Pročitavši knjigu "Deset godina poslije" i upoznavši autora te knjige pukovnika Ratka Dragovića - Kleka, odlučio sam se na njegov nagovor i poslije uz njegovu potporu opisati svoje događaje na jednom o mojih prvih terena tijekom Domovinskog rata.
Zašto iločki teren i zašto baš ja?
 
Čini mi se da je do sada slabo opisano djelovanje HV-a i MUP-a u istočnoj Slavoniji, osim u Vukovaru, i da se malo zna o akcijama naših snaga na širem području oko Vukovara.
Ono što sam pronašao i pročitao uglavnom je vrlo šturo i edovoljno se spominje djelovanje "Tigrova" na tom terenu.
Zato mislim da su, suborci zaslužili da ih se bar spomene!
Stoga knjiga nosi naslov "Nikad spominjani". A kako dosad nisam naišao na nešto autentično iz Domovinskog rata, uz Klekovu pomoć odlučio sam opisati što sam doživio i proživio, što sam čuo od suboraca i sudionika nekih zbivanja te što smo sve zajedno prolazili u doba stvaranja samostalne Hrvatske na bojnom polju.
Uz želju i pomoć velike većine Hrvata, te patnje i stradanja ljudi, uspjeli smo ostvariti ono čemu su težili naraštaji Hrvata. Ali naš je naraštaj uspio ostvariti hrvatski san. Ponosim se što sam sudjelovao u stvaranju toga te bio dio svih onih dragovoljaca koji su se drznuli stati na put onakvoj sili kakva je bila JNA, domaćim četnicima i "jugoljupcima". Iza nas će ostati ono što smo stvarali za naraštaje koji dolaze.
Ako netko misli da sam nešto izostavio ili nisam dobro ili dovoljno opisao, bilo bi mi drago da uzme papir i napiše svoje viđenje. Ova im knjiga može poslužiti kao poticaj za zapisivanje autentičnih događaja iz Domovinskog rata.
Nakon deset godina opisao sam ono čega se još sjećam i mislim da je vrijedno spomenuti sve te ljude, žene, djecu i suborce koji su prošli tešak i krvav pakao borbi, protjerivanja i progonstva iz svojih domova. Ako koga nisam spomenuo, ako sam nekoga ili neke događaje loše ili nedovoljno opisao, zamolio bih vas da se ne ljutite. Vremenska distanca, životni problemi i nedovoljna zainteresiranost naših vođa učinili su da do sada nisu opisani ti teški dani ponosa i slave.
Za nekoliko godina pitat će nas gdje smo bili. Stoga ako ništa drugo, neka naša djeca znaju kakvo je bilo to vrijeme, gdje je tko bio na terenu i koja mu je bila uloga. U tim najtežim trenucima bio sam tamo gdje sam mogao najviše dati u stvaranju Lijepe Naše. Bilo je situacija kad se možda moglo i više učiniti, ali u cjelini mislim da sam dao najviše što sam mogao. Ponosim se što sam bio s takvim suborcima, a ne sramim se ni svojih trenutaka slabosti iz tog dijela života.
Sada davati ocjene o tom razdoblju i tražiti samo negativne stvari, a ne spominjati dobra i važna dijela, to bih opisao kao licemjerje te zavist. Gdje su tada bili ti revizori i ocjenjivači. Ali neka! Uvijek je bilo i bit će nepravdi i licemjerja!
Život ide dalje, Hrvatska živi i živjet će.
Kako smo mi u ratu radili, ne žaleći i ne štedeći sebe, tako bi danas i uvijek trebali svi ljudi u Hrvatskoj činiti u miru za dobrobit i boljitak svih. Zanemarite huškače i ljude koji nas dijele na lijeve i desne. Za mene ti ljudi "hapaju" jedni lijevom drugi desnom rukom, a neki objema. I uvijek se jedni te isti zamjenjuju.
Zato okrenite se poslu i onom što će nas kao zajednicu odvesti u boljitak i blagostanje svih u Lijepoj Našoj. Da je ne samo zovemo Lijepa Naša nego da upravo takva i bude.
Go to top
Template by JoomlaShine