U tim posljednjim danima znali smo otići u grad kod jedne trgovine u kojoj je radila stanovita Ana Drinovac.
Ondje smo znali zateći Basića, Bečira, Iliju i još neke naše suborce.
Kako nismo dobivali dobre vijesti, nisam se na tom mjestu dugo zadržavao. A nekako mi je smetalo biti u masi.
Opet sam tražio neki svoj mir i samoću kako bih se na miru mogao povlačiti u sebe. U tom miru opet sam razmišljao o stanju u Iloku i opet bih se napio. Tako je to bilo tih posljednjih dana: malo straže, malo “flaše” i to je to.
Dani su prolazili kao godine.
Mještani i suborci govorili su da se stalno odlazi na pregovore sa neprijateljskim vojnicima u Šid i Bačku Palanku u SR Jugoslaviju. Sjećam se da su naši zapovjednici bili ljuti što je civilno i policijsko vodstvo odlazilo na pregovore bez znanja naših zapovjednika.
Dok su naši odugovlačili zbog naroda koji se povukao u Ilok iz okolnih okupiranih naselja, neprijateljska je strana tražila da se “šarene ustaše predaju i polože oružje”, a ostalima “garantiraju bezbenost”. Dok sam slušao takve riječi, odmah su me misli odvele prema Lovasu. I njima su tako “garantirali bezbednost” pa su na kraju mještane doslovce poklali kao životinje. Uhhh kako sam bio ljut, ali nemoćan tih dana. Bez budućnosti.
Napokon je došao Milas i rekao kako će se najvjerojatnije ići u proboj jer da se živi nećemo predati bez obzira na to koliko žrtava u tom probijanju imali. Pitao sam ga kada se ide. Odgovorio je da se za to još ne zna, ali da će nam javiti kada se bude krenulo.
Odmah mi je bilo lakše. Proboj je bio najbolje rješenje.
Koliko god da bude teško, u proboju sam vidio nadu da se izvučemo iz opkoljenog grada i ostanemo živi. Mislio sam u sebi da me četnici sigurno neće vidjeti kako prolazim pokraj njih podignutih ruku i spuštene glave. Nisam se bojao za svoj život u borbi vojnik na vojnika, a ni zarobljeništva. Međutim, taj njihov trijumf prilikom predaje naših vojnika sigurno im neću priuštiti. Radije ću se boriti do smrti, ali im se predati neću. Dok smo tako čekali dan kada ćemo ići u proboj, razgovarali smo što ćemo ponijeti sa sobom.
Sjećam se da smo Slavku Fučeku sugerirali da ostavi lovački snajper koji je od prvog dana nosio na tom terenu.
Govorili smo mu da ako ga neprijatelj uhvati, strijeljat će ga odmah samo zbog tog snajpera. No, on nam je na to odgovarao da ga neće odbaciti. Snajper ide s njim u proboj, pa kako bilo da bilo.
Nakon Milasova javljanja, prošao je jedan dan i ništa.
Prošao je i drugi dan i opet ništa. Odem do Milasa i pitam kada se ide u proboj, a on mi odgovara da ne zna.
Vratio sam se natrag u našu kuću gdje smo se smjestili. U kući nisam našao Selima. Mislio sam da je otišao u grad. Dok sam bio sam u kući i opet razmišljao o cjelokupnoj situaciji uzeo sam malo vina i polako pio. Malo-pomalo i napio sam se. Mislio sam da se te noći neće ništa događati pa sam malo potegnuo po piću. Koliko sam popio, ne sjećam se. Nakon nekog vremena vino me oborili i zaspao sam.
 
Petnaestoga listopada 1991. godine, u neko doba noći, mislim da nisam dugo spavao, budi me Selim i kaže da se spremim. Večeras idemo u proboj.
Jedva sam ustao, ali sam mu uspio nešto opsovati, i krenuo sam spremiti si stvari za proboj.
Dok sam si spremao stvari, Selim je primijetio da sam se napio i sada je on mene počeo psovati zašto sam se napio. I on i ja smo nešto gunđali, što točno, ne znam. Tako smo iz sebe izbacivali negativnu energiju.
Kad smo izašli iz kuće, shvatio sam da je to ozbiljno i da nije šala. Selim mi je rekao da se potiho spremimo i da, ako je moguće, za proboj znaju samo oni koji će ići u njega. Kako nisam znao kojim ćemo smjerom ići, pitao sam Selima gdje ćemo se spojiti s ostalima. Ni on nije znao, već smo morali čekati Milasa. Dok smo čekali, razgovarali smo kako treba dobro zategnuti stvari da nam ne bi šuškale prilikom prolaza pokraj neprijateljskih položaja. Kad je stigao
Milas, bez puno priče odmah smo krenuli prema zadnjem punktu prema Šarengradu kod Lovke.
Dok smo hodali, u glavi mi je sve pucalo. Nakon nekoliko koraka i zavoja, postao sam žedan. Kako nisam ponio vode, morao sam se strpjeti dok ne stignemo do tog punkta i tamo zatražiti on nekoga da mi da vode.
Tijekom hodanja nekoliko sam puta povraćao. U želucu sam počeo osjećati neku nervozu i mučninu, a u grlu gorak okus i kao da sam imao neku knedlu, koja me je sprečavala da normalno dišem.
Hodam i spavam i mislim kako mi se sve to priviđa i da danas ne idemo u proboj. Čujem Selima i Milasa kako viču da se požurim jer su nas neki sustigli i prošli. Nakon toga se požurim, sustignem ih i neko vrijeme pratim, a onda opet polako zaostajem. Spavam i hodam.
Ne znam koliko smo dugo tako hodali ta četiri kilometra, samo znam da sam do tog položaja došao umoran, mokar i jako žedan. Kako nisam ponio vode, dok smo čekali ostale, tražio sam od suboraca da mi daju vode. Potom su me neki počeli psovati i pitali su gdje sam se “nalizo”. Neću biti tih u koloni te će nas zbog toga otkriti.
Kako nemaju dovoljno vode za sebe jer su je ponijeli za dan-dva, nisu mi je dali.
Nakon toga otišao sam do punkta i tamo dobio vode od mještana i policajaca. Napio sam se vode. Prijala mi je.
Nakon nekoliko gutljaja najradije bih sjeo i po mogućnosti zalegao i malo se odmorio. Spavalo mi se.
Dok sam tako pio vodu kod punkta do mene je došao Milas i pitao što mislim o tome da se nas dvojica vratimo u Ilok i ne idemo u proboj. Meni kao da je takvo što trebalo i odgovorio sam mu da može.
Nešto poslije toga do mene je došao Selim, jer je čuo da Milas i ja ostajemo, i tražio da mu dam nož koji sam imao kao trofej iz Ilače. U početku mu ga nisam htio dati. Nekako mi je bilo teško rastati se od njega. Nagovarao me da mu ga posudim jer meni neće trebati, a njemu u proboju nikad se ne zna. Nakon nagovaranja ipak sam pristao i dao mu nož.
Potom su Basić i Ilija odveli kolonu u proboj, a Milas i ja vratili smo se u naselje.
Go to top
Template by JoomlaShine