Prvoga listopada 1994. godine kasno na večer Korade je stigao iz Varaždina na teren. Tijekom puta tražio je da sazovem sastanak jer je svaki čas trebao stići. Pozvao sam zapovjednike i svi smo u zapovjedništvu brigade čekali. Prošlo je sat vremena otkad smo se čuli. Prošla su dva, pa tri sata.
“Da mu se nešto nije dogodilo?” pomislio sam.
Pokušao sam ga nazvati, ali mobilna stanica nije bila dostupna.
Čekali smo i dalje.
Negdje blizu četvrtog sata čekanja pojavio se Korade. Gdje se zadržao, mogao sam samo pretpostavljati. Inače to mu nije bilo prvi put. Znalo se to često događati.
Kad je ušao u restoran, gdje smo održavali sastanke, zapovjednici su se digli i na uobičajen ga način pozdravili. On je veoma brzo zauzeo svoje mjesto na čelu stola.
Odmah je pozvao konobara i zatražio da mu donese mineralnu vodu.
Potom je mahnuo rukom zapisničaru dnevnih aktivnosti, to je bio znak da sastanak može početi.
Nije me ni pozdravio.
“Nešto nije u redu...”, primijetio sam, premda sam smatrao da su njegov izgled i ponašanje posljedica dugog i napornog puta, pogotovo zato što je volio sam voziti jednom rukom.
Na tim sastancima zapovjednici bi iznosili najznačajnije događaje u postrojbi od posljednjeg izvješćivanja i izvješćivali zapovjednika brigade o budućim aktivnostima.
Zapovjednik 1. bojne Željko Nikić nije se ni dotakao bitnih točaka u izvješćivanju, a već ga je Korade prekinuo i počeo govoriti otprilike ovako: “Čim me nema, ovdje je pravo rasulo, smijenit ću vas sve” itd.
Tog trenutka pripremao sam se unositi najznačajnije aktivnosti u svoju radnu bilježnicu kad je Korade počeo svoj govor:
“Vi svi...” - još jednom me iznenadio svojim istupom i vrijeđanjem kako mene, tako i svih ostalih zapovjednika, časnika, dočasnika i vojnika koji su kvalitetno odrađivali postavljene zadaće.
Prekinuo sam pisanje, okrenuo se prema njemu, gledao ga i slušao kako dijeli lekcije svima nama. Nevjerojatno koliko nas je vrijeđao i omalovažavao. Iako u tom izlaganju nije nikoga pojedinačno izdvojio, dalo se naslutiti da se to odnosi na svakoga. Prije svega u tom vrijeđanju samo prva njegova riječ odnosila se i na mene.
“To je udar na mene osobno!” protumačio sam si jer sam kao načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika brigade, u njegovoj odsutnosti zapovijedao postrojbom. “Netko mu je davao netočne informacije!” - znao sam, a poslije sam doznao i tko mu je davao netočne informacije o tome tko i što priča u zapovjedništvu, što i kako se radi kad nema Korade te tko je i što rekao protiv Korade za njegove odsutnosti. Bila je to osoba koja je radila u vezi na vrlo visokom ustrojbenom mjestu u zapovjedništvu brigade, koju zbog nerada nije vrijedno spominjati da je uopće bila član užeg sastava zapovjedništva brigade. Svi oni koji su časno i pošteno radili svoj dio posla u zapvjedništvu brigade znaju o kojem je čovjeku riječ i stvarno nema potrebe navoditi njegovo ime i prezime, dodat ću samo da danas nosimo isti čin, a pušku nije imao u ruci i nije vidio našeg gardista pješaka kako izgleda izbliza.
Korade nas je nastavio vrijeđati. Do tada se znalo dogoditi da je na sastancima vrijeđao pojedine zapovjednike, uglavnom one koje je mogao vrijeđati. U više navrata je imao razloga opomenuti pojedine zapovjednike, ali ne i vrijeđati, međutim to je većinom izbjegavao, pa kad ih je htio opomenuti, u načelu bi govorio za sve zapovjednike.
Okrenuo sam se prema zapovjednicima i primijetio da me većina njih gleda, kao da su željeli da ja nešto kažem. Međutim, kao da mi je ponestalo hrabrosti, jednostavno nisam mogao progovoriti. U takvim slučajevima, kad me netko napadao, znao sam šutjeti, a uzvraćao sam na napade dobro birajući mjesto i vrijeme. Na tom sastanku želio sam odmah uzvratiti na njegove napade, ali jednostavno nisam mogao.
Nevjerojatno koliko me je tada uvrijedio i ponizio pa nisam više mogao pratiti tijek referiranja.
Zamislio sam se i razmišljao o događajima vezanim uz Koradu od prvog dana.
“Odlazim! Odlazim iz brigade!” - ne znam na kojem dijelu sastanka u sebi sam donio tu odluku da odlazim iz brigade. “Ne znam ni kuda ni gdje, znam samo da odlazim!” - odluka je u meni očvrsnula. Nisam više mogao izdržati taj teror i ponižavanje kako mene, tako i ostalih djelatnika brigade. Dobro poznavajući sebe, a isto tako u tih nekoliko godina i njega, bojao sam se da bih mogao biti izazvan, pa se ne bih mogao kontrolirati, a kako smo svi tada bili naoružani, i učiniti neku glupost zbog koje bih si upropastio život. Odluku nisam donio na temelju samo tog sastanka, već se tu nagomilalo podosta nepravdi koje je izazvao osobno Korade, a ja sam bio nemoćan u njihovu ispravljanju.
Nakon određenog vremena sastanak je završio.
“Sastanak je završio i zapovjednici mogu ići.” Čim je Korade to rekao, okrenuo sam se njemu i rekao mu: “Trebali bismo nasamo razgovarati.” Korade se složio. U slučajevima kad smo morali nasamo razgovarati, najčešće smo autom odlazili nekamo i u autu otvoreno razgovarali o problemima. Kada smo željeli u četiri oka razgovarati u zapovjedništvu, to bismo činili u operativnoj dvorani. U tu dvoranu ulazilo se najprije kroz sobu u kojoj smo imali operativne službujuće časnike zapovjedništva i djelatnike iz satnije veze koji su održavali sustav veza s nadređenima i podređenima.
Kad smo ušli u sobu, zamolio sam operativnog djelatnika da nakratko izađe iz prostorije. On je odmah prekinuo svoje aktivnosti i napustio prostoriju.
Korade je sjeo na klupu pokraj velikog radnog stola na sredini prostorije i čekao da počnem govoriti.
“U posljednje vrijeme ne sviđa mi se tvoje ponašanje i omalovažavanje drugih. Ti previše vjeruješ ljudima koji ti govore samo ono što želiš čuti!” - govorio sam mu izravno, bez okolišanja. “Stoga želim napustiti brigadu.”
“Ma pogrešno si sHV-atio... Sve što sam govorio ne odnosi se na tebe! A što se tiče tvog odlaska... Ne ideš nikamo! Ostaješ u brigadi!”
Znao sam da će ga biti teško uvjeriti i dokazati da je to moja konačna odluka.
“Tebe sigurno nešto drugo muči! Slobodno reci što? Treba li ti odmor? Ma koje pitanje? Naravno da ti treba! Dugo si na terenu i smatram da ti treba odmor” - Korade je veoma često znao primjenjivati takve metode i uglavnom je to kod drugih palilo. Pustio bi ih na tričetiri dana doma i opet bi bilo sve po starome, uglavnom po njegovome. Neki su tu metodu veoma dobro koristili u odnosu na ostale djelatnike. Bio je veoma vješt u nagovaranju.
Dok je on pričao, opet su mi misli odlutale na naš prvi susret u srpnju 1991. godine, na ratne događaje koji su nas vezali godinama, zatim na 1992. godinu, pa na 1993. godinu i sada ovu 1994. godinu. Što se sve dogodilo i što smo sve prošli i da se sada moramo razići, samo zbog nekih pojedinaca koji su ga pogrešno izvješćivali i koji su mu govorili ono što je on htio čuti. Od mene je dobivao samo loše informacije, ali istinite. Uglavnom sam mu govorio i predlagao kako da riješimo probleme. Smatrao sam da nema potrebe trošiti vrijeme i biti zadovoljan dobrim stvarima. Uvijek treba težiti boljim rješenjem i najviše energije usredotočiti na sustavno rješavanje problema na svim razinama.
Znao sam da ću odlaskom iz brigade na neki način dovesti u pitanje sav dotadašnji rad. No tada sam mislio da je i to bolje nego trpjeti njegova ponižavanja. U tom razmišljanju jednostavno su mi suze krenule niz lice. Nisam ih mogao kontrolirati.
Plakao sam.
“No, zar je dotle došlo? Ma nije valjda?” - Korade se osmijehnuo želeći ublažiti situaciju. Uvidjevši da me ne može samo tako uvjeriti, pitao me: “Što hoćeš da učinim, a da ti ostaneš?”
U početku mu nisam imao namjeru ponoviti one iste prijedloge koje sam mu iznio nekoliko dana prije. No ipak sam mu ponovio: “Moraš neke časnike iz zapovjedništva i neke zapovjednike smijeniti, ali ne najuriti iz brigade, već ih staviti na takva mjesta gdje mogu nešto dati od sebe za ovu postrojbu, za vojsku, a na njihova mjesta postaviti mlade, poštene, radine i odlučne časnike.” Rekao sam mu i koji je razlog tog mog zahtjeva, a to je da ćemo kadtad biti uključeni u oslobađajuće operacije i da će tada oni zatajiti i postoji mogućnost da zbog njihova nerada on i ja platimo “glavom”. “Za to ja nisam spreman i ne želim priHV-atiti takav rizik.” Rekao sam mu i ono drugo što me najviše zabrinjavalo: “Previše vjeruješ pogrešnim ljudima!”
Uvidio sam da je Korade želio što prije završiti taj sastanak, rekavši da će ih sve smijeniti samo da ja ostanem u brigadi te tražio da ako smo gotovi, odemo na večeru. Znao sam da me on jednostavno neće htjeti pustiti i da nema smisla nagovarati ga da sHV-ati kako ja odlazim. Nekako sam prestao plakati, obrisao rukom suze i otišao s njim na posljednju zajedničku večeru. Na večeri nismo ništa pričali, već smo šutjeli. Nakon večere otišao sam u sobu i cijelu noć razmišljao. Tek sam pred zoru nešto malo odspavao.
 
Drugoga listopada 1994. godine u Varaždin odlazi zapovjednik brigade zbog sutrašnjeg sastanka stambene komisije u Varaždinu. Na tom sastanku govorilo se o kućama u nizu koje bi se trebale raditi za teške invalide iz tog kraja u naselju Sračinec odmah kod Varaždina i vojarne te o stambenoj problematici u brigadi. Sastanak je trebao voditi predsjednik stambene komisije Ministarstva obrane Vinko Adžić. Inače je Korade tih dana bio imenovan za nadzornog člana stambene komisije. Stoga smo očekivali da ćemo moći brže rješavati stambenu problematiku u brigadi. Korade je inače jedan od prvih ljudi koji je spominjao da se stambena politika može uspješno rješavati ne samo dodjelom postojećih stambenih jedinica već i dodjelom kredita za one koji žive po naseljima i treba im samo mali kredit kako bi obnovili, nadgradili ili u konačnici sagradili kuću u mjestima u kojima žive ili su odrasli. Tako bi se izbjeglo naseljavanje većih mjesta i gradova.
 
Četvrtoga listopada 1994. godine bio mi je posljednji dan u 7. gbr “Pume”. Stoga sam uzeo potvrde o pripadnosti sebi i Viky te razdužio opremu koja mi više neće trebati.
Pregledao sam posljednji ratni dnevnik brigade. Pisao sam ga od samog osnutka brigade. U njega sam stavio ključne događaje koji su se dogodili tijekom dana. S vremenom sam za bilježenje dnevnih aktivnosti brigade zadužio službujućeg časnika. Tako sam na kraju pregledao ratni dnevnik i ako je bio u redu, potpisao bih ga, ili bih ga dao na doradu. Mislim da smo po pisanju ratnog dnevnika jedinstvena postrojba Hrvatske vojske.
Nakon toga pospremio sam ured i vratio svu dokumentaciju na kojoj sam radio. Moram naglasiti da sam sve poslove do tada odradio tako da nitko iza mene nije trebao raditi neki zaostali posao.
Nakon odlaska nisam smio dopustiti da Viky ostane i dalje raditi u brigadi jer bi je Korade definitivno psihički slomio. Ona je isto tako razdužila svu zaduženu opremu i predala poslove osobi koju je nekoliko tjedana učila uredskom poslovanju. Poslije odlaska iz brigade planirala je najprije otvoriti bolovanje kako bi ustanovila zbog čega ima bolove u leđima, vratu i po nozi.
Nakon ručka definitivno smo napustili zapovjedništvo 7. gbr “Pume”. Namjerno smo otišli nešto prije nego je Korade trebao stići u zapovjedništvo iz Varaždina. Nisam se želio sresti s njim jer bi me “skužio” da odlazim za stalno i tada bi pokušavao pronaći neki način samo da ostanem u brigadi. Ovako sam mu se samo telefonski javio da sam morao hitno krenuti nekim poslom i da je u postrojbi sve u redu. Inače bi bio od mene red da ga kao njegov zamjenik najprije dočekam i prenesem sve bitne događaje koji su se zbili za njegove odsutnosti. Taj sam dio taj put preskočio. Mimoišli smo se kod Sukošana i nije me primijetio.
Tijekom puta razmišljao sam jesam li možda trebao reći zapovjedniku ZPa Split Anti Gotovini da odlazim. Međutim, nisam bio siguran kako će reagirati. Gotovo sam bio siguran da bi on pokušao spriječiti moj odlazak, a kako sam već donio odluku, odlučio sam ne ići u zapovjedništvo ZPa Split. Na kraju sam čuo da je Ante bio veoma ljut što sam otišao.
Nitko u brigadi nije znao da Viky i ja definitivno odlazimo osim Mile Katića. On nam je jedini bio dobar prijatelj u to vrijeme kojemu smo se mogli povjeriti. Po dolasku u Zagreb on je taman krenuo iz Varaždina na teren tako da smo se sastali i ispričao sam mu za naš odlazak, premda smo u posljednje vrijeme često razgovarali i već sam tada najavio da ću, ako se stanje ne popravi, napustiti brigadu. Od njega sam tražio da se ne obazire na nas, već da i dalje profesionalno radi svoj posao. Jedino tako ga nitko neće moći maltretirati. On nije vjerovao da odlazimo, ali je rekao kako će tamo gdje ću ja završiti doći i on raditi.
Nakon dolaska u Zagreb, za početak sam se smjestio kod Viky u Dubravi. Tijekom boravka u Zagrebu jedan dan otišao sam u svoj ured u Varaždinu da pokupim svoje stvari. Tom prilikom jedino što sam uzeo za uspomenu iz brigade bio je ratni stijeg brigade koji se nosio na prvoj godišnjici brigade. Taj stijeg i danas čuvam kao jednu od boljih uspomena na 7. gbr “Pume”.
 
Devetoga listopada 1994. godine nazvao sam Koradu preko mobitela i rekao mu kako se više ne vraćam u brigadu te da ću se najaviti načelniku GS OS RH kao svojem pretpostavljenom na razgovor u svezi s premještajem na neko drugo mjesto, i to bilo gdje u Hrvatskoj vojsci. U početku razgovora ponovio je već prije rečeno da se vratim u brigadu.
“Ubit ću te ako mi samo nešto upropastiš!” počeo mi je prijetiti kad sam mu nekoliko puta ponovio da je to moja konačna odluka, odmah mi pokazavši onu drugu stranu svojeg lica.
“To bi ti bilo zadnje u životu!” počeo sam igrati njegovu igru pa sam mu nekontrolirano odgovorio. Isto tako sam mu rekao: “Pripazi koje suradnike biraš jer ti neki od njih lažu.” Bio je to prilično težak i mučan razgovor.
Ponovo sam mu ponovio da ću se najaviti kod načelnika, ali da može biti siguran jer mu neću ništa govoriti o razlogu mog odlaska iz brigade.
I tada na kraju ponovo je pokušao ono svoju staru taktiku i rekao mi: “Možeš se još malo odmoriti. Nakon toga dođi u brigadu.” Time smo završili razgovor.
Desetoga listopada 1994. godine najavio sam se na razgovor kod načelnika GS OS RH. Međutim, zbog obveza načelnik GS OS RH nije me mogao primiti.
 
Jedanaestoga listopada 1994. godine ponovno sam nazvao načelnika GS OS RH i tada mi je odgovorio da mogu doći kod njega poslije trinaest sati.
U GS OS RH stigao sam nešto prije trinaest sati.
Dok sam čekao, razmišljao sam kako da počnem razgovor, što ću mu reći, a da me pogrešno ne sHV-ati i gdje ću nakon toga završiti, na ulici ili možda u Osijeku ili Dubrovniku ili možda u Istri. Najviše me zanimalo što će na to reći načelnik. Jer on je imao pozitivnu sliku o Koradi koju mu nitko nije mogao prebrisati. Svi oni koji su to pokušali neslavno su prošli. Ni meni nije bio cilj da mu mutim tu sliku, već sam želio jednostavno se maknuti iz brigade i početi novu karijeru u nekoj normalnoj sredini. Vjerovao sam da takvih sredina ima u Hrvatskoj vojsci i tome sam se nadao. Tražio sam nešto na što sam nakon svega što sam dao za Hrvatsku vojsku imao i pravo.
Koradu sam žalio jer sam imao predosjećaj da će, ako nastavi tako pokazivati svoju aroganciju prema podređenima i ljudima izvan sustava te slušati svoje “savjetnike” koji mu samo klimaju glavom i govore: “Da, tako je, zapovjedniče, baš je onako kako ste vi rekli”, sigurno negdje gadno pogriješiti i nastradati. Kada do toga dođe, nisam želio biti u blizini.
Negdje blizu četrnaest sati iz ureda načelnika GS OS RH izlazio je glavni inspektor OS RH general pukovnik Josip Lucić, a iza njega i načelnik. Pozdravio sam i jednog i drugog. Nakon toga me načelnik pozvao u ured, ponudio mi je da sjednemo i pitao hoću li nešto popiti te, kako nema puno vremena, kojim sam poslom došao.
 
Zapovijed o odlasku
 
Za to vrijeme on je uzeo radnu bilježnicu sa svog radnog stola i sjeo na stolicu kod okruglog stola gdje me smjestio. Razgovor je tekao otprilike ovako: “Gospodine generale, došao sam tražiti vašu suglasnost za prelazak iz brigade bilo gdje u Hrvatsku vojsku.”
Na to je general prestao pisati po bilježnici pogledao me onim starim i iskusnim očima, blago se nasmijao i rekao: “Što je, posvadili ste se?”
Imao sam osjećaj kao da je znao za naše nesuglasice. General je imao informacije da je Korade veoma težak čovjek i kad popije, veoma nepredvidljive naravi. Kad sam prije dolazio kod njega, uvijek u svezi s nekim poslom koji bi mi dao Korade, govorio je da prenesem Koradi da se “mani kapljice”. Međutim, i danas sam siguran da general nije znao pravu istinu o mom odlasku. Kako se blago nasmijao, ocijenio sam da mu mogu ispričati bilo što.
Odgovorio sam: “Ne, nismo se posvadili, već zbog nekih privatnih problema želio bih se razriješiti te dužnosti.”
Na kraju imao sam osjećaj kao da je generalu drago što sam došao do njega i tražio premještaj. Rekao mi je: “Za tebe je rat završio. Puno si dao za Hrvatsku vojsku. Sada je vrijeme da svoje bogato ratno iskustvo potvrdiš u školi.”
Mislio sam u sebi - kakvu školu jer to mi nije palo na pamet. Došao sam zatražiti premještaj bilo gdje u Hrvatskoj vojsci gdje mogu normalno raditi.
Pozvao je svoju tajnicu Ljubicu Rot i rekao joj da mu pripremi zapovijed o mom odlasku na školovanje.
I tako je ona pripremila zapovijed koju je general odmah potpisao, vršitelju dužnosti zapovjednika Zapovjedno stožerne škole brigadiru Miroslavu Jezerčiću. Zapovijed je imala dvije točke i u njoj je pisalo da me na temelju osobnog zahtjeva šalje na školovanje u Zapovjedno stožernu školu. U to vrijeme bila je to najviša vojna škola koju je Hrvatska vojska imala.
Kad je general potpisao, uzeo sam tu zapovijed i osobno ju odnio vršitelju dužnosti zapovjednika Zapovjedno stožerne škole na Črnomercu. Inače, polaznicima 3. naraštaja Zapovjedno stožerne škole predavanja su počela prije dva tjedna.
Čim je Jezerčić otvorio poštu i pročitao zapovijed u kojoj je stajalo da me šalje na školovanje, komentirao je otprilike: poznavajući Koradu, postoji samo jedan logičan razlog mog dolaska u školu tako kasno, a to je da me Korade najurio iz postrojbe.
Za Jezerčića sam čuo da je bio jedan od najboljih obavještajaca u JNA i nisam imao više snage da i njemu objašnjavam pravi razlog dolaska u Zapovjedno stožernu školu, već sam ga pitao gdje da idem na liječnički pregled.
Objasnio mi je da je kasno za liječnički pregled i da to obavim sutra. I pozvao nekog svog suradnika koji mi je pokazao u objektu 48 sobu 15 u kojoj ću boraviti i podijelio potrebnu literaturu i raspored predavanja. Potom sam napustio školu i krenuo prema Gornjoj Dubravi.
 
Dvanaestoga listopada 1994. godine ujutro otišao sam na liječnički pregled u Zavod za medicinu rada u zgradi Crvenog križa na Jarunu, a potom na prvo predavanje.
Nakon liječničkog pregleda nazvao sam Koradu i rekao mu kako me general poslao u Zapovjedno stožerno školu. Za razliku od prethodnog razgovora s njim, ovaj je tekao bez tenzija.
Pitao me što sam rekao načelniku. Ponovio sam mu otprilike što sam rekao načelniku.
Potom me pitao što smo radili u školi. Odgovorio sam mu da su prije mene pisali uvodnu taktičku zadaću s temom gardijska brigada u napadu s ciljem da se utvrdi tko koliko ima iskustva u tome.
 
Pred kraj razgovora zamolio sam ga da još malo zadržim auto na korištenje kako bih kad unajmim stan u Zagrebu, mogao preseliti stvari. Dopustio mi je korištenja auta još neko vrijeme.
I time smo završili razgovor. Bio je to naš posljednji razgovor na razini zapovjednik brigade - načelnik stožera. Nakon toga osjećao sam se kao da mi je pao kamen sa srca. Ipak nije tako loše završilo kako sam mislio da će završiti. Odlazak u školu bio je nešto najbolje što mi se tada moglo dogoditi.
Bio je to još jedan izazov koji sam morao proći.
Rezultat svega toga je da sam opet morao napustiti postrojbu u koju sam veoma puno ulagao, postrojbu koju sam istinski zavolio kao svoj drugi dom. Nešto slično mi se već dogodilo 1991. godine u 5. bojni 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” kada sam gotovo zbog istih problema odlučio napustiti 5. bojnu i prijeći u 1. bojnu. U svakom slučaju, u ovoj brigadi stekao sam golemo životno iskustvo, upoznao mnogo dobrih ljudi, a i veoma podlih ljudi. Bila je to još jedna životna škola!
Na kraju postavlja se pitanje: Je li odlazak iz brigade bio dobar potez?
U to vrijeme bio sam uvjeren kako gledano kratkoročno, to nije bio dobar potez, međutim bio sam siguran da mi je dugoročno to veoma dobar potez u životu!
Što je od toga istina? Pokazala je budućnost!
Go to top
Template by JoomlaShine