Sedamnaestoga veljače 1994. godine, nakon 254 dana ili nešto više od osam mjeseci neprekidnog boravka na terenu na zadarskom ratištu, dobili smo odobrenje da odemo u bazu u Varaždinu i odmorimo brigadu. U tom cilju organizirali smo tri kolone i tijekom dana uputili se u Varaždin.
 
Vođa prve kolone bio je zapovjednik 1. bojne Željko Nikić. Kolona od šest autobusa i jednog minibusa krenula je u sedam sati, a u njoj su bili pripadnici 1. pb, protuoklopnog topničkoraketnog divizijuna, inženjerijske satnije i dio logističke satnije iz hotela “Punta Skala” u Vodicama.
Vođa druge kolone bio je zapovjednik topničkoraketnog divizijuna. Druga kolona krenula je nešto poslije sedam sati, sastojala se od pet autobusa s pripadnicima topničkoraketnog divizijuna, izvidničke satnije, satnije veze, izvidničkog voda ABKOa (atomsko biološko kemijskog osiguranja), tenkovske satnije iz odmarališta “AutoDubrava”, “Podravka” i “Miran” iz Pirovca.
 
Treću kolonu vodio je savjetnik za operativnonastavne poslove iz odsjeka za operativnonastavne poslove stožera zapovjedništva brigade Milan Čekada. Polazište je bilo u zapovjedništvu brigade u Tribunju. Krenuli su dvama autobusima s pripadnicima zapovjedništva brigade, doma zapovjedništva i dijela logističke satnije.
U Varaždin su stigli u sedamnaest sati poslijepodne.
 
Na paljbenim položajima i u pričuvi 5. sektora ostao je dio ljudstva iz tenkovske satnije (tri tenkovske posade). Isto tako u pričuvi zapovjednika ZPa Split ostala je 2. pb, manji dio zapovjedništva brigade, cjelokupni vod za elektronsko djelovanje i određen broj djelatnika koji su osiguravali materijalno tehnička sredstva i objekte u kojima boravimo. Ukupno je na terenu ostalo 376 pripadnika, s time da je zapovjednik ZPa Split dopustio da se za vrijeme postrojavanja u povodu godišnjice brigade može dovesti pedeset posto brojnog stanja 2. bojne.
U povodu odlaska brigade na odmor u bazu u Varaždinu usput sam otišao kod zapovjednika ZPa Split Ante Gotovine kako bih mu prenio informaciju da se plan hodnje, odmora i povratka odvija po planu. Nakon kratkog razgovora odveo me u vojarnu “Šepurine” da bih vidio kako napreduju radovi na budućem središtu za izobrazbu gardijskog desantnog pješaštva.
Taj dan primili smo vijest o pogibiji zapovjednika 2./1. gbr “Tigrovi” i zapovjednika 1. sektora na zadarskom ratištu Damira TomljenovićaGavrana. Inače sam se nekoliko dana prije čuo s njim u namjeri da razgledam položaje koje drže na Velebitu, međutim kako smo dobili odobrenje za odlazak na odmor, odustao sam od tog obilaska, ali sam ga planirao obići čim preuzmemo položaje 2. sektora.
 
Osamnaestoga veljače 1994. godine, poslije dolaska u vojarnu, gardisti odlaze na odmor, a časnici i dočasnici tek nakon sređivanja dokumentacije i planova pozivanja.
Boravkom u Varaždinu počeli smo intenzivnu promidžbu brigade po uredima za obranu u svim okolnim županijama.
U vojarni smo počeli uređenje prostorija za središnjicu veze i operativnog središta u zgradi zapovjedništva brigade.
 
Dvadeset i prvoga veljače 1994. godine bili smo na pogrebu Damiru TomljenovićuGavranu u mjestu Krivi Put kod Senja. Bio je to velik pogreb dostojan tako velikog ratnika kao što je bio Gavran.
 
Dvadeset i drugoga veljače 1994. godine počeo sam pripremu dokumentacije za preuzimanje zone odgovornosti 2. sektora na zadarskom ratištu, od zemljovida do pripreme plana prevoženja na teren do plana izviđanja i plana preuzimanja položaja.
 
Dvadeset i trećega veljače 1994. godine, tijekom odmora, obavio sam nadzor u 3. pb i stražarskog osiguranja vojarne.
 
Dvadeset i četvrtoga veljače 1994. godine bio sam u posjetu Diverzantskom odredu GS OS RH u Slatini. Zapovjednik odreda bio je pukovnik Ivica KomljenBača, a njegov zamjenik Nikola Županić. Obojica su bila nekadašnji pripadnici 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”. Zanimalo me kako planiraju obuku i kako je provode te kakav poligon imaju. Već ulaskom u vojarnu vidio sam da je to vojarna koja ima specifične karakteristike u odnosu na druge vojarne. Vojarna se nalazila na izdvojenom mjestu izvan naselja. Oko nje protezale su se šume, livade, polja i brežuljci. Većinu suradnika već sam poznavao jer su bili bivši pripadnici 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”. U to vrijeme Bača je provodio obuku ne samo s profesionalcima već je imao odobrenje da iz cijelog ročnog sastava može odabirati sebi najbolje kandidate. Tako je okupio najbolje mladiće koji su nakon toga imali mogućnost prijeći u djelatni sastav i postati diverzanti.
Odveo me i na poligon. Tamo sam vidio da se radi o dobro smišljenom poligonu s raznim preprekama koje nije bilo lako proći. Kod jedne prepreke smo stali.
 
Da bi me Bača uvjerio kako su sve prepreke teške, ponudio mi je da će mi, ako se popnem na jednu prepreku u obliku visoke ograde, darovati najkvalitetniju torbicu za držanje pištolja. Kako sam imao već staru iznošenu torbicu, koju sam kupio davne 1992. godine, priHV-atio sam ponudu jer sam ionako planirao sada na odmoru kupiti upravo takvu torbicu.
Bača mi nije htio objasniti kako da se popnem i spustim s te prepreke, već je samo dodao da kad se popnem, na vrhu moram jednom rukom udariti po vrhu ograde i tek onda se mogu spustiti na tlo. Inače ako se to ne učini, znači da prepreku nisi prošao.
Prepreka u obliku ograde bila je visoka blizu deset metara i na njoj su, okomito na tlo, bile pribijene daske. Na tim daskama bile su pribijene još dvije malo deblje daske isto tako okomito na tlo. Te dvije daske bile su pribijene zato što su istovremeno dvojica prolazila tu prepreku. Na tim daskama rubovi su bili otpiljeni tako da si mogao jedva ugurati prste u njih.
Kad sam dobro proučio prepreku, a trebalo mi je veoma malo vremena, odložio sam pištolj, skinuo jaknu i počeo se penjati.
Kako sam prije rata imao puno kondicije izgleda da mi je nešto od toga i ostalo. Bez problema sam se prstima držao za taj rub daske i polako, ali sigurno penjao prema vrhu. Srećom što sam imao “gojzerice” koje se nisu proklizavale.
Ispod mene već su stigla trojica koja su u slučaju da padnem imala zadaću podmetnuti nešto mekano kako ne bih pao na zemlju i polomio se.
Malopomalo popeo sam se na vrh. Udario sam lijevom rukom vrh ograde i počeo se polako spuštati. Samo spuštanje bilo mi je nekako teže nego penjanje. Osjećao sam već bolove u prstima, jer je cijelo penjanje ovisilo o njihovoj snazi, i ukočenost u nogama. No, ipak sam se nekako spustio i zaradio torbicu za pištolj.
Čim sam se spustio, pitao sam Baču ima li još koju prepreku za mene.
Nasmijao se, potom smo prešli u obilazak ostalih prepreka. I time sam završio obilazak Diverzantskog odreda GS OS RH u Slatini.
 
Dvadeset i petoga veljače 1994. godine počele su pripreme za obilježavanje prve godišnjice brigade. U povodu toga bili smo na razgovoru kod načelnika GS OS RH.
 
Prvoga ožujka 1994. godine s odmora se pozivaju svi vojnici kako bi se obavile završne pripreme za obilježavanje prve godišnjice brigade.
 
Drugoga ožujka 1994. godine održana je generalna proba obilježavanja godišnjice.
 
Trećega ožujka 1994. godine pripremali smo se za obilježavanje prve godišnjice brigade. Svečanost je trebala početi u trinaest sati.
Da bismo znali kada dolazi načelnik GS OS RH, Korade je na Varaždin breg poslao dvojicu iz veze kako bi mu javili kada dolazi načelnik.
I oko deset sati javili su kako je načelnik GS OS RH prošao Varaždin breg i spušta se prema Varaždinu.
Nakon toga nastala je strka.
Mislili smo da je zaboravio kada je početak proslave i ide ravno u vojarnu, a mi nismo planirali da će on tako rano doći.
Međutim, vezisti koji su pratili njegov dolazak javili su nam da je odsjeo u restoranu “Bijeli konj”.
I tako je načelnik do početka proslave bio u restoranu i pio čaj s pomoćnikom ministra obrane za sigurnosnoinformativne poslove Goranom Dodigom.
Prije početka proslave u zapovjedništvu brigade skupili su se civilni i vojni uzvanici.
Među njima su bili načelnik Glavnog inspektorata general bojnik Josip Lucić, zapovjednik specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova general bojnik Mladen Markač, načelnik stožera ZPa Split brigadir Mirko Šundov, pomoćnici ministra obrane Josip Dodog, Stjepan Adanić i Miljenko Crnjac, zapovjednik 1. gbr “Tigrovi” brigadir Jozo Miličević, zapovjednik Centra za obuku i odgoj vojnika u Koprivnici pukovnik Živko Zrilić, iz 2. gbr “Gromovi” načelnik stožera pukovnik Vlado Šindler i pukovnik Damir Kuštelega te drugi iz vojnog sustava. Isto tako bilo je dosta civilnih osoba koje su bili razni donatori.
 
059-Prijem-u-zapovjednistvu-brigade
 
Nešto prije trinaest sati pozvali smo ih na pistu, a nakon toga počela je svečanost.
Točno u trinaest sati na glavni ulaz u vojarnu ušao je načelnik GS OS RH, general zbora Janko Bobetko. Vozilo ga je dovezlo do točno predviđenog mjesta. Izlaskom iz auta produžio je nekoliko koraka na stazu gdje mu je Korade predao prijavak. Nakon toga obišli su postroj i popeli se na pozornicu.
 
060-Postroj-zapovjednistva-01
 
061-Postroj-zapovjednistva-02
 
062-Postroj-1-bojne
 
063-Postroj-2-bojne
 
064-Postroj-3-bojne
 
065-Postroj-oklopne-bojne-trd-i-potrd
 
Dio ranjenih pripadnika brigade
 
067-Gosti-obiljezavanja-prve-godisnjice-brigade
 
068-Postrojavanje-brigade
 
069-Ratni-stijeg-7-gardijske-brigade-Pume
 
Slijedilo je donošenje i podizanje stijega te sviranje himne. Nakon toga minutom šutnje odali smo počast poginulim pripadnicima, a potom su počeli govori zapovjednika brigade, načelnika stožera ZPa Split, načelnika GS OS RH i pomoćnika ministra obrane Stjepana Adanića.
 
071-Govor-NGS-OS-RH-pred-postrojem
 
Kad je završilo obilježavanje godišnjice brigade, svi uzvanici pozvani su na svečani ručak u poznatom restoranu “Aquacity” na gradskom kupalištu na kraju grada prema naselju Trnovec Bartolovečki.
Go to top
Template by JoomlaShine