Kako je na početku 1993. godine na karlovačkom ratištu bilo veoma “živo”, novi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske general zbora Janko Bobetko donio je odluku, budući da je u nešto više od mjesec dana brojno stanje 7. gmtbr “Pume” naraslo na 665 pripadnika, da se naša novoustrojena 1. mb pošalje na karlovačko ratište i podčini 1. gmtbr “Tigrovi”.
U međuvremenu se 1. A brigada ZNG-a “Tigrovi” preustrojila u 1. gmtbr “Tigrovi” iz šest pješačkih bojni, odnosno pet (bez 5. bojne) u tri pješačke bojne, oklopnu bojnu, topničkoraketni divizijun i protuoklopni topničkoraketni divizijun i ostale pristožerne postrojbe. Smještaj 1. gmtbr “Tigrovi” formalno je bio u vojarni “Croatia” u Zagrebu. Međutim, ta brigada bila je smještena “svagdje”, a najmanje u Zagrebu. Brigada se s nekim svojim dijelovima polako premještala na karlovačko ratište. To nam je bio znak da će se brigada za konačno oslobođenje, ako do toga dođe nakon neuspjelih pregovora, angažirati na tim prostorima.
U to vrijeme novoustrojena 1. motorizirana bojna 1. gmtbr “Tigrovi” bila je na prvim položajima u brdima iznad Cavtata i podčinjena zapovjedniku južnog ratišta generalu Nojku Marinoviću. Zapovjednik te bojne bio je pukovnik Tomo Medved. Na tom terenu ostala je do travnja 1993. godine. Druga motorizirana bojna 1. gmtbr “Tigrovi pod zapovijedanjem Damira TomljanovićaGavrana bila je uključena u operaciju “Maslenica” i držala položaje na istočnoj strani Velebita. Ta bojna ostala je na tim položajima sve do potpisivanja sporazuma u veljači 1994. godine. 3. motorizirana bojna 1. gmtbr “Tigrovi” bila je smještena u Karlovcu i na tom je prostoru bila interventna bojna. Zapovjednik te bojne bio je bojnik Božo Kožul. I to je bio razlog da se naša 1. motorizirana bojna podčini 1. gmtbr “Tigrovi” do vraćanja te dvije bojne u matičnu brigadu.
Inače, 1. gmtbr na tom ratištu u to vrijeme nije bila podčinjena Zbornom području Karlovac, već je i dalje bila pod zapovijedanjem načelnika GS OS RH. Zapovjednik Zbornog područja Karlovac bio je Pavao Miljavac, a zamjenik zapovjednika bio je Ivo Polović.
U to vrijeme zbog složenosti situacije na karlovačkom bojištu, zbog toga što je neprijatelj bio gotovo na samom ulazu u Karlovac i stoga što je bio samo nekoliko desetaka kilometara od državne granice s Republikom Slovenijom, naše vojno i političko vodstvo zabrinjavao je pokušaj neprijateljskih snaga da presiječe Republiku Hrvatsku na dva tijela upravo na tom bojištu, jer im do tada na drugim ratištima to nije uspjelo, kao na primjer na zapadnoslavonskom ratištu na smjeru Okučani - Pakrac - Daruvar - Virovitica, zatim na šibenskom ratištu, zadarskom ratištu, južnom ratištu i u istočnoj Slavoniji. Presijecanjem Republike Hrvatske na dva dijela neprijatelj bi hrvatske oružane snage stavio u vrlo veliko iskušenje. I bilo bi veliko pitanje kako bi se nakon toga odvijao Domovinski rat, tj. kakav bi bio završetak rata.
U to vrijeme, koliko je meni bilo poznato na toj razini, neprijatelj je kao odgovor na operaciju “Maslenica” počeo raditi na presijecanju Republike Hrvatske na dva dijela na preostalom ratištu gdje je uz znatnu pomoć hrvatskog stanovništva srpske nacionalnosti na samom početku Domovinskog rata zauzeo veliki teritorij Republike Hrvatske i gdje je zbog velike koncentracije vojarni u Karlovcu i okolici zamalo uspio zauzeti grad Karlovac. Ovaj put njihov smjer djelovanja nije bio predviđen kroz Karlovac prema granici s Republikom Slovenijom, već nešto niže zapadno, smjerom Slunj - Generalski Stol - državna granica s Republikom Slovenijom.
Zbog toga se naša 1. bojna u samo nekoliko dana morala pripremiti da bi 3. veljače 1993. godine rano u jutro, oko četiri sata, krenula na karlovačko ratište. U Karlovac je stigla oko sedam sati. Smjestili su nas u vojarnu “Luščić” koja je bila blizu samog središta Karlovca.
Naša 1. bojna nije bila popunjena prema ustroju. Na teren smo otišli sa 1. i 2. satnijom. Treća satnija nije bila ustrojena. Tim odlaskom 1. bojne na karlovačko ratište prestali smo je popunjavati novim djelatnicima. Od tada smo počeli popunjavati 2. motoriziranu bojnu. Na teren je ukupno otišlo 244 djelatnika. Otišli smo u pet kamiona, jednim vozilom “fijatke”, vozilom prve pomoći i jednim osobnim vozilom.
Kako je to bila prva zadaća, neka vrsta pilotzadaća naše novoustrojene 7. gmtbr “Pume” i podčinjavanje nekih dijelova naše brigade nekoj drugoj brigadi, srećom u ovom slučaju našoj prijašnjoj brigadi, zbog složenosti i osjetljivosti takve zadaće, Korade je odlučio da odem s 1. mb i budem s njom nekoliko idućih dana. Znali smo da neće biti problema pri ispunjavanju borbenih zadaća i zadaća koje će dobivati od zapovjednika 1. gmtbr “Tigrovi” Marijana Marekovića, ali smo morali biti veoma oprezni sa zapovjednicima ostalih postrojbi. Moram navesti da je i 1. gmtbr “Tigrovi” tek nedavno premještena na to ratište te biti iskren i ovaj put reći da sam bio veoma dobro upoznat s problemima koje su tada imali prilikom smještaja i općenitog rada s pričuvnim postrojbama na tom ratištu. S tim činjenicama morali smo i mi biti veoma oprezni jer do dolaska 1. gmtbr “Tigrovi” i sada 1./7. gmtbr “Pume” na to ratište gotovo da i nije bilo profesionalnih postrojbi. Stoga smo očekivali da će biti problema pri sHV-aćanju i odrađivanju pojedinih zadaća. Ne zadaća koje se tiču samih nas, već onih zadaća koje će se morati nužno odrađivati s ostalim pričuvnim postrojbama.
Kao što sam već naveo, smjestili su nas u vojarnu “Luščić”. Vojarna je imala samo jednu stambenu zgradu, restoran i nekoliko skladišnih objekata. Ostali objekti nisu bili u upotrebi. U toj vojarni bila je i benzinska postaja koju su koristile sve postrojbe na tom području, čak i vojna vozila na proputovanju.
U stambenoj zgradi u kojoj smo se trebali smjestiti baš su se tih dana odvijali soboličilački radovi. Radnici su rekli da bi se zgrada, prema njihovoj procjeni, trebala završiti negdje za mjesec dana. Sobe u zgradi bile su prazne i gotovo u svakoj odvijali su se neki radovi. Cijela zgrada nije imala grijanje.
Kako nismo imali izbora i nismo znali kakva nas sutra zadaća čeka, jer smo mislili da ćemo odmah otići na neku konkretnu zadaću, smjestili su nas u prostorije na drugom katu.
Nakon toga otišao sam u zapovjedništvo 1. gmtbr “Tigrovi”, gdje sam ubrzo dobio informaciju kako će taj dan u Karlovac doći načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske general zbora Janko Bobetko.
Otišao sam natrag u vojarnu i baš na ulazu u vojarnu sreo generala zbora Bobetka. Pozdravio sam ga, a potom smo zajedno otišli obići zgradu gdje su se naši smjestili. Po mojim informacijama, on je osobno došao u Karlovac da se uvjeri kako smo ustrojili vojsku i kakve smještajne uvjete imamo u toj vojarni. Bez našeg obrazlaganja, on se veoma brzo uvjerio u kojim smo “logističkim problemima” i zatražio od zapovjednika 1. gmtbr “Tigrovi” Marijana Marekovića da to odmah riješi. Međutim, mi smo znali da je i 1. gmtbr “Tigrovi” na tom bojištu “gost” i da imaju gotovo iste probleme kao i mi.
I tako se idućih nekoliko dana u našoj zgradi intenzivno radilo na unutarnjem uređenju. Kako bi koji kat uredili, ne čekajući da se potpuno osuši i neutralizira miris boje za drvo, morali smo se odmah preseliti u te prostorije da bi radnici mogli urediti prostorije u kojima smo bili smješteni. Na kraju ti su se radovi zbog tog preseljavanja znatno oduljili.
Boravak u takvim prostorijama u kojima su zidovi i stolarija (vrata, prozori i parket) bili svježe obojeni nije bio ugodan, a ni zdrav. Miris je bio veoma jak i oštar. Međutim, drugog izbora nije bilo. Ipak je bilo toplije boraviti u takvim prostorijama nego u zimskim vremenima negdje vani u prirodi.
Prvih nekoliko dana nije bilo dovoljno kreveta za sve pa su neki spavali na podu. Isto tako nije bilo dovoljno peći za sve sobe. Nakon mjesec dana radovi su završili, a u međuvremenu smo pribavili krevete, peći kao i vreće za spavanje, a i jednom se satnijom preselili na položaje tako da taj problem više nije bilo toliko važan.
Za boravka u vojarni mi i gardisti iz 1. gmtbr “Tigrovi” imali smo zajednički problem: nedovoljne količine hrane po obroku za gardiste. To je bio problem sve dok prehranu nisu preuzeli kuhari iz 1. gmtbr “Tigrovi”. Nakon toga više ni količinski ni u pripremi nije bilo problema. No, da bismo to uspjeli, morali smo potrošiti veoma puno vremena kako bismo nekima dokazali, a nekima jednostavno nismo mogli dokazati ili barem nisu hitjeli sHV-atiti, da gardisti imaju po pravilniku pojačanu prehranu.
 
 

Drugi dan dobili smo prvu zadaću, na kojoj smo idućih nekoliko dana radili. Bilo je to izviđanje prvih položaja na karlovačkom ratištu, od Karlovca pa sve do Generalskog Stola. Izviđanje se više odnosilo na upoznavanje prvih položaja na tom ratištu, od informiranja o neprijateljskim položajima, snazi i radu do informiranja o našim položajima i postrojbama. Zbog toga se 6. veljače 1993. godine 1. satnija preselila u naselje Skukani, u odmaralište Toplice Lešće. Toplice Lešće nalaze se oko četiri kilometara sjeverno od Generalskog Stola prema državnoj granici sa Slovenijom. Satnija se smjestila u odmaralište poznato po prirodnoj izvorskoj toploj vodi. Druga satnija i dalje je ostala u pripravnosti u vojarni “Luščić” u Karlovcu. Bilo je predviđeno da se te dvije satnije mijenjaju.
Nakon smještanja pješačke satnije u Toplice Lešće, zapovjednik 1. bojne Željko Nikić sastavio je i predao mi popis najnužnije opreme, oružja i streljiva koji su mu bili potrebni u slučaju da za nekoliko dana budu angažirani u nekoj zadaći. Na popisu su bili: minobacači 60 mm, netrzajni top, snajperi, “zolja”, 200 kaciga, baterije za ručni raketni bacačRPG7, motorole, dalekozori, rukavice, potkape, duge gaće, majice, zimske čarape. Bio je potpuno siguran da ta sredstva neće moći tako brzo dobiti na tom terenu.
Naša zadaća u početnoj fazi bila je biti u pripravnosti za ojačanje naših položaja na prednjim položajima na desnoj obali rijeke Mrežnice, za razbijanja eventualnog helikopterskog desanta u širem području Generalskog Stola, kao i za otkrivanja i uništenja izvidničkodiverzantskih taktičkih skupina neprijatelja te isto tako biti spreman za protunapad smjerovima koje smo trebali tek razraditi. Težište ojačanja prednjih položaja bilo je oko mosta na Mrežnici u području naselja Katići.
Desno od našeg smjera angažiranja položaje je držala 14. domobranska pukovnija kojom je zapovijedao bojnik Vladimir Katić. Pukovnija se popunjavala s područja okupiranog Slunja. Spoj s našim snagama na desnoj strani imala je 2. bojna 14. domobranske pukovnije kojom je zapovijedao Jozo Tomljenović. Njegov zamjenik bio je Petar Braidić. Položaje lijevo od nas držala je 137. brigada HV-a iz Duge Rese kojom je zapovijedao Josip Stojković.
Na večer, u dvadeset i jedan sat, u Karlovcu je dan zvučni znak opasnosti i ubrzo su neprijateljske snage granatirale predgrađe, a uglavnom su djelovale po stambenim objektima.
 
005-Odlazak-na-zadacu
 
Sedmoga veljače 1993. godine ustrojili smo izdvojeno zapovjedno mjesto Zbornog područja Karlovac u jednoj kući malo uvučenoj od magistralne ceste u Generalskom Stolu. To izdvojeno zapovjedno mjesto imalo je zadaću koordinacije sa snagama na tom prostoru u slučaju pokušaja neprijateljskog prodora. Iz 1. motorizirane bojne časnik za koordinaciju na izdvojenom zapovjednom mjestu ZPa Karlovac u početku je bio zapovjednik 1. mb Željko Nikić. Iz 137. brigade HV-a bili su postavljeni zapovjednici satnija Renato Radočaj i Damir Polović, dok je u planu bilo da uime ZPa Karlovac bude načelnik stožera ZPa Karlovac Ivan Polović.
Zbog složenosti situacije taj smo dan iz Varaždina u Karlovac uputili i minobacačku bitnicu 120 mm i maljutkaše iz tek ustrojene protuoklopne satnije 1. bojne. Minobacačka bitnica i maljutkaši sutradan su izviđali i razmjestili se u širem području Mateškog Sela.
Ubrzo nakon toga počele su i redovne dnevne koordinacije zapovjednika 1. gmtbr “Tigrovi” u Karlovcu na kojima je obavezno bio prisutan i zapovjednik 1./7. gmtbr “Pume” Željko Nikić, a na kojima je mogao iznositi što su odradili, što rade i, dakako, iznijeti svoje logističke potrebe ili slične probleme koje nije mogao riješiti u postrojbi.
 
008-Zemljovid-Karlovac.jpg
 
Nakon toga, 12. veljače 1993. godine vratio sam se u Varaždin na redovne zadaće u stožeru zapovjedništva brigade. Od tada smo 1. mb povremeno obilazili na položajima.
U nekoliko navrata Korade se žalio načelniku GS OS RH generalu zbora Janku Bobetku zbog neprimjerena odnosa pojedinaca iz ZPa Karlovac pa čak i pojedinih časnika iz naše prijašnje brigade, prema 1. mb. Nakon nekoliko takvih intervencija situacija se znatno popravila i do odlaska bojne s tog ratišta nekih značajnih primjedbi nije bilo. Zapovjednik 1. gmtbr “Tigrovi” našu 1. bojnu priHV-atio je kao svoju bojnu, uostalom poznavao je gotovo sve zapovjednike. Nakon toga u nekim dijelovima imali su čak i povlašten status kod zapovjednika 1. gmtbr.
Kako bi se načelnik GS OS RH uvjerio da se provode njegove zadaće, 21. veljače 1993. godine u nadzor 1. mb i ZPa Karlovac poslao je načelnika borbenog sektora general bojnika Franju Feldija. Nakon njegova odlaska dobili smo informaciju od zapovjednika 1. mb da je sve bilo u redu, osim neke primjedbe u svezi s položajem netrzajnog topa i posade u naselju Mateško Selo. Isto tako nakon toga ni mi, ni 1. gbtmr “Tigrovi” nismo dobili neku izvanrednu zadaću u svezi s našom 1. mb.
Prva je bojna s jednom satnijom preuzela položaje oko naselja Mateško Selo od slunjske 14. domobranske pukovnije, dok je druga satnija bila u Karlovcu, jednim dijelom u pripravnosti, a drugi dio te satnije bio je na odmoru. Radi boljeg funkcioniranja bojne i praćenja situacije u zoni odgovornosti, ustrojili su izdvojeno zapovjedno mjestu u Mlinici pokraj rijeke Mrežnice.
 006-Minobacacki-paljbeni-polozaji
 
Sredinom veljače zbog potrebe ukopavanja minobacačke bitnice i izrade druge linije obrane 1. mb u ZPu Karlovac poslali smo jednu inženjerijsku desetinu na čelu s zapovjednikom inženjerijske satnije Martinom Ožvačićem. Skupina se sastojala od pionira i strojara s namjenskim strojevima i opremom.
 

U srpnju 1993. godine ustrojila se OG1 Ogulin (operativna grupa) kojom je zapovijedao brigadir Marijan Mareković. Stoga je za vršitelja dužnosti zapovjednika 1. gmtbr “Tigrovi” bio postavljen pukovnik Eduard ButjerEdo, a za vršitelja dužnosti načelnika stožera, ujedno i zamjenika zapovjednika, pukovnik Tomo Medved. Zapovjedništvo OG1 Ogulin bilo je smješteno u Ogulinu i imalo je zonu odgovornosti između ZPa Karlovac i ZPa Gospić te je bilo pod izravnim zapovijedanjem načelnika GS OS RH. Operativne postrojbe OG1 Ogulin bile su 1. gbr “Tigrovi”, 1./7. gbr “Pume”, 14. domobranska pukovnija iz Slunja, 1. domobranska pukovnija iz Ogulina, 143. brigada HV-a i 138. brigada HV-a.
 
007-Dopremanje-streljiva
 
Na tim položajima bili su sljedećih nekoliko mjeseci. Neprijatelj je za držanja prvih položaja uglavnom djelovao pješačkim oružjem po našim snagama, osim 9. i 10. rujna 1993. godine kao reakcija na vojnuredarstvenu operaciju “Medački džep”, izveo je jači topničkominobacački napad na prve položaje. Nakon našeg odgovora neprijatelj više nije topnički djelovao.
Budući da se brigada nalazila na zadarskom ratištu, a 1. motorizirana bojna 1. gmtbr “Tigrovi” se vratila s dubrovačkog ratišta, u nekoliko navrata pokušali smo razgovarati s načelnikom GS OS RH da se 1./7. gmtbr izvuče s karlovačkog ratišta i vrati pod zapovijedanje brigade. Međutim načelnik GS OS RH za to nije htio niti čuti.
Tek smo početkom listopada 1993. godine dobili naznaku da ćemo moći izvući bojnu i vratiti je u svoj sastav. I tako smo 10. listopada 1993. godine 1./7. gbr povukli s karlovačkog ratišta na odmor u Varaždin, a nakon toga na novu zadaću u sklopu brigade.
Time su ukupno proveli 250 dana ili nešto više od osam mjeseci neprekidno na terenu na tom ratištu. Tijekom boravka u zoni odgovornosti ZPa Karlovac i OG1 Ogulin, osim držanja položaja, drugih borbenih zadaća nisu imali. Unatoč dugom boravku na tom bojištu, nismo imali stradalih, međutim imali smo ranjenih od protupješačkih mina i pješačkim oružjem te jedan nesretni slučaj u kojem je jedan pripadnik teško ranjen.
Na kraju možemo zaključiti da je 1. mb uspješno odradila svoju prvu zadaću i da je tada bila spremna uHV-atiti se u koštac s još većim izazovima.
Go to top
Template by JoomlaShine