Dvadeset i drugoga veljače 1993. godine dobili smo zapovijed načelnika GS OS RH da se taktička skupina (pješačka satnija, vod tenkova, minobacački vod) sa tri borbena kompleta tijekom 24. i 25. veljače 1993. godine prebaci u Sukošan kod Zadra. Plan je bio takav da se taktička skupina tijekom sutrašnjeg i preksutrašnjeg dana prebaci na dva načina. Prvi dio, tenkovi i vozila, krenuli bi tijekom noći, a ostatak, pješački dio, prebacio bi se tijekom dana helikopterima.
 
Taj dio ratišta spadao je u zonu odgovornosti ZPa Split. Zapovjednik ZPa Split od nedavno je bio brigadir Ante Gotovina. Od profesionalnih postrojbi ZP Split imala je samo 4. gmtbr sa sjedištem u Splitu.
Na samom početku Domovinskog rata strateški cilj neprijatelja na tom prostoru bio je zauzeti Zadar, Biograd do rijeke Krke i Karlobag te ovladati Velebitom, što znači presjeći kopneni dio RH na dva dijela. Time bi kontrolirao i velik dio pomorskog dijela RH. U jednom dijelu uspio je u svojoj nakani. Približio se samom Zadru, Biogradu i Šibeniku te kontrolirao Masleničko ždrilo, a zauzeo je i dio Velebita s južne strane. Tako je uspijevao kontrolirati cestovne komunikacije koje vode prema južnoj Hrvatskoj i srećom nije imao cjelokupan nadzor nad pomorskim dijelom na tom prostoru.
Ipak nas je prisilio da se cijeli cestovni promet prema južnoj Hrvatskoj odvija preko otoka Paga. I to mu nije bilo dovoljno pa je u nekoliko navrata pokušao srušiti most koji povezuje otok Pag s kopnenim dijelom prema Zadru. U jednom od napada neprijateljski zrakoplov pogodio je jednom raketom most i teško ga oštetio. Da se kojim slučajem pod težinom vozila ne bi srušio, promet se na njemu odvijao smo jednim kolnim trakom i to s obaveznim razmakom između vozila. To se odnosilo na osobna motorna vozila i ostala lakša prijevozna sredstva. Za teška prijevozna sredstva prijelaz preko mosta bio je zabranjen. Za njih je probijen put pokraj mosta do obale, gdje ih je čekao trajekt koji ih je odvozio na drugi kraj obale.
Ograničenom vojnom operacijom “Maslenica” koju su izvele uglavnom domaće postrojbe 22. siječnja 1993. godine cilj je bio odmaknuti neprijatelja što dalje od obale i gradova na jadranskoj obali kako bi se promet cestovnim smjerovima prema južnoj Hrvatskoj nesmetano odvijao.
U napadačkoj operaciji uspjelo se iznenaditi neprijatelja i protjerati ga s obale kod Novigradskog mora i iz blizine Zadra, ali ne dovoljno daleko kako bi neprijatelju bilo onemogućeno da topništvom djeluje po Zadru i ostalim naseljima uz obalu te obližnjim veoma značajnim komunikacijama za RH. Zašto nedovoljno daleko, do sada još nije javno razjašnjeno. Izjava tadašnjeg načelnika GS OS RH generala zbora Janka Bobetka nekoliko godina poslije bila je da mu je vrhovni zapovjednik i predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, zbog pritiska međunarodne zajednice, zapovjedio da se operacija zaustavi i na toj liniji organizira obrana. Napad je bio zaustavljen u trenutku kada se lomila “stožerna točka” neprijatelja. Odmah po zapovijedi naše snage prešle su u organiziranje najpogodnije linije obrane, dok je neprijatelj prešao u napadačke operacije radi vraćanja izgubljenih položaja i nanošenju što većih gubitaka našoj vojsci i što veće štete civilnim objektima. Zbog toga je Zadar trpio svakodnevne žestoke topničke napade. Neprijatelju je vraćanje izgubljenih položaja bilo od moralnog do političkog značenja. Neprijatelj je uz pomoć svojih najelitnijih postrojbi dovedenih sa strane, čak i iz Beograda, na nekim smjerovima uspio probiti prve položaje, nanoseći našim snagama velike gubitke. Zbog takvih napada sve snage koje su se nalazile na tom ratištu trošile su se i iscrpljivale. Stoga je bilo nužno da se na to ratište dovedu svježe i to profesionalne snage. I tako je za samo tri sata iz Osijeka preko Lučkog do Zadra prebačena helikopterom bojna 3. gmtbr. Zapovjednik 3. gmtbr u to vrijeme bio je Josip Zvirotić.
Kako je glavni udar neprijateljskih snaga bio na smjeru Kašića, tako se na tom dijelu uvodila bojna 3. gmtbr i odmah uključila u obranu. Neprijatelj je nešto prije u nekoliko navrata izveo nekoliko snažnih napada gdje je imao velike gubitke i uspio zauzeti neke naše položaje. Dolaskom bojne iz 3. gmtbr i uvođenjem na prvu liniju odnos snaga se promijenio u našu korist. U tim protunapadima bojna 3. gmtbr vratila je izgubljene položaje, međutim u jednom protunapadu neoprezno je kamionom uletjela u zasjedu kod Kašića. Tom prilikom neprijatelj je zarobio nekoliko pripadnika iz 3. gmtbr i mučki ih odmah strijeljao, upravo onako kao što se može vidjeti u dokumentarnim filmovima iz Drugog svjetskog rata. Kada ih je neprijatelj zarobio, svezao im je ruke i postrojio kod ograde na kašićkom groblju te ih za nekoliko minuta strijeljao. Bila je to strašna smrt.
Po pričanju tadašnjeg načelnika GS OS RH generala zbora Janka Bobetka, dolazak i uključivanje bojne 3. gmtbr bilo je presudno za obranu dostignute linije, pa čak i šire.
Nakon toga neprijateljski pješački napadi pretvorili su se u ispipavanje koliko se snažno drži linija obrane. Više nije izvodio snažne organizirane napade, međutim i dalje je snažno topnički djelovao po prvim linijama i nastanjenim naseljima uz liniju te po Zadru i naseljenim mjestima uz obalu.
 
 
Dvadeset i trećega veljače 1993. godine, tijekom jutra, bile su intenzivne pripreme za odlazak na zadarsko ratište. Budući da je Korade odlučio osobno zapovijedati tom taktičkom skupinom na tom zadatku, tražio je da se iz 2. i 3. bojne, koje su se tek počele ustrojavati, izdvoje svi stari provjereni i iskusni zapovjednici i gardisti. Tako su na ispunjenje te zadaće otišli gotovo svi stari iskusni zapovjednici i gardisti koji su bili u 5. bojni. Jedino nismo znali kako će se ponašati pripadnici oklopne bojne jer nismo do tada u prijašnjoj postrojbi imali oklop i bili su svi djelatnici koje smo primili iz drugih postrojbi pa im je to bila prva zajednička zadaća.
Kako je Korade odlučio otići na taj zadatak, ja sam morao ostati u Varaždinu i voditi brigu o ustrojavanju brigade, obavljati sve redovne dnevne zadaće i biti u pripravnosti ispuniti sve zapovijedi koje bi nam Korade dao, a u svezi s aktivnostima na zadarskom ratištu, bilo da je to slanje svježih preostalih gardista ili popune streljivom ili bilo kojom drugom opremom, a koja se ne može dobiti na tom ratištu.
Ta zadaća nije mi bila nimalo ugodna. Jest da ona nije bila teška, ali me “privezala” za Varaždin i nije mi zbog nekih “načela vođenja i zapovijedanja” dopustila da budem uz gardiste koji odlaze na najznačajniju zadaću koju je do tada dobila 7. gmtbr “Pume”. Pokušavao sam na sve načine nagovoriti Koradu da i ja idem na tu zadaću, no odgovor je svaki put bio kako netko od nas uvijek mora ostati s brigadom, iako smo i on i ja znali da je ovo što će ostati u Varaždinu sve drugo samo ne brigada u odnosu na pješačko brojno stanje postrojbe na karlovačkom i zadarskom ratištu. Međutim, takva su bila pravila i ja sam se morao pomiriti s tim.
Prije podne otišao sam u GS OS RH kod general bojnika Franje Feldija po vojne zemljovide zadarskog područja. Kako nismo ništa znali ili smo veoma malo znali gdje se drži linija obrane na tom ratištu, a na temelju dosadašnjih iskustava - prilikom odlaska na novo ratište, uvijek smo imali problema s nabavom izvornih vojnih zemljovida - morali smo se unaprijed opskrbiti zemljovidima. Čim sam dobio zemljovide, vratio sam se u Varaždin.
Oko osamnaest sati manji dio taktičke skupine, ukupno pedeset i dva pripadnika, s tri tenka i motornim vozilima, krenuo je prema Zadru smjerom Varaždin - Zagreb - Josipdol - Brinje - Senj - Prizna - Žigljen - Zadar - Sukošan. Taj motorizirani dio morao je stići na odredište sutradan do šest sati. Odgovorna osoba za motorizirani dio bio je zapovjednik 2. mb satnik Branko Predragović, inače i zapovjednik te taktičke skupine na toj zadaći. Njegov zamjenik bio je Robert Kahriman, zamjenik zapovjednika 2. mb.
Nešto poslije te kolone na teren se uputio i Korade i zapovjedio da sutra ujutro organiziram prebacivanje preostalog najvećeg dijela taktičke skupine u Zagreb, a zatim helikopterima u Zadar. Taj dio satnije ostao je prespavati u vojarni. Međutim, zbog sutrašnje zadaće mnogi od uzbuđenja, možda i straha, nisu mogli spavati. Svi su na neki način čekali da što prije svane i krenu na zadatak.
Tijekom jutra dobio sam informaciju da su tri labudice s tenkovima zbog kvara ostale u Senju. Međutim, kako sam dobio informaciju preko službujućeg časnika operativnog središta Glavnog stožera koji nije mogao sa sigurnošću reći mogu li se labudice tamo popraviti ili ne, nisam ništa poduzimao. Isto jutro stigle su tri labudice iz Zadra i pokupile tenkove i odvezle ih na zadarsko ratište, dok je druga ekipa mehaničara iz Zadra pokušala osposobiti pokvarene labudice.
 

Dvadeset i četvrtoga veljače 1993. godine rano ujutro, u četiri sata, trebali smo krenuti u Lučko. Međutim, mi nismo organizirali prijevoz autobusima, već je u zapovijedi pisalo, a i provjeravanjem s operativnom upravom GS OS bilo nam je rečeno da se ne brinemo za autobuse jer će to oni organizirati.
Kako je prošlo četiri sata, počeo sam se brinuti. Prošlo je i petnaest minuta poslije četiri sata. Nakon toga otišao sam u naše operativno središte i nazvao službujućeg časnika operativnog središta GS OS RH ne bi li on znao nešto više o nedolasku autobusa. Da bude stvar još gora, njegova izjava bila je da to nije njegova briga, već naša jer mi smo trebali organizirati prijevoz. Moram priznati da me je taj službujući časnik time zbunio, pa sam opet uzeo presliku zapovijedi ne bih li uočio koji svoj propust pri sHV-aćanju zapovijedi. Međutim, tamo je lijepo pisalo da mi nismo odgovorni za organizaciju prijevoza autobusima iz Varaždina u Zagreb i helikopterima iz Zagreba u Zadar. Dok sam čitao zapovijed u operativnom središtu brigade, javili su mi da prvi autobus ulazi u vojarnu.
Izašao sam na pistu i uvjerio se da tri autobusa ulaze u vojarnu, ali nema četvrtog autobusa. Srećom, on je ipak došao nekoliko minuta poslije njih. Bili su to autobusi Zagrebačkih transporta i dolazili su izravno iz Zagreba. Po njihovim riječima, imali su nekih problema pri paljenju autobusa i zbog toga su kasnili.
Ukupno je bilo sto šezdeset četiri pripadnika i bili su podijeljeni u četiri grupe pa su se veoma brzo ukrcali u autobuse. Nakon toga, oko četiri sata i trideset minuta, prozore na autobusima zastrli smo zastorima i krenuli u Zagreb, u zrakoplovnu luku u Lučkome. Iz Varaždina prema Zagrebu nismo se vozili glavnom, uobičajenom magistralnom cestom, već smjerom Varaždin - Ivanec - Novi Marof - Zagreb, kako bismo zavarali eventualne “dojavljivače”. Je li to bilo od koristi, ne znam, ionako to nije bila moja ideja. Međutim, osim što se putovanje malo oduljilo, drugih problema nije bilo. U Lučko smo stigli oko sedam sati.
Tamo nas je dočekao časnik u Operativnoj upravi GS OS RH, nekadašnji pripadnik 3. bojne “Žuna” 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Željko Pavlović. Po njegovim uputama, vojska je imala vremena i otišla u vojarnu u Kerestinec na doručak.
 
009-Postrojavanje-u-Luckome
 
010-Odlazak-prema-prvim-helikopterima
 
Poslije povratka, prva tura u osam sati i četrdeset i pet minuta uputila se helikopterima u niskom letu prema Zadru smjerom Lučko - sjeverno od Karlovca - sjeverno od Ogulina - sjeverno od Senja - zatim iznad mora do Paškog mosta. Piloti su nastojali voziti helikoptere iznad nenaseljenih mjesta kako bi bili što manje uočeni.
 
011-Odlazak-prve-skupine-na-Zadarsko-ratiste
 
Isti helikopteri morali su se vratiti i još dva puta odvesti preostali dio taktičke skupine. Uglavnom, do podneva svi su bili prebačeni na zadarsko ratište. Ukupno je na zadarskom bojištu bilo dvjesto šesnaest pripadnika i njima je zapovijedao zapovjednik 7. gmtbr “Pume” Ivan Korade preko zapovjednika 2. mb Branka Predragovića.
Isti dan obavljeno je zapovjedno izviđanje prvih položaja 113. brigade HV-a radi preuzimanja položaja.
Poslije se toj taktičkoj skupini pridružio i jedan vod dragovoljaca iz 1. mb koja se nalazila na karlovačkom ratištu. Zapovjednik tog voda bio je Radovan Žnidarić.
 

Dvadeset i petoga veljače 1993. godine ujutro otišao sam na pregled k Prvostupanjskoj liječničkoj komisiji za pregled osoba obuHV-aćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji Republike Hrvatske u Tvrtkovoj ulici u Zagrebu. Od ranjavanja na južnom ratišnu do tog dana prošlo je točno tri mjeseca. Sve rane koje sam imao su zacijeljele. Međutim, imao sam problema s najtežom ranom na stopalu desne noge. Kako je geler prošao kroz zastopalne kosti, a bilo je i zimsko vrijeme, izgleda da s mojim “stanjem” nešto nije bilo u redu jer me stopalo uvijek boljelo nakon duljeg stajanja ili hodanja. Isto tako bio sam malo sumnjičav prema liječnicima u Novoj bolnici jer kad god bih dolazio na previjanje, svaki liječnik naredio bi medicinskoj sestri da mi ranu očisti drugom tekućinom i pitao me tko mi je to do tada tako loše očistio. Kad bih mu odgovorio da sam prije dva dana bio tu, više nije bilo nikakvih pitanja.
Kako bih lakše hodao, u autu sam uvijek imao jednu štaku i često se njom koristio. I gdje god sam mogao, koristio bih priliku, sjeo i opustio nogu. Nije mi odgovaralo dugo hodati, niti sjediti tako da mi je noga normalo spuštena. Tada cirkulacija noge nije bila baš najbolja i veoma brzo bih osjećao bolove u tom dijelu noge. Najviše mi je odgovaralo sjediti i imati nogu malo povišeno, u visini kukova. Na taj način cirkulacija bi se normalno odvijala i stopalo me ne bi boljelo.
Pri izlasku iz auta, za svaki slučaj ako ću morati dugo hodati po stubama ili stajati u hodnicima, uzeo sam štaku. Nakon polusatnog čekanja u hodniku, netko je iz jedne prostorije viknuo moje prezime. Ostavio sam štaku kraj stolice i otišao normalnim hodom u sobu. Hodao sam kao da mi ništa nije bilo.
Tih se mjeseci prilikom preustrojavanja i ustrojavanja novih profesionalnih postrojbi neformalno, ništa službeno širio glas kako će svi oni koji imaju invalidnost veću od 30% završiti u mirovini. Kako sam želio još raditi, jer za mene rat još nije završio i mislio sam da mogu još dugo raditi i biti koristan u vojsci, smatrao sam da ću ako budem normalno hodao, moći “zavarati” komisiju i uvjeriti ih kako mi ne treba nikakva invalidnost ili ako baš budu morali dati neku invalidnost, onda neka to bude ona najmanja.
Ulaskom u prostoriju stao sam ispred komisije i oni su listajući, najvjerojatnije po mojoj dokumentaciji, pitali kako se osjećam.
Odmah sam im odgovorio da sam dobro, evo, kao što i vide, ne trebam se više koristiti štakama. Osjećam se kao da mi i ništa nije bilo. Po njihovu ponašanju osjetio sam da im je bilo nešto neobično. Više nisu ništa pitali, već su odgovorili da je to ranjavanje okarakterizirano kao trajno 30postotno oštećenje organizma. Nakon toga pitali su me slažem li se s tim ili imam nešto protiv toga.
Odgovorio sam im da nemam ništa protiv toga. Nakon toga neformalno smo razgovarali o aktualnoj vojnoj operaciji “Maslenica”.
Šest mjeseci poslije, točno 15. rujna 1993. godine, u postupku revizije Drugostupanjska liječnička komisija za pregled osoba obuHV-aćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji Republike Hrvatske u Tvrtkovoj ulici u Zagrebu donijela je drugi nalaz i mišljenje u kojem je navedeno da je invalidnost 20postotna i trajna. To mi je tada najviše odgovaralo. Dva dana nakon toga dobio sam rješenje Odjela upravnopravnih poslova, Uprave za skrb Ministarstva obrane Republike Hrvatske u kojem je navedeno da mi se priznaje status ratnog vojnog invalida X. grupe s trajnim 20postotnim oštećenjem organizma.
Kad sam se vratio u bazu u Varaždin, doznao sam da je tog dana u zadarskom zaleđu obavljena primopredaja položaja između naših pripadnika i 113. brigade HV-a, a kojih točno položaja, to nisam znao.
 

Dvadeset i sedmoga veljače 1993. godine otišao sam u nenajavljen nadzor 3. motorizirane bojne u Bjelovaru.
Što se tiče tih nadzora, imao sam svoj stil nadzora. Nije me zanimalo da me netko impresionira svojim radom ili neradom, već me zanimala samo istina u koju sam se sam uvjerio. Nikad se nisam zanosio preuveličavanjem i HV-alisanjem nepostignutim ili nerealnim rezultatima i uvijek sam tražio više. Osobnim nenajavljenim obilascima najbolje sam se uvjerio u kojoj se postrojbi kako i koliko radi. A to je uvijek najviše ovisilo o zapovjednom kadru, počevši od zapovjednika nadzirane postrojbe pa naniže. Zapovjednici nadziranih postrojbi bili su ili su mogli biti najbolje informirani o stanju u svojoj postrojbi, na temelju čega su mogli donositi najpriHV-atljivije borbene ili neborbene odluke za svoju postrojbu u nekom vremenu i prostoru. Neki zapovjednici znali su i umjeli koristiti te informacije koje su bile istinite, pomoću kojih su donosili ispravne odluke i time rješavali probleme ili postavljene zadatke. Od ustrojavanja brigade Korade je znao kod kojih će zapovjednika biti problema. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve više problema se nagomilavalo u jednim te istim postrojbama i ono što me najviše čudilo kod Korade, a o tome ću i pisati nešto kasnije, jest to što umjesto da te zapovjednike, kojima je dao bezbroj “prilika”, smijeni, oni se poigravaju s njim i gotovo da je Korade ispao njihova žrtva.
Zapovjednik 3. bojne imao je prometnu nesreću onaj isti dan kada su naši odlazili na zadarsko ratište, stoga ga nisam zatekao u vojarni, već njegova zamjenika Darka Krajačića. On je baš tih dana pregovarao sa zapovjednikom vojarne o još nekim skladišnim prostorijama. Kako smo počeli popunjavati i tu bojnu, tako smo dobivali sve više opreme, oružja i streljiva. Zbog toga smo trebali dodatne prostorije gdje bismo ta sredstva mogli uskladištiti.
Popuna ljudstvom nije išla onim tempom kojim smo mislili da bi se mogla odvijati na tom prostoru. Uostalom, najveći razlog za premještanje 3. mb u Bjelovar bio je u tome što je bilo mišljenja da se bojna na tom prostoru može popuniti do punog ustroja.
Razlog nepopunjavanja bio je vjerojatno u tome što je na tom prostoru djelovala 105. brigada HV-a kao pričuvna postrojba, 16. topničkoraketna brigada HV-a kao ročna pričuvnodjelatna topnička postrojba, i u Križevcima 15. topničkoraketna brigada HV-a, isto takva kombinacija ročne pričuvnodjelatne komponente. A po mome najveći razlog ležao je u tome što je u tom kraju bio jak politički lobi koji je u stvari i lobirao na najvišoj razini da se 3. mb prebaci iz Varaždina u Bjelovar. Po onome što sam doznao kada je u Zagrebu donesena odluka da se 3. mb mora preseliti u Bjelovar i tamo ustrojavati, isto je tako donesena odluka da zapovjednik te 3. mb mora biti netko koga će predložiti vojnopolitički lobi iz tog kraja ili u krajnjem slučaju netko tko živi u Bjelovaru.
Korade je bio izričito protiv toga. I taj lobi znao je da se samo Koradinom odlukom može promijeniti zapovjednik kako te bojne, tako i svih ostalih bojni. U prvoj fazi preseljenja i djelovanja bojne u Bjelovaru te odbijanju Korade bilo kakve neutemeljene smjene zapovjednika 3. mb dobivali smo iz raznih strana razne informacije o radu 3. mb. Čak smo dobivali “povišena” upozorenja zbog pogrešnog parkiranja privatnih auta ispred vojarne naših novoprimljenih djelatnika. Takvih problema imali smo samo prvih mjeseci ustrojavanja. Odlaskom bojne na teren ti su se problemi smanjili. Za boravka 3. mb na terenu sa sobom su preselili svu borbenu tehniku, a vojnu opremu ionako su dobivali od naše logistike pa je u Bjelovaru ostala vojna oprema koja nam nije trebala na terenu. Tako je samo na papiru pisalo da je smještaj 3. mb u Bjelovaru. Ubrzo smo zbog slabe popune zatražili i dobili odobrenje te preselili 3. mb natrag u Varaždin i nitko se nije bunio zbog toga.
Prema tome, mislim da je zbog toga postojala mala opstrukcija popunjavanja postrojbe kandidatima iz tog područja. Kako je 3. mb po ustroju pješačka bojna, a na tom prostoru uglavnom su djelovale topničke postrojbe i u bivšoj je vojsci to bilo područje koje je novačilo rodove oklopnomehanizirane postrojbe, nije bilo za očekivati da ćemo moći dobiti djelatnike s dočasničkim i časničkim činovima pješačkog roda.
Četvrtoga ožujka 1993. godine dobili smo zastrašujuću vijest da je na zadarskom ratištu, u naselju Suhovare, došlo do eksplozije minobacačke mine 120 mm u cijevi minobacača, pri čemu je poginulo pet pripadnika naše brigade i to: Ivan Kovačević, Josip Pavličević, Mladen Poturuček, Darko Tomić i Marijan Zebec, a ranjeni su bili: Željko Habunek, Krasnodar Kišur, Josip Merlak, Josip Novačić i Marijan Plantak.
Kako je došlo do te eksplozije, postoji službeno izvješće koje je izradila komisija sastavljena za taj slučaj. To izvješće nisam imao prilike čitati u cijelosti, niti sam znao tko ga je sastavio. Pročitao sam samo neki izvadak iz tog izvješća u kojem je pisalo da se u minobacaču 120 mm nalazila mina spremna za ispaljenje, kada je na nju spuštena druga mina. Sada se više ne sjećam je li pisalo da je pri spuštanju druge mine na prvu minu došlo do aktiviranja inicijalne kapsule na mini koja se spuštala na minu u minobacaču i pri tome došlo do eksplozije ili je druga mina samo spuštena na prvu minu i tada nije došlo do eksplozije, već nakon normalnog aktiviranja prve mine u minobacaču uz pomoć konopca.
Ja mislim da je istina ipak nešto drukčija, na žalost rezultat je uvijek stravično isti. U to vrijeme intenzivno se razvijala domaća vojna industrija. Neka državna i privatna poduzeća pokušala su proizvoditi oružje i streljivo potrebno na hrvatsku vojsku i u tome naći stalan posao u zamjenu za poslove koji su jednostavno propali zbog rata na ovim prostorima ili prelaska na tržišno gospodarstvo. U ovom slučaju bilo je nekoliko državnih i privatnih poduzeća koja su proizvodila mine za minobacač 82 i 120 mm. Tek nakon ovog događaja morali smo podrobno pregledati sve mine domaće proizvodnje koje smo imali na raspolaganju. Nakon pomne kontrole ustanovilo se da su neke mine 120 mm “prozirne”. Ta se riječ tek tada počela upotrebljavati za minu koja je na tijelu imala rupicu ili njih više sve do eksploziva koji se nalazio u tijelu mine.
Te rupice bile su ispunjene najobičnijim kitom prije bojenja mine. Kako smo tek prilikom uporabe mine, minu vadili iz sanduka, a i zbog žurbe oko pripremanja paljbe, nije se obraćala pozornost na to da bi mine bile “prozirne”.
Stoga bi druga teorija bila da nije postojala druga mina nego da je pri najobičnijem ispaljenju došlo do probijanja barutnog punjenja koje se nalazilo oko mine u te rupice na tijelu mine pri čemu je došlo do eksplozije mine u cijevi minobacača.
Nije propust članova posade na minobacačima ako nisu zamijetili te rupice na pojedinim minama. Inače mine su bile uredno upakirane u sanduke slične sanducima koje je proizvodila bivša država. Još je u to vrijeme nabavljeno mina iz inozemstva pa smo u to vrijeme imali nekoliko vrsta mina za minobacače 120 mm. Nije bila razlika samo u nešto različitom pakiranju, izgledu i boji mina. Najveća razlika bila je u njihovim topničkim karakteristikama. Najboljima su se pokazale mine koje je proizvodila bivša država.
Međutim, propust posade na minobacačima bio je to što nisu poštovali prvo načelo, a to je što se minobacači nisu ukopali ili ako se to nije stiglo, zašto se nije ispaljivalo iz zaklona te, drugo, što se nije poštovao režim paljbe. Da se samo to poštovalo, ni po prvoj, ni po drugoj teoriji nitko ne bi trebao stradati. No, operacije koje su se vodile bile su u kritičnoj točki tako da se nije poštovao režim paljbe i dogodilo nam se to što nam se dogodilo.
Među poginulima bio je i moj suborac od prvih dana iz 1. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Mladen Poturiček. Da apsurd bude još veći, njemu sam pri dolasku u našu postrojbu sugerirao da kao stari borac koji je puno dao u pješaštvu, a ulazi u srednje godine, promijeni pješački rod u topnički. Objašnjavao sam mu da je za njega najbolje da preuzme neki manje opasan, ali isto tako zahtjevan posao u brigadi. Na kraju je priHV-atio i bio je prebačen u minobacačku bitnicu 2. mb. Kako smo na početku ustrojavanja odmah organizirali topničku obuku, a on je samoinicijativno i nešto prije toga radio na minobacačima, bio je postavljen za zapovjednika minobacačke desetine u minobacačkoj bitnici u 2. mb. Nakon obuke i tijekom te operacije već je bio predložen i postavljen za zapovjednika voda u istoj bitnici jer se odmah dokazao kao marljiv i veoma savjestan zapovjednik.
Želja mi je bila da ga zaštitim i omogućim mu u brigadi neki manje opasan posao za život, ali ne neznačajan. Na kraju je poginuo, na neki način mojom krivnjom. Danas nema dana kad ne mislim o njemu. Ostao mi je u dobrom sjećanju. Od tada više nikomu nisam sugerirao koji bi posao mogao sigurno raditi, kad nijedan posao u vojsci nije siguran.
 

Petoga ožujka 1993. godine u večernjim satima dobio sam informaciju da su na terenu u zadarskom zaleđu u napadačkim operacijama poginuli: Ivo Hruško, Veseljko Kreča, Stjepan Labaš, Dražen Miljević, Dražen Obrstar i Ivica Uranić, a ranjeni su bili: Darko Benkus, Stipo Blažan, Željko Čerepinko, Pile Čurić, Siniša Deban, Mladen Fijan, Nenad Knjaz, Darko Koprić, Mladen Križaj, Željko Lončar, Ivan Meštrić, Vladimir Miketek, Božidar Obrstar, Vladimir Rušec, Radovan Žnidarić i Davor Žuti, te jedan zarobljen, Robert Herkov, za kojeg smo u početku mislili da je poginuo.
Isto tako u početku smo Stjepana Labaša i Dražena Miljevića vodili kao nestale jer su njegovi suborci izjavili da su ih vidjeli kao ranjene. Međutim, druga strana nam je nekoliko mjeseci poslije poslala popis na kojem su se oni vodili kao poginuli.
Tih dana nisam imao nikakve informacije o našim snagama u zadarskom ratištu. Veoma sam teško mogao nekoga dobiti jer je zapovjedništvo ojačane satnije bilo smješteno u blizini prvih linija i nisu imali telefon, a Koradu jednostavno nisam mogao dobiti. S njim sam kontaktirao samo onda kad bi me nazvao.
Izgleda da su pripreme za tu operaciju bile razlog šutnje o stanju na tom prostoru.
Svi navedeni stradali su u operaciji zauzimanja neprijateljskog uporišta u naselju Drače. Čak su bila pogođena dva tenka od tri, koje je nakon toga trebalo dovesti u Varaždin na popravak.
Ta je vijest nas u Varaždinu šokirala. U dva dana imali smo jedanaest poginulih, jednog zarobljenog i dvadeset i jednog ranjenog od dvjesto šesnaest pripadnika, koliko ih je bilo na zadarskom ratištu iz 7. gmtbr “Pume”. Pretežno su svi stradali i ranjeni bili neki zapovjednici. Time je jedan vod bio izbačen iz stroja, od toga pola voda za stalno. Taj je gubitak znatno usporio ustrojavanje brigade, a mene je bacio na “veliko razmišljanje” o biti te operacije i ulozi naše skupine. Dugo se nismo mogli oporaviti od tog gubitka i ti su nam ljudi uvijek nedostajali. Do tada nam se nije dogodilo da je toliki broj djelatnika stradao u dva dana. Čak na prošlom terenu, na južnom bojištu, koji je trajao više od pola godine, nije bilo toliko stradalih, a ni 1991. na novljanskom ratištu. Mislio sam: budu li takve zadaće i dalje aktualne, stradat će puno ljudi. Na kraju sam si postavio pitanje svrhe tih operacija kada je službeno vojna operacija “Maslenica” bila završena.
Idućih dana, prema informacijama s terena, naši su držali prve položaje i nisu se više pripremali za napadačke operacije. U sljedećih nekoliko dana situacija na zadarskom ratištu se smirila.
Od Korade sam zatražio dopuštenje da obiđem 1. mb na karlovačkom ratištu i nakon toga produžim na zadarsko ratište. I tako sam se rano ujutro 9. ožujka 1993. godine uputio u nenajavljen nadzor 1. mb. Ovaj put za vozača sam uzeo svojeg bratića Marijana Dragovića. Za dva i pol sata stigao sam u zapovjedništvo 1. mb u Generalskom Stolu. Djelatnici zapovjedništva na čelu sa zapovjednikom 1. mb bili su na svojim mjestima. Obavljali su svoje dnevne aktivnosti i nisu se baš puno iznenadili mojem dolasku. Izgleda da su često imali takve nadzore tako da su jednostavno odrađivali svoje zadaće, ne obraćajući puno pozornosti na te nadzore.
Prvih nekoliko sati bio sam u zapovjedništvu bojne. Najprije sam saslušao zapovjednika 1. mb Željka Nikića. Prema njegovim izjavama mogao sam zaključiti da su se prilagodili terenu, ljudima na tom prostoru i da su spremni odraditi sve postavljene borbene zadaće.
Oni su i dalje s jednom satnijom držali položaje oko naselja Mateško Selo, dok su s drugom satnijom bili u pripravnosti u Toplicama Lešće. Tih dana bili su u završnoj fazi kompletnog preseljenja iz vojarne “Luščić” u Karlovcu u Toplice Lešće. No, ipak su i dalje imali logističkih problema, kao što su poljski kreveti, peći, vreće za spavanje itd. Te probleme odmah nije moglo riješiti zapovjedništvo 1. gmtbr “Tigrovi”, a ni mi, već su se nastojali rješavati u hodu.
Nije im dugo trebalo da počnu postavljati pitanja u svezi s taktičkom skupinom na zadarskom ratištu. Zanimalo ih je sve oni što je i mene zanimalo, a ja nisam imao najtočnije informacije tako da im nisam mogao baš puno reći. Po tome se vidjelo da je i njih zabrinulo što se to dogodilo našima na zadarskom ratištu.
Nakon toga sjeli smo u terensko vozilo marke Land Rover i krenuli prema prvim položajima smjerom naselje Generalski Stol - naselje Radočaj - most na rijeci Mrežnici kod naselja Katići - naselje Mrežnički Brest na prve linije obrane u naselju Mateško Selo.
Značajka tog terena u vojnom pogledu bilo je to što je teren kanaliziran što se tiče cestovnog puta, međutim on je idealan za manevar tenkovskih formacija jer se teren sastojao od niza brežuljaka, dolina i šumica.
Iza naših položaja, paralelno sa linijom obrane, protezala se rijeka Mrežnica preko koje se moglo tehnikom prolaziti samo na određenim mjestima gdje su se nalazili mostovi. U našem slučaju to je bio most kod naselja Katići. Na tom dijelu bojišta, u krugu nekoliko desetaka kilometara, to je bio jedini prijelaz preko Mrežnice. Znači da ne treba puno razmišljati i zaključiti da će u slučaju neprijateljskog prodora prema državnog granici s Republikom Slovenijom obrana tog mosta imati veliku ulogu. Iza te rijeke, prema državnoj granici sa Slovenijom, isto tako protezale su se još dvije rijeke, Dobra i Kupa. Od Karlovca pa sve do Ogulina, paralelno s linijom obrane, prolazila je magistralna cesta kojom se odvijao sav cestovni promet prema južnoj Hrvatskoj i jednim dijelom prema Istri.
Na prvim položajima najprije sam obišao najistaknutiji lijevi pretpoložaj. Položaj se nalazio na nekom brežuljku obraslom visokom travom i s nešto drveća. S tog položaja mogao se nadzirati velik dio pretprostora. Izbor tog položaja bio je sigurno više nego dobar. Posada na tom položaju imala je zadaću da što prije javi o prisutnosti neprijateljskih snaga, primi prvi udar i po mogućnosti zadržati neprijatelja što dulje. Na taj način neprijatelj bi bio prisiljen kompletno razviti svoje snage kako bi mogao otkriti glavni smjer napada, a time i namjeru. Na tom položaju još su se izrađivali rovovi i sklonište. Primijetio sam da su ljudi zadovoljni i da nemaju nikakvih neprimjerenih zahtjeva. I njih je zanimalo kakva je situacija s našima na zadarskom ratištu. I njima sam odgovorio onoliko koliko sam znao i mogao reći.
Nakon toga nešto smo se malo zadržali na prvim položajima u Mateškom Selu, oko onog spornog položaja na kojem je bio netrzajni top. Odmah sam se složio s njima kada su rekli da u blizini nema bolji paljbeni položaj od ovoga za taj top, ali sam napomenuo da će prilikom neprijateljskog napada on biti jedna od prvih meta neprijateljskih tenkova. Stoga je jako bitno koliko će postrojba biti obučena i, što je najvažnije, koliko će biti odlučna uništavati neprijateljske tenkove.
Potom smo prelazili od položaja do položaja do najistaknutijeg desnog položaja koji je imao gotovo istu zadaću kao i najistaknutiji lijevi položaj. Posada se na svim položajima nalazila na svojim mjestima i ispunjavala redovne zadaće koje se odrađuju na položajima, kao što je držanje straže, motrenje prednjih položaja i redovno kontaktiranje sa snagama na susjednim položajima.
Uz pomoć pitanja koja sam postavljao zapovjednicima na prvim položajima u svezi s njihovom zadaćom prilikom borbenih djelovanja, zaključio sam da su spremni za borbu. Na kraju je ostalo samo ono pitanje: kada i dođe do borbe, koliko će biti odlučni i ustrajni u borbi.
U neformalnim razgovorima gotovo na svakom položaju, gardisti su opuštenije razgovarali o svim pitanjima vezanim za vojsku. Svi zapovjednici 1. mb imali su do tada borbenih iskustava. Većina njih u 1. A brigadi ZNG-a “Tigrovi”, a manji dio u ostalim pričuvnim ili domobranskim postrojbama Hrvatske vojske, dok je kod gardista bila obrnuta slika, većina njih još nije imala borbenih iskustava. Zbog toga sam imao osjećaj kao da su jedva čekali da dobiju neku borbenu zadaću kako bi probili led. Na kraju se to probijanje leda neće dogoditi na tom ratištu, a poslije će puno puta probijati led, što će im prijeći u naviku.
Nakon obilaska prvih položaja, otišli smo pregledati kako se odvijaju radovi na mostu. Ako bi kojim slučajem neprijatelj probio prvu crtu obrane i potisnuo naše snage na lijevu obalu Mrežnice, tada je bilo u planu rušenje mosta. Stoga je upravo tih dana inženjerijska postrojba ZPa Karlovac izvodila radove za pripremu rušenja mosta i zarušavanje prilaza mostu s desne obale. Inženjerci su na mostu postavili eksploziv kojim bi ga nakon odobrenja trebali srušiti, dok su na putu koji je bio šljunčan iskopali rupe u koje su stavili eksploziv. Isto tako su na desnoj obali pokraj mosta pripremili eksploziv kojim bi zarušili dio kamenita dijela brda, prilaz mostu. Neki radovi, kao što je postavljanje eksploziva na most bili su izvedeni znatno prije nego što smo mi došli na to ratište. Ti radovi bili su samo nadgradnja postojećih radova. Pokraj mosta uvijek se nalazio jedan inženjerac koji je nadgledao most i bio spreman dignuti prilazni put k mostu, zatrpati prilazni put ili na kraju srušiti sam most. Rušenje mosta ovisilo je samo o našoj obrani. Poslije su brigu o mostu i rušenju preuzeli naši brigadni inžinjerci pridodani 1. mb.
Na lijevoj strani obale, uz Mrežnicu i most, nalazile su se vikendkuće, koje bi po mišljenju zapovjednika 1. mb veoma dobro poslužile za smještaj vojske koja bi se nalazila u pripravnost, pričuvi i na odmoru. Tako je on planirao zatražiti odobrenje zapovjednika 1. gmtbr “Tigrovi” Marijana Marekovića za mobilizaciju tih kuća u navedene svrhe. Nešto poslije zapovjednik 1. gmtbr “Tigrovi” odobrio je mobilizaciju tih kuća. Potom se dio garde preselio iz odmarališta Toplice Lešće u navedene kuće.
Tim potezom stvorila se veća koncentracija Hrvatske vojske oko tog značajnog mosta, što je neprijatelj sigurno morao uočiti. Sada je neprijatelj, ako je planirao bilo kakve aktivnosti, morao veoma pažljivo razmotriti i taj novi aspekt. A to znači da bi trebao angažirati više postrojbi sa što složenijom zadaćom.
Poslije podne vratili smo se u zapovjedništvo 1. mb u Generalskom Stolu na ručak. Nakon ručka obišao sam i gardu u odmaralištu Toplice Lešće. I tamo je bilo sve u redu. Vojska se kupala i odmarala. I njih je zanimala situacija na zadarskom ratištu.
Nakon završetka i tog nadzora ponovno smo se vratili u zapovjedništvo 1. mb i tamo bili negdje do blizu pola noći. Budući da nismo znali kakva je situacija na trajektnom pristaništu u Prizni, a bila je zamjetna i prevelika zainteresiranost, odlučio sam da na put prema Zadru ipak krenemo nešto ranije. I tako smo nešto poslije pola noći krenuli u Zadar.
 

Desetoga ožujka 1993. godine rano ujutro stigli smo do trajektnog pristaništa u Prizni. Mislili smo da nema gužve. Međutim, čim smo se odvojili od magistralne ceste prema pristaništu, nešto niže počela se nizati krivudava kolona sve do pristaništa. Kako je Hrvatska vojska imala neformalno odobrenje preko reda ukrcati se na trajekt, tako smo se i mi jednostavno spustili do pristaništa i čekali dolazak trajekta iz Stare Novalje na Pagu. Kad smo se spustili, nitko nije tražio da stanemo u red.
Nakon pola sata čekanja stigao je trajekt. Iz trajekta su se iskrcali putnici koji su bili u južnoj Hrvatskoj. Nakon toga ukrcali smo se i za pola sata otplovili prema otoku Pagu na pristanište kod Stare Novalje.
Bio je to dokaz da je na neki način Republika Hrvatska ipak presječena na dva dijela, čim nije postojala cestovna povezanost s ostatkom države koji nije bio okupiran. Da bi ljudi došli u Split ili bilo koji drugi grad ili mjesto u Dalmaciji i niže iz središnje Hrvatske ili obratno, morali su nekoliko sati čekati trajekte na pristaništu u Prizni ili Staroj Novalji. Često se događalo da je puhala jaka bura pa se moralo čekati i po pola dana u koloni. Tada je Hrvatska praktično i bila presječena na dva dijela.
Kako smo se prvi ukrcali, tako smo se i prvi iskrcali te odmah nastavili prema Zadru. U Zadar smo stigli oko četiri sata. Kako nisam točno znao gdje su naši smješteni, a bilo je veoma rano, odlučio sam da se malo odmorimo u autu do svitanja. Auto smo parkirali na prirodno parkiralište iznad Borika u Zadru. Bez obzira na to što se spremao sunčan dan, jutro je bilo veoma hladno, pa smo se ipak morali pokriti vrećama za spavanje. Mislili smo se samo malo odmoriti, međutim izgleda da smo od umora od putovanja i nespavanja zaspali prije nego što smo se stigli ugrijati. Spavali smo negdje do osam sati. Kad smo se probudili, uputili smo se prema naselju Poličnik.
U naselju Poličnik pronašli smo izdvojeno zapovjedno mjesto ZPa Split. Operativni službujući časnik objasnio nam je da je naše zapovjedništvo u Islamu Latinskom.
Kako je Islam Latinski bio u blizini, veoma brzo stigli smo u naselje i pronašli naše zapovjedništvo taktičke skupine kojom je zapovijedao zapovjednik 2. mb satnik Branko Predragović. U zapovjedništvu sam pronašao zapovjednika bojne, a nešto kasnije stigao je iz Zadra i Korade. Oni trenutno nisu imali neku posebnu zadaću osim držanja prve crte. Kako su mene zanimali položaji koji su se držali, s jednim zapovjednikom satnije krenuo sam u obilazak najprije naših položaja, a poslije i kompletne crte obrane. Poslijepodne sam s Koradom obišao i zapovjedništvo bojne iz 3. gmtbr. U zapovjedništvu su bili i zapovjednik 3. gmtbr Josip Zvirotić, Mladen Kruljac i drugi.
Do večeri obišao sam većinu položaja koji su se držali na tom prostoru. Na našim položajima pokušao sam dobiti informacije kako je tekao napad na neprijateljsko uporište u naselju Drače. U Islamu Latinskome ostao sam do kasno u noći. U Varaždin smo se uputili nešto poslije pola noći. Vozač tijekom puta nigdje nije stajao, osim na pristaništu za trajekt. U Varaždin smo stigli nešto pri početka radnog vremena. Vozač je otišao na odmor, dok sam ja otišao obavljati redovne dnevne zadaće.
Tijekom vožnje u nekoliko sam navrata spavao, ali sam i razmišljao kako je tekao napad na neprijateljsko uporište u naselju Drače. Evo što su mi kasnije o tome ispričalisudionici tog napada:
 

Dana 26. veljače 1993. godine taktička skupina preuzela je prve položaje od šibenske 113. brigade HV-a i stavljena pod zapovijedanje zapovjednika 3. sektora. Preuzela je položaje sa zonom odgovornosti lijevo: tt 145 Stošja glavina i desno: Vlačine. Dolaskom na to ratište stavljeni su pod zapovijedanje 3. sektora ZPa Split. Zapovjedništvo se nalazilo u naselju Poličnik.
Na koordinaciju u zapovjedništvo 3. sektora odlazili su zapovjednik 7. gmtbr Ivan Korade i u tom slučaju zapovjednik taktičke skupine satnik Branko Predragović. Na koordinaciji su se donosile samo usmene zapovijedi i isto tako su se te zapovijedi prenosile usmenim putem do zapovjednika na najnižoj razini.
Na jednom od sastanka dobivena je zapovijed od zapovjednika ZPa Split Ante Gotovine da se koordiniranom akcijom više postrojbi odbaci neprijatelj od Zračne luke Zemunik i Zadra te poravnaju linije obrane na prostoru Smilčića jer je neprijatelj na tom prostoru držao liniju obrane u svojevrsnom “džepu”. Taj dio teritorija nekako je uspio vratiti nakon operacije “Maslenica” i sada je doveo pojačanje radi vraćanja izgubljenih položaja u naselju Kašić, Islam Grčki i Latinski, u kojem se nalazila povijesna kula Janković Stojana.
Zadaća naše taktičke skupine bila je ovladati naseljem Drače na smjeru naselje Suhovare - Drače - Čardak te izbiti na liniju tt 175 Čardak radi zauzimanja boljih taktičkih položaja za obranu. Obavještajni podaci govorili su da naselje Drače brani pedesetak neprijateljskih vojnika.
Napad je počeo 3. ožujka 1993. godine, nešto prije pola noći. Međutim, zbog kiše bila je slaba vidljivost, zbog bure bilo je jako hladno, a zbog nedovoljnog poznavanja terena, krećući se po noći,ujutro. skupine su povučene na početne položaje između dva do tri sata
Nakon pregrupiranja i usklađivanja novog načina napada dvije skupine krenule su u napad obuHV-atom preko dva nova smjera u sedam sati ujutro 4. ožujka 1993. godine. Već u osam sati ujutro stupili su u oružani sukob s neprijateljem na području tt 145 Stošje glavine i samog naselja Drače. Neprijatelj je pružio snažan otpor tako da naše snage nisu uspjele probiti neprijateljske prve položaje i zauzeti naselje Drače u kojem bi pronašle zaklon i omogućile uvođenje svježih snaga. Nisu se mogle ni povući jer je neprijatelj imao bolje taktičke položaje, a postojala je mogućnost da u povlačenju strada puno vojnika. U cilju omogućavanja nesmetanog povlačenja naših snaga u dodiru s neprijateljem, djelovalo se izravno tenkovima i plotunima iz minobacača 82 i 120 mm po prvim položajima neprijatelja, pri tome i prekoračujući režim paljbe. I tako je oko šesnaest sati došlo do aktiviranja mine 120 mm u minobacaču, pri čemu se rasprsnuo minobacač i usmrtio pet djelatnika i isto ih toliko ranio.
Naše pješačke snage i dalje su bile u dodiru čekajući da padne mrak kako bi se neometano mogle povući na početne položaje, što su na kraju i učinile.
Odmah na večer održana je raščlamba u zapovjedništvu u Poličniku u svezi s proteklim napadom. Na raščlambi su bili zapovjednik 3. sektora, zapovjednik 7. gmtbr i zapovjednik taktičke skupine iz 7. gmtbr, a odlučeno je da se ponovno ide u napad, ali s novom taktikom.
U novi napad krenulo se 5. ožujka 1993. godine u tri sata i trideset minuta ujutro. Nova zamisao napada bila je ta da se simulira napad iz prijašnjeg napadnog smjera preko tt 145 Stošje glavine djelujući puščanom paljbom po neprijateljskim prvim položajima. Na taj način su privukli svu pozornost neprijatelja na taj dio bojišta. U isto vrijeme glavnina snaga kretala se smjerom naselja Suhovare - Drače.
Pri tom prilaženju s lijeve i desne strane puta smjera Suhovare - Drače nailaze na nekoliko minskih polja. Da bi nastavili dalje, morali su napraviti prolaz kroz sva minska polja na koja su naišli. Kako je bila noć i vidljivost slaba, na jednom od tih minskih polja ranjena su dva gardista. Kad su se naše snage približile na takvu blizinu da bi mogle biti otkrivene, slijedila je snažna topnička paljba po neprijateljskim prvim položajima s ciljem da neprijatelj potraži zaklon u podrumima kuća i improviziranim skloništima i time omoguće našim snagama da se neprimjetno približe do neprijateljskih prvih položaja.
Nova taktika je uspjela. Naši su se neprimjetno približili neprijateljskim prvim položajima na smjeru kojim se nisu nadali i slijedila je bliska borba koja je trajala nekoliko sati. Do trinaest sati naše snage uspjele su potisnuti neprijatelja do pola naselja Drače iz smjera naselja Suhovare.
U tom prodoru naše snage zarobile su zapovjednika desetine Slobodana Gagića iz Batajnice kod Beograda. Njega su privezali za stolicu u jednom podrumu i od njega dobili neke podatke o njihovim snagama. Tom prilikom im je rekao da su oni znali za napad, ali da ih nisu očekivali na ovom smjeru napada jer bi prilazak njihovim prvim položajima bio sulud čin. Kad bi ih otkrili, zbog nedostatka zaklona imali bi velike gubitke.
Nešto poslije toga neprijatelj je doveo svježe snage i izveo snažan protunapad iz preostalog dijela naselja Drače, pa dolazi do najžešće bliske borbe. Bila je to bitka u nastanjenom mjestu licem u lice s neprijateljem. U toj borbi stradavaju neprijateljski vojnici, ali dolazi i do ranjavanja i pogibije većeg broja naših gardista. U toj borbi našim snagama sve više ponestaje streljiva.
Nakon toga zapovjednik naših snaga u napadu traži topničku potporu i popunu svježim ljudima i streljivom. Predragović im je poslao u pomoć dva tenka i pričuvnu gardu. Tenkovi su krenuli istim smjerom kojim su se oni to jutro probili u naselje Drače. Probijanje se odvijalo bez problema, međutim pred samim ulazom u selu pogođena su oba tenka, a pogiba i gardist Veseljko KrečaŠvabo, a još su dvojica ranjena. Na tenkove je neprijatelj djelovao s položaja na kojima su trebale biti naše desne susjedne snage.
Našim snagama u naselju Drače ti tenkovi bili su zadnja nada koja bi im omogućila da zadrže postignutu liniju i uvođenjem pričuvnih snaga potjeraju neprijatelja iz naselja.
Međutim, kada su primijetili da je posada tenkova primorana izvlačiti oštećene tenkove iz neposredne ugroženosti prema naselju Suhovare, zaključili su da neće moći dugo zadržavati neprijateljsko nadiranje i počeli su se povlačiti.
U tom povlačenju i neizvjesnosti ostavili su zarobljenog neprijateljskog zapovjednika desetine vezanog na stolici u podrumu kuće. Za vrijeme našeg povlačenja on od straha nije znao što učiniti: ostati ili bježati.
Odlučio je trčati onako svezan za stolicu. Neki naši vojnici primijetili su da je počeo trčati i ispalili nekoliko rafala po njemu. Na sreću ili nesreću, bio je samo lakše ranjen u nogu.
Samo to povlačenje bilo je veoma teško jer su se u jednom trenutku nalazili u poluokruženju. Ubrzo je došlo do novih stradavanja i ranjavanja pripadnika naših snaga. Neki su pokušali pomoći stradalima i ranjenima, međutim u tom pokušaju bilo je još stradalih i ranjenih. Ubrzo se situacija totalno preokrenula na štetu naših naga. Naše snage bile su primorane izvlačiti se po cijenu života ili smrti. Na kraju samo su neki pukom srećom ostali čitavi u toj akciji, dok je bilo puno više onih koji su ostali u naselju.
Samo je jedan naš pripadnik, Robert Herkov, ostao živ u naselju unatoč tome što je bio teško ranjen. Prema njegovim riječima, njega je u posljednji čas osobno spasio onaj zarobljeni zapovjednik desetine Slobodan Gagić.
Naime, teško ranjen ležao je u jarku. U jednom trenutku Herkov je kraj sebe ugledao nekoliko neprijateljskih vojnika, od kojih je jedan viknuo: “Evo još jedan živ ustaša!” Slijedili su udarci, praćeni svakojakim psovkama, nogama i rukama po cijelom tijelu teško ranjenog vojnika.
 
012-Zemljovid-Drace
 
U jednom trenutku pojavio se zapovjednik desetine neprijateljske vojske Slobodan Gagić. Povikao je: “Nemojte ga ubiti, da nije bilo njega, ubili bi mene.”
Neprijateljski vojnici nisu pucali, već su pričekali. K teško ranjenom Herkovu prišao je zapovjednik desetine Gagić i rekao skupini kako su ga naši mogli ubiti, ali su ga ostavili živog. Stoga je tražio da ostave Herkova živoga.
Poslušali su ga i nisu pucali u njega. Potom su ga otpremili u bolnicu u Knin, gdje se uspješno oporavljao. Po pričanju Herkova, taj Gagić ga je nekoliko puta došao posjetiti i vidjeti kako se oporavlja. No, koje je torture Herkov prošao od neosoblja bolnice, to je neka posebna priča. Nekoliko mjeseci poslije Rober Herkov je razmijenjen. Ubrzo potom je umirovljen, zasnovao obitelj i danas živi u Varaždinu.
U tom napadu iz taktičke skupine 7. gmtbr “Pume” poginulo je šest pripadnika i šesnaest ih je bilo ranjeno te je jedan zarobljen.
Kako je situacija s našom taktičkom skupinom na zadarskom ratištu bila veoma kritična, tako je 11. ožujka 1993. godine iz GS OS RH stiglo izaslanstvo na čelu s Ivanom Basarcem. On je bio pomoćnik načelnika GS OS RH za Hrvatsku kopnenu vojsku. Zanimalo ih je jesmo li se pobrinuli za pokop poginulih, brinemo li se o ranjenima, koliko stradali imaju djece, općenito o skrbi i nešto su ih zanimali vojnički problemi, od morala nakon toga, streljiva, opreme, vozila i td.
 
Trinaestoga ožujka 1993. godine u večernjim satima sa zadarskog ratišta vratila se taktička skupina kojom je zapovijedao satnik Branko Predragović. Time su oni završili svoju zadaću.
 
013-Silazak-s-helikopera-u-Luckome
 
014-Postrojavanje-u-Luckomena-na-istome-mjestu
 
Nakon toga situacija na zadarskom ratištu se smirila. Neprijatelj je i dalje intenzivno granatirao Zadar i okolna naselja, ali nije pokušavao napadati pješačkim snagama. Svi pripadnici čim su stigli u vojarnu, predali su oružje u skladište i odmah su bili poslani na odmor.
 015-U-Varazdinu-zapovjednik-takticke-skupine
 
Četrnaestoga ožujka 1993. godine u nenajavljenom nadzoru 16. topničkoraketne brigade u vojarni “Božidar Adžija” u Bjelovaru bio je načelnik GS OS RH general zbora Janko Bobetko. Tom prilikom obišao je i našu 3. mb. Primjedbi nije bilo.
 

 
Sedamnaestoga ožujka 1993. godine došlo je do smjene u izvidničkoj i logističkoj satniji. Za novog zapovjednika izvidničke satnije Korade je postavio Dražimira Jukića, dosadašnjeg zapovjednika izvidničkog voda, za njegovog zamjenika Dragu Pustaka, a za zapovjednika logističke satnije Željka Glavicu.
 

Dvadeset i osmoga ožujka 1993. godine bio sam u obilasku 3. mb u Bjelovaru. Tamo nisam našao zapovjednika i zamjenika zapovjednika stoga nisam mogao obavit i nadzor.
 

Sedmoga travnja 1993. godine zbog rasterećenja djelatnog sastava od osnovnih vojničkih zadaća, iz 104. brigade - ročne u našu brigadu prebačeno je 124 ročnih vojnika.
Njihova je zadaća bila odrađivanje stražarskog osiguranja i drugih zadaća.
 
 016-Vjezba-ispucavanje-tromblona
 
Idućih dana izveli smo nekoliko vježbi na lokalnom poligonu u sklopu vojarne prema rijeci Dravi.
 
  017-Vjezba-ispucavanja-tromblona-na-tenk
 
018-Vjezba-ispucavanja-sa-RPG-na-tenk
 
019-Prevozenje-camcima
 
020-Vjezba-borbe-nakon-iskrcavanja
 
021-Promatranje-vjezbe
 
Trinaestoga travnja 1993. godine po zapovijedi načelnika GS OS RH iz bojne “Zrinski”, kojom je zapovijedao general bojnik Ante Zorislav Roso kao zapovjednik specijalnih postrojbi GS OS RH, u našu brigadu bili su raspoređeni niži časnici: Tihomir Alilović, Gojko Jakovljević, Mato Križanac i Vinko Sesar. No, kad im je Korade ponudio ustrojbena mjesta sukladna njihovim činovima i do tada obnašanim dužnostima, odbili su ih. Nakon toga Korade im više nije nudio nikakva mjesta i nisu bili raspoređeni u brigadi. Sjećam se da se digla velika prašina oko toga. Međutim, kad je nekim umišljenim ljudima na visokim mjestima u sustavu bilo objašnjeno da ih Korade nije odbio, nego da su oni odbili dužnosti ponuđene sukladno njihovim činovima i dužnostima koje su do tada obnašali, pritisak na Koradu bio je smanjen, ali ne i obustavljen.
Kako od ustrojavanja nismo popunili mjesto načelnika Odsjeka za operativnonastavne poslove u stožeru zapovjedništva brigade, u tijeku je bio postupak da se bojnik Žarko Miholić iz 103. brigade HV-a postavi na tu dužnost. Po nekim mojim spoznajama, njega je Koradi preporučio pomoćnik ministra obrane Stjepan Adanić.
Te poslove obavljao sam ja sve do dolaska prvog operativca. Nešto prije u Odsjek operativnonastavnih poslova stožera zapovjedništva brigade bio je postavljen Zvonimir Kalan, i to na mjesto savjetnika za borbeni dio. On je u našu brigadu stigao nakon neuspjelog primanja u 9. gmtbr. Inače je do preustrojavanja 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” bio na dužnosti zapovjednika pješačke satnije. Njemu je posao operative bio sasvim nešto novo, dok je Miholić te poslove radio u bivšoj Teritorijalnoj obrani i znao ih je raditi, međutim Korade je njega pretežno angažirao u prikupljanju raznih donacija. Tako sam, unatoč toj popuni, i dalje radio na poslovima Odsjeka za operativnonastavne poslove.
 

Dvadeset i prvoga travnja 1993. godine ujutro odnio sam Operativnu evidenciju bojne spremnosti kapetanu fregate Ivici Supiću u Zagreb. Inače smo tu evidenciju odnedavno morali popunjavati i u njoj su se vodili svi podaci: od broja ljudi u brigadi po postrojbama, tehnike koju smo imali do svih drugih podataka o brigadi. Taj dokument vodio se kao strogo povjerljiv. Poslije toga sam se sreo s general bojnikom Josipom Lucićem i kratko smo razgovarali u njegovu uredu.
 

Dvadeset i trećega travnja 1993. godine ujutro vozeći se na posao u Varaždin, na magistralnoj cesti, pred samim skretanjem u vojarnu, zaustavila me vojna policija iz Varaždina. Ta vojna policija bila je smještena u našoj vojarni i nekadašnjim prostorijama koje je koristila bivša vojska za dežurnog oficira i za pritvor. Zaustavili su me između kapelice i skretanja za vojarnu i to na ravnom dijelu ceste, gotovo na samom prometnom traku. Nigdje na tom dijelu nije bilo ugibališta kako bih se nesmetano zaustavio i sklonio s ceste da ne smetam ostalim sudionicima u prometu. U prvom trenutku pomislio sam kako oni reguliraju promet. Nisam primijetio da su nekoga ispred mene zaustavili. Nalazio sam se u nekoj koloni koja se sporo kretala u smjeru Ormoža. I u posljednji čas primijetio sam vojne policajce kako mi policijskom palicom mašu da skrenem s ceste i zaustavim se pokraj nje.
Mislio sam kako se tu nešto dogodilo. Čim sam se zaustavio, primijetio sam da se ništa neobično ne događa i zaključio da je to samo redovna kontrola prometa. Nisam izlazio iz vozila, već sam počeo tražiti isprave potrebne za pregled.
Bili su to djelatnici koji su nekad bili u našoj bojni. Kada se na jesen 1991. godine ustrojavala policija, zbog zahtjevnijeg, ali sigurnijeg posla, mnogi su prešli u vojnu policiju.
Zašto su me zaustavili, nisam znao. Bilo mi je veoma neobično što su me zaustavili manje od 300 metara pred ulazom u vojarnu. Je li to bilo testiranje strogosti vojne policije ili je to bilo omalovažavanje mene, nisam znao. Nikad do tada nisam vidio niti čuo da je vojna policija kontrolirala ispravnosti vozila, nalog za vozača i vozača pred samim ulazom u vojarnu. Pretpostavljao sam da to zaustavljanje ima neke veze s Josipom Marčelanom, načelnikom Centra za sigurnost u Varaždinu. Njegovo svakodnevno nazivanje tijekom prvih mjeseci ustrojavanja i zahtjev da mu se omogući uvid i prijepis ustroja brigade i popis djelatnika zapovjedništva brigade, a bio sam izričito protiv toga, vjerojatno je bio razlog zaustavljanja. Smatrao sam da bez obzira na to koju dužnost obnaša i kojim se poslom bavi, nema pravo to dobiti, kao što ja nisam imao odobrenje pokazati mu knjigu ustroja. Ustroj brigade bio je strogo povjerljiv dokument i mi kao brigada dobili smo ga u samo jednom primjerku s izričitom zabranom njegova umnožavanja. Koliko puta sam morao proučavati ustroj, ali sam prvo morao pronaći tko ga od užeg dijela zapovjedništva koristi. Pri tome sam izgubio puno vremena.
Vjerovao sam da on kao načelnik takvog centra preko svoje upravnice može pogledati svaki ustroj postrojbe koji ga zanima. U početku je Korade zabranio da mu se pokaže ustroj brigade jer nismo bili sigurni u koju svrhu bi njemu trebali ti podaci, kad je u cijeloj brigadi prema ustroju bilo predviđeno samo dva djelatnika s takvim opsegom posla kojim se on bavi. Poslije se to proširilo na sedam djelatnika.
Znači, za prepisivanje naziva tih sedam dužnosti iz ustrojbene knjige nije mu trebala cijela ustrojbena knjiga na nekoliko dana. Poslije se taj zahtjev sveo na nekoliko sati da bi na kraju bio dovoljan samo osobni uvid pred nama. Na kraju, ali tek sljedeće godine prilikom prve godišnjice brigade, Korade je dopustio Marčelanu osobni uvid u ustrojbenu knjigu, ali sam morao biti prisutan prilikom prepisivanja. Tako da sam tijekom tog odmora pozvao Marčelana u svoj ured i omogućio mu da prepiše njemu zanimljive podatke iz ustrojbene knjige brigade. Prepisivanje je trajalo nekoliko sati. Samo prepisivanje trajalo je najmanje vremena u odnosu na pitanja koja mi je postavljao u tobože neformalnom razgovoru.
Međutim, i nakon toga u nekoliko navrata zvao je zapovjednika brigade na teren i tražio da mu se dostavi popis kompletnog zapovjedništva brigade. I, naravno, nismo mu to dostavili. Da je kojim slučajem poslao koji dopis i naveo što traži, možda bi Korade razmislio. A tražio je nešto za što nije imao ovlasti i to je veoma dobro znao.
Pretpostavljao sam da je to razlog “treniranja strogoće” vojne policije.
Zaustavio sam se pokraj ceste i čekao vojnog policajca. Vojni policajac nije odmah došao. Prvo se nešto konzultirao s drugim vojnim policajcem, pa se tek nakon toga pojavio preda mnom i tražio nalog za vozača, prometnu i vozačku dozvolu. Sve sam već pripremio i odmah mu predao. Veoma brzo je pregledao dokumente. Zatim me pitao što vozim u “gepeku”. To je izgledalo kao da ih ne zanima toliko ispravnost vozila i vozača, već nešto drugo. Pri izlaženju iz auta odgovorio sam im da nemam ništa u “gepeku” što ne bih smio imati. Otvorio sam “gepek”. U njemu je bila automatska strojnica “ero” s okvirima i vreća za spavanje te obvezna oprema za auto.
Najviše ih je zanimao “ero”. Zanimalo ih je čiji je to “ero”, zašto je u autu, tražili su da im pokažem listu zaduženja za njega kako bi se uvjerili da sam ga osobno zadužio i itd.
Kako je bilo vrijeme dolaska na posao, pokraj nas je prošlo dosta djelatnika brigade i drugih postrojbi. Primijetio sam da se vojska počela okupljati pred pistom, nešto neuobičajeno prije postrojavanja. Vjerojatno je razlog okupljanja bio što su željeli doznali zašto me zaustavila vojna policija.
Vojni policajci, kad su se uvjerili da je taj “ero” moje oružje koje sam uredno zadužio, pustili su me u vojarnu.
Nakon toga pokušao sam doznati što se to događa. Od zapovjednika desetine vojne policije u Varaždinu doznao sam da je to bila samo redovna kontrola, dok sam od naših djelatnika doznao kako nisu nikoga drugog zaustavili osim mene. Znači, ta “kontrola prometa” bila je ciljana. Međutim, nakon toga ja i dalje nisam znao što se zbiva. Vjerovao sam da je počeo otvoren pritisak i na mene. Tih dana Korade mi se požalio kako ga Marčelan intenzivno naziva na posao zbog nekih informacija, prati kuda se kreće i što radi.
Marčelan je pak tih mjeseci Koradi nudio nekoliko svojih iskusnih sisovaca koji bi mogli raditi poslove vezane za sigurnosnoinformativne poslove. Međutim Korade je to uvijek glatko odbijao i govorio mu da će na ta mjesta biti postavljeni samo oni koji su bili u Domovinskom ratu i oni koji su u brigadi. Bilo je tu nekoliko poznatih kandidata koje je predlagao Marčelan, no Korade nije htio niti čuti za njih. Smatrao je da će te poslove moći uspješno obavljati ljudi koji se tim poslom nisu bavili u bivšoj državi, a u Domovinskom ratu su od samog početka i imaju dostatnu civilnu i vojnu izobrazbu.
Taj dan je nešto kasnije na posao stigao Korade i odmah sam mu ispričao što mi se dogodilo.
Bio je jako ljut na mene jer mu nije bilo drago što sam se zaustavio vojnoj policiji. Nije mu se svidio ni način na koji su me kontrolirali. Rekao je da oni nisu smjeli tako postupiti jer su me oni poznavali i znali koju dužnost obnašam u brigadi. No u svakom slučaju, na kraju se ipak složio da je bilo najbolje da sam se zaustavio i postupio prema uputama vojne policije. Ni nakon toga nismo znali što se zapravo događa. Pretpostavljali smo da se pritisak nekih visokopozicioniranih ljudi iz ovog prostora počeo širiti i na najuži krug oko Korade. Na tome smo stali i nismo niša poduzimali.
Potkraj 1995. godine Korade je sa svojom ekipom napravo jednu glupost u restoranu “Bijeli konj”, pri čemu je Marčelan prošao veoma loše. Što je nagnalo Koradu da se spusti tako nisko, ponaša necivilizirano i dovede svoju karijeru u pitanje? Vjerojatno razlozi proizlaze iz tih dana kada je na njega i njemu najbliže suradnike stvaran neopravdan i nepravedan pritisak. Umjesto da su nam pomagali, oni su nam odmagali i svojim postupcima tjerali nas da negdje pogriješimo. Međutim, stvar je bila obrnuta. Zbog svega toga pazili smo na svaku sitnicu koja bi mogla biti uzrok nekih nepredviđenih i štetnih posljedica za brigadu. U svakom slučaju, tih je dana Korade uvidio da si mora što prije pronaći pomoćnika zapovjednika za sigurnosnoinformativne poslove koji će zadovoljavati kriterije za rad na takvom mjestu, a koje je postavila služba. Ali on mora biti i osoba koja će raditi u interesu brigade i Hrvatske vojske u cjelini. To je trebala biti osoba koja će moći parirati Marčelanovoj prepotenciji i aroganciji. Osoba koja je morala dobro poznavati ovaj kraj, ljude i običaje kako bi bez problema mogla donositi najobjektivnije zaključke.
Korade je intenzivno tražio tu osobu. Raspitivao se kod puno ljudi na visokim položajima u sustavu. U većini slučajeva svi su predlagali djelatnike koji su te poslove radili i u bivšoj državi. Korade je smatrao da ne bi bilo dobro da si uzme takvog djelatnika za pomoćnika. Držao je da bi bilo najbolje da si pronađe pomoćnika koji je proistekao iz Domovinskog rata, koji nije opterećen službom u prijašnjoj državi, a zadovoljava sve uvjete koje je postavila ova služba i, što je najbitnije, želi pošteno raditi taj posao.
 

Dvadeset i petoga travnja 1993. godine vojna policija nastavila je kontrolirati motorna vozila, ali ovaj put su pretjerali jer su kontrolirali motorna vozila u krugu vojarne. Sada je bilo očito da nešto traže.
Ponovno sam nazvao zapovjednika desetine vojne policije u Varaždinu i pitao ga što se to događa. Nije mi htio iskreno odgovoriti, već je rekao da je sve to po propisima i da je to samo redovna kontrola.
Taj mi je razgovor samo potvrdio dosadašnje spoznaje da vojna policija nije zainteresirana za suradnju i da jednostavno provodi neke zadaće koje bi mogle biti čak na rubu zakona.
 

Dvadeset i šestoga travnja 1993. godine zapovjednik 1. gmtbr “Tigrovi” Marijan Mareković bio je u nadzoru naše 1. mb u Generalskom Stolu. Nadzor je bio uspješan.
 
Dvadeset i devetoga travnja 1993. godine bio sam na radnom mjestu. Tijekom dana odrađivao sam redovne dnevne zadaće. Kako je tih godina bila zanimljiva sigurnosnoinformativna služba, tako je nekoliko dana prije došao dopis u kojem je pisalo da naš iskazano dobar topnik Vladimir Jozanović prelazi u Centar sigurnosnoinformativne službe u Zagreb. Kako je Centar sigurnosnoinformativne službe u Zagrebu znao za njega u Varaždinu, nismo znali jer nije bio objavljen nikakav natječaj za prijam u službu za koji bismo znali ili nekim službenim dopisom preko kojeg bi ga obavijestili da je Centar SISa iz Zagreba zainteresiran za njega. Postavili smo si pitanje kako je došlo do suradnje između Centra i Jozanovića i kako to da Marčelan nije znao za njega ili nije bio zainteresiran da on te poslove radi u brigadi. Vjerojatno je štos bio u nečemu drugom. Jozanović je nakon toga munjevitom brzinom napredovao u službi tako da se danas nalazi na veoma visokom položaju.
Nakon završetka radnog vremena uputio sam se kod sestre u Mursko Središće. Prije toga bio sam kod tate u Ferketincu. Kako sam bio posebno umoran, nisam se zadržao dugo kod tate. Vozeći se prema sestri, prošao sam prugu u Murskom Središću kad je zazvonio mobitel.
Javim se, kad ono na vezi Marčelan. Bez okolišanja, odmah me pitao znam li gdje je Zec.
Parkirao sam se pokraj ceste i odgovorio mu da ne znam. Ako nije u protuoklopnom topničkoraketnom divizijunu, onda je najvjerojatnije doma. Budući da je Zec neko vrijeme bio zapovjednik pješačke satnije, a jedno vrijeme i pomoćnik zapovjednika 5. bojne za logistiku, Korade ga je teškom voljom postavio za pomoćnika za logistiku u protuoklopnom topničkoraketnom divizijunu.
Pitao sam ga zašto?
Nije mi htio odgovoriti, rekao je da nije važno. Time smo završili razgovor i prekinuli vezu.
Taj razgovor me ponovno nagnao na razmišljanje o tome što se zapravo događa u vojarni. Ni Marčelan ni vojna policija nisu mi željeli reći u čemu je stvar. Zašto su bile one kontrole pred vojarnom i u vojarni? Valjda su mislili da nešto prevozim ili da nečim trgujem. Možda oružjem, streljivom ili nečim sličnim.
Tko bi ga tada znao što su oni mislili kad nisu htjeli surađivati. Uostalom, do tada sam zarobio dosta oružja i streljiva i nije mi ni na kraj pameti bilo da se time bavim. Tko su ti ljudi i kakvi su to ljudi koji se mogu tako poigravati s drugima?
Da si ne bih postavljao takva pitanja, odlučio sam nazvati zapovjednika protuoklopnog topničkoraketnog divizijuna u Varaždinu i doznati zašto Marčelan traži Zeca. U zapovjedništvu divizijuna dobio sam dežurnog časnika, a on je nazvao Zdravka Jakopa.
Pitao sam ga zna li gdje je Zec.
On mi je odgovorio da je Zec pušten doma odmah poslije postrojavanja zbog bolesti djeteta. Zec nije bio daleko od vojarne, samo nekoliko kilometara.
Dežurni časnik rekao mi je kako se za njega nešto prije raspitivao i Božo Vukasović. On je bio zamjenik Marčelanu. Ali, nije mu htio odgovoriti zašto ga traži.
Prekinuo sam razgovor i nisam više nikoga zvao. Mislio sam se odmoriti. Krenuo sam prema sestri koja se nalazila nekoliko stotina metara dalje. Nisam ni ušao u dvorište kadli opet zazvoni telefon.
Javim se, kad ono opet Marčelan.
Opet je bez normalnog uvoda pitao što sam trebao Zeca.
Prvo što mi je palo na pamet je kako to da on zna da sam se raspitivao za Zeca. Nije mi trebalo dugo pa da sHV-atim kako mi prisluškuju mobitel. Tek tada sam sHV-atio kakvu prljavu igru igraju. No, opet nisam znao kakvu igru.
Odgovorio sam mu da ga ja ne trebam, nego da ga on treba.
Bez pardona mi je odgovorio tonom kao da mi je on zapovjednik i kao da polaže pravo da mi može tako odgovarati, a to je da ga ne tražim, što ga imam tražiti i da ću sve upropastiti. Nakon toga je prekinuo vezu.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da se uputim u Varaždin i vidim o čemu se tu radi. Za nepunih pola sata stigao sam u Centar SISa u Varaždinu. U Centru su me Marčelan i Vukasović izvijestili kako su uhitili Zeca s još nekolicinom uz dokaz da je Zec držao veću količinu oružja i streljiva u svojoj kući, namijenjene za preprodavanje. Čim mi je to rekao, otišao je iz ureda. Nisam ga ništa pitao tko je još umiješan. Taj dio smo doznali drugi dan. Iz naše brigade bio je umiješan još jedan djelatnik kojeg sam osobno doveo u brigadu kao izvrsnog topnika, a kojeg sam poznavao na novljanskom ratištu. Bio je to Babić. Samo njih dvojica su bila uključena iz brigade.
Marčelan i “kompanija” mislili su da je to nešto organizirano iz brigade i da je u taj dio uključen sam vrh brigade. Oni su očekivali da će tijekom istrage doći do takvih podataka, međutim prevarili su se.
Nakon toga Korade je, prema pravilima službe, suspendirao obojicu do završetka istrage. Sljedeće godine sam izašao iz brigade, a istraga još nije bila završila tako da ne znam njen ishod. U međuvremenu, Babić je preminuo od posljedica teškog ranjavanja 1991. godine.
Go to top
Template by JoomlaShine