Tridesetoga travnja 1994. godine, nakon izvlačenja s novigradskog bojišta, brigada odlazi u svoju bazu na tom ratištu i ima zadaću biti u pričuvi kao manevarska snaga zapovjednika ZPa Split sa zonom odgovornosti lijevo: masiv Velebit i desno: kanjon Krke. Postrojbe su bile smještene od vikendnaselja Sabunike kod Nina do Vodica. Brojno stanje do tog dana naraslo je na 1719 ljudi, od toga je na terenu na zadarskom ratištu bilo 1345 pripadnika.
U naselju Poličnik preuzeli smo kuću u kojoj smo imali izdvojeno zapovjedno mjesto 7. gbr “Pume”.
Prvoga svibnja 1994. godine te sljedećih nekoliko tjedana intenzivno smo čistili, popravljali i održavali bojnu tehniku i drugu vojnu opremu. Počeli smo provoditi i vojnu obuku prema Tematskom planu vojne obuke.
Za to vrijeme pripadnici inženjerijske satnije nastavili su s pripadnicima UNPROFORa razminiravati putove na zadarskom ratištu.
 
Sedamnaestoga svibnja 1994. godine na temelju zapovijedi zapovjednika ZPa Split, a u svrhu redovita uvida u stanje postrojbi ZPa Split i tijeka njihovih priprema za ispunjenje bojnih zadaća, u postrojbama naše brigade nadzor i provjeru bojne spremnosti počeo je tim za nadzor ZPa Split na čelu s načelnikom stožera ZPa Split brigadirom Mirkom Šundovom. U timu su bili pukovnik Marko Rajčić za pitanje topništva, pukovnik Jakov Miletić za pitanje oklopništva, pukovnik Anđelković Vidošević za pitanje atomskobiološkokemijskog osiguranja, pukovnik Mato Rabotek za pitanje veze, satnik Branko Crnov za pitanje protuzračne obrane, Antun Juričinec za pitanje inženjerije, bojnik Joško Biočić za pitanje obavještajne službe, izvidničke satnije i elektronskog djelovanja, bojnik Ivan Zelić za pitanje informativnopsihološkog djelovanja, Ante Zečić za pitanje sigurnosnoinformativne službe, Stipe Džonilić za pitanje ustroja i personalnih poslova, bojnik Ljilja Botteri za pitanje pravnih poslova, pukovnik Boris Zdilar za pitanje zdravstvene struke, Joško Glavina za pitanje prometne struke, bojnik Mate Boban za pitanje opskrbne struke i Pero Munivrana za pitanje tehničke struke.
Nadzirali su sve postrojbe po svojem planu.
Korade je tih dana bio u Varaždinu.
 089-Postrojavanje-oklopne-bojne
 
090-Pregled-tehnike
 
Osamnaestoga svibnja 1994. godine u pet sati nastavljen je nadzor u vezi s prijašnjim pitanjima u našoj brigadi.
Nadzorni tim u zapovjedništvo je došao veoma rano i čelnik tima Šundov dao je uzbunu 1. 2. pb, OMBu, TRDu, POTRDu i izvidničkoj satniji. U vrijeme davanja uzbune neki članovi nadzornog tima već su bili u navedenim postrojbama i pratili uzbunjivanje postrojbe.
Nakon što su uzbunjene postrojbe izašle iz prostorija, spremile se za polazak i čekale daljnje upute, dana je nova zapovijed o prestanku uzbunjivanja i zahtjev da se sve postrojbe osim 1. bojne vrate redovnim dnevnim aktivnostima. Tijekom uzbune s čelnikom tima Šundovom otišli smo u bazu 1. bojne. Dolaskom u Vodice Šundov je dao novu zapovijed prema kojoj je samo zapovjedni kadar svih razina 1. bojne morao zauzeti očekujuće položaje u rajonu naselja Radovin kod novigradskog bojišta.
Ukrcali su se u kamione i krenuli u navedeni rajon. Nakon blizu sat vremena vožnje stigli smo u taj rajon, gdje se 1. bojna razmjestila izvan naselja i čekala daljnje upute.
Na tom mjestu Šundov je postavio nekoliko pitanja u svezi s postrojbom i mogućim uključivanjem bojne u napadačke operacije kao manevarske snage.
Poslijepodne smo se vratili u zapovjedništvo. Odmah poslije dolaska skupili smo se u našem zapovjedništvu, gdje je pomno raščlanjen nadzor. Šundov je iznio podrobnu raščlambu, u kojoj je posebno izdvojio nedostatke koje su zamijetili radi njihova uklanjanja. Isto tako naveo je i neke dobre primjere koje su uočili.
Jedna od najznačajnijih zadaća koje smo u vezi s tim nadzorom dobili jest ta da smo u sljedećih deset dana morali izmjestiti jednu satniju na taborište. Lokacija nije bila određena, već smo je idućih dana Korade i ja te zapovjednik 1. bojne odredili oko naselja Radovin, iza novigradske bojišnice.
U vojarni “Ivan V. Drašković”, u skladištu 3. bojne, došlo je do aktiviranja ručnog raketnog bacača tipa “zolja” pri čemu su ozlijeđena dva pripadnika topničkoraketne bitnice protuzračne obrane, Dalibor Horvat i Bruno Stanković. Prvi je teže, a je drugi lakše ozlijeđen.
Na večer na teren se vratio zapovjednik brigade.
 
Dvadeset i prvoga svibnja 1994. godine, po redovnom planu, u četiri sata dana je bojna uzbuna 1. i 2. bojni. Zadaća 1. bojne s 1. pješačkom satnijom i dijelom zapovjedne satnije bila je da zaposjedne taborište u rajonu naselja Radovin, dok je zadaća 2. bojne bila da zaposjedne područje u rajonu Dejanovića na južnoj strani Vranskog jezera. Bilo je malih problema zbog toga što im je to bilo prvo taborovanje u prirodi. Na tim taborištima ostali su cijelo ljeto.
Sukladno zapovijedi zapovjednika ZPa Split, tog je dana ispitana obučenost posade, tehnička ispravnost i obavljeno bojno gađanje protuoklopnim sustavima na BVPu M83, POLOu, POVRSu, 9M14P1 u taktičkoj vježbi na otoku Viru. Mi smo utrošili dvije “maljutke”.
 
Dvadeset i drugoga svibnja 1994. godine, prema zapovijedi zapovjednika ZPa Split, obavljeno je premještanje izdvojenog zapovjednog mjesta 7. gbr “Pume” u naselje Poličnik, u osnovnu školu.
 
Dvadeset i šestoga svibnja 1994. godine 1. i 2. bojnu posjetio je zamjenik zapovjednika ZPa Split brigadir Rahim Ademi. Obišao je 1. pb u Vodicama i 2. pb u taborištu u rajonu Dejanovića.
 
Tridesetoga svibnja 1994. godine obilježili smo Dan državnosti dodjelom spomenice Domovinskog rata 1990.92. nekim našim pripadnicima.
U posljednje vrijeme primijetio sam kako Korade neke zapovjednike tjera da toliko rade da je u tim postupcima znao prijeći normalne ljudske granice do pojma “maltretiranje”, dok je nekima gotovo sve opraštao. Neki su mogli stvarati probleme i ne raditi svoj posao pa nikome ništa.
Znao mi je reći da takvim ljudima samo treba svakodnevno odlaziti u nadzor i oni će raditi. Sjećam se da sam mu jednom na to rekao kako ja nisam policajac i da nije samo moj posao nadzirati te postrojbe. Imam puno pametnijeg posla. Na to mi je odgovorio pogrdnim riječima: “Uhh, bogati, misliš da je to moj dio posla.”
Veoma dobro je znao na koje sam zapovjednike mislio. A kako je s jednim bio veoma dobar jer su zajedno došli u policiju, nije mu bilo drago što sam načimao te teme.
Često sam mu znao reći kako ćemo mi stradati zbog njihova nerada, a u cjelini postrojba će izgubiti teško stečen “rejting”.
Tražio sam da takve ljude smijeni i razmjesti negdje u brigadi, a na njihova mjesta postavi već dokazane zapovjednike na nižim dužnostima. No, nije išlo.
Takvih promjena gotovo da nije bilo. I dalje su stradavali ljudi koji su otvoreno pričali o problemima, a prijavili su ih “dojavljivači” unutar brigade, pa čak oni i izvan nje.
 
Drugoga lipnja 1994. godine uništili smo veliku količinu neeksplodiranih projektila na području Vira.
Nekoliko dana prije Korade i ja razgovarali smo kako jedna Gordana stvara probleme u oklopnomehaniziranoj bojni i kako on to više ne može tolerirati te da će morati nešto poduzeti jer zapovjednik bojne ne poduzima ništa da bi taj problem riješio, je li zbog toga što ne zna riješiti problem ili ga ne želi riješiti, to nismo znali. Inače, ona je stvarala probleme od prvog dana kada je pristupila brigadi krajem siječnja 1993. godine.
Kako je tih dana Korade bio u Varaždinu, te me večeri nazvao i zapovjedio da odmah smijenim zapovjednika one postrojbe o kojem smo razgovarali prije nego što je on otišao u Varaždin i da Gordanu premjestim u topničkoraketni divizijun. Ustrojbeno mjesto za nju neka pronađe zapovjednik divizijuna. Unatoč tome što je veza bila veoma loša i njegov govor dosta nerazgovjetan, mislim da sam ga tada dobro sHV-atio o kojem se zapovjedniku radilo.
Nakon što smo završili razgovor, krenuo sam u Sabunike u zapovjedništvo oklopnomehanizirane bojne. Mislio sam da to nije dobar potez jer se zapovjednik oklopnomehanizirane bojne iskazao kao dobar zapovjednik i tenkist kojeg su njegovi suborci veoma cijenili. Smatrao sam da samo treba premjestiti Gordanu i stvar bi bila riješena za neko vrijeme. No što se tu može, zapovijed je zapovijed.
Dolaskom u zapovjedništvo, pozvao sam zapovjednika oklopnomehanizirane bojne na stranu i obavijestio ga da ga večeras zapovjednik brigade bez obrazloženja razrješuje dužnosti i da se Gordana premješta.
Nakon toga on je problijedio kao da ga je grom udario. Nije mogao vjerovati.
Potom sam okupio ostatak zapovjedništva i njih obavijestio o razrješenju dužnosti. Ni oni nisu mogli vjerovati. Nastalo je malo nezadovoljstvo i tražili su objašnjenje koje im nisam mogao dati. Rekao sam im da će im, ako treba, zapovjednik to dodatno objasniti.
Nakon toga vratio sam se u zapovjedništvo i pokušao preko mobitela dobiti Koradu, ali ga nisam uspio. Dobio sam ga tek sutradan prijepodne i obavijestio ga da sam ispunio njegovu zapovijed. Kada sam mu govorio da je smijenjen zapovjednik oklopnomehanizirane bojne i da se Gordana sprema za premještaj, odgovorio mi je da nisam trebao smijeniti njega, već zapovjednika topničkoraketnog divizijuna. Na neki način bilo mi je drago što je to rekao jer je zapovjednik topničkoraketnog divizijuna svojim neradom zaslužio da ga se i znatno prije smijeni. Međutim, s druge strane nije mi bilo drago zato što sam time napravio veliku glupost. U svakom slučaju, nakon toga odmah sam nazvao zapovjednika oklopnomehanizirane bojne i rekao mu da sam pogriješio i da je on i dalje zapovjednik te sam mu se duboko ispričao za sve neugodnosti koje sam mu prouzročio, ali sam naglasio da Gordana mora ići u topničkoraketni divizijun.
 
Sutradan, poslije dolaska na teren, Korade me odmah izgrdio kakvu sam to glupost učinio i odustao od smjene zapovjednika topničkoraketnog divizijuna. Moram iskreno reći da sam se tada upitao u kakvu se to ulogu u ovoj brigadi pretvaram. Počeo sam sumnjati u svoj rad, ali i rad Korade. Što mi on to u stvari priprema? Stoga sam sljedećih mjeseci veoma pažljivo radio svoj posao.
Nekoliko mjeseci poslije Korade je ipak smijenio zapovjednika topničkoraketnog divizijuna i preporučio ga kao izvrsnog topnika na vrlo visoko zapovjedno mjesto kod zapovjednika ZPa Bjelovar general bojnika Luke Džanka. I tako je on preuzeo topničku postrojbu u sklopu ZPa Bjelovar. Sljedeće godine, kada je počela vojnoredarstvena operacija “Bljesak”, on je kao zapovjednik topničke postrojbe poslao topničko oružje na jedne paljbene položaje, a ciljničke naprave na druge topničke položaje. Tako je na neki način operacija počela bez potpore topničke postrojbe ZPa Bjelovar. I nakon toga opet je bio smijenjen. Danas se više ne bavi topništvom.
Što se tiče Gordane, zbog nje smo nekoliko dana poslije dobili dopis iz vojnog kabineta Predsjednika RH u kojem je general bojnik Zvonimir Červenko tražio očitovanje zbog njezina premještaja. Tom prilikom bio sam u Zagrebu i odlazeći po navedeni dokument na Pantovčak, zbog neke nesreće u gradu i obustavljenog prometa dobio sam sunčanicu. Zbog toga me tu večer strašno boljela glava, bio sam sav malaksao, boljeli su me bubrezi i bilo mi je strašno hladno i nisam bio ni za što sposoban. Sljedeći dan sam se puno bolje osjećao.
 
Petnaestoga lipnja 1994. godine izvidnička je satnija bila na dvostranoj taktičkoj vježbi u sklopu ostalih izvidničkih postrojbi ZPa Split u području Nina. Među njima je bila i novoustrojena satnija taktičkih snajpera. Na toj vježbi bila je četiri dana.
 
Sedamnaestoga lipnja 1994. godine u svezi s osnivanjem počasne satnije za 15. memorijal “Mirko Kolarić” u Varaždin je upućeno osamdeset i tri djelatnika iz 1. pb te pedeset i jedan djelatnik iz 2. pb. Počasna satnija dočekala je u Varaždinskoj Zračnoj luci predsjednika RH dr. Franju Tuđmana, koji je prisustvovao memorijalu. Na memorijalu je bio i Korade.
 091-Svecani-postroj
 
Trećega srpnja 1994. godine održana je proslava godišnjice osnivanja 112. brigade HV-a u vojarni “Novi logor” u Zadru na koju smo bili pozvani.
 
Osmoga srpnja 1994. godine u rajonu Zečeva imali smo bojno gađanje haubicama 105 milimetara i SVLRom 122 milimetra.
 
092-Djelovanje-sa-haubicom
 
Na žalost, zbog nedostatka vojnog poligona na kojem bi se ispitalo navedeno oružje, bili smo prisiljeni, kao i drugi, da se na tako lijepom otoku dalmatinskog primorja izvodi gađanje iz topničkog oružja.
  093-Djelovanje-sa-SVLR
 
Devetoga srpnja 1994. godine iz Varaždina na teren prebačena je 3. bojna. Smjestila se u odmaralište “AutoDubrava” u Pirovcu i naselje Ivinj. Na teren je ukupno došao 101 pripadnik. Ondje su nastavili obuku sukladno Tematskom planu i programu. Selekcijsku obuku nastavili su djelatnici iz 3. bojne.
 
Trinaestoga srpnja 1994. godine službujući časnik ZPa Split najavio je da će nas posjetiti načelnik GS OS RH. On je došao u obilazak ZPa Split i namjeravao je posjetiti našu brigadu. Nakon te vijesti obavijestili smo zapovjednike podređenih bojni o dolasku načelnika i otišli ga čekati u dvorište ispred zapovjedništva brigade. Očekivali smo da će načelnik doći ulicom kojom mi stalno putujemo do odmarališta.
Tom ulicom moglo se doći do velikog dvorišta u odmaralištu u kojem smo imali parkirana motorna vozila. Nije nam palo na pamet da bi načelnik mogao doći s prednje strane odmarališta. S te se strane u odmaralište moglo prići samo pješke jer nije postojao put za motorna vozila.
Korade je planirao kada stigne načelnik, predati mu prijavak i stoga smo ga čekali ispred ulaza u zgradu iz smjera dvorišta gdje smo imali parkirana motorna vozila.
Kako smo ga čekali ispred ulaza u zgradu, u jednom trenutku iza leđa začuli smo njegov glas: “Mogao sam vas zarobiti.”
 
094-Pozdravljanje-s-generalom-Bobetkom
 
Načelnika GS OS RH je časnik zapovjedništva ZPa Split bojnik Željko Dilber, koji je bio u pratnji, upravo doveo s prednje strane zgrade s koje se motornim vozilom nije moglo ući u odmaralište. Kad su vidjeli da s te strane ne mogu motornim vozilom ući u odmaralište, načelnik GS OS RH izašao je iz auta i pješice krenuo u zapovjedništvo. Da su na dobrom putu, znali su po stražaru kojeg smo imali na tom dijelu odmarališta. Budući da smo stražu obavijestili da dolazi načelnik i dali im povišen stupanj borbene spremnosti, stražar ih je bez zaustavljanja pustio u dvorište. Nakon toga načelnik je prošao kroz restoran i došao do ulaza, gdje nas je iznenadio.
Nakon toga sjeli smo u operativnu dvoranu, gdje mu je Korade referirao trenutne aktivnosti u brigadi.
Nakon toga tražio je da obiđemo 1. bojnu u Vodicama i zahtijevao da idemo našim vozilom. Išli smo mojim vozilom koje sam tek nedavno dobio na korištenje. Na prednje sjedalo sjeo je načelnik, a Korade se nekako ugurao na stražnje sjedalo.
 
095-Odlazak-u-1-bojnu-u-Vodicama
 
Načelnik GS OS RH iskoristio je priliku i naglasio nam da neprijatelj ne planira potpisati nikakve dokumente o mirnom rješenju pitanja okupiranog dijela RH i tražio da vojsku pripremimo za konačne operacije i naglasio nam da ćemo najvjerojatnije dobiti smjer napada preko Miljevačkog platoa prema Kninu. Stoga ćemo idućih mjeseci raditi na pripremanju postrojbe za napadačke operacije. Posebno je naglasio da o tome ne smijemo nikome ništa govoriti jer je to državna tajna.
Kako je naselje Tribunj odmah pokraj Vodica, veoma brzo stigli smo u bazu 1. bojne. Pripadnici 1. bojne upravo su u to vrijeme provodili u sklopu baze taktičku obuku gardista u obrani i u napadu.
 
096-Obilazak-1-bojne
 
Načelnika je taj dio obuke zanimao pa smo neko vrijeme promatrali kako se izvodi obuka. Nakon toga, po svom običaju, razgovarao je s nekim zapovjednicima i time završio nadzor 1. bojne.
Nakon 1. bojne načelnik GS OS RH izrazio je želju da obiđe i taborište 2. bojne u rajonu Dejanovića, pokraj Vranskog jezera. Kako je imao namjeru odmah nakon obilaska tog taborišta krenuti prema Zadru, za nama je krenuo i njegov vozač s časnikom iz ZPa Split koji ga je doveo do našeg zapovjedništva.
Budući da smo sva terenska vozila, a imali smo ih veoma malo, dali u borbene postrojbe, u zapovjedništvu brigade nismo imali nijedno terensko vozilo. Kad bismo trebali terensko vozilo, morali smo ga potražiti u nekoj od bojni. I tako smo ovaj put nazvali zapovjedništvo 2. bojne kako bi nam poslali terensko vozilo za obilazak njihove bojne. Zbog toga smo kratko vrijeme morali čekati terensko motorno vozilo da stigne pokraj ceste, na pola puta između Pirovca i Kašića. Zbog tog čekanja Korade je bio veoma nervozan. Tada mi je zapovjedio da vidim koje bismo terensko vozilo mogli uzeti iz borbene postrojbe kako bismo ga uvijek imali u pripravnosti u zapovjedništvu za ovakve prilike.
 
097-Cekanje-terenskog-vozila
 
Čim je vozilo stiglo, krenuli smo šljunčanim putem put taborišta.
Nakon desetak minuta vožnje stigli smo u taborište koje je postavila druga bojna. Taborište je bilo na livadi. Oko livade bila je niska makija. Sa sjeverne i južne strane protezala su se brda. S istočne strane stigli smo kroz polja, a sa zapadne se strane protezalo Vransko jezero. Inače do tog taborišta moglo se doći putem koji od magistralne ceste Zadar - Šibenik prolazi pokraj prokopanog kanala koji spaja Vransko jezero s Jadranskim morem i putem koji od naselja Banjevci vodi prema Vranskom jezeru.
Sva tri prilaza bila su šljunčani putovi, a najprohodniji je bio upravo put kojim smo mi došli.
 
098-Obilazak-taborista
 
099-Razgovor-sa-pripadnicima-2-bojne
 
U tom taborištu uvijek je boravila samo jedna satnija koja je svakih tjedan dana dobivala smjenu. U taborištu satnije nastavila se provoditi taktička obuka u stvarnim dnevnim i noćnim uvjetima. Poslije povratka u bazu u Pirovcu i dalje bi nastavili provoditi obuku i imali bi znatno bolje uvjete.
I tu je načelnik pomno razgledao taborište i promatrao kako se odvija taktička obuka s istim temama kao i u 1. bojni, ali na obližnjim brdima. Primijetio je i rekao kako se na tom mjestu moramo dobro čuvati, zato što je to idealno mjesto za diverziju.
Nakon toga napustili smo taborište i vratili se istim putem kojim smo došli do asfaltiranog puta. Time je načelnik GS OS RH završio obilazak 7. gbr “Pume” te sa svojom pratnjom krenuo prema Zadru.
 
Dvadeset i prvoga srpnja 1994. godine u posjet našoj brigadi došao je pročelnik vojnog kabineta Predsjednika RH general pukovnik Zvonimir Červenko. Svrha posjeta je bila informativna. Kako već godinama dolazi na ljetovanje u Vodice, a mi smo smješteni u Vodicama i okolnim mjestima, iskoristio je priliku i došao nam u posjet. Zanimalo ga je kakvo je to zapovjedništvo, koji ljudi rade u njemu i itd. Prema njegovu nastupu vidjelo se da je ljubazan, nenametljiv i skroman čovjek. Pričao nam je o svom životu, od robovanja u Staroj Gradiški, kako je izrađivao krevete, pa do toga kako mu je supruga izgubila vjenčani prsten u moru tu u Vodicama i da je on godinama dolazio na isto mjesto dok ga nije pronašao i izvadio. Korade ga je veoma dobro priHV-atio.
 
Dvadeset i četvrtoga srpnja 1994. godine bili smo na generalnoj probi vježbe “Bandira 94” na otoku Viru.
 
Dvadeset i petoga srpnja 1994. godine u povodu provođenja vježbe “Bandira 94” naša brigada nalazila se iduća dva dana u povišenom stupnju bojne spremnosti. To znači da se i dalje provodi obuka i da nema izlaženja u naselja, već se mora boraviti u mjestima boravka spreman da se odmah krene na ispunjenje bojne zadaće.
 
Dvadeset i šestoga srpnja 1994. godine održala se vježba “Bandira 94” na Viru. Vježbi su nazočili i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, ministar obrane i cijeli vojni vrh Republike Hrvatske, od zapovjednika grana u stožeru, zbornih područja, zapovjednika gardijskih brigada i ostalih brigada na tom području do načelnika raznih uprava u stožeru i Ministarstvu obrane.
 
Dvadeset i sedmoga srpnja 1994. godine stupio je na snagu treći preustroj brigade otkako se formirala. Prvi preustroj stupio je na snagu 17. rujna 1993. godine, drugi 2. siječnja 1994. godine i sada ovaj treći preustroj 27. srpnja 1994. godine. Opet smo morali izraditi 1931 novo postavljenje za raspored. Od ustrojavanja pa do izrade tih postavljenja morali smo izraditi ukupno 5727 postavljenja za raspored. Tu ne mogu točno pridodati koliko je još postavljenja za raspored bilo pogrešno napisano ili su se morale raditi dodatne izmjene. Uglavnom, to je bio iznimno zahtjevan posao u kojem se osim preciznosti podataka morala tražiti i strpljivost u radu jer se unatoč tome što su podaci postojali, a često su bili i pogrešni, znalo dogoditi da se izrade postavljenja s netočnim podacima. Moram naglasiti da tada nije postojala nikakva automatska obrada podataka, već se svaki prijedlog morao izrađivati ručno i to su radili na jednom jedinom računalu koje su imali na raspolaganju.
Povratna informacija je li netko postavljen na dužnost ili nije stizala je najbrže za jedan mjesec, dok se za neke to znalo oduljiti i na nekoliko mjeseci. Neko vrijeme su se i ta postavljenja do dobivanja potpisa pomoćnika ministra, a u to vrijeme pomoćnik ministra za personalne poslove bio je Miljenko Crnjac, zbog odobrenja raznih uprava i rodova u GS OS RH i Ministarstvu obrane morala čekati i nekoliko mjeseci.
Od ustrojavanja pa do ožujka 1994. godine Odsjek za ustroj i kadrovske poslove cijelo je vrijeme djelovao u Varaždinu. Djelatnici odsjeka su sva postavljenja i ostale poslove radili u Varaždinu i na razne načine slali gotove dokumente na teren da ih zapovjednik brigade potpiše i obrnuto. Zbog toga su nam se mnogi poslovi i oduljili. U više navrata doslovce sam nagovarao Koradu kako bi, budući da nemam nadzor nad odsjekom, bilo najbolje da ga preselimo na teren. U početku on nije htio niti čuti za to, no početkom 1994. godine počeo je razmišljati o tome. Međutim, brinulo ga je to što su neki djelatnici odsjeka, kad su doznali da će morati ići na teren, najavili kako će se prije toga skinuti. Na kraju Korade je pristao i početkom ožujka odsjek smo preselili na teren, u zapovjedništvo brigade u Tribunju. Nakon toga dopisi su se brže odrađivali i imao sam djelomičan uvid u rad odsjeka.
Moram još posebno naglasiti da sam pred svoj odlazak uspio nagovoriti Koradu da Odsjek za ustroj i kadrovske poslove, bez obzira na to što su imali dosta poslova, vodi i evidenciju kandidata na selekcijskoj obuci. Inače, kroz selekcijsku obuku prošli su svi pripadnici koji nisu bili u 5. bojni, veći dio je otpao ili odustao, a manji dio bio je primljen u postrojbu. U svakom slučaju, ti su poslovi od samog početka bili iznimno zahtjevni i Korade je posebno obraćao pozornost na to koga će rasporediti na njih.
 
Dvadeset i devetoga srpnja 1994. godine u devet sati bio je sastanak kod zapovjednika ZPa Split u Zadru. Na sastanku je najviše bilo govora o obuci koja se provodi u brigadama.
 
Trideset i prvoga srpnja 1994. godine obavljen je u brigadi skupni trenaž s temom Brigada u napadu iz pokreta. Drugi dan održali smo analizu skupnog trenaža sa zapovjednicima postrojbi.
 
Četvrtoga kolovoza 1994. godine iz GS OS RH stigla je ekipa na čelu s načelnikom Operativne uprave GS OS RH brigadirom Ivanom Tonkovićem s ciljem utvrđivanja bojne spremnosti brigade. U brigadu su stigli u šest sati i dvadeset minuta. Čelnik nadzornog tima odmah je dao znak za uzbunjivanje postrojbe. Nakon provjere identiteta davatelja uzbune, počeli smo prema zapovijedi izmještanje zapovjedništva brigade u Vrpolje, u osnovnu školu, a zapovjedništvo topničkoraketnog divizijuna izmjestilo se u Boraju, u objekte osnovne škole, dok se zapovjedništvo oklopnomehanizirane bojne i protuoklopnog topničkoraketnog divizijuna izmjestilo u rajon poligona Jadrtovac.
U devet sati imali smo uspostavljenu vezu sa svim zapovjednicima podređenih postrojbi. U deset sati i trideset minuta primili smo borbenu zapovijed za napad.
Zapovjednik brigade tu je zapovijed protumačio s časnicima iz stožera i svojim pomoćnicima te je nakon toga krenuo u izviđanje terena s najužim dijelom stožera.
 
Čelnik nadzornog tima
 
Mi smo na temelju ulaznih podataka pripremili pripremnu zapovijed.
Poslije povratka s izviđanja dao je temeljnu zamisao napada, nakon čega smo mi ostali morali dati svoje prijedloge koji bi se stavili u borbenu zapovijed za napad 7. gbr “Pume”. U dvanaest sati pristupilo se izradi svih borbenih dokumenata. Zapovijed se završila do devetnaest sati s djelomičnim prilozima. Nakon toga napustili smo Vrpolje i vratili se u zapovjedništvo u Tribunju. To su tijekom noći učinila i ostala izmještena zapovjedništva.
Ostale postrojbe imale su povišen stupanj bojne spremnosti, međutim i dalje su nastavile provoditi obuku sukladno Tematskom planu i programu.
 
Petoga kolovoza 1994. godine i dalje se provodio nadzor iz GS OS RH. Tijekom dana članovi nadzornog tima podijelili su se i tijekom cijelog dana obilazili postrojbe po svom planu. Bili su u svim postrojbama brigade i po svim dijelovima stožera i zapovjedništva brigade.
 
Šestoga kolovoza 1994. godine u deset sati imali smo raščlambu provedenog nadzora. Raščlamba je nešto kasnila jer je Korade imao nekog “prečeg” posla tako da sam ga morao potražiti.
Prije raščlambe na stranu me povukao načelnik topništva u Upravi rodova GS OS RH Milan Mihić i rekao kako su naši topnici nešto zabrljali prilikom nadzora i da to neće reći na raščlambi jer su mu obećali da se to više neće ponoviti. Mihić je inače bio profesionalni topnički časnik u godinama koji je topništvo znao u detalje i jedan od rijetkih profesionalnih časnika iz JNA koji su se znali ophoditi s “novokomponiranim” časnicima. Stoga je s njim bilo veoma ugodno raditi jer je prije svega bio čovjek bez bolesnih ambicija. Jednostavno je želio što više svojeg znanja prenijeti na mlade naraštaje. Zbog toga su ga i profesionalni i “novokomponirani” časnici cijenili i poštovali.
Kad smo se skupili, raščlambu je najavio brigadir Ivan Tonković. Nakon njega govorili su i članovi njegova tima o provedenom nadzoru. Poslije njega riječ je uzeo Mate Obradović i počeo govoriti dosta negativnih i neutemeljenih podataka na račun brigade. Korade to nije mogao slušati te ga je prekinuo i zapovjedio mu da više ne govori.
Obradović je pokušao ponovo nešto reći, međutim tada mu je Korade zaprijetio i ponovo zapovjedio da prestane pričati.
Nakon toga Obradović je ipak zašutio i više nije pričao. Inače se Obradović tijekom nadzora ponašao prilično arogantno prema djelatnicima stožera, što je Korade i primijetio.
Poslije toga ostali sudionici iznijeli su svoje zaključke na temelju nadzora koji su proveli. U tim zaključcima naveli su neke nedostatke i probleme koje smo imali, ali ništa značajno što nismo mogli ispraviti.
Raščlambu je zaključio brigadir Ivan Tonković i time je završio nadzor.
Rezultat tog nadzora bilo je izvješće u kojem se Obradović veoma negativno ponio prema zapovjedništvu brigade, a posebno prema djelatnicima stožera brigade. Tako je jedna od točaka mjera uklanjanja nedostataka bila ta da se mora provesti dodatno osposobljavanje zapovjedništva brigade u “procesu donošenja odluke”.
 
Sedmoga kolovoza 1994. godine, na dvadeset i četvrti rođendan, otišao sam u Zagreb. Kako sam već dugo hodao s Viky odlučio sam se vjenčati s njom. S tim smo razlogom otišli u Zagreb kako bismo organizirali sve oko svadbe. U postrojbi je nakon nadzora bilo toliko posla da je malo trebalo pa da odgodimo svadbu. Međutim, tražio sam od Korade da budem barem toliko slobodan kako bih barem to mogao na miru obaviti. Dobio sam slobodno, ali sam se do jutra u ponedjeljak, 15. kolovoza 1994. godine morao vratiti na teren.
Svadbu smo održali 13. kolovoza 1994. godine u restoranu “Vepar” u Čučerju kod zagrebačke Dubrave. Željeli smo imati skromnu svadbu pa smo pozvali samo užu rodbinu. Drugi dan poslijepodne nakon svadbe krenuo sam na teren kako bih na vrijeme, prema odobrenju, stigao tamo.
 
Osamnaestoga kolovoza 1994. godine na temelju provedenog nadzora ustanovljeno je da je potrebno ubrzano osposobljavanje zapovjedništva i postrojbi 7. gbr “Pume”. Stoga je došla jedna ekipa iz GS OS RH na čelu s brigadirom Brankom Bošnjakom koji je provodio osposobljavanje s tom temom: prosudba situacije na razini dijela zapovjedništva, podnošenje prijedloga načelnika stožera i pomoćnika zapovjednika zapovjedniku brigade, priprema prijedloga zapovjedniku brigade, podnošenje prijedloga zapovjedniku brigade od načelnika stožera i pomoćnika brigade, donošenje odluke, upoznavanje zapovjedništva brigade s odlukom, izdavanje zapovijedi na zemljištu, izrada zapovijedi, planiranje borbenih aktivnosti i izrada borbene dokumentacije. Tijekom njegova izlaganja radili smo odmah na konkretnim primjerima tako da nam je to puno pomoglo u sHV-aćanju izrade takve dokumentacije. On kao predavač bio je veoma vješt i u neku ruku zaHV-aljujući njegovu predavanju, ono što će mi se poslije dogoditi puno će mi pomoći u daljnjoj karijeri.
 
Dvadesetoga kolovoza 1994. godine ekipa iz GS OS RH nastavila je provoditi obuku s temom metodologija i rad na donošenju odluke. Rad je nastavljen u 1. pb iduća dva dana.
 
Dvadeset i petoga kolovoza 1994. godine, da bih se bolje upoznao s time kako se drže položaji oko Drniša, otišao sam u 142. brigadu HV-a i obišao položaje na Midinom brdu i Crnom vrhu kod Unešića. Na kraju sam obišao hidroelektranu Peruća na Perućkom jezeru koju je neprijatelj minirao 28. siječnja 1993. godine. Srećom što teško oštećena brana nije popustila jer bi vodeni val od 460 milijuna prostornih metara porušio sve u donjem toku rijeke Cetine. U to vrijeme brana se velikim dijelom sanirala i pripremala se za ponovno puštanje u pogon.
 
Dvadeset i sedmoga kolovoza 1994. godine obavljena je razmjena naše dvojice koji su bili zarobljeni na novigradskom bojištu, Predraga Tomašića i Darka Ferenčića.
Poslije razmjene upućeni su na liječnički pregled u Medicinski centar Zadar, a nakon toga na kućnu njegu.
 
Drugoga rujna 1994. godine ujutro održan je sastanak kod zapovjednika ZPa Split u Zadru. Na sastanku je bilo govora o pripremanju napadačkih operacija za konačno oslobođenje okupiranog dijela RH. U tom cilju zapovjednik ZPa Split odredio je smjerove napada i postrojbe koje će biti uključene.
Tako je našu brigadu planirao angažirati na smjeru napada Miljevački plato - naselje Oklaj - Knin. Pri tome ustrojile bi se mješovite borbene skupine u kojima bi bile 7. gbr, drniška 142. brigada HV-a, šibenska 15. domobranska pukovnija i 113. brigada HV-a, a poslije i splitska 114. brigada HV-a. Nama je dodijeljen satnik Veljko Buzov, koji je imao zadaću skupiti što više domaćih boraca s ciljem da nam pomognu prilikom izviđanja i na kraju budu angažirani u napadačkim operacijama na konkretnom smjeru napada.
Druga mješovita borbena skupina, koju bi činile 4. gbr, sinjska 126. brigada HV-a i druge, djelovala bi smjerom Sinj - Vrlika - Knin.
Zbog tih zadaća idućih nekoliko mjeseci radili smo na izviđanju terena zapovjednika svih razina u brigadi i na izradi dokumentacije. Budući da je na tom prostoru teren kanaliziran, s kratkim tenkoprohodnim smjerovima i velikim masivom Prominom, inženjerijska satnija počela je izrađivati maketu tog prostora kako bismo imali što realniju sliku prilikom planiranja i na kraju donošenja odluke o napadačkoj operaciji.
 
Petoga rujna 1994. godine ujutro otišao sam u Skradin kod zapovjednika 15. domobranske pukovnije Tihomira Budanka. On je bio upoznat s pripremama za konačne operacije tako da smo sa satnikom Buzovom obišli drniško bojište i u kratkim zaključcima načeli moguće smjerove napada.
 
Sedmoga rujna 1994. godine obišao sam taborište “Marasovići” 1. bojne pokraj naselja Radovin.
 
101-Ulazak-u-taboriste-Radovin
 
Do tada oni su od taborišta sagradili malu tvrđavu.
Iskopali su kanal oko taborišta i ogradili ga žicom. Kako se taborište nalazilo u šikari, na svakom kutu napravili su čeku iz koje su motrili. Nisku makiju u taborištu nisu rezali tako da je izgledalo kao da unutra nema nikoga.
 
U tom taborištu vojska je spavala na zemlju i u šatorima od šatorskih krila. Svaki vod imao je svoj red smještaja.
 
102-Smjestaj-pjesacke-satnije
 
103-Prikrivanje-motornih-vozila
 
U taborištu su imali ustrojene sve službe koje u takvim uvjetima moraju biti ustrojene i obuka se odvijala u prirodi u svim vremenskim uvjetima.
Drugi dan obišao sam taborište “Dejanovići” 2. bojne, gdje su živjeli i provodili obuku u sličnim uvjetima kao i 1. bojna.
 
104-Smjestaj-sanitetske-sluzbe
 
106-Trenuci-odmora
 
Osiguranje taborišta
 
106-Trenuci-odmora
 
107-Uspomene-iz-taborista-01
 
Samo su, za razliku od 1. bojne, u slobodno vrijeme pecali ribu u Vranskom jezeru, koje je bilo u izobilju.
Isto tako obišao sam i taborište 3. bojne u Ivinju.
 
Desetoga rujna 1994. godine u pastoralni posjet u RH došao je Ivan Pavao II.
 108-Uspomene-iz-taborista-02
 
109-Uspomene-iz-taborista-03
 
Dvanaestoga rujna 1994. godine u Varaždin odlazi zapovjednik brigade kako bi 13. rujna 1994. godine prisustvovao vježbi “Lonja 94” 1. gardijske brigade kod Ivanić Grada. Na vježbi su bili svi zapovjednici ZPa i gardijskih brigada. Na teren se vratio 18. rujna 1994. godine, međutim već 20. rujna 1994. godine odlazi u Varaždin na proslavu oslobođenja Varaždina.
 
110-Odlazak-na-vjezbu
 
111-Odmor-tijekom-vjezbe
 
Dvadeset i petoga rujna 1994. godine i idućih nekoliko dana radio sam na zaostalim prijedlozima za raspored koji su se morali odraditi zbog trećeg preustroja brigade od 27. srpnja 1994. godine. Isto tako s nekim načelnicima rodova dorađivao sam zaostale dokumente. Pri tome sam se vrlo razočarao u njihov rad.
 
Osiguranje taborišta
 
113-Smjestaj-pjesacke-satnije
 
114-Satori-u-kojem-se-objedovalo
 
115-Taboriste-3.-bojne
 
116-Jedan-od-zadnjih-dana-u-brigadi
 
Go to top
Template by JoomlaShine