite djecu.”
Potom su i žene počele nas zezati i šaliti se na naš račun:
“Blago Hrvatskoj kad ima takve junake. Ima da budemo kao San Marino velika država.” Više nismo mogli nadvladati žene. Uhvatile nas zezati.
U Županji su našu kolonu dočekali predstavnici Vlade Republike Hrvatske, i mislim da oni nisu shvaćali što se događa, te narod Županje i tog dijela Slavonije. Članovi Crvenog križa dočekali su nas s toplim čajem, mlijekom, sokovima, sendvičima, a djeci su podijelili i slatkiše. Mnogi su se raspitivali o svojima najbližima. Neki su pronalazili svoje, neki su tek tada doznali da njihovi nisu krenuli, a neki su se iznenadili kad su vidjeli svoje da su i oni došli. Prije toga javili su da će ostati, no kad su vidjeli da svi odlaze odlučili su i oni krenuti.
Već tada počeli su se pitati tko je odvažniji i onaj tko je ostao i traži tuđu nemilost ili onaj tko je napustio Ilok i traži tuđu milost.
Nismo se dugo zadržavali, krenuli smo dalje prema Slavonskom Brodu, Ðakovu i Zagrebu. Naša je skupina skrenula u Slavonski Brod.
 
51-Kolona-u-Dakovu
 
Te sam noći prespavao u Slavonskom Brodu kod nekog mesara.
Nakon toga hrvatska je vlast većinu prognanika smjestila u odmarališta: Mošćenićke Drage, Krka, Pule, Opatije i Lovrana, a drugi dio kod rodbine, prijatelja i dobrih ljudi u Zagrebu, Slavoniji i diljem Hrvatske. Mnogi su otišli i u inozemstvo. Cijela Hrvatska pružila je pomoć u hrani, odjeći, dala na raspolaganje stanove i vikendice.
Za to vrijeme u Ilok ulaze postrojbe JNA, a nešto poslije, pod njihovom zaštitom, i četničke skupine domaćih Srba i najekstremnijih skupina iz Srbije te Bosne i Hercegovine.
 
Ilok dan poslije
 
Sve su kuće pretražene i opljačkane. Prekopavaju se vrtovi i traži se zakopano oružje i imovina. Opljačkana imovina – od bijele tehnike, strojeva, alata, umjetnina, pokućstva, stoke, vina, do tvorničkih skladišta - razvozi se u razne krajeve pod okupacijom, u Srbiju te Bosnu i Hercegovinu. Mnoge kuće i crkve su minirane, pale ih i uništavaju. U Lovasu, Sotinu i Tovarniku razorene su crkve, a djelomično u Mohovu, Iloku i Opatovcu. Od Iloka do Sotina i Tovarnika zapaljeno je 286 kuća. Mještane koji su ostali odvode na saslušanja, neke i muče. Na rukavima su morali nositi bijele vrpce, a kuće im označavaju bijelim krpama. Uvedena je zabrana kretanja bez propusnica.
U svim okupiranim naseljima osniva se srpska vlast i milicija. U društvenim poduzećima i ustanovama postavljeni su novi rukovodioci ili su ostali stari koji su “podobni”.
Iste godine počinje naseljavanje Srba iz zapadne Slavonije, ali i iz BiH i Srbije, u prazne hrvatske kuće s područja zapadne Slavonije, ali i iz BiH i Srbije. Preostalo nesrpsko pučanstvo stalno protjeruju zbog dolaska novih srpskih kolonista. Ubrzo Ilok postaje najtraženije mjesto u Hrvatskoj za useljavanje Srba.
Unatoč nazočnosti UNPROFOR-a, okupirano područje Srbi temeljito etnički čiste od Hrvata i drugoga nesrpskog pučanstva. Tijekom okupacije protjerano je još oko 700 mještana, zbog stresa prijevremeno je pod okupacijom umrlo oko 100 mještana, a kroz srpske logore prošlo je isto tako oko 100 mještana.
Za Domovinskog rata na tom ratištu poginulo je 188 osoba, 49 osoba vode se kao nestale i oko 250 osoba je prošlo kroz srpske logore, mnoge s trajnim posljedicama za zdravlje i sa psihičkim traumama.
 
Drugo jutro, 18. listopada 1991. godine, platio sam prijevoz do Zagreba nekim hosovcima koji su krenuli po oružje i streljivo. Vozili smo se u nekom “tamiću” bez cerade. Bilo nas je svega trojica.
Isti dan javio sam se u “Pionirac”.
Nakon nekoliko dana i Basić je svoju skupinu koju je odveo u proboj uspješno doveo u “Pionirac”.
Slijedilo je nekoliko dana odmora pa i opet teren i to na zapadnoslavonsko ratište.
 
Ali neka prođe i sve to, i bi ona Božja:
 
Čuva Bog Zebu svog.
Go to top
Template by JoomlaShine