Kako smo do ustrojavanja 7. gmtbr “Pume” stalno bili na nekim zadaćama u sklopu 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”, tijekom božićnih i novogodišnjih praznika pružila nam se prilika da pustimo veći broj djelatnika na zasluženi odmor kako bi bili sa svojima obiteljima. Htjeli smo omogućiti djelatnicima dobar odmor tijekom blagdana s napomenom da ih sljedeće godine čeka naporan i veoma težak rad.
Znali smo da ćemo odlaskom 104. motorizirane brigade HV-a u Čakovec uskoro morati preuzeti stražarsko osiguranje i nismo dugo čekali, već 31. prosinca 1992. godine preuzeli smo kompletno stražarsko osiguranje u Vojarni 205. Od tada nam je to jedna od stalnih zadaća za koje smo morali redovno izdvajati jedan pješački vod. Pola pješačkog voda bilo je na stražarskom osiguranju, a druga polovica na odmoru nakon predaje stražarskog osiguranja. Bio je to pješački vod koji nam je uvijek nedostajao na borbenim linijama. No nije bio samo pješački vod na stražarskom osiguranju. Zbog neizostavnih zadaća katkad su stražarsko osiguranje davali i pripadnici ostalih rodova.
Nakon završetka božićnih i novogodišnjih praznika, početkom siječnja 1993. godine otišao sam po dokumentaciju za planiranje obuke brigade kod načelnika Uprave za obuku i odgoj GS OS RH, Petra Garaja. Bilo je predviđeno da se obuka provede prema Tematskom planu vojne obuke. Tematski plan vojne obuke izradili su djelatnici Glavnog stožera i on je bio predviđen za gardijske postrojbe koje su imale brojno stanje sukladno ustroju. A takvih gardijskih brigada nije bilo! Stoga nam je takav Tematski plan vojne obuke stvarao probleme pri usklađivanju broja ljudi, zadaća koje smo dobivali i uvjeta koje smo imali.
Da bismo ipak uspješno provodili obuku s ostatkom vojnika koji nisu bili angažirani na dnevnim zadaćama iz tog Tematskog plana vojne obuke, izvodili smo samo onu obuku koju je bilo moguće provoditi u takvoj postrojbi u nastanku. Ta jednomjesečna intenzivna obuka počela je 21. siječnja 1993. godine u 1. satniji 1. mb. Kod ostalih postrojbi još se nije mogla provoditi zbog toga što su se one tek ustrojavale.
U to vrijeme vozio sam auto bez vozačke dozvole i to vrijeme ustrojavanja i boravka na jednom mjestu, u ovom slučaju u Varaždinu, iskoristio sam i upisao se u autoškolu u Čakovcu. Kako nisam imao vremena za odlaženje na sate vožnje i predavanja i kako znam voziti, dogovorio sam se s vlasnikom autoškole da platim samo cijenu sati vožnje i nakon određenog vremena pristupim pismenom ispitu i ispitu vožnje.
Prvu pomoć položio sam od prve, dok sam prvi teoretski ispit pao, a najviše mi je bodova oduzeto na jednom raskrižju zbog igre riječi. Drugi sam put prošao bez problema, isto tako i vožnju u Prelogu pred komisijom. Ovom prilikom moram naglasiti dvije stvari, a to je da je sve osoblje iz autoškole, od referenta, instruktora do komisije, profesionalno odrađivalo svoje zadaće i da ni u kom pogledu nisu bili popustljivi prema meni kao djelatniku Oružanih snaga RH. Druga stvar je u tome što sam silom prilika naučio voziti auto, kamion, tenk prije nego što sam imao prilike zatražiti stručnu pomoć preko autoškole.
Sljedećih dana, kako nam je bilo naporno voziti se svaki dan na posao iz Međimurja u Varaždin, odlučili smo te nakon nekoliko pokušaja, tek 9. siječnja 1993. godine unajmili stan u Varaždinu, u jednom odvojku, u Ulici braće Slukan. Stan je bio jednosoban u zagušljivom podrumu. U podrumski stan s dvorišta ulazilo se i kroz garažu. Podrum je imao jednu sobu koja je imala prozor prema ulici, malu kuhinju koju nikad nismo koristili i mali toalet ispod stubišta. Tuš ili kadu, uz najavu, koristili smo u stanu na prvom katu. Stanarina je bila negdje pola moje gardijske plaće plus pola režija za struju, vodu i plin vlasnika kuće, iako smo dolazili samo prespavati tijekom radnih dana.
Vikendom smo odlazili kod mojih ili kod njenih u Zagreb. Svaki dan nakon odlaska na posao ostavljali smo otvoren prozor kako bi ušao svježi zrak u prostoriju gdje smo noćili, međutim kad bismo se navečer pojavili, prozor je uvijek bio zatvoren uz obrazloženje kako ne bi bilo dobro da uđu mačke u stan. Nekoliko mjeseci nakon unajmljivanja stana, otišli smo na teren i više nismo nijednu noć prespavali u unajmljenom stanu. Nakon nekoliko mjeseci provedenih na terenu javio sam vlasniku kuće da ćemo otkazati unajmljivanje. Cijelo vrijeme od kada smo bili na terenu morao sam plaćati stanarinu, no gazda je bio “pošten” jer kako nismo boravili u stanu, nismo morali plaćati režije.
Početkom kolovoza 1993. godine otišao sam nekim poslom u Varaždin. Usput sam skoknuo do vlasnika kuće kako bih napravio završni račun i iselio se. Morao sam platiti i cijelu stanarinu za kolovoz. Obrazloženje je bilo da sam morao najaviti otkazni rok najmanje mjesec dana prije. Pokupio sam sve svoje stvari u dvije sportske torbe i napustio Varaždin.
 

Dvanaestoga siječnja 1993. godine na prvom sastanku brigade brojno stanje brigade bilo je: 1. motorizirana bojna - 114 pripadnika, 2. motorizirana bojna - 64 pripadnika, 3. motorizirana bojna - 21 pripadnik, oklopnomehanizirana bojna - 26 pripadnika, topničkoraketni divizijun - 3 pripadnika, satnija veze - 15 pripadnika, logistička satnija - 49 pripadnika, zapovjedništvo brigade - 15 pripadnika; ukupno 388 djelatnika. Rashod su bili djelatnici koji su se nalazili u ostalim manjim podređenim postrojbama, na selekcijskoj obuci, u fazi prijama i na liječenju.
U idućih nekoliko godina sastanci na razini brigade odvijali su se svaki dan pretežno u večernjim satima. Neko vrijeme pokušali smo održavati sastanke u prijepodnevnim satima, međutim to nije išlo. Zadaće koje su se odvijale u podređenim postrojbama pratile bi se samo napola, pa smo na večer ponovno tražili dodatne informacije. Zbog tih razloga sastanci su se ponovno počeli održavati svaki dan u večernjim satima, bez obzira na to bio radni dan ili ne. Vrlo rijetko nije bilo sastanka. Neki se sastanci nisu održali zbog toga što smo ili bili angažirani na nekoj zadaći izvan baze ili smo nešto važnije odrađivali, a nismo se mogli okupiti. Često se događalo da smo tijekom dana imali po dva sastanka, tako da je to na kraju gotovo izašlo kao da je svaki dan bio sastanak.
Svakodnevni sastanci bili su nužni jer smo samo tako mogli otvoreno razgovarati o problemima u postrojbi i zadaćama koje su nam bile postavljene. Sustav veza koji smo imali na raspolaganju na toj razini nije nam omogućavao sigurno razgovaranje kao na sastanku. Druga svrha održavanja takvih sastanaka je ta da su se podređeni zapovjednici morali svaki dan pripremati za izlaganje o radu postrojbe. Već nakon nekoliko izlaganja podređenih zapovjednika moglo se sHV-atiti i zaključiti koji su se zapovjednici svakodnevno i ozbiljno pripremali za sastanak kako bi što iscrpnije izlagali o aktivnostima, problemima i zadaćama svojih postrojbi.
 

 
Dvadeset i devetoga siječnja 1993. godine od jednog generala u GS OS RH dobili smo informaciju da se u nekim vojnim krugovima u Glavnom stožeru i “na Pantovčaku” razmišlja o tome da se 3. motorizirana bojna 7. gmtbr “Pume” ustrojava u Bjelovaru, u vojarni “Božidar Adžija”. U to vrijeme davala su se nova imena vojarnama pa je ta vojarna dobila naziv “Bilogora”. U toj vojarni nalazila se 16. topničkoraketna brigada kojom je zapovijedao Marijan Cvetko.
Nekoliko dana poslije ipak smo dobili zapovijed da se 3. mb mora ustrojavati u Bjelovaru. I to u vrijeme kada je načelnik GS OS RH bio u službenom posjetu Republici Turskoj.
 

 
Dvadesetoga siječnja 1993. godine iz Centra za obuku i odgoj vojnika u Jastrebarskom u našu brigadu na osobni zahtjev premješteni su neki moji znanci: Dražimir Jukić, Marijan Šantić, Alen Zmazek, Tomislav Velić i Božidar Vragović.
Go to top
Template by JoomlaShine