U prijašnjoj knjizi pod nazivom “Tigrovi oblaci”, pred kraj, naveo sam podatke po kojima je donesena odluka o ustrojavanju 7. gmtbr (gardijske motorizirane brigade) kao pristožerne operativne postrojbe Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ukratko bih ponovio kako je došlo do te odluke.
Prema planu ustrojavanja novih gardijskih postrojbi načelnik Glavnog stožera OS RH general zbora Janko Bobetko predložio je predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu da se na području sjeverne Hrvatske, u Varaždinu, ustroji jedna od njih u kojoj će nositelj ustrojavanja biti 5. bojna iz 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”. Predsjednik se s time složio i tako se 23. prosinca 1992. počela ustrojavati 7. gmtbr “Pume”.
 
O tome koji su bili ključni razlozi da se na tome prostoru ustroji 7. gmtbr “Pume” nemam službene pismene dokaze. Međutim, smatram da je toj odluci sigurno pridonijela činjenica da je 5. bojna imala značajnu ulogu u oslobađanju južne Hrvatske i djelovanju na novljanskom ratištu te da su u tom, sjevernom dijelu Republike Hrvatske zabilježeni bitni događaji u novoj povijesti Hrvatske. Stoga se vjerovalo da se na tom prostoru može ustrojiti tako važna postrojba koja će se moći nositi s budućim vojnim operacijama do konačnog oslobođenja okupiranih područja Republike Hrvatske.
To su ukratko elementi koji su bili potrebni da se ustroji gardijska postrojba koja će imati ključnu ulogu u oslobađanju okupiranih područja Hrvatske, naravno kada za to dođe vrijeme.
U dopisu Uprave za ustroj Glavnog stožera OS RH od 22. prosinca 1992. godine pisalo je da 7. gmtbr spada u pješačku postrojbu, da nosi tip postrojbe A i da je kao mjesto ustrojavanja brigade određen Varaždin, odnosno Garnizon Varaždin, Vojarna 205.
Za zapovjednika brigade bio je postavljen dotadašnji zapovjednik 5. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Ivan Korade. Ja sam, na inzistiranje Korade, kao njegov dotadašnji zamjenik zapovjednika 5. bojne, postavljen na mjesto načelnika stožera ili njegova zamjenika.
Korade je tada bio u činu pukovnika i tih dana navršio dvadeset i osam godina, dok sam ja bio u činu bojnika i imao dvadeset i dvije godine. Do tada smo prošli gotovo ista ratišta, od prvog terena u Hrvatskoj Kostajnici, novljanskog bojišta do južnog ratišta, ali s različitim ulogama i zadaćama na bojištu. Korade je do tada obnašao dužnost zapovjednika pješačkog voda, zapovjednika pješačke satnije, zamjenika zapovjednika pješačke bojne i zapovjednika pješačke bojne. Ja sam do tada oko mjesec dana bio gardist, a zatim sam obnašao dužnosti zapovjednika pješačkog voda, zapovjednika pješačke satnije u isto vrijeme kada je i on bio zapovjednik pješačke satnije, zapovjednik izvidničkog voda i zamjenik zapovjednika pješačke bojne. Korade je do tada imao dosta iskustva u ophođenju s nadređenima na višoj razini i iznimno iskustvo u radu s “mangupima”. O čemu se tu radi, pisat ću naknadno. Ja sam imao dosta iskustva u zapovijedanju na nižoj razini u raznim vojnim operacijama na bojištu. Ukratko, zajedno smo bili u neku ruku idealan spoj u kojem je svatko odrađivao svoj dio posla.
U početku to je veoma dobro funkcioniralo.
Naveo bih i nekoliko povijesnih činjenica vezanih uz grad kako netko ne bi mislio da je Varaždin slučajno izabran za grad u kojem će se ustrojiti nova pristožerna gardijska brigada Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.
Grad Varaždin je to zaslužio, ne samo iznimnim zalaganjem građana i okolnog stanovništva u zauzimanju vojarni 1991. godine, dovoljnim vojnim objektima koji svojim kapacitetima zadovoljavaju za smještaj takve postrojbe i dostatnim brojem stanovništva na tom prostoru za popunjavanje vojnim kadrom već i svojom bogatom vojnom poviješću.
Grad Varaždin jedan je od najljepših, najstarijih, najosebujnijih hrvatskih gradova, prepoznatljiva identiteta - kao grad baroka, glazbe i cvijeća. Grad koji je više od osam stoljeća građen upravo po mjeri njegovih građana, pa je i do danas sačuvao svoju unikatnost, uistinu rijedak sklad i specifičnu ugođajnost.
U burnom i bogatom životopisu Varaždina, brojni su mu povijesni događaji utisnuli neizbrisiv pečat jer je nastao na vrlo prometnom raskrižju europskih putova koji vode od sjeverozapada (Austrije) i sjeveroistoka (Mađarske) prema jugu - hrvatskoj metropoli Zagrebu i Jadranskome moru. Stoga je Varaždin i jedan od najstarijih hrvatskih gradova, čije se povijesno ime (Garestin) spominje prvi put već 20. kolovoza 1181. godine, u ispravi hrvatskougarskoga kralja Bele III.
Nakon prvih poznatih varaždinskih župana (Beleca, Motmera i Zaharija), starogradskom utvrdom (i općinom) upravljali su u županskoj funkciji članovi velikaških obitelji koje su u svom vlasništvu posjedovale dominium Varasdiensis. To su bili Bubeki (do 1397. godine), zatim grofovi Herman II., Fridrich II. i Ulrik II. (do 1456. godine), a tijekom 15. i 16. stoljeća - Jan Vitovec, Ivaniš Korvin, Juraj Brandenburg, Thuroczi, Stjepan Barthory te Ivan i Krsto Ungnad. Od 1607. godine, kada je odlukom kralja Rudolfa II. velikim županom Varaždinske županije postao grof Toma Bakač Erdödy, članovi te obitelji stoljećima su obnašali tu čast i bili vlasnici Staroga grada sve do 1925. godine, kada se starogradska tvrđa preuređuje u Gradski muzej.
Da bi se građani slobodnoga i kraljevskoga grada Varaždina zaštitili od čestih nasilja lokalnih plemića i ratnih pohoda Turaka, oko naselja (suburbiuma) već su sredinom 15. stoljeća sagrađena utvrđenja - zemljani bedemi, šančevi, grabišta i drvene ograde (palisade). Sama je starogradska tvrđava praktično postala neosvojivom višekratnim obnovama, nadgradnjama i pregradnjama od 15. do kraja 17. stoljeća.
ZaHV-aljujući svom povlaštenom statusu slobodnoga i kraljevskoga grada, ali i zbog geostrateških i drugih povoljnih okolnosti, Varaždin je već u 15. stoljeću postao značajno trgovačko, obrtničkocehovsko, društveno, upravno i prometno središte sjeverozapadne Hrvatske. Već tada Varaždin ima i svoj graditeljski grb, koji mu je 1464. godine kralj Matijaš Korvin i posebno potvrdio, a 14. prosinca 1523. godine grof Juraj Brandenburg darovao je Varaždincima zgradu gradske vijećnice, koja, praktično, ostaje u istoj funkciji sve do danas. Tako Varaždin posjeduje jednu od najstarijih gradskih vijećnica u Europi, čiji je konačan izgled oblikovan u kasnobaroknom stilu.
Iako je i u spomenutom razdoblju (od 16. do 18. stoljeća) u Varaždinu više puta zasjedao Hrvatski sabor, svoj najveći društveni, politički i gospodarski procvat doživio je upravo u drugoj polovici 18. stoljeća, kada postaje i glavnim gradom Hrvatske. Naime, još od 1756. ondje je sjedište hrvatskoga bana Franje Nadasdyja, a kad je carica Marija Terezija 1767. godine osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće, za njegovo je središte izričito odredila - Varaždin, koji je time postao političkim, administrativnim i kulturnim središtem Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U njemu se tih godina održavaju ne samo sjednice Hrvatskoga kraljevskog vijeća nego i bučni plesovi i obilne gozbe domaćeg plemstva i državnog činovništva, buja kulturni i umjetnički život.
Svu tu raskoš i sjaj razigranog društvenog Varaždina u baroknoj epohi, kada su ga suvremenici s pravom nazvali malim Bečom, iznenada je prekinuo katastrofalni požar koji je 25. travnja 1776. godine buknuo u varaždinskom predgrađu. U vatrenoj stihiji izgorjele su dvije trećine grada, točnije 385 zgrada (od ukupno 501). Zbog toga su i Hrvatsko kraljevsko vijeće i ban Nadasdy napustili Varaždin, pa od tada upravnim središtem Hrvatske ponovno postaje Zagreb.
Vojarna u kojoj smo mi bili smješteni bila je u Optujskoj ulici bb, između magistralnog puta na kraju Varaždina koji vodi prema Mariboru u susjednoj Republici Sloveniji i rijeke Drave. Stari naziv vojarne bio je “Kalnički partizani”, a od oslobođenja vojarne nosila je privremeni naziv Vojarna 205. Nešto poslije našeg ustrojavanja bilo je postavljeno pitanje koji će konačan naziv vojarna imati. Od pet ponuđenih imena - vojarna “Hrvatski vitezovi”, vojarna “Gardijska brigada”, vojarna “Slobodna Hrvatska”, vojarna “Nikola Šubić Zrinski” i vojarna “Ivan V. Drašković” - dobili smo početkom 1993. godine odgovor da će se vojarna zvati “Ivan V. Drašković”, po hrvatskom banu Ivanu V. Draškoviću. Grof Ivan V. Drašković, sin podmaršala Ivana IV. i Marije Magdalene Nadasdy, rođen je 1669. godine, a umro je 4. siječnja 1733. godine. Učio je humanističke znanosti i filozofiju u Beču, a pravo u Bologni. Godine 1669. postao je veliki župan valpovački i baranjski. Ratovao je u Ugarskoj protiv Franje II. Rakoczyja, a 1706. godine Sabor ga je postavio vojvodom u Hrvatskoj. Godine 1708. postao je general, a zatim i kraljevski savjetnik, komornik, predsjednik kraljevske komore i veliki župan vukovarski i baranjski. Godine 1716. sudjelovao je u borbi protiv Turaka na području zapadne Bosne kao zapovjednik vojske, a 1718. godine imenovan je kraljevskim komornikom i savjetnikom ratnog vijeća. Godine 1732. postao je ban i vrhovni zapovjednik Banske krajine. Njegov portret čuva se u dvorcu Trakošćanu, koji je bio sjedište obitelji Drašković.
Ta je vojarna bila najveća u Varaždinu i sjevernom dijelu Hrvatske, pa je i to jedan od razloga zašto smo bili smješteni u njoj.
Tu je prije rata bila smještena oklopnomehanizirana brigada i druge postrojbe iz sastava 32. korpusa JNA. U jesen 1991. godine naše snage zarobile su značajnu količinu oružja, streljiva i vojne opreme u vojarni i okolici. Tim naoružanjem i vojnom opremom hrvatske obrambene snage ojačale su oko sedam puta. Vojarna je imala svu potrebnu infrastrukturu, od restorana, servisa do ambulante, čak i radionicu za popravak tenkova s potrebnim izučenim kadrom, benzinsku postaju te druge specifične dijelove koje nije imala svaka vojarna. Sve to omogućavalo je da se može normalno raditi i živjeti u vojarni te se pripremati za bojne zadaće. Imala je nove stambene objekte, uz one koji su sagrađeni za austrougarske vladavine. Pokraj vojarne nalazio se vojni poligon koji se na nekim dijelovima protezao do Drave, pa čak i preko te rijeke.
U vojarni su bile smještene još neke postrojbe podređene Operativnoj zoni Bjelovar. Uglavnom su to bile pričuvne postrojbe koje su se popunjavale mobiliziranjem okolnog stanovništva.
Do tada nosilac logističkog osiguranja i zapovjednik vojarne bio je zapovjednik najveće postrojbe, 104. motorizirane brigade Ivan Rukljić. Ta se brigada ustrojila od raznih teritorijalnih postrojbi nakon pada vojarni u rujnu 1991. godine i preuzela dobar dio naoružanja i vojne opreme zarobljene u vojarni i okolici. Za Domovinskog rata, od ustrojavanja pa do prve veće demobilizacije 1992. godine, djelovala je na pakračkom ratištu. U vrijeme ustrojavanja 7. gmtbr “Pume”, ta pričuvna brigada imala je mobiliziran samo manji dio vojnih obveznika koji su radili minimalne poslove vezane za moguću brzu mobilizaciju postrojbe i imali su jednu ročnu bojnu u kojoj se provodila vojna obuka ročnog sastava.
U toj vojarni ustrojila se i 1. tenkovska gardijska brigada kao pristožerna operativna postrojba Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njihov zapovjednik bio je Ivan Basarac. Međutim, ona se nešto prije našeg ustrojavanja rasformirala. Naoružanje koje je imala podijeljeno je postrojbama na svim ratištima u Hrvatskoj.
U vojarni je bio smješten i vod vojne policije, koji je bio u sklopu satnije vojne policije sa sjedištem u Bjelovaru. Zapovjednik vojne policije u to vrijeme bio je Branko Bosak.
Tu je bio i dio postrojbe iz logističke baze koji je osiguravao i brinuo se za okolna skladišta, kao što je skladište naoružanja i streljiva na Varaždin bregu.
 
Novoustrojena 7. gmtbr “Pume” bila je pod izravnim operativnim zapovjedništvom načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Do tada je takav status od profesionalnih gardijskih brigada imala samo naša prijašnja 1. A brigada ZNG-a “Tigrovi”.
Krajem 1992. godine sve četiri profesionalne postrojbe prešle su u preustroju iz A brigade ZNG-a u gardijske motorizirane brigade, s time što je 1. gardijska motorizirana brigada “Tigrovi” i dalje ostala pod operativnim zapovjedništvom GS OS RH. Zapovjednik brigade ostao je stari zapovjednik 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” brigadir Marijan Mareković, a načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika, bio je brigadir Jozo Miličević.
2. gardijska motorizirana brigada “Gromovi” bila je pod zapovijedanjem Operativne zone Zagreb. Zapovjednik brigade bio je pukovnik Drago Matanović, a načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika bio je pukovnik Vlado Šindler.
3. gardijska motorizirana brigada “Kune” bila je pod zapovijedanjem Operativne zone Osijek. Zapovjednik brigade bio je pukovnik Josip Zvirotić, a načelnik stožera ujedno i zamjenik zapovjednika, bio je pukovnik Mladen Kruljac.
4. gardijska motorizirana brigada pod tadašnjim borbenim nazivom “Mačevi”, poslije je dobila naziv “Pauci”, bila je pod zapovijedanjem Operativne zone Split. Zapovjednik brigade bio je pukovnik Damir Krstičević, a načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika, bio je bojnik Milan Perković.
Nakon toga donesena je odluka da se ustroji 5. gardijska motorizirana brigada “Sokolovi”. Nosilac ustroja te brigade bila je 204. brigada HV-a koja je ratovala na prostoru Vukovara. Ta brigada formalno se počela ustrojavati nešto prije nas i trebalo joj je više vremena da se ustroji i pošalje na borbene zadaće. Mjesto ustrojavanja bilo je u blizini Zagreba, u Rakitju. Brigada je bila podređena, kao i 3. gmtbr “Kune”, Operativnoj zoni Osijek. Zapovjednik brigade bio je brigadir Ivan Kapular, a načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika, bio je bojnik Zlatko Ferenčević.
Nakon toga donesena je odluka da se ustroji i 6. gmtbr “Vukovi” sa sjedištem u Gospiću i pod operativnim zapovijedanjem Operativne zone Gospić. Ona se ubrzo zbog sličnog naziva jedne partizanske brigade u vrijeme Drugog svjetskog rata na tim prostorima preimenovala u 9. gmtbr. Zapovjednik brigade bio je pukovnik Mirko Norac, a načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika, bio je bojnik Zvonko Brajković.
Sve gardijske brigade imale su identičan ustroj. Razlika je bila samo u tome što su 1. i 7. gmtbr bile pod zapovijedanjem GS OS RH, a ostale gardijske brigade, 2., 3., 4., 5. i 9., pod zapovijedanjem operativnih zona na čijem su se prostoru nalazile. Te nove gardijske brigade ustrojavale su se tako da su se jednakomjerno ustrojbeno rasporedile na cijelom slobodnom prostoru RH i, što je bilo najvažnije, na prostoru s kojeg će se moći popunjavati.
Od tih operativnih zona samo Operativna zona Karlovac i Bjelovar nisu u svom sastavu imale nijednu gardijsku brigadu. Dana 2. veljače 1993. godine operativne zone Osijek, Zagreb, Gospić, Split, Bjelovar i Karlovac dobile su nov naziv - Zborno područje.
Sve ostale borbene postrojbe u sjevernom dijelu RH bile su podređene zapovjedništvu Operativne zone Bjelovar. U to vrijeme zapovjednik Operativne zone Bjelovar bio je brigadir Josip Tomšić. Odnos između zapovjednika Operativne zone Bjelovar i zapovjednika 7. gmtbr “Pume” bio je ni manje ni više nego na profesionalnoj razini. Zapovjednik Operativne zone Bjelovar u nekoliko navrata pokušao je izravno zapovijedati brigadom, međutim kad mu je Korade “podrobnije” objasnio da smo mi pod izravnim zapovijedanjem GS OS RH, odustao je od tih namjera. Zbog toga smo surađivali “veoma profesionalno”.
Go to top
Template by JoomlaShine