Devetoga lipnja 1993. godine rano ujutro Korade, pomoćnik zapovjednika za logistiku bojnik Vladimir Bačani i njegov zamjenik gardista Alojz Smetiško i ja krenuli smo put Biograda da pronađemo adekvatan objekt u kojem bismo smjestili naše zapovjedništvo. Trebao nam je takav objekt u kojem bismo imali operativno središte i središte veze, urede i dovoljno soba za smještaj djelatnika zapovjedništva.
Čim smo ušli u Biograd, primijetili smo s desne strane napuštene apartmane. Međutim, kako su oni bili smješteni odmah pokraj magistralne ceste i nije bilo šume u blizini, pa bismo bili uočljivi s Debeljaka, odustali smo od tih objekata.
Zapovjednik 4. gmtbr prethodnog nam je dana rekao kako su se oni u Biogradu na moru ponekad služili hotelom Ilirija, koji se nalazio na samoj obali, pokraj stare marine. Krenuli smo potražiti taj hotel. Spustili smo se do obale i pronašli ga. Prije njega bio je još jedan hotel, Kornati, koji nam se zbog jednostavnosti ulaza i parkirališta više svidio nego hotel Ilirija. Iza hotela Ilirija u produžetku nalazio se još jedan hotel, Adrijatik. Njegova pozicija nam nije odgovarala i nismo bili zainteresirani za njega. Najviše nam se svidio zbog svoje pozicije hotel Kornati. Bačanija i Smetiška smo ostavili ispred hotela sa zadaćom da pronađu direktora hotela Kornati i dogovore s njim da nam ustupi nekoliko prostorija za zapovjedništvo brigade. Mi smo produžili u kamp “Club Méditéranée”.
Ulaskom u kamp primijetili smo da je stražarsko osiguranje postavljeno i da se u toj privremenoj bazi odvijaju redovne dnevne aktivnosti. Vojska se smjestila u te bungalove od trstike i kako su rekli, dobro su prespavali noć. Samo ih je brinulo ono što je i nas brinulo, a to je mogućnost izravnog djelovanja neprijatelja na kamp.
Prijepodne najavili smo se zapovjedniku 4. gmtbr da dolazimo u njihovu zapovjedništvo u naselju Dubrava, zaseok Vlašići ili, kako su oni popularno to naselje zvali - Tišanjske Dubrave. To naselje nalazilo se gotovo pokraj same magistralne ceste Zadar - Šibenik, kod skretanja za otok Murter. Naselje se sastojalo od nekoliko kućanstava. U zapovjedništvu nas je dočekao zapovjednik 4. gmtbr Damir Krstičević s užim dijelom svog zapovjedništva.
Ovom prilikom moram naglasiti da se Krstičević prema nama ponio više nego kao pravi profesionalac, kao pravi domaćin. Veoma ljubazno nas je primio i ponudio svu pomoć koju oni kao dobri poznavatelji tog ratišta i mentaliteta ljudi mogu pružiti. Nikad do tada nismo tako dobro primljeni kao kod te brigade. Inače, 4. gmtbr formalno je ustrojena isto kada i 1. A brigada ZNG-a “Tigrovi” ukazom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana 22. travnja 1991. godine. Do tada su sudjelovali u svim vojnim operacijama koje su se odvijale na južnom ratištu i sada na tom ratištu. Imali su golemo ratno iskustvo. U to vrijeme njihov borbeni naziv bio je “Mačevi”. Poslije su se preimenovali u “Pauke”.
Najprije nas je upoznao s užim dijelom svog zapovjedništva, zatim nam je pokazao na zemljovidu zonu odgovornosti s vrlo iscrpnim stečenim pozitivnim i negativnim iskustvima koja su imali na tom bojištu, kako od neprijateljske strane, tako i od naših snaga. Nakon toga su veoma kratko, ali informativno, svi načelnici rodova referirali o stanju u zoni odgovornosti glede svojeg roda.
Potom smo sjeli u vozila i krenuli na zapovjedno izviđanje prvih položaja. Od naselja Tišanjske Dubrave vozili smo se smjerom naselje Pirovac - naselje Kašić - naselje Banjevci - naselje Stankovci - naselje Klarići do naselja Velim. U tom naselju smo stali s namjerom da nam na tt 198 Krstičević pokaže naše prve položaje i neprijateljske prve položaje.
Na tom dijelu do neki dan bila je praksa da su teže položaje držali pripadnici 4. gmtbr, međutim otkako im je nekoliko dana prije baš na tom položaju na koji smo se mi penjali, neprijatelj zbog nedržanja položaja neprimjetno ušao u selo i ranio nekoliko pripadnika 4. gmtbr i domaćih pričuvnih vojnika, došlo je do promjene držanja položaja. Tako su taj i položaj desno držali pripadnici 4. gmtbr.
Kako je položaj bio stotinjak metara sjeveroistočno od naselja Velim i na niskoj nadmorskoj visini, veoma brzo smo se popeli. Na položaju su bili na straži pripadnici 4. gmtbr i motrili neprijateljske položaje. Zauzeli smo mjesta za motrenje i Krstičević nam je počeo objašnjavati neprijateljske položaje čitajući ih na zemljovidu i pokazujući nam ih u prostoru. Pogled je bio dobar. Kako je bilo poslijepodne, sunce je baš tuklo u neprijateljske položaje tako da smo mogli veoma dobro vidjeti njihove prve položaje izvan naselja. Naime, radili su iste pogreške koje smo i mi radili na samom početku Domovinskog rata, a to je čupajući, režući granje pokraj položaja koji su držali ili su donosili grane iz drugog prostora koje su se nakon nekog vremena osušile i veoma dobro isticale od ostalog krajolika pokraj tog položaja. Tako smo mogli zaključiti gdje su im položaji. Situacija kod držanja položaja u naseljima bila je drukčija. Tamo smo samo mogli pretpostaviti gdje su im položaji i kakvu su komunikaciju izgradili u tim naseljima između rovova, odnosno skloništa među kućama.
Na tom izviđanju Korade se dogovorio s Krstičevićem da se sutra ujutro sastanu naši i njihovi zapovjednici na nižim razinama kako bi naši zapovjednici bili podrobno upoznati sa svojom budućom zonom odgovornosti. Nakon iscrpnog izviđanja vratili smo se u svoje baze. Korade i ja otišli smo u kamp. Potražili smo zapovjednike bojni. Čim su se skupili, Korade im je izdao usmenu zapovijed o izviđanju položaja u zoni odgovornosti 4. gmtbr, a koju ćemo uskoro mi preuzeti.
Potom smo se uputili u Biograd i potražili Bačanija. Pronašli smo ga kako pregovara s direktoricom kompleksa hotela Kornati, Ilirija i Adrijatik. Ona nam na temelju prijašnjeg iskustva u početku i nije baš bila sklona ponuditi smještaj u hotelu Kornati. Kao i svi direktori koji su se brinuli za svoje poduzeće, ona se bojala da ćemo devastirati hotel. Korade je odmah primijetio čega se ona najviše boji pa joj je objasnio da bi tu bilo smješteno samo zapovjedništvo brigade i dao jamstvo da će se inventar i cijeli hotel maksimalno čuvati.
Nakon toga direktorica se više nije bojala i ustupila nam je prva dva kata hotela. Poslije, kako je vrijeme prolazilo, direktorica je stekla toliko povjerenje u nas da je Koradi i meni ponudila najbolje apartmane koje su imali i ustupila po potrebi i treći kat.
Zapovjedništvo 7. gmtbr “Pume” ustrojili smo drugi dan sa svim potrebnim elementima koje karakterizira takvo zapovjedništvo. Hotel je imao svoj restoran u kojem su objedovali djelatnici zapovjedništva i u kojem su se odvijali svakodnevni sastanci zapovjedništva brigade. Prvi kat smo izdvojili za urede i ustrojili operativno dežurstvo i središte veze. Prostorije na drugom i trećem katu bile su namijenjene za odmor.
 

 
Desetoga lipnja 1993. godine rano ujutro zapovjednici bojni sa svojim zapovjednicima otišli su na izviđanje položaja u zoni odgovornosti 4. gmtbr.
Na večer Korade je održao prvi radni sastanak zapovjedništva brigade sa zapovjednicima podređenih postrojbi na zadarskom ratištu. Sastanak se održao u zapovjedništvu brigade u hotelu Kornati u Biogradu. Od tada sastanci su se svakodnevno odvijali u tom hotelu dok nam je zapovjedništvo brigade bilo smješteno u Biogradu.
Na sastanku je bilo riječi o izviđanju koje su proveli u zoni odgovornosti 4. gmtbr. Zapovjednici podređenih postrojbi isto su se tako poHV-alno izrazili o profesionalnom odnosu pripadnika 4. gmtbr prilikom izviđanja položaja. Upoznali su ih sa svim podacima o neprijateljskim snagama u zoni odgovornosti, kao i s dobrim i lošim karakteristikama naših i susjednih snaga. Kako je i za sutra bilo predviđeno izviđanje prvih položaja, taj su dan obišli samo prvih pola položaja, ali temeljito.
Korade je na tom prvom sastanku tražio od zapovjednika podređenih postrojbi da odmore vojsku od putovanja jer nas čeka zadaća na koju će se trebati maksimalno usredotočiti.
 

 
Jedanaestoga lipnja 1993. godine u jutarnjim satima obavljeno je ukopavanje topničkih oruđa u zoni odgovornosti 55. domobranske bojne Benkovac koja je držala položaje na širem području naselja Stankovci. Topnički položaji bitnice haubica 105 mm topničkoraketnog divizijuna bili su na jednoj livadi na sjeveroistočnoj strani naselja Banjevci. Samo ukopavanje bitnice trajalo je nekoliko dana jer nismo imali armiranobetonske kućice s kojima bismo sagradili skloništa za ljude i skladište streljiva. Stoga smo najprije morali te betonirane kućice nabaviti preko ZPa Split.
Prema planu, zapovjednici su i taj dan izviđali prve položaje u zoni odgovornosti 4. gmtbr.
 

 
Trinaestoga lipnja 1993. godine izvidnička satnija formirala je izvidničke osmatračnice u zoni interesa brigade.
 

 
Četrnaestoga lipnja 1993. godine neprijatelj je poslijepodne iz naselja Polače i Kakme djelovao raketnim sustavom “orkan” po Biogradu i naselju Pakoštane.
 
036-Posljedice-granatiranja-Biograda-na-moru
 
 037-Zvoncici
 
Pet je osoba poginulo, od toga su tri pripadnika specijalne postrojbe “Matija Vlačić” i dvije civilne osobe koje su se kupale na obližnjoj plaži, a sedam civila je teško ranjeno. Neprijatelj je topničkim projektilima djelovao i oko našeg zapovjedništva. Uništeno je nekoliko vojnih i civilnih vozila. Od osobnih automobila moj je najviše oštećen. Razbijeno je prednje staklo, jedan geler je prošao kroz lim kod otvora za rezervoar i ostale su sitne rupe na autu. Učinjena je i velika šteta na hotelima i okolnim kućama. Tijekom cijelog poslijepodneva i noći neprijatelj je djelovao po Biogradu i naselju Pakoštane. Nekoliko projektila palo je u kamp “Club Méditéranée” gdje je većina naših pripadnika bila smještena i čudom nitko nije ozlijeđen.
Već prvih dana na redovnim borbenim zadaćama imali smo dva ranjena pripadnika, bili su to Stjepan Đurić i Darko Profuntar. Oba su bila ranjena od protupješačke mine. Darko Profuntar, pripadnik izvidničke satnije, ranjen je od pješačke rasprskavajuće odskočne mine u blizini naselja Stankovci, dok je Stjepan Đurić, zapovjednik voda u protuoklopnoraketnom divizijunu, isto tako ranjen od protupješačke, ali nagazne mine u naselju Širitovci kod Miljevačkog platoa. Naime, čim smo došli na to ratište, po zapovijedi zapovjednika ZPa Split Ante Gotovine, morali smo jednu posadu s protuoklopnim topom T12 100 mm i kamionom TAM 150 poslati i podčiniti samostalnoj domobranskoj bojni Drniš na Miljevačkom platou koja je bila u sklopu Operativne grupe Šibenik. Posada je bila postavljena na prvi položaj izvan naselja Širitovci, pokraj ceste Širitovci - Drniš. Na tom dijelu imala je zadaću u slučaju pokušaja neprijateljskog prodora tim smjerom uništavati neprijateljske tenkove.
 

Petnaestoga lipnja 1993. godine Korade je donio zapovijed o započinjanju utvrđivanja svih zapovjedništava u brigadi i izrade skloništa na onim mjestima gdje ih nije bilo, kao na primjer u kampu “Club Méditéranée”.
Sljedećih nekoliko dana naša inženjerijska postrojba izrađivala je skloništa od armiranih betonskih kućica. Do tada na južnom ratištu pokazale su se kao idealno zaštitno sredstvo od neprijateljskih granata. Dobre karakteristike tih skloništa bile su te da se kad bi se odabralo najprikladnije mjesto, kamionima dovozilo i istovarivalo, a nakon toga bi se namjestile. Namještanje tih kućica ovisilo bi o tome koliko želimo imati prostora, a moglo ih je na principu “labirinta” biti puno. Nakon toga bi se najprije prekrile najlonom za zaštitu od kiše, a zatim kamenjem ili zemljom onoliko koliko bi trebalo da se potpuno prekriju. Što je bilo više zemlje na tim kućicama, sigurnost je bila veća. Loša karakteristika im je bila ta što su zbog svoje težine i veličine bile ograničene samo na postavljanje tamo gdje je postojao ikakav put ili gdje bi se on mogao probiti.
 
038-Inzenjerci-na-djelu
 
U dogovoru s “Hrvatskim šumama”, u području Bućine, između Biograda i naselja Pakoštane, s lijeve strane magistralne prometnice Zadar - Šibenik, naši inženjerci izrađivali su protupožarne putove, a zauzvrat smo dobivali balvane kojima smo utvrđivali zapovjedništva i ostala skloništa na prvim položajima.
Tijekom dana neprijatelj je djelovao po prvim položajima i naselju Pakoštane. Ozlijeđenih nije bilo. Borbenog djelovanja naših snaga nije bilo.
Taj dan dobili smo pismenu zapovijed zapovjednika ZPa Split da se samostalna 55. domobranska bojna Benkovac, koja je držala prve položaje u naselju Radašinovci, naselje Pristeg, naselje Budak, naselje Stankovci, naselje Bila Vlaka, naselje Klarići i naselje Velim podredi 7. gmtbr “Pume”. Njihovo brojno stanje u trenutku podčinjavanja bilo je 555 pričuvnika i 78 topnika mješovitog sastava benkovačke 55. domobranske bojne i biogradske 53. domobranske bojne. Bojna se popunjavala kao jedna satnija iz naselja Stankovci, jedna satnija iz naselja Budak i itd. Zapovjednik te bojne bio je Rudolf Bakarić, a zamjenik zapovjednika Mihanić. Postrojba se uglavnom popunjavala pričuvnicima s područja u kojem su se držali prvi položaji i prognanicima iz privremeno okupiranih područja oko Benkovca.
Poslije podne otputovao sam u Zagreb zbog sutrašnjeg sastanka u svezi s promjenom formacije gardijske brigade broj 1105002.
 

Šesnaestoga lipnja 1993. godine tijekom dana neprijatelj je djelovao po prvim položajima i naselju Pristeg, Budak i Bila Vlaka. Pred večer otvorili su topničku paljbu po Biogradu. Ozlijeđenih nije bilo, ali je nanesena velika šteta na privatnim i društvenim stambenim i poslovnim objekata. Borbenog djelovanja naših snaga nije bilo.
Tijekom noći razmjestili smo tenkove na širem prostoru naselja Stankovci.
U Zagrebu na sastanku bilo je riječi o novom ustroju gardijske brigade. Sastanak je vodio načelnik Uprave za rodove Hrvatske kopnene vojske GS OS RH general bojnik Ivan Basarac. Od predlagača iz GS OS RH na sastanku su bili: savjetnik načelnika odjela pješaštva u Upravi za rodove Hrvatske kopnene vojske GS OS RH pukovnik Drago Horvat, načelnik odjela topništva brigadir Milan Mihić i njegov savjetnik za protuoklopnu borbu brigadir Krešimir Čosić, načelnik odjela oklopništva brigadir Stjepan Mateša, načelnik odjela PZO Bunčuga, načelnik odjela veze Herceg, načelnik obavještajne uprave Davorin Domazet, iz Uprave za školstvo general bojnik Ignjac i drugi.
U to vrijeme bilo je mišljenja da se gardijske brigade neće moći popuniti do punog ustroja, stoga se tražila solucija da se napravi takav ustroj gardijskih brigada koji bi s postojećim brojnim stanjem i tehnikom mogao učinkovitije odrađivati predstojeće zadaće. Karakteristike novog ustroja bile su u tome što ne bi sve gardijske brigade bile iste po formaciji. Zbog ograničenih izvora koje smo imali bilo je govora o tome da bi neke gardijske brigade imale više dijelova nauštrb drugih gardijskih brigada. Zbog manjka tehnike govorilo se o tome da se ta tehnika prikupi u jednoj postrojbi i popuni do punog ustroja kako bi te brigade mogle djelovati kao brigada s punim ustrojem. Zanimljivo je da su sve brigade prema novom ustroju imale isti broj pješačkih bojni.
Nakon sastanka bio sam kod načelnika GS OS RH generala zbora Janka Bobetka. Korade je tražio da nakon sastanka svratim kod načelnika i zatražim mogućnost popune terenskim motornim vozilima. On je tražio da se nastavimo intenzivno popunjavati. Pitao me i kako smo se snašli na zadarskom ratištu, imamo li nerješive probleme. Nakon kratkog razgovora produžio sam na zadarsko ratište.
 

Sedamnaestoga lipnja 1993. godine neprijatelj je u nekoliko navrata provocirao otvarajući paljbu pješačkim oružjem po našim položajima u naselju Bila Vlaka. Borbenog djelovanja naših snaga nije bilo.
Međutim, rano ujutro neprijatelj je ispalio dva raketna projektila tipa “orkan” po kampu “Club Méditéranée” i naselju Pakoštane. Od toga je jedna civilna osoba ranjena u naselju.
 

U deset sati održali smo “skupni” trenaž u našem zapovjedništvu u Biogradu sa 4. gmtbr. Trenaž je bio organiziran da se uskladi rad dviju susjednih brigada na tom bojištu u slučaju neprijateljskog djelovanja ili napada. Na čelu 4. gmtbr bio je zapovjednik brigade pukovik Damir Krstičević. S njim je došao i novi načelnik stožera 4. gmtbr Čedo Sovulj sa svojim suradnicima, načelnik Odsjeka za operativnonastavne poslove Stanko Čelar i drugi. To nam je bio prvi trenaž. Nikad do tada nismo imali prilike biti na “skupnom” trenažu. A nije ni bilo nikakvih hrvatskih priručnika iz kojih bismo mogli pročitati i pripremiti se za “skupni” trenaž. Inače u našem zapovjedništvu bila je nekolicina profesionalnih časnika bivše države koji su do početka rata bili u JNA i jednog djelatnika koji je bio na visokom položaju u “bivšoj” Teritorijalnoj obrani u Krapini koji su znali kako se provodi “skupni” trenaž u JNA. Njega tih dana nije bilo na terenu jer je bio zauzet prikupljanjem donacija. Mogli smo se njima obratiti za pomoć i pripremiti se za “skupni” trenaž, međutim, ne da nismo imali povjerenje u njihov rad, već jednostavno nismo hitjeli robovati nikakvoj doktrini JNA. Više smo se oslanjali na vlastitu inteligenciju i logiku. Držali smo se onoga što je bilo jednostavno izvedivo i do čega se dolazilo logičnim zaključivanjem. Od svega onog što je bilo komplicirano izvesti, a ponekad se dolazilo i do logičnog zaključka, zbog puno čimbenika bili smo primorani odustati i nastavili tražiti jednostavnost u izvedbi zadaće.
Unatoč tim nedostatacima, ipak smo bili primorani održati trenaž i možda se pred djelatnicima 4. gmtbr prikazati kao nepoznavatelji načela izvođenja trenaža kao što se to izvodilo u JNA. Ali bili smo odlučni raditi onako kao što je Korade dan prije rekao na sastanku: da se na tom trenažu oslanjamo na redoslijed izlaganja u kojem će najprije izlagati djelatnici 4. gmtbr i da ne robujemo nikakvim definicijama, već da se izražavamo svojim riječima, ali da u tom izlaganju mora biti logike. S tim smo smjernicama i počeli skupni trenaž.
 
039-Zemljovid-Stankovci
 
Kako je gotovo svaki drugi djelatnik u zapovjedništvu 4. gmtbr bio profesionalni časnik u JNA, veoma brzo su sHV-atili kako se mi ne držimo “uobičajenog” načina izlaganja. No, u načelu trenaž je uspio samim time što smo tijekom njega pronašli nekoliko problema na terenu koje smo u idućih nekoliko dana trebali riješiti. Ti problemi vezali su se na topničku potporu, sustav dodatnih veza, obavezno javljanje značajnih pokreta neprijatelja u svojoj zoni odgovornosti, a i u susjednoj zoni odgovornosti kada bi to moglo utjecati na obranu bilo kojih položaja itd.
Na kraju trenaža dogovorili smo se da sljedeći trenaž održimo 21. lipnja 1993. godine u zapovjedništvu 4. gmtbr u naselju Tišanjske Dubrave i da do tada riješimo sve uočene probleme. U svakom slučaju, “skupni” trenaž bio je veoma koristan i poučan za nas.
Tijekom noći premjestili smo protuoklopno vozilo na brdo Malovan sjeverno od naselja Budak i zaselka Klarići, između naselja Stankovci i Velim, a ispred naselja Crljenik.
Sljedećeg dana stigla je zapovijed zapovjednika ZPa Split, a na prijedlog zapovjednika međunarodnih snaga generala Wahlgrema, gdje je pisalo da od osamnaest sati počinje još jedno primirje na tim prostorima. Navedeno je da se ne smiju provoditi ni planirati nikakve vojne aktivnosti.
 

 
Osamnaestoga lipnja 1993. godine kasno na večer neprijatelj je iz smjera naselja Morpolača ispalio četiri projektila iz minobacača 82 i 120 mm po naselju Stankovci.
Na provokacije nismo odgovarali. Osim materijalne štete, drugih posljedica nije bilo. Nešto poslije ponoći neprijatelj je ispalio šest raketnih projektila iz višecijevnog bacača raketa “Oganj” po Biogradu.
 
 040-Svakodnevne-obveze-zapovjednika-i
 
Devetnaestoga lipnja 1993. godine neprijatelj je tijekom dana i noći u više navrata pješački i topnički djelovao kako po prvim položajima, tako i po pozadini. Zamijećena je veća aktivnost neprijatelja na prvim položajima.
 

Dvadesetoga lipnja 1993. godine neprijatelj je tijekom dana i noći u više navrata pješački i topnički djelovao po prvim položajima u naselju Bila Vlaka. Djelovao je iz položaja brda Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm i iz naselja Prović minobacačima 120 mm. I dalje je zamijećena veća aktivnost neprijatelja na prvim položajima.
 

Dvadeset i prvoga lipnja 1993. godine neprijatelj je u nekoliko navrata djelovao topovima, haubicama, tenkovima, minobacačima, pješačkim i protuzrakoplovnim oružjem po položajima i pozadini u našoj zoni odgovornosti.
Zbog intenzivnog neprijateljskog djelovanja imali smo jednog ranjenog u naselju Bila Vlaka, pripadnika 3. mb imena Veno Petak.
U zapovjedništvu 4. gmtbr u naselju Tišanjske Dubrave obavljen je uzvratni “skupni” trenaž 4. i 7. gmtbr “Pume”. Do tog trenaža riješili smo sve nedostatke koje smo zaključili iz prijašnjeg trenaža, a i mi smo se uigrali tako da je trenaž obavljen veoma kvalitetno i brzo.
 

Dvadeset i drugoga lipnja 1993. godine, bez obzira na to što je nastupilo po tko zna koji put još jedno primirje, neprijatelj je cijelog dana nastavio djelovati po nama. Najviše je djelovao po naselju Bila Vlaka. Ispalio je četiri projektila iz tenka T 34.
Budući da se neprijatelj intenzivno kretao po prvim položajima, zapovjednik izvidničke satnije Dražimir Jukić dobio je zadatak da otkrije koji je razlog tih pokreta. Prilikom izviđanja neprijateljskih prvih položaja kasno poslijepodne šesnaesti dan nakon dolaska brigade na taj teren između naših i neprijateljskih položaja nagazio je na protupješačku minu “klackalicu” pri čemu mu je raznesena lijeva noga u visini potkoljenice. Nakon izvlačenja s prve crte odvezen je u bolnicu u Šibenik gdje je bio hospitaliziran. Poslije operacije dobro se oporavljao. Zapovijedanje izvidničkom satnijom preuzeo je njegov zamjenik Drago Pustak.
Kako smo na samom početku po zapovijedi zapovjednika ZPa Split Ante Gotovine posadu s topom T 12 poslali u Operativnu grupu Šibenik, na Miljevački plato, danas sam ih odlučio posjetiti.
Na tom položaju imali smo već dva ranjena pripadnika, a bilo je i nekih problema u svezi s njihovom konkretnom zadaćom. Zbog toga sam odlučio obići ih i vidjeti o čemu se tu radi. Prije nego što sam krenuo na put, nazvao sam dežurnog časnika Operativne grupe Šibenik i najavio dolazak. Za takve obilaske susjednih postrojbi nikad nisam tražio neki poseban doček. Više me zanimalo pravo stanje stvari.
Za nešto manje od sat vremena vožnje, čitajući vojni zemljovid, stigao sam u naselje Širitovci. Da bih došao u to naselje, morao sam biti veoma oprezan. Do tada nikad nisam bio u tom kraju niti sam znao gdje se nalaze prvi položaji. Na putu od Šibenika prema Drnišu, prije Pakova sela, morao sam skrenuti lijevo između naselja Goriš i Brnjica, zatim dobro održavanim šljunčanim putem preko usjeka prema vodocrpilištu Torak na rijeci Čikoli preko pontonskog mosta pa opet uz jedan usjek pokraj stare tvrđave Ključica do naselja Ključ. Kako je bilo ljetno doba, kada su na tom prostoru rijetke padaline, gotovo je pogrešno nazvati Čikolu rijekom jer sam je na nekim mjestima mogao preskočiti, toliko je bila uska. Poslije sam doznao da je Čikola samo ljeti tako mala, a događa se i da presuši i to samo kada određeno vrijeme ne padne kiša. A kad padne kiša, veoma brzo se iz potoka može pretvoriti u veoma nabujalu i nepredvidljivu rijeku. Na dijelu kojim sam prošao vidjelo se da se tim putem i nekad davno prelazilo preko kanjona. Iznad kanjona, na jednoj litici desno od puta nalazila se stara, većim dijelom urušena tvrđava, Ključica. Imala je pogled prema moru. Otud je stoljećima gledala burne događaje na tom prostoru i bila svjedok protjerivanja starosjedilaca te dolaska raznih uzurpatora s istoka i zapada. I u tom slučaju ostatak tvrđave svjedoči o još jednoj epizodi borbe za opstanak starosjedilaca na tom prostoru.
Miljevački plato ima naziv koji mu i najviše odgovara. Na istočnoj strani nalazi se masiv Promina s najvišom kotom na 1147 metara nadmorske visine Velikom Prominom. S te planine moglo se promatrati u krugu tristo šezdeset stupnjeva i to dokle može vidjeti ljudsko oko. Mjesto je idealno za motrenje i navođenje dalekometnog topništva. U podnožju brda sa sjeverne i južne strane protežu se dva kanjona. Nešto sjevernije u podnožju planine kroz kanjon teče Krka, a s južne strane, uz samo podnožje brda, kroz kanjon rijeka Čikola. Obje rijeke spajaju se na kraju ili, s naše strane, na početku Miljevačkog platoa na slapovima Krke, a na kraju u Jadransko more kod Šibenika. Krajem 1991. godine neprijatelj je uspio zauzeti Miljevački plato. Položaje je imao uz sami kanjon na rijeci Čikoli u naselju Nos Kalik. S južne strane na putu Drniš - Šibenik, zaHV-aljujući nekolicini požrtvovnih dragovoljaca, između naselja Pakovo Selo i Pokrovnik zaustavljen je tenkovskopješački napad. Pri tome su uništili i oštetili nekoliko tenkova. Takva linija bila je sve do 1992. godine, kada su lokalne postrojbe u tom kraju s mještanima Miljevačkog platoa odlučile više ne biti u progonstvu, već krenuti u oslobađanje svojih sela na Miljevačkom platou.
U naselju Širitovci vidio sam mještane kako obrađuju polja i rade oko kuća. Unatoč tome što se naselje nalazilo na samoj prvoj liniji, odvažni mještani odlučili su živjeti u svojim kućama.
Prvog prolaznika upitao sam gdje im se nalazi zapovjedništvo. On me odmah uputio u jednu kuću u sredini naselja. Kad sam ušao u dvorište, iz kuće je izašao jedan vojnik kojem sam se predstavio i tražio njegovog zapovjednika. Pozvao me u kuću i pokazao mi svojeg zapovjednika. On je znao za moj dolazak. Nakon uvodnih razgovora i prezentacije linije obrane na zemljovidu, uputili smo se na položaj posade na topu T 12.
Oni su se nalazili na početku ravnog dijela asfaltirane ceste izvan naselja Širitovci prema Drnišu. Kod njih sam se zadržao oko sat vremena. Doznao sam najpotrebnije informacije koje su mi bile potrebne kako bih Koradi mogao prenijeti svoje mišljenje o tom položaju i posadi. Zaključak je bio da moramo posadu u što kraćem roku vratiti u matičnu postrojbu. Načina da to izvedemo bilo je više. Onaj najteži je bio da u krajnjem slučaju obučimo jednu domaću posadu i predamo joj top T 12 na korištenje ili ga jednostavno razdužimo.
Nešto od toga je trebalo učiniti. Razloga je bilo to što je naš protuoklopnoraketni divizijun bio najslabije popunjen ljudstvom. Svaki djelatnik nam je bio dragocjen.
A u toj zadaći imali smo izvan naše “uporabe” dvije posade na topu T 12. Jedna posada nalazila se na položaju, a druga na odmoru. Druga stvar je bila i ta što bismo se time riješili tog starog topa i mogli tražiti popuno novi s protuoklopnim raketnim oružjem. Zbog toga smo bili prisiljeni zatražiti od zapovjednika ZPa Split da se nađe rješenje na obostranu korist.
Nakon toga istim putem vratio sam se u bazu.
 

Dvadeset i trećega lipnja 1993. godine neprijatelj je otvorio nešto slabiju paljbu po našim prvim položajima i pozadini.
Zbog situacije u naselju Stankovci ustrojili smo izdvojeno zapovjedno mjesto brigade u kući Ante Vuića. Kuća se nalazila u samom središtu zone odgovornosti i naselja Stankovci, uz komunikaciju Stankovci - Pirovac. To je bila novija građevina od armiranog betona i imala je dobar podrum u kojem smo ustrojili operativno središte i sustav veza. Od tog dana jedan djelatnik zapovjedništva uvijek je bio u toj kući. To izdvojeno zapovjedno mjesto nije imalo nikakve važnosti sve dok se glavno operativno središte brigade i stožer ne presele u Stankovce. Kako za sada to nije bilo potrebno, izdvojeno zapovjedno mjesto bilo je izvan zamišljene funkcije. Inače, najviše je na njemu bio časnik za tjelesnoborbenu pripremu u Odsjeku za operativnonastavne poslove stožera zapovjedništva brigade Juraj Delladio, bivši profesor u građevinskoj školi u Čakovcu. On je nešto prije nego smo otišli na teren bio primljen na to ustrojbeno mjesto s ciljem da kao stručna osoba u početku provodi, a poslije nadzire tjelesnoborbene pripreme djelatnika brigade. Međutim, kako smo otišli na teren gdje smo u početku imali borbene zadaće, nismo objektivno mogli provoditi tjelesnoborbenu pripremu. Bilo je premalo ljudi za smjene ljudi na položajima, a kamoli da ih na taj način umaramo. Stoga je on veoma brzo podnio pismeni zahtjev za raskid djelatne vojne službe u kojem je naveo koji su njegovi razlozi raskida. Inače je imao neke nesuglasice sa Zvonimirom Kalanom, isto tako savjetnikom za borbeni dio u Odsjeku operativnonastavnih poslova u stožeru zapovjedništva brigade. Budući da je odlazio, nije htio da ih razriješimo. Da je ostao godinu dana u sustavu, imao bi pune ruke posla.
 

Dvadeset i četvrtoga lipnja 1993. godine neprijatelj je u više navrata tijekom dana i noći djelovao po našim prvim položajima.
Prijepodne Korade i ja otišli smo na sastanak u zapovjedništvo 55. domobranske bojne u Stankovcima. Cilj sastanka bio je da se osobno upoznamo s djelatnicima zapovjedništva bojne i svim zapovjednicima satnija. Na sastanku nam je zapovjednik bojne podrobno iznio ustroj bojne te naveo da zapovjedništvo broji 13, izvidnička desetina 13, zaštitna desetina 12, odjel veze 11, 1. satnija 48, 3. satnija 110, 4. satnija 184, 5. satnija 87, prateći vod 35, vod minobacača 82 mm 11, inženjerijski vod 15 i logistički vod 35 ljudi. Na sastanku je općenito bilo govora o problemima tijekom držanja položaja, a govorilo se i o logističkoj potpori bojne.
Kako sam imao nešto slobodnog vremena, obišao sam sve naše ranjenike u medicinskom centru u Šibeniku. Tako sam posjetio i Dražimira Jukića. Baš isti dan posjetili su ga i roditelji, koji su živjeli u Splitu. On se veoma dobro oporavljao. Brzo je sHV-atio da je izgubio stopalo i da se s tim mora pomiriti i koliko se dade normalno živjeti. Praksa u toj bolnici bila je da se svi ranjenici koji su se mogli transportirati cestovnim putem odmah šalju u medicinske centre na bolnička liječenja prema svome prebivalištu. Ili su, ako se radilo o lakšem ozljeđivanju, slali ozljeđene natrag u postrojbu pa bi ih tek tada postrojbe slale na kućnu njegu. To se radilo samo zbog toga što je kapacitet bolničkog liječenja bio mali i kako bi se oslobodilo što više mjesta u slučaju da odjednom bude velik broj ranjenih.
 041-Zemljovid-Miljevci
 
Dvadeset i petoga lipnja 1993. godine neprijatelj je ispalio jednu minobacačku minu 120 mm na prve položaje u naselju Dobra Voda iz smjera naselja Ceranja. Ozlijeđenih nije bilo. Primijetili smo intenzivno kretanje motornih vozila međunarodnih snaga na privremeno okupiranom području.
 

Dvadeset i šestoga lipnja 1993. godine neprijatelj je od ranog jutra djelovao po našim prvim položajima u naselju Prsteg minobacačkim minama 82 mm, dok je u večernjim satima otvorio snažnu paljbu s položaja kote 286 Gradina i Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm po položajima u naselju Bila Vlaka.
 

Dvadeset i sedmoga lipnja 1993. godine neprijatelj je prijepodne otvorio snažnu paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm s kote Gromile na kotu Mali Umac kod naselja Bila Vlaka i samo naselje. Nakon toga došlo je do požara između te dvije pozicije, pri čemu se zapalilo i izgorjelo polje žita. Isto tako prije podne primijetili smo kako gore kuće u naselju Ledinci, privremeno okupiranom teritoriju.
 

Dvadeset i osmoga lipnja 1993. godine i tijekom sljedećih dana neprijatelj je i dalje svaki dan kršio primirje djelujući pješačkim i topničkim oružje po našim prvim položajima i pozadini. Tih dana primijećeno je znatno kretanje neprijateljskih motornih vozila smjerom naselje Vukšić - naselje Prović - naselje Morpolača.
 

Dvadeset i devetoga lipnja 1992. godine neprijatelj je otvorio snažnu paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm s kote Gromile na naselje Bila Vlaka. Prijepodne neprijatelj je zapaljivim projektilima zapalio polje između kote 198 Glavica i kote 196 Bobeštak. Primijećeno je gusto prometovanje neprijateljski motornih vozila smjerom naselje Vukšić - Prović - Morpolača.
 

Tridesetoga lipnja 1992. godine neprijatelj je otvorio snažnu paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm s kote Gromile po naselju Bila Vlaka. Na večer otvorio je minobacačku paljbu projektilima 120 mm po naselju Bila Vlaka.
Kako je neprijatelj najčešće djelovao po Biloj Vlaci s položaja oko naselja Prović, u naselje Bila Vlaka prebacili smo borbeno oklopno vozilo s namjerom da uništimo neprijateljski tenk koji je često izlazio iz skloništa i djelovao po naselju te posadu na 20milimetarskom protuzrakoplovnom topu.
Nakon što nam je 4. gmtbr predala položaje na stankovačkom bojištu i preuzela zonu odgovornosti desno od nas na vodičkom bojištu, a radi uspješne koordinacije pri provedbi napadačkih operacija, u devet sati u zapovjedništvu 4. gmtbr u Tišanjskim Dubravama imali smo skupni trenaž s temom obrane položaja 4. i 7. gmtbr. Na trenažu je bio prisutan zapovjednik 4. gmtbr pukovnik Damir Krstičević, 7. gmtbr pukovnik Ivan Korade, 113. brigade HV-a pukovnik Milan Perković i načelnik stožera ZPa Split brigadir Mirko Šundov. Na trenažu se govorilo o raznim inačicama djelovanja, a najviše o problemima i kako ih riješiti da bi se uspješno odradila obrambena operacija.
 

Prvoga srpnja 1993. godine, unatoč potpisanom primirju, neprijatelj je nastavio djelovati po širem području naše obrane. U kasnim satima ispalio je nekoliko minobacačkih mina 120 mm po naselju Budak i Stankovci. Pri tome je u naselju Budak smrtno stradao pripadnik 55. domobranske bojne Benkovac Mate Bačić, dok je na širem području okupiranog naselja Prović primijećeno intenzivno prelijetanje neprijateljskog helikoptera smjerom naselje Prović - naselje Morpolača.
 

Drugoga srpnja 1993. godine neprijatelj je poslijepodne ispalio tri minobacačke mine 120 mm na naselje Bila Vlaka i pješačkim oružje djelovao po našim položajima na koti 321 Vinac i koti 281 Gola strana. Upotrijebili su čak i helikopter tipa “gazela”. Helikopter je djelovao “maljutkama” po položajima u naselju Bila Vlaka.
Prije podne gotovo na istom mjestu gdje je bio ranjen zapovjednik izvidničke satnije, ranjen je zapovjednik voda izvidničke satnije Željko Levanić. Zadobio je teške ozljede potkoljenice, nadlaktice te eksplozivne ozljede glave. Ranjen je od iste vrste mine kao i zapovjednik izvidničke satnije, od protupješačke mine tipa “klackalica”. Po njegovu pričanju, u jednom trenutku kada su se nalazili u blizini mjesta gdje je stradao zapovjednik izvidničke satnije, primijetio je kako su mu se vezice na desnoj “gojzerici” odvezale i smetale pri hodanju. Stao je s namjerom da zaveže vezice. Da bi mu ih bilo lakše zavezati, stavio je nogu na prvi malo veći kamen na stazi. I tada se dogodila eksplozija, u kojoj je teško stradao. Do eksplozije je došlo kada je dignuo nogu s kamena jer je ispod njega bila protupješačka mina tipa “klackalica”. Nakon izvlačenja s prve crte odvezen je u bolnicu u Šibenik gdje je hospitaliziran. U tom izviđanju bili su lakše ranjeni i Damir Kontak te Goran Popović.
Taj dan bio sam kod načelnika GS OS RH da zatražim mogućnost povlačenja barem 2. satnije 1. mb na zadarsko ratište. Nije nam to dopustio. Odgovorio je da još nije vrijeme. Nakon toga našao sam se sa zapovjednikom 8. lake jurišne brigade vojne policije “Orlovi” pukovnikom Ivanom Rašićem da posjetimo zajedničkog prijatelja Dražimira Jukića koji se uspješno liječio na kućnoj njezi u Dugom Selu. On je još neko vrijeme bio na kućnoj njezi i čim je “prohodao” s protezom, vratio se u postrojbu. Nakon toga Korade mu je povjerio selekcijsku obuku. Bio je premješten u 3. bojnu i u toj bojni ustrojio je tim i provodio selekcijsku obuku u Varaždinu. Bio je zapovjednik selekcijske obuke tako dugo dok se nije i ugasila. Samo kratko vrijeme 1. bojna pokušala je provoditi selekcijsku obuku.
 

Trećega srpnja 1993. godine nije zabilježeno neprijateljsko djelovanje po našim prvim položajima.
Na umjetnom poligonu “Vir” na otoku Viru održalo se bojno gađanje protuoklopnim raketnim sustavima. Voditelj gađanja bio je pomoćnik načelnika stožera za protuoklopnu borbu ZPa Split Željan Morović.
Tih dana na stopalima su mi se pojavili vodeni mjehurići, nekakve gljivice. Mjehurići su bili gusto postavljeni, a najgušće su bili razmješteni oko prstiju.
Koža me na tom mjestu jako svrbjela i na dodir su ti mjehurići puni tekućine pucali. Tamo gdje bi popucali, pojavilo bi ih se još više.
Kako su nastali, nije mi poznato. U to vrijeme nisam bio uključen u aktivnosti zbog kojih ne bih mogao održavati osnovnu higijenu. Redovno sam prao noge i mijenjao čarape. Znači ta mogućnost bila je isključena.
Nakon što su mi se pojavile te gljivice, svaki dan sam mijenjao čiste, u početku vojničke čarape, a poslije sam koristio isključivo civilne pamučne čarape. Međutim, i dalje su mi se pojavljivali mjehurići koji su pucali i širili gljivice. Obratio sam se za pomoć liječniku i on mi je savjetovao da si stopalo posipavam običnim dječjim puderom. No, ni to mi nije tako brzo pomoglo.
Gljivice su se pojavile nakon što sam uzeo nove vojničke čizme domaćeg proizvođača. Čizme su bile mog broja, ali ipak su mi bile malo tijesne. Pretpostavljao sam da su te čizme ipak uzrok nastanka gljivica. Je li zbog toga što su mi bile malo tijesne, a kako je bilo već dosta vruće i stopalo se znatno više znojilo i bez prisutnost zraka dolazilo je do trenja između prstiju ili su čizme bile napravljene od nekog posebnog materijala koji je izazivao nastanak tih gljivica. Točan uzrok nastanka tih gljivica nisam mogao točno ustanoviti, ali sam ipak prestao nositi čizme.
Stoga sam u prodavaonici u Biogradu kupio prvi par cipela. I tako sam si posipavao stopala dječjim puderom i svakodnevno mijenjao pamučne čarape. Čak sam iz Njemačke dobio poseban puder za stopala koja se pretjerano znoje. I tako nakon nešto više od mjesec dana, kad sam potrošio nešto više od pola kilograma pudera, nekoliko desetaka pari čarapa, tri para cipela i jedne čizme, gljivice su isto onako kao što su se pojavile, i nestale. Više nisam imao problema s tim gljivicama, niti su se ikad poslije pojavile.
 

 
Četvrtoga srpnja 1993. godine neprijatelj je otvorio paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm po našima u naselju Bila Vlaka. Primijećeno je kako neprijateljske prve položaje obilazi nekoliko terenskih vozila.
 

Petoga srpnja 1993. godine neprijatelj je otvorio paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm po našima u naselju Bila Vlaka te isto tako prije podne djelovao minobacačima 120 mm po naselju Pristeg. Tom prilikom izbio je požar koji se proširio i do stambenih objekata i po poljoprivrednim dobrima. Neke požare smo uspjeli lokalizirati, međutim neke nismo, pa je izgorjelo nekoliko stambenih objekata. Na večer je neprijatelj ispalio petnaest minobacačkih mina 82 mm na naselje Budak.
 

Šestoga srpnja 1993. godine prije podne neprijatelj je iz smjera naselja Kolarina ispalio dvanaest haubičkih projektila 105 mm po naselju Stankovci. Pri tome nastala je velika materijalna šteta. Pred večer djelovao je zapaljivim minama i zapalio makinju i polje žita pokraj naselja Bila Vlaka. Kasno na večer pala je kiša koja je ugasila požar.
U tijeku je bio postupak da se Josip Jurinjak koji radi u Upravi za vezu u GS OS RH postavi u našu brigadu za pomoćnika zapovjednika za sigurnosnoinformativnu službu. Kao datum postavljanja stavljen je 9. srpnja 1993. godine. Time je za neko vrijeme riješeno “navaljivanje” Marčelana na nas.
 

Sedmoga srpnja 1993. godine neprijatelj je intenzivnije nastavio djelovati protuzrakoplovnim topom 20 mm po našim prvim položajima u naselju Bila Vlaka. Opet je izbila vatra u blizini naselja, koju su branitelji nekako kasno poslijepodne uspjeli ugasiti. U večernjim satima zamijetili smo veliku kolonu motornih vozila koja se kretala smjerom naselja Morpolača - naselje Prović. U tom području čuli smo i kretanje helikoptera.
Taj smo dan prvi put zatražili da uzvratimo po neprijatelju. Dobili smo odobrenje i sa četiri minobacačka projektila 120 mm uzvratili po neprijateljskim položajima na brdu Gromile ispred naselja Prović.
 

Osmoga srpnja 1993. godine neprijatelj je u večernjim satima najprije otvorio paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm po položajima ispred naselja Bila Vlaka i po samom naselju. Potom je po istom naselju ispalio dvanaest projektila iz topa “zis” 76 mm. Nakon toga zatražili smo odobrenje, te ga dobili, i ispalili četiri minobacačke mine 120 mm po tom uporištu.
Otkako je cijela brigada završila na terenu, popuna brigade novim pripadnicima drastično je stala. Stoga je naša informativnopsihološka služba pokrenula nove radioemisije po sjevernom dijelu Republike Hrvatske te obilazak i dijeljenje 4500 plakata po ročnim postrojbama.
 

Devetoga srpnja 1993. godine neprijatelj je djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka, a u kasnim satima ispalio je jednu minu po naselju Stankovci.
 

Desetoga srpnja 1993. godine neprijatelj je ispalio dvanaest projektila iz topa “zis” 76 mm na naš položaj iznad naselja Stankovci kota 327 Velika Gradina, a sljedeći dan, već rano ujutro, neprijatelj je otvorio minobacačku paljbu po naselju Bila Vlaka. Stradalih nije bilo.
 

Dvanaestoga srpnja 1993. godine neprijatelj je poslijepodne djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm76 mm po naselju Bila Vlaka, pri čemu se zapalila i izgorjela jedna kuća. U večernjim satima ispalio je nekoliko mina po naselju Stankovci. i topom “zis”
Zbog sumnje da bi neprijatelj mogao upotrijebiti bojne otrove, organizirali smo obuku iz atomskobiološkokemijskog osiguranja. Vod ABKOa organizirao je obuku na kojoj su bila po dvojica iz svake satnije u brigadi. Vježbi je prisustvovao načelnik ABKOa u GS OS RH satnik Zvonko Orehovec.
 

Trinaestoga srpnja 1993. godine u jutarnjim satima neprijatelj je ispalio četiri minobacačke mine po naselju Stankovci iz smjera naselja Morpolača, dok je cijeli dan djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka, a topom “zis” 76 mm tek na večer.
 

Četrnaestoga srpnja 1992. godine neprijatelj je u ranim poslijepodnevnim satima ispalio šest raketa iz višecijevnog bacača raketa na naselje Pakoštane. Nekoliko projektila palo je u blizini naše baze u kampu “Club Méditéranée”. Rakete su prouzročile požar koji smo uz teške muke prilično brzo svladali. Nastala je poprilična šteta u kampu. Neprijatelj je nastavio djelovati kao i prijašnjih dana po naselju Bila Vlaka, a ispalio je i šest minobacačkih mina na kotu 264 Zmijavača.
 
042-Odlazak-na-vjezbu
 
043-Pocetak-vjezbe
 
Na večer smo bili na redovnom izvješćivanju zapovjednika ZPa Split u Zadru. Korade je i dalje imao običaj na sastanke voditi i mene. I njemu je zapovjednik ZPa Split to dopuštao i jedini sam ja kao načelnik stožera tijekom boravka u brigadi na izvješćivanje nadređenog zapovjednika dolazio sa svojim zapovjednikom. Na sastancima nisam imao nikakvu obvezu osim ako bismo tada dobili koju zadaću, pomno bih je zapisao umjesto Korade i to je bilo to.
 044-Prolaz-kroz-minsko-polje
 
045-Prolaz-kroz-dekontaminiranog-podrucja
 
Međutim, Korade me nije vodio sa sobom samo zbog toga, već zato što smo, slušajući obojica sastanak, veoma brzo mogli nakon sastanka, vozeći se u zapovjedništvo, raščlaniti dobivene zadaće i izraditi plan ispunjenja tih zadaća.
 
046-Izvodaci-vjezbe
 
Nakon sastanka s “čvrste” linije ili tijekom puta nazvao bih naše zapovjedništvo i dao zadaću da se skupe svi zapovjednici.
Tako bi se odmah nakon sastanka u ZPu Split održao i kod nas sastanak kojim bi se krenulo na obavljanje konkretne zadaće.
Stoga smo bili u prednosti u usporedbi sa svim drugim postrojbama.
Na tom sastanku bilo je govora kako moramo pojačati osmatračnice jer je neprijatelj u posljednje vrijeme počeo intenzivno djelovati po gradovima i naseljima u cilju obavješćivanje građana o opasnosti.
U tom javljanju moramo biti veoma pažljivi u korištenju sustava veza.
Zapovjednik je posebno naglasio da neprijatelj ima najsuvremeniju opremu za prisluškivanje i da veoma pomno prati naše aktivnosti preko sustava veze.
Na kraju je tražio veću suradnju sa zapovjedništvom ZPa Split.
 

 
Petnaestoga srpnja 1992. godine neprijatelj je rano poslijepodne djelovao minobacačkim minama 82 mm po koti 264 Zmijavača, a u kasnim satima po Biogradu. Stradalih nije bilo, ali je nanesena velika šteta.
 

Šesnaestoga srpnja 1992. godine, već u ranim jutarnjim satima, neprijatelj je iz smjera naselja Morpolača ispalio dvadeset i dvije minobacačke mine 120 mm po naselju Stankovci, što je nakon dva sata stanke ponovio. U poslijepodnevnim satima, da kojim slučajem ne bi zaboravio, minobacačkim minama 120 mm i topom “zis” 76 mm djelovao je po naselju Bila Vlaka.
 

 
Sedamnaestoga srpnja 1993. godine zbog postavljanja pontonskog mosta preko Novskog ždrila dobili smo zabranu bilo kakvog djelovanja prema neprijatelju, a nije zabilježeno ni djelovanje neprijatelja po našim položajima.
 

Osamnaestoga srpnja 1993. godine nije zabilježeno djelovanje neprijatelja, što će se dogoditi idućih nekoliko dana.
U večernjim satima predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman pustio je u promet pontonski Maslenički most i aerodrom u Zemuniku. Zbog toga postrojba je bila stavljena u prvi stupanj pripravnosti, obavljeno je pojačano osiguranje svih vojno značajnih objekata, a i interventne skupine stavljene su u prvi stupanj pripravnosti. Za sva vojna vozila bila je zabranjena vožnja preko pontonskog mosta. Stoga smo se mi i dalje prema Varaždinu vozili preko Paga.
 

Devetnaestoga srpnja 1993. godine nije zabilježeno djelovanje neprijatelja.
 

Taj dan bio sam u Zagrebu na sastanku u svezi s promjenom formacije profesionalnih brigada. Tadašnji ustroj bio je na snazi tek sedam mjeseci i još nije zaživio u širem smislu, a već se razmišljalo o promjeni ustroja.
Na putu u Senj službeni auto marke Citroen pokvario se i “zalegao” na cesti. U pitanju je bila neka gumica. Više se nije isplatilo zatražiti neki drugi auto iz brigade, pa sam nazvao zapovjednika 1. bojne u Generalskom Stolu da mi pošalje svoje vozilo, što je on i učinio. Njegovim vozilom produžio sam u Zagreb i na sastanak stigao na vrijeme.
Na sastanku su bili svi načelnici stožera gardijskih brigada. Načelnik Uprave za ustroj, popunu i mobilizaciju GS OS RH Mate Ostović u uvodnom izlaganju rekao nam je kako su uočili neke nepravilnosti u dosadašnjem ustroju profesionalnih brigada te su se stoga odlučili izraditi novi ustroj koji bi trebao biti racionalniji.
 

 
Dvadeset i prvoga srpnja 1993. godine neprijatelj je nastavio djelovati po nama. U večernjim satima iz smjera naselja Donji Pristeg ispalio je tri tenkovska projektila po naselju Pristeg i pet tenkovskih projektila iz smjera naselja Ceranje. Osim materijalne štete, drugih posljedica nije bilo.
 

Dvadeset i drugoga srpnja 1993. godine u Otočcu je obavljena razmjena poginulih pripadnika naše brigade u operaciji “Maslenica”. Neprijatelj je predao tijela Ive Hruška, Veseljka Kreče, Stjepana Labaša, Dražena Miljevića, Dražena Obrstara i Ivice Uranića. Nakon toga tijela su prebačena u Zagreb na identifikaciju. Nakon identifikacije organizirani su počasni pokopi naših pripadnika na gradskom groblju u Varaždinu i Bjelovaru te mjesnom groblju u Beletincu i Jalžabetu.
 

Dvadeset i trećega srpnja 1993. godine tijekom podneva neprijatelj je ispalio jednu minobacačku minu 120 mm na naselje Bila Vlaka iz smjera naselja Vukšić, nešto kasnije otvorio je paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm i netrzajnim topom po koti 321 Vinac ispred naselja Bila Vlaka, a nešto poslije i topom “zis” 76 mm.
 

Dvadeset i četvrtoga srpnja 1993. godine tijekom jutra neprijatelj je ispalio tri tenkovska projektila 85 mm iz tenka T 34 s položaja kote 253 Stražbenica na kotu Umac zapadno od naselja Ivandića Stanovi.
 

Dvadeset i petoga srpnja 1993. godine rano ujutro neprijatelj je ispalio dva tenkovska projektila 85 mm20 mm po naselju Bila Vlaka. Tijekom noći u nekoliko navrata neprijatelj je osvjetljavao prve položaje osvjetljavajućim minama i raketama. iz tenka T 34 s položaja kote 253 Stražbenica na tt 239 Čulina i Vinac, zapadno od Ivandića Stanova, potom oko podneva dva tenkovska projektila sa iste pozicije na kotu 192.9 Umac zapadno od mjesta Ivandića Stanovi. To je ponovio u večernjim satima dvama projektilima. U večernjim satima djelovao je protuzrakoplovnim topom
 

Dvadeset i šestoga srpnja 1993. godine u jutarnjim satima neprijatelj je otvorio paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. U večernjim satima neprijatelj je s položaja kote 253 Stražbenica ispalio četiri tenkovska projektila po koti 192.9 Umac kod mjesta Ivandića Stanovi i djelovao minobacačima 120 mm po naselju Dobra Voda.
 

Dvadeset i sedmoga srpnja 1993. godine u jutarnjim satima neprijatelj je s položaja kote 253 Stražbenica ispalio četiri tenkovska projektila po koti 192.9 Umac kod mjesta Ivandića Stanovi.
 

Dvadeset i devetoga srpnja 1993. godine u večernjim satima neprijatelj je s položaja kote 253 Stražbenica ispalio jednu tenkovsku granatu na kotu 192.9 Umac kod naselja Ivandića Stanovi.
 

Prvoga kolovoza 1993. godine dobili smo još jednu zapovijed da nam je zbog pregovora koji se vode između Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te SR Jugoslavije, a radi postizanja konačnog mira na ovim područjima, zabranjeno otvarati bilo kakvu paljbu po neprijatelju. Međutim, ti pregovori kao da ništa nisu značili neprijateljskoj strani jer neprijatelj je nastavio djelovati po našim položajima. Umjesto da prekine djelovati po nama, on je do tada najžešće raspalio po cjelokupnom području naše zone odgovornosti. Djelovao je cijelim topništvom, a najžešće protuzrakoplovnim topom 20 mm po prometnici naselje Velim - naselje Bila Vlaka.
 

 
Trećega kolovoza 1993. godine neprijatelj je rano ujutro iz smjera naselja Ceranje ispalio pet tenkovskih projektila na naselje Pristeg, a iz smjera naselja Morpolača ispalio je četiri haubička projektila na naselje Stankovci. Potom je opet iz smjera naselja Ceranje ispalio šezdeset minobacačkih mina 120 mm na naselje Budak i Pristeg.
 

 
Četvrtoga kolovoza 1993. godine u brigadu su došli pomoćnik ministra obrane Stjepan Adanić i Krešimir Čop s poznatim fotografom erotskih motiva Stjepanom LepenomLupinom. Bilo je dogovoreno da se snimi spot o 7. gmtbr “Pume” i dokumentarni film o danima Domovinskog rata u Varaždinu.
 
047-Dogovor-u-svezi-izrade-spota
 
Stjepan Adanić kao zapovjednik kriznog stožera Varaždina u vrijeme oslobađanja vojarni planirao je izraditi dokumentarnu emisiju o Domovinskom ratu u Varaždinu. Paralelno s izradom dokumentarnog filma snimali bi se kadrovi o životu i radu brigade koji bi također ušli u dokumentarni film. Na tom sastanku bilo je dogovoreno i da Lupino na temelju materijala koji će se snimiti izradi i spot o 7. gmtbr “Pume”.
 

 
Petoga kolovoza 1993. godine u večernjim satima neprijatelj je ispalio dvije svjetleće minobacačke mine 120 mm iz smjera naselja Ceranje te opet iz položaja Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka.
 

 
Šestoga kolovoza 1993. godine ispaljena je samo jedna tenkovska granata iz smjera kote 253 Stražbenica na položaje u naselju Budak te je primijećen prelet neprijateljskog helikoptera smjerom Knin - Benkovac.
 

 
Sedmoga kolovoza 1993. godine u nekoliko navrata neprijatelj je otvarao paljbu strojnicom 12,7 mm s područja Gromile po naselju Bila Vlaka. Isti takav napad ponovio se i sljedećeg dana.
 

 
Desetoga kolovoza 1993. godine rano ujutro dobili smo dojavu u zapovjedništvu brigade da je došlo do eksplozije na minobacačkim položajima 120 mm u naselju Radašinovci. Položaji su pripadali topničkoraketnoj skupini iz 4. sektora koja je imala položaje u našoj zoni odgovornosti.
Prvi na mjesto eksplozije došao je zapovjednik protuoklopnog topničkoraketnog divizijuna Zdravko Jakop i utvrdio da je uništena jedna minobacačka cijev 120 mm, a jedna oštećena. Pri utvrđivanje štete koja je počinjena kod jednog od minobacača odjednom je došlo do eksplozije, u kojoj je Jakob zadobio lakše eksplozivne rane po licu.
Odmah nakon dojave o eksploziji i ranjavanju Jakopa zabranili smo svim pripadnicima bilo kakve nepotrebne šetnje po položajima i kućama u kojima su bili smješteni pješaci i posade na minobacačima sve dok inženjerijska satnija ne pregleda prostor.
Na mjesto eksplozije odmah su stigli inženjerci na čelu sa zapovjednikom inženjerijske satnije Martinom Ožvačićem. Martin je osobno prvi obilazio položaje i pronalazio razne protupješačke mine na okolnim stazama do minobacačkog položaja. Čak su pronašli jednu protutenkovsku minu na šljunčanom putu koji vodi do položaja na brdu kote 264 Zmijavača. Na taj položaj znao sam često odlaziti jer je imao dobar pogled prema okupiranom dijelu Hrvatske.
 
048-Pregled-paljbenih-polozaja
 
Prema izvješću koje su naknadno sastavili zaključeno je da je najvjerojatnije uzrok eksplozije vremenski upaljač i plastični eksploziv koji je bio postavljen na minobacačima.
Te činjenice vodile su samo do jednog zaključka: da je neprijatelj izveo diverzantsku akciju. Kako je neprijatelj uspio izvesti takvo što, ostalo je tajna. Taj nam je događaj bio opomena i dokaz da neprijatelj ima veoma sposobne diverzante kad je to neopaženo uspio izvesti.
 
049-Pronalazak-mine-na-putu
 
Zbog toga smo se upitali kako je i kojim smjerom neprijatelj neprimijećeno prošao naše prve položaje. Budući da je na tom području položaje držala 55. domobranska bojna, a na spoju 53. domobranska bojna iz Biograda, koje su se popunjavale baš s tog područja, postojala su samo dva priHV-atljiva odgovora na to pitanje. Prva solucija bila je ta da je neprijatelj imao pomoć iz naših redova. Druga solucija, koja nije tako drastična, ali isto tako može biti katastrofalna, je ta da su se domobrani zbog poznavanja tih prostora opustili i nisu pažljivo čuvali položaje za koje smo bili sigurni da ih drže. Od domaćih izdajica spominjalo se stanovito ime D. Korda. No, kako nismo imali dokaza, ništa nismo mogli poduzeti.
Budući da je iz naselja Radašinovci prema moru bio smješten jedan nenaseljen masiv Crnogorka, koji je bio idealan za skrivanje i odlazak na diverzantske akcije, Korade je zapovjedio izvidničkoj satniji da je idućih nekoliko dana cijelu pregledaju. Nakon nekoliko dana hodanja po masivu nisu našli nikakve tragove da se ondje skriva ili se skrivao neprijatelj. No siguran sam da ju je i te kako koristio.
Nakon tih događaja Koradi nije bilo preostalo ništa drugo nego zatražiti odobrenje od zapovjednika ZPa Split da prema potrebi i opravdanom zahtjevu može izmiješati domaće postrojbe na prostoru zone odgovornosti te postrožiti nadzor prvih položaja.
Nakon odobrenja planirali smo izmiješati pješačke satnije 55. domobranske bojne, međutim naišli smo na iznimno jak otpor među domaćim braniteljima. Situacija u prostoru bila je takva da su domobranske satnije prije našeg dolaska držale položaje ispred svojih naselja. Stankovačka satnija ispred svojeg naselja, budačka satnija ispred svojeg naselja itd. Inače su te satnije popunjavane iz jednog naselja, od zapovjednika satnije, vodova i desetina. Ti su se ljudi veoma dobro poznavali. Da je kojim slučajem mobilizacijsko popunjavanje jedne satnije bilo s cijelog prostora, do toga sada sigurno ne bi došlo.
Naša zamisao bila je da se satnije izmiješaju u držanju položaja. Tako bi stankovačka satnija držala položaje ispred budačkog naselja i obrnuto. Željeli smo postići povjerenje između tih satnija, odnosno mještana susjednih naselja. Na taj način, bez nas sa strane, mještani bi svakodnevno jedni druge nadzirali. Bolji nadzor od takvog razmještaja postrojbi ne bismo mogli provoditi.
S tom namjerom Korade je pozvao zapovjednika 55. domobranske bojne Benkovac i predložio mu takvo držanje položaja. Zapovjednik bojne složio se s prijedlogom. Međutim, nakon toga došlo je do otvorenog otpora zapovjednika satnija, ne prema nama, već prema ideji.
Naime, 5. satnija nije htjela držati položaje ispred naselja Stankovci. Nakon toga Korade je bio spreman ići do kraja. Predložio je zapovjedniku bojne da smijeni zapovjednike satnija. Nakon toga, kad su ti zapovjednici satnija vidjeli da je vrag odnio šalu, ipak su pristali i djelomično se izmjestili. Da bismo mi bili sigurni u držanju položaja pridodane pričuvne komponente na cijeloj zoni odgovornosti, bili smo prisiljeni na neke nama zanimljive položaje, koje su oni držali, postaviti naše pripadnike. Na taj način bili smo precizno informirani o držanju prvih položaja. Zbog svega toga dodatno smo, i to nepotrebno, opteretili zadaćama svoje snage. Međutim, izbora nismo imali. Nakon toga bili smo sigurni da se položaji pažljivije drže.
 

 
Jedanaestoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je ispalio u kasne sate jedan tenkovski projektil s kote 253 Stražbenica na naš položaj na Umcu kod Ivandića Stanova te djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka.
 

 
Dvanaestoga kolovoza 1993. godine tijekom večernjih sati neprijatelj je ispalio dvadeset i dva tenkovska projektila s kote 253 Stražbenica na naše položaje od Umca kod Ivandića Stanova, na Ivandiće Stanove, do naselja Pristeg.
Zbog stvari koje su se dogodile topničkoraketnoj skupini u našoj zoni odgovornosti, po zapovijedi zapovjednika ZPa Split, topničkoraketna skupina iz 4. sektora koja je imala položaje u našoj zoni odgovornosti podređuje se 7. gmtbr “Pume”.
 

 
Trinaestoga kolovoza 1993. godine tijekom večeri neprijatelj je u nekoliko navrata otvorio paljbu strojnicom 12,7 mm s područja Gromile po naselju Bila Vlaka. Tom prilikom bili su ranjeni pripadnici 55. domobranske bojne Benkovac Vlado Nimac i Tomislav Deur.
Tijekom dana promatrači UNPROFORa obišli su naselja Stankovci, Budak, Pristeg i Dobra Voda u našoj zoni odgovornosti.
 

 
Četrnaestoga kolovoza 1993. godine tijekom večernjih sati neprijatelj je ispalio samo jednu minobacačku minu 60 mm na naselje Pristeg.
 

 
Petnaestoga kolovoza 1993. godine tijekom večeri neprijatelj je u jednom navratu djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Pristeg i Dobra Voda.
 

Šesnaestoga kolovoza 1993. godine tijekom večernjih sati neprijatelj je u nekoliko navrata otvorio paljbu strojnicom 12,7 mm s područja Gromile po naselju Bila Vlaka.
 
 
Sedamnaestoga kolovoza 1993. godine snimaju se materijali za spot i dokumentarni film. Pomoćnik ministra obrane Stjepan Adanić doveo je dva profesionalna snimatelja iz Varaždina, i to Silvija Jasenkovića i tehničara Ivicu Slivarića, Lupina kao redatelja i Krešimira Čopa, djelatnika Uprave za obranu u Varaždinu. Taj dan baš sam planirao otići u Zagreb i rješavati neke privatne probleme, no Korade je odlučio da ostanem i organiziram snimanje.
Prve kadrove snimili smo u Stankovcima na minobacačkim položajima 2. mb i intervju Ivana Korade na jednoj uzvisini iza stankovačkog naselja te nekoliko kadrova uz plažu u kampu “Club Méditéranée”.
 050-Kadrovi-u-kampu-Klub-Mediteran
 
Drugi dan snimili su nekoliko kadrova na haubičkim paljbenim položajima, zajedničko djelovanje pješačke postrojbe s tenkovskom posadom te nekoliko kadrova s terenskim motornim vozilima kako velikom brzinom odlaze na neku zamišljenu intervenciju.
 

 
Treći dan prijepodne snimili smo zajedničku scenu pod šatorom s temom rada zapovjedništva brigade pri donošenju odluke, intervju Stjepana Adanića i Krešimira Čopa. Na večer su otišli na Pag i snimili dojmljive snimke pripadnika izvidničke satnije.
Time smo završili snimanje materijala za spot o 7. gmtbr i dokumentarni film o Domovinskom ratu u Varaždinu i na zadarskom ratištu. Poslije povratka ekipe sa zadarskog ratišta, stali su kod 1. mb u Generalskom Stolu na karlovačkom ratištu i tamo snimili nekoliko kadrova na prvim položajima i na rijeci Mrežnici.
Snimanje su završili u Varaždinu, gdje su snimali iskakanja djelatnika izvidničke satnije iz helikoptera, nekoliko kadrova o manevarskim sposobnostima helikoptera te nekoliko kadrova na Varaždinskom gradskom groblju za grupu Psihomodo Pop.
Nakon toga Lupino je s ekipom iz Varaždinske televizije u kojoj su bili Zlatko Mehun, koji je napisao i čitao tekst, te snimatelji Silvije Jasenković, Stanko Herceg, Zlatko Pocedulić, Zoran Drakulić, Teodor Goričanec i Lordy, montirao kadrove i izradio jedan od najljepših spotova o Hrvatskoj vojsci, koji nitko do danas nije nadmašio.
Pokazao je da se s malo sredstava može napraviti vrlo kvalitetan film koji slikom i zvukom govori o životu i radu jedne hrvatske postrojbe u vrijeme Domovinskog rata.
 

 
Osamnaestoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je u nekoliko navrata otvorio paljbu strojnicom 12,7 mm s područja Gromile po naselju Bila Vlaka.
 
 051-Kadrovi-kod-Stankovaca
 
 
052-Kadrovi-na-otoku-Pag-01
 
Devetnaestoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je u nekoliko navrata otvorio paljbu strojnicom 12,7 mm s područja Gromile po naselju Bila Vlaka. Zbog toga je u večernjim satima izbio požar u blizini naselja. Srećom, branitelji su ga ipak nekako uspjeli ugasiti prije nego što se proširio prema naselju.
  053-Kadrovi-na-otoku-Pag-02
 
Dvadesetoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je u kasne sate ispalio jedan tenkovski projektil s kote 253 Stražbenica na naš položaj na Umcu kod mjesta Ivandića Stanovi te djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka.
Zapovjednik 2. mtb satnik Branko Predragović prijavio je nestanak svoja dva pripadnika s položaja kote 192.9 Umac kod mjesta Ivandića Stanovi. Nestali su gardisti Marijan Androić i Anđelko Modrić, i to prilikom odlaska na smjenu. Od tog dana vode se kao nestali.
 

 
Dvadeset i prvoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je u nekoliko navrata otvorio paljbu strojnicom 12,7 mm s područja Gromile po naselju Bila Vlaka. U večernjim satima ispalio je dvije minobacačke mine na naselje Pristeg.
 

 
Dvadeset i drugoga kolovoza 1993. godine tijekom podneva neprijatelj je otvorio paljbu topom “zis” s područja Gromile po naselju Bila Vlaka. Ranjenih nije bilo, ali je učinjena velika materijalna šteta. Potom je iz smjera naselja Morpolača ispalio četiri minobacačke mine 120 mm na naselje Bila Vlaka. Zatim je opet djelovao po istom naselju, ali ovaj put protuzrakoplovnim topom 20 mm. U večernjim satima ispalio je tri minobacačke mine 120 mm na središte naselja i na raskrižje u naselju Stankovci. Pri tome su ranjena dva civila.
 

 
Dvadeset i četvrtoga kolovoza 1993. godine, već od ranog jutra neprijatelj je s područja brda Gromile ispalio deset projektila iz topa “zis” 76 mm po naselju Bila Vlaka, zatim je iz naselja Vukšić ispalio tri minobacačke mine 120 mm po Stankovcima. Potom su s istog područja iz netrzajnog topa djelovali po našem protuzrakoplovnom položaju iznad naselja Stankovci, što je prijepodne nastavio i protuzrakoplovnim topom 20 mm.
 

 
Dvadeset i petoga kolovoza 1993. godine zapovjednik brigade na sastanku kod zapovjednika ZPa Split u Zadru bio je bez mene.
 

 
Dvadeset i šestoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je opet otvorio jaku topničku paljbu po položajima i naseljima u našoj zoni odgovornosti. Ispalio je dvadeset i pet minobacačkih mina 120 mm po naselju Stankovci, sedam minobacačkih mina istog kalibra na naselje Dobra Voda te šesnaest projektila 76 mm iz topa “zis” po naselju Velim i koti 327 Velika Gradina. Zatražili smo odobrenje za djelovanje. Uzvratili smo s dvadeset i pet mina 120 mm po koti 253 Stražbenica i brdu Gromile.
 

 
Dvadeset i sedmoga kolovoza 1993. godine tijekom jutra neprijatelj je ispalio jedan tenkovski projektil na naselje Dobra Voda i na večer jednu minobacačku minu 82 mm na naselje Bila Vlaka.
 

 
Dvadeset i osmoga kolovoza 1993. godine, kasno poslijepodne, neprijatelj je ispalio četiri minobacačke mine 82 mm i nekoliko projektila iz topa “zis” kalibra 76 mm po položaju na koti 194 Bobeštak, a nešto poslije ispalio je tri projektila iz topa “zis” kalibra 76 mm po koti 281 Gola strana.
 

 
Dvadeset i devetoga kolovoza 1993. godine, tijekom planiranog izviđanja na Vukšanskom putu, ispod kote 159, pripadnik inženjerijske satnije gardist Božo Jugović nagazio je na protupješačku minu, pri čemu mu je razneseno desno stopalo. Stradali je prebačen u šibensku bolnicu, gdje mu je amputirano stopalo.
 

 
Trideset i prvoga kolovoza 1993. godine neprijatelj je od ranog jutra otvorio paljbu protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. Zapalilo se nekoliko stambenih objekata. Prijepodne neprijatelj je ispalio jednu minobacačku minu na naselje Budak te jedan projektil iz topa “zis” kalibra 76 mm po položaju na koti 281 Gola strana.
 

 
Prvoga rujna 1993. godine neprijatelj je tijekom cijelog dana u vremenskim razmacima djelovao tenkovima s kote 253 Stražbenica na cestu naselje Budak - naselje Pristeg, na kotu 192.9 Umac kod Ivandića Stanovi, na naselje Dobra Voda i iz smjera Morpolače minobacačkim minama djelovao je po naselju Stankovci i Velim
 

 
Drugoga rujna 1993. godine neprijatelj je djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po koti 192.9 Umac kod Ivandića Stanova, topom “zis” 76 mm po naselju Budak i minobacačima po naselju Bila Vlaka.
 

 
Trećega rujna 1993. godine neprijatelj je djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm iz smjera naselja Čista Mala po koti 194 Bobeštak, a iz naselja Čista Velika po tt 198 Glavici, dok je u večernjim satima minobacačkim minama 82 mm djelovao po Stankovcima.
 

 
Četvrtoga rujna 1993. godine neprijatelj je u jutarnjim satima iz smjera naselja Morpolača ispalio pet minobacačkih mina 120 mm po naselju Stankovci, a protuzrakoplovnim topom 20 mm djelovao iz smjera brda Gromile po naselju Bila Vlaka.
Petoga rujna 1993. godine neprijatelj je u večernjim satima protuzrakoplovnim topom 20 mm iz smjera brda Gromile djelovao po koti Malovan i čula se jaka detonacija između tt 281 Gole strana, kote 285 Gradina i kote 253 Stražbenica.
 

 
Šestoga rujna 1993. godine neprijatelj je topnički djelovao po našoj zoni odgovornosti. Tako je u prijepodnevnim satima s pozicije kote Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm djelovao po naselju Bila Vlaka, a nekoliko sati poslije na naselje je s brda Gromile ispalio tri projektila iz topa “zis” 76 mm. U poslijepodnevnim satima iz smjera naselja Čista Mala minobacačkim minama 82 mm djelovao je po koti 194 Bobeštak. Nešto poslije na istu je kotu ispalio četiri tenkovska projektila. Zatim je iz smjera naselja Vukšić ispalio četiri minobacačke mine 120 mm po naselju Bila Vlaka, a potom je ispalio tri mine istog kalibra iz smjera Morpolače.
 

 
Sedmoga rujna 1993. godine neprijatelj je, nakon što se u prijepodnevnim satima popunio streljivom, u kasnim poslijepodnevnim satima nastavio topnički djelovati po vojnim i civilnim ciljevima u našoj zoni odgovornosti. Tako je iz smjera naselja Morpolača protuzrakoplovnim topom 20 mm djelovao po tt 279 Mala Gradina, a nešto poslije s položaja brda Gromile djelovao je po istom položaju iz topa “zis” 76 mm. Djelovanje je nastavljeno iz smjera naselja Vukšić i Morpolača ispaljivanjem četiri minobacačke mine 120 mm po naselju Stankovci. Potom je iz smjera brda Gromile neprijatelj djelovao topom “zis” 76 mm po naselju Bila Vlaka. Nešto poslije djelovanje su prebacili na lijevu zonu obrane, pri čemu su ispalili dvije minobacačke mine 120 mm po naselju Dobra Voda. Potom je neprijatelj opet djelovao s brda Gromile ispalivši sedam projektila iz topa “zis” 76 mm po naselju Bila Vlaka. Djelovanje je završio ispalivši četiri haubička projektila 105 mm po naselju Stankovci. Nakon toga zatražili smo odobrenje od dežurnog časnika na izdvojenom zapovjednom mjestu ZPa Split u Zadru i dobili smo odobrenje. Selektivno smo uzvratili s tridesetak minobacačkih mina 120 mm po biranim vojnim ciljevima na neprijateljskim prvim položajima. Nakon toga neprijatelj više nije djelovao.
 

 
Osmoga rujna 1993. godine neprijatelj je nastavio intenzivno topnički djelovati po cijeloj našoj zoni odgovornosti. Tako je u prijepodnevnim satima iz smjera naselja Morpolača ispalio osamnaest minobacačkih mina na naselje Velim. U isto vrijeme je iz smjera brda Gromile ispalio četiri projektila iz topa “zis” 76 mm i iz smjera naselja Prović ispalio tri minobacačke mine 120 mm po naselju Bila Vlaka. Nešto poslije iz istog je smjera naselja Prović ispalio tri minobacačke mine 120 mm po naselju Stankovci. Nakon toga je opet iz smjera naselja Prović i Morpolača u vremenskom razmaku od pet minuta na naselje Bila Vlaka ispalio sedamdesetak minobacačkih mina 120 mm. U poslijepodnevnim satima nastavio je topnički djelovati po našim vojnim položajima i civilnim objektima. Tako je iz smjera naselja Morpolača ispalio dva haubička projektila 105 mm po naselju Stankovci, a nešto poslije je iz istog smjera na isto naselje ispalio dvije minobacačke mine 120 mm. Nakon toga je iz smjera naselja Čista Velika ispalio dvije minobacačke mine na naselje Velim. U večernjim satima iz smjera brda Gromile dva neprijateljska tenka djelovala su po cesti koja je vodila iz naselja Velim u naselje Bila Vlaka. Do kasno uvečer iz smjera brda Gromile neprijatelj je djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm, topom “zis” 76 mm i minobacačkim minama po naselju Bila Vlaka i okolnim položajima.
Tog dana Korade je smijenio zapovjednika izvidničke satnije i postavio ga za obavještajca u oklopnomehaniziranoj bojni.
Već dulje vrijeme sumnjali smo u rad zapovjedne strukture u izvidničkoj satniji. Od ustrojavanja veoma veliku pozornost davali smo pripadnicima izvidničke satnije, od davanja najbolje tehnike koju smo imali na raspolaganju do najboljih kadrova koje smo imali u brigadi. Pomoćnik načelnika stožera za obavještajne poslove satnik Željko Hučić čak im je nabavio posebno opremljene “tandžare” s optikom za dnevno i noćnog gađanje od obavještajne uprave u GS OS RH. Dobivali su samo zadaće vezane za izvidničke poslove, a njihova izvješća bila su gotovo jednaka kao i ona ostalih pješačkih postrojbi. Znači, nisu se ništa razlikovala u odnosu na izvješća pješačkih postrojbi. Potpuno različito od toga, iz 4. gmtbr dobivali smo fotografije, čak i videozapise, o životu i radu neprijatelja na njegovim položajima i u pozadini koje su u neprijateljskoj pozadini snimali pripadnici izvidničke satnije. Za razliku od naše izvidničke satnije, njihovi izvidnici bili su veoma aktivni.
Kako je katkad teško provjeriti jesu li izvidnici odradili zadaću koju su dobili, taj im je put Korade pripremio jedan i to posljednji test koji će on moći osobno nadgledati. Dao je osobnu zadaću zapovjedniku izvidničke satnije da s izabranom ekipom izviđača izvidi drži li neprijatelj, i kojim snagama, prve položaje u naselju Pristeg.
 

 
Drugi dan poslije podne zapovjednik izvidničke satnije krenuo je na zadatak. Prije nego što je krenuo na zadatak, javio se Koradi. Inače je bio dogovor da takve zadaće može davati samo zapovjednik brigade i da za njih može znati samo pomoćnik načelnika stožera za obavještajne poslove. Ja sam stoga bio isključen od toga.
Poslije dojave, taj put iznimno, Korade me poveo sa sobom i odveo na položaj kote 264 Zmijavača. I ne znajući da ga zapovjednik brigade i načelnik stožera nadgledaju s obližnjeg brda, zapovjednik izvidničke satnije na našim je prvim položajima zauzeo svoje mjesto i poslao dvojicu izvidnika da odrade postavljenu zadaću. Nakon određenog vremena, Korade je s položaja nazvao motorolom zapovjednika izvidničke satnije i pitao dokle su stigli i kakva je situacija. Nakon toga zapovjednik izvidničke satnije prebacio se na kratku frekvenciju i upitao svoju dvojicu gdje se nalaze. Kad je doznao njihovu poziciju, ponovo se prebacio na radni kanal i javio Koradi “svoju”, odnosno njihovu poziciju.
Nakon određenog vremena, ona dvojica su stala kod jedne kamene ograde na polju između naših i neprijateljskih prvih položaja i motrili neprijatelja. Motrili su prve položaje kod jedne kuće oko koje su se šetali neprijateljski vojnici. Očekivali smo da će krenuti dalje jer je za to bilo mogućnosti. Međutim, oni su dulje vrijeme ostali na tom položaju. Polako se spuštao mrak. S našeg položaja moglo se dobro vidjeti kako napreduje izvidnička skupina i još bolje neprijatelja na prvim položajima.
Nakon toga Korade je ponovo upitao zapovjednika izvidničke satnije za njegovu poziciju i stanje u prostoru. Nakon određenog vremena, kada je provjerio dokle su ona dvojica stigla, javio je Koradi “svoju”, odnosnu njihovu poziciju. Međutim, ovaj put ta pozicija koju je javio bila je daleko u neprijateljskoj pozadini. Odmah nakon toga naša dvojica izvidnika počela su pucati automatima po neprijateljskim prvim položajima i povlačiti se. Zapovjednik izvidničke satnije nazvao je Koradu i javio kako su otkriveni i da se trenutno izvlače na naše prve položaje.
Nakon toga vratili smo se u zapovjedništvo gdje je na večer Korade održao redovni dnevni sastanak, ali bez zapovjednika izvidničke satnije jer je on bio angažiran u izvlačenju.
Kad su se izvukli, zapovjednik izvidničke satnije i njegov zamjenik došli su u zapovjedništvo brigade ne bi li osobno podnijeli izvješće o dobivenoj zadaći. Razgovoru je bio prisutan i pomoćnik načelnika stožera za obavještajne poslove Željko Hučić. Korade ga je uredno saslušao i utvrdio da njegovo izvješće nije istinito jer je zapovjednik izvidničke satnije tvrdio da je on osobno bio u neprijateljskoj pozadini i da su se zbog toga što su bili otkriveni zbog nekog pastira morali povući. Na kraju mu je Korade ipak priznao da je bio na obližnjem brdu i sve osobno pratio i vidio. Nakon toga zapovjednika izvidničke satnije i dalje je tvrdio isto.
 

 
Sutradan ujutro Korade me poslao u izvidničku satniju koja je bila smještena na kraju naselja u Budaku da smijenim zapovjednika izvidničke satnije i pošaljem ga na novu dužnost u oklopnomehaniziranu bojnu. Sa sobom sam poveo pomoćnika načelnika stožera za obavještajne poslove Željka Hučića. Hučiću se ta odluka nije svidjela, ali je svejedno krenuo put baze izvidničke satnije. S nama je bila i referentica iz obavještajnog odsjeka. Ni meni se odluka da ja izvijestim zapovjednika izvidničke satnije o njegovoj smjeni nije svidjela. Međutim, zapovijed je zapovijed i morao sam je ispuniti. Bilo bi logičnije da ga izvješćuje onaj koji ga je i postavio na to mjestu. No, kako sam u tom slučaju bio podređeni, zapovijed sam morao ispuniti.
Nakon dolaska u njihovu bazu pozvao sam zapovjednika izvidničke satnije i obavijestio ga da nismo zadovoljni njegovim radom, stoga ga zapovjednik brigade razrješuje dužnosti zapovjednika i premješta na mjesto pomoćnika zapovjednika za obavještajne poslove u oklopnomehaniziranoj bojni. Taj dan trebao je razdužiti zaduženu opremu i sutradan prijeći u oklopnomehaniziranu bojnu.
Na njegovu licu vidjelo se da mu nije drago. U početku mi se činilo da će stvarati probleme jer je bilo pitanja zašto nismo zadovoljni njegovim radom i sličnog. Inače je Korade dugo oklijevao provesti tu smjenu, ali je ipak odlučio da u interesu brigade to mora učiniti.
Nakon toga vratili smo se u zapovjedništvo brigade.
Kasno poslijepodne u naše zapovjedništvo brigade došao je natporučnik Ivan Zelić, tek nedavno postavljen na dužnost pomoćnika zapovjednika ZPa Split za informativnopsihološku djelatnost. Moram priznati da je u početku okolišao glede zadaće zbog koje je došao jer ga je prvo zanimalo kako funkcionira informativnopsihološka služba, a na kraju je postavljao pitanja u svezi sa smjenom zapovjednika izvidničke satnije jer to zanima osobno zapovjednika ZPa Split. Kako je on doznao za smjenu zapovjednika izvidničke satnije, nije mi bilo poznato niti sam ga to želio pitati, već sam mu jasno odgovorio da nismo bili zadovoljni njegovim radom te da je uostalom to stvar brigade i da Korade kao zapovjednik brigade ima pravo na to i da se to radi u skladu s propisima. Kad je prikupio dovoljno informacija, napustio je zapovjedništvo brigade.
Do dolaska Korade u brigadu meni je jedino preostalo kako povezati zapovjednika izvidničke satnije i Gotovinu. Bilo mi je drago da se zapovjednik ZPa brine o bivšem zapovjedniku izvidničke satnije, ali mi nije bilo jasno otkud tolika briga i to baš za njega. Na kraju sam doznao da je bivši zapovjednik izvidničke satnije na početku Domovinskog rata bio skladištar u specijalnoj satniji 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” na Sljemenu pod zapovijedanjem sadašnjeg zapovjednika ZPa Split. Najvjerojatnije mu se on požalio i otud ta zainteresiranost zapovjednika ZPa Split.
 

 
Drugi dan ujutro došlo je do otpora zapovjednika izvidničkih vodova glede smjene zapovjednika izvidničke satnije. Kad smo dobili tu informaciju, odmah smo se uputili u bazu izvidničke satnije.
Zapovjednik izvidničke satnije još nije otišao u oklopnomehaniziranu bojnu. Zapovjednici izvidničkih vodova tražili su da bivši zapovjednik ostane zapovjednik jer je za njih dobar zapovjednik i stoga bi bilo pošteno da ostane na tom mjestu. Bilo je očito da ti zapovjednici izvidničkih vodova nisu znali tko je Korade i što ih nakon toga čeka. Smijenjeni zapovjednik izvidničke satnije na kraju je priHV-atio novu dužnost. Neke zapovjednike koji su se opirali njegovoj zapovijedi, a nisu imali čin, Korade je smijenio s dužnosti i postavio ih po cijeloj brigadi na niže dužnosti. Neki su tada ili poslije zatražili raskid djelatne vojne službe, a neki su nešto kasnije, kao što je bio slučaj sa zapovjednikom izvidničke satnije, prešli u druge postrojbe Hrvatske vojske.
Nekoliko mjeseci poslije doznao sam zašto Korade nije želio pozvati bivšeg zapovjednika izvidničke satnije na veću odgovornost. Razlog je bio taj što su njih dvojica bila u istom razredu do završetka osnovne škole i što žive u istom mjestu u Hrvatskom zagorju.
Poslije svega toga morali smo ponovo pronaći djelatnike brigade koji su bili zainteresirani za rad u izvidničkoj satniji. Nakon nekog vremena Korade je pronašao novog zapovjednika izvidničke satnije, bio je to zastavnik Željko Dvekar. Osim toga, postavio je sve nove zapovjednike izvidničkih vodova i tako smo nanovo ustrojavali izvidničku satniju.
 

 
Devetoga rujna 1993. godine neprijatelj je nastavio topnički djelovati pa je u prijepodnevnim satima iz smjera naselja Morpolača ispalio tri haubička projektila 105 mm na naselje Stankovci i četiri na naselje Budak. Iz istog smjera ispalio je četiri minobacačke mine 120 mm po koti 194 Bobeštak. Na kraju je iz smjera naselja Čista Mala ispalio četiri tenkovska projektila po Stankovcima. Nakon nekoliko sati napad je ponovio.
Poslijepodne dobili smo pismenu zapovijed da postrojbe stavimo u prvi stupanj pripravnosti. Svi zapovjednici bili su dužni biti na svojim zapovjednim mjestima. Uz pojačano motrenje zapovjeđeno je otvaranje paljbe u zoni odgovornosti na vojne ciljeve ukoliko je to nužno.
Taj dan započela je vojna operacija “Medački džep” s ciljem “ispravljanja” crte bojišnice oko Gospića. Ta se operacija nastavila idućih nekoliko dana i neprijatelju nanijela velike gubitke.
 

 
Desetoga rujna 1993. godine neprijatelj je u ranim jutarnjim satima i cijelo prijepodne djelovao iz smjera brda Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. Intenzitet je nastavio iz smjera naselja Prović ispalivši dvije minobacačke mine 120 mm po naselju Velim. Zatim je s brda Gromile ispalio četiri projektila iz topa “zis” 76 mm po naselju Banjevci, a nešto poslije tri projektila po naselju Stankovci. Djelovanje je završio kao što je i počeo: iz smjera brda Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka i okolnim prvim položajima.
Koliko je neprijatelj intenzivno djelovao po naselju Bila Vlaka, pravo je čudo što je bilo malo stradalih u tom naselju. Međutim, taj dan ipak smo imali jednog ranjenog, i to puščanim metkom. Ranjen je Ante Nakić, pripadnik 55. db Benkovac.
Danas poslijepodne bio je sastanak kod zapovjednika ZPa Split u Zadru na kojem nisam bio prisutan.
 

 
Jedanaestoga rujna 1993. godine neprijatelj je nastavio intenzivno djelovati po položajima i civilnim objektima u cijeloj zoni odgovornosti. Tako je u jutarnjim satima s brda Gromile ispalio minobacačku minu 120 mm po naselju Stankovci. Na isti cilj i istim oružjem ponovio je napad iz smjera naselja Vukšić. S istih pozicija prvi put ispalio je nekoliko protuoklopnih navođenih raketa tipa “maljutka” po našim položajima oko naselja Bila Vlaka. Nakon toga s istih položaja na iste ciljeve ukomponirao je i top “zis” 76 mm. Pola sata poslije iz smjera naselja Morpolača ispalio je desetak minobacačkih mina 120 mm na naselje Bila Vlaka i okolne položaje. Po istim ciljevima nastavio je djelovati preostali dio dana minobacačima kalibra 120 mm, tenkovima i protuzrakoplovnim topom 20 mm.
Zbog tih napada zatražili smo odobrenje dežurnog časnika na izdvojenom zapovjednom mjestu ZP Split u Zadru i dobili odobrenje. Uzvratili smo minobacačkim minama 120 mm selektivno po prvim položajima neprijatelja.
 

 
Dvanaestoga rujna 1993. godine već smo se “zabrinuli” jer je neprijatelj tek u kasnim večernjim satima djelovao samo iz smjera naselja Morpolača po tt 198 Glavici.
Pretpostavili smo da popunjava paljbene položaje streljivom.
 

 
Trinaestoga rujna 1993. godine, kako je neprijatelj prethodnog dana “malo” djelovao po našim položajima, pokušao je nadoknaditi propušteno, ali tek poslijepodne počeo je s položaja na brdu Gromile djelovati protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. Nešto poslije ispalio je dvije minobacačke mine 120 mm iz smjera Morpolače po naselju Stankovci. Potom je iz smjera naselja Kolarine ispalio dvadeset tenkovskih projektila po naselju Budak i brdu Malovan. U kasnim večernjim satima iz smjera naselja Ceranje ispalio je nekoliko minobacačkih mina 120 mm na naselje Stankovci. Nešto prije pola noći s položaja na brdu Gromile ispalio je tri projektila iz topa “zis” 76 mm po položaju na koti 321 Vinac.
 

 
Četrnaestoga rujna 1993. godine neprijatelj je poslijepodne nastavio topničko djelovanje po našim prvim položajima. Tako je s kote 253 Stražbenica ispalio dva tenkovska projektila na naselje Dobra Voda i Budak. Nešto kasnije opet je djelovao istim oružjem po istim ciljevima, ali još i minobacačkim minama 120 mm. To je ponovio i u kasnim večernjim satima. U isto vrijeme iz smjera naselja Vukšić ispalio je jedan haubički projektil 105 mm na Klariće. Potom je iz istog smjera neprijatelj ispalio četiri minobacačke mine na Stankovce.
Kasno poslijepodne, po odobrenju, uzvratili smo na neprijateljske provokacije. S nekoliko tenkovskih projektila uništili smo top “zis” 76 mm na brdu Gromile i jednu kuću u naselju Ceranje. Nakon izravnog pogotka kuće, nastupila je snažna detonacija, od čega se urušila kuća. U toj i kući pokraj nje posljednjih nekoliko dana primijetili smo okupljanje neprijatelja. Kuće su bile novije gradnje i visoke. Pretpostavljali smo da su u jednoj imali neko zapovjedništvo, a u drugoj sitno streljivo. Nismo mogli vjerovati da bi na takvom mjestu mogli držati streljivo većeg kalibra. Na žalost, tijekom tog djelovanja naš tenkist greškom je jedan projektil ispalio na krov jedne kuće u naselju Pristeg, no srećom nitko nije stradao, premda su djevojčica i njezina majka bile u dvorištu. Vlasnik te kuće u tom trenu bio je desno od našeg tenka i vidio kako mu je pogođena kuća. Na kraju su se naši tenkisti dogovorili i o svom trošku mu popravili krov. Sreća je da nitko nije bio stradao.
 

Petnaestoga rujna 1993. godine neprijatelj je ispalio samo jednu minobacačku minu s kote 253 Stražbenica na naselje Dobra Voda.
 

 
Sedamnaestoga rujna 1993. godine u ranim jutarnjim satima neprijatelj je iz smjera Ceranja Gornjih ispalio šest minobacačkih mina na naselje Dobra Voda, nešto poslije i po naselju Pristeg. U večernjim satima s brda Gromile djelovao je protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka.
Taj dan pregovarali smo s 4. gmtbr da nam ustupi odmaralište “Česma” u naselju Tribunj. To odmaralište koristili su samo povremeno za odmaranje visokih časnika iz brigade. Bili su veoma susretljivi i bez problema su nam ga ustupili. Nakon toga preostalo je spremanje stvari za selidbu u novo zapovjedništvo.
Tog dana stupio je na snagu prvi preustroj brigade. Sve gardijske brigade zamijenile su naziv gardijske motorizirane brigade nazivom gardijska brigada. U svih gardijskih brigada bio je identičan ustroj osim naše i 9. gardijske brigade “Vukovi”. Naime, mi smo morali oklopnomehaniziranu bojnu svesti samo na tenkovsku satniju, a sve ostalo ljudstvo rasporediti po cijeloj brigadi. I tako smo u idućih mjesec dana od dvije tenkovske satnije ustrojili jednu; mehaniziranu satniju, zbog specifičnosti posla, a i sličnosti s protuoklopnom borbom, cijelu smo prebacili u protuoklopni topničkoraketni divizijun, dok smo ostalo ljudstvo rasporedili po cijeloj brigadi. Isto tako radilo se novih 1438 prijedloga za raspored. Ti rasporedi radili su se idućih nekoliko mjeseci jer je uvijek bilo nekih izmjena ili pogrešaka.
Budući da je Korade bio u Varaždinu, bio sam na redovnom sastanku kod zapovjednika ZPa Split. Sastanak je počeo u sedamnaest sati. Inače su ti sastanci trajali u prosjeku tri do četiri sata. Pojedini zapovjednici su zapovjednika ZPa Split veoma iscrpno izvješćivali o stanju na položajima pod njihovim zapovijedanjem. Često su u tome i pretjerivali.
Redoslijed izvješćivanja najčešće je bio takav da bi prvo zapovjednik nas izvijestio o stanju u zoni odgovornosti i promjenama od posljednjeg izvješćivanja, kako kod neprijatelja, tako i kod naših snaga. Kada je bilo potrebno, tada bi nam pomoćnik načelnika stožera za obavještajne poslove Joško Bonacin iscrpno iznio situaciju kod neprijatelja.
Nakon njih najprije bi referirale 4. i 7. gardijska brigada pa tek onda ostale brigade i postrojbe pod zapovijedanjem zapovjednika ZPa Split. Nakon toga bi referirali djelatnici pojedinih rodova i struka u Zapovjedništvu ZPa Split.
Pred kraj bi zapovjednik dao riječ načelniku ONPa, načelniku stožera i zamjeniku zapovjedniku ZPa Split, te bi potom on završio sastanak.
Nakon izlaganja zapovjednika 4. gbr Damira Krstičevića došao je red na mene. Naše izlaganje uvijek je bilo u prosjeku najkraće. U svom prvom izlaganju želio sam biti što kraći pa sam rekao kao je u brigadi sve u redu. Od posljednjeg izvješćivanja i zadaće koje smo dobili rekao sam da smo izmjestili haubičke položaje i ojačali osmatračnice te da ćemo raditi na preseljenju zapovjednog mjesta iz Biograda u Tribunj kako bismo bili što bliže glavnim snagama postrojbe na prvim položajima. Pred kraj sastanka dobili smo zadaću da jednu skupinu topničkih izvidnika pošaljemo na osmatračnicu izdvojenog zapovjednog mjesta ZPa Split iznad Maslenice. I time je sastanak završio.
 

 
Osamnaestoga rujna 1993. godine neprijatelj je od jutra počeo žestoko djelovati po našoj zoni odgovornosti. U jutarnjim satima najprije je s brda Gromile počeo protuzrakoplovnim topom 20 mm120 mm i tenkovima ispalio oko petnaest projektila po naselju Stankovci i Velim. Tijekom dana s tih je položaja ispalio tenkovske projektile na tt 198 Glavicu. Nešto poslije ispalio je pet tenkovskih projektila iz smjera naselja Morpolače po naselju Stankovci, a poslijepodne deset projektila po tt 198 Glavici. To je nastavio u poslijepodnevnim satima četirima minobacačkim minama 120 mm i haubičkim projektilima 105 mm po tt 281 Gola strana. djelovati po naselju Bila Vlaka i položajima oko naselja. Zatim je iz naselja Cicvare minobacačima
Nakon toga je iz smjera naselja Čista Mala ispalio nekoliko minobacačkih mina 120 mm na naselju Velim. U poslijepodnevnim satima iz smjera naselja Prović ispalio je u nekoliko navrata osamnaest minobacačkih mina 120 mm po naselju Stankovci. Potom je s položaja na brdu Gromile nastavio djelovati topom “zis” 76 mm po naselju Bila Vlaka. U nekoliko navrata ispalio je ukupno petnaest projektila. Završetak neprijateljskog djelovanja u kasnim večernjim satima bio je s brda Gromile protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. Osim velike materijalne štete, drugih posljedica nije bilo.
U Varaždinu je bilo u tijeku obilježavanje druge obljetnice oslobođenja grada. Na svečanosti je govorio i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Za njegov doček pripremili smo svečani postroj. Na obljetnici je bio i Korade, kao zapovjednik 7. gmtbr “Pume”, i prema njegovim riječima, veoma kratko je imao priliku razgovarati s predsjednikom.
 

 
Devetnaestoga rujna 1993. godine neprijatelj je nastavio topnički djelovati po našim prvim položajima. Tako je već u ranim jutarnjim satima počeo snažnu minobacačku paljbu iz naselja Donji Pristeg po naselju Pristeg. Tom prilikom ispalio je dvadesetak minobacačkih mina 120 mm. Nakon toga iz naselja Ceranje Gornje nastavio je djelovati tenkovskim projektilima po selima pokraj naselja Pristeg, po naselju Dobra Voda i Budak. Po istima ciljevima nastavio je djelovati u večernjim satima protuzrakoplovnim topom 20 mm. Nakon toga u poslijepodnevnim satima težište djelovanja prebacio je na desnu stranu područja naše odgovornosti. Iz smjera naselja Vukšić ispalio je dvije minobacačke mine 120 mm na naselje Stankovci. Zatim je iz smjera naselja Čista Mala ispalio pet tenkovskih projektila na Velim.
Po odobrenju dežurnog časnika na izdvojenom zapovjednom mjestu ZPa Split u Zadru uzvratili smo topništvom po biranim vojnim ciljevima.
 

 
Dvadesetoga rujna 1993. godine neprijatelj je nastavio intenzivno djelovati po našim prvim položajima i civilnim objektima. U poslijepodnevnim satima s položaja na brdu Gromile ispalio je osam projektila iz topa “zis” 76 mm po naselju Bila Vlaka. Nešto poslije iz smjera naselja Vukšić ispalio je tri minobacačke mine 120 mm na naselje Bila Vlaka, potom je ispalio šest mina i na naselje Stankovci. U večernjim satima ispalio je desetak mina iz smjera naselja Miranja na naselje Pristeg i kotu 264 Zmijavača. U isto vrijeme iz smjera Ceranja ispalio je dvadesetak minobacačkih mina 120 mm na naselje Dobra Voda. Potom je unakrsno s kote 253 Stražbenica i naselja Ceranje ispalio dvadeset tenkovskih projektila na naselje Budak i kotu 264 Zmijavača. Nakon toga neprijatelj je iz naselja Donji Pristeg ispalio tri tenkovska projektila na naselje Stankovci, dok je nešto poslije iz smjera naselja Ceranje ispalio desetak minobacačkih mina 120 mm na naselje Vrana i Radašinovci. Potom je na desnoj strani naše zone odgovornosti iz smjera brda Gromile djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm na naselje Bila Vlaka i iz smjera naselja Vukšić ispalio četiri minobacačke mine 120 mm na naselje Bila Vlaka te iz smjera Morpolače tri minobacačke mine na Stankovce.
Od neprijateljskog djelovanja teško je stradao naš pripadnik 3. mb, Dragan Klobučar. Hospitaliziran je u Medicinskom centru Šibenik.
 

 
Dvadeset i prvoga rujna 1993. godine neprijatelj je u poslijepodnevnim satima u nekoliko navrata iz smjera naselja Ceranje ispalio tri minobacačke mine 120 mm na naselje Radašinovci, a nešto poslije ispalio je dvadeset haubičkih projektila na naselje Budak i Stankovci. Iz smjera naselja Donji Pristeg ispalio je pet minobacačkih mina 120 mm na kotu 264 Zmijavača, a iz smjera kote 253 Stražbenica četiri minobacačke mine 120 mm na Budak. Nakon toga je iz smjera naselja Vukšić ispalio sedam minobacačkih mina na Budak i Bilu Vlaku. Završetak topničkog djelovanja tog dana bilo je ispaljenje četiri minobacačke mine 120 mm iz smjera Morpolače na Stankovce.
 

 
Dvadeset i drugoga rujna 1993. godine u prijepodnevnim satima neprijatelj je iz smjera brda Gromile djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka i po koti 321 Vinac i u večernjim satima ispalio je iz smjera Pristega Donjeg jednu minobacačku minu 120 mm na naselje Pristeg.
Prijepodne prilikom preuzimanja položaja kod Ivandića Stanova došlo je do težeg ranjavanja pripadnika naše brigade, gardista Zlatka Kopjara. U Medicinskom centru u Šibeniku amputirano mu je stopalo.
Tog dana preselili smo zapovjedno mjesto brigade iz Biograda u Tribunj. Mobilizirali smo odmaralište u vlasništvu “Česme” iz Bjelovara. U isto vrijeme preselili smo i dio logistike u Pirovac, u odmaralište “Podravke” iz Koprivnice.
 

 
Dvadeset i trećega rujna 1993. godine neprijatelj je u poslijepodnevnim satima s brda Gromile ispalio tri projektila iz topa “zis” 76 mm na naselje Bila Vlaka. To je ponovio i u večernjim satima. Isto tako poslijepodne je iz smjera kote 253 Stražbenica ispalio tenkovski projektil na naselje Dobra Voda.
 

 
Dvadeset i četvrtoga rujna 1993. godine neprijatelj je u poslijepodnevnim satima s brda Gromile u nekoliko navrata djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka i tt 281 Gola strana. Iz smjera naselja Vukčić ispalio je jednu minobacačku minu 120 mm na naselje Stankovci i Bila Vlaka.
U sklopu manifestacije “Dani kajkavske riječi” u Zlataru, po pričanju informativnopsiholoških djelatnika u brigadi, održana je veoma uspješna večer 7. gmtbr “Pume”. Oni su organizirali izložbu ratnih fotografija i izložili dvanaest velikih panoa. Izložba je bila postavljena u osnovnoj školi u Zlataru, uz pomoć fotostudija “Helena” iz Varaždina. Izložbu je posjetio velik broj mještana, osnovnoškolaca i gimnazijalaca.
 

 
Dvadeset i petoga rujna 1993. godine, na zahtjev 4. sektora, djelovali smo topništvom po neprijateljskim položajima u naselju Ceranje Gornje.
Napokon smo predali top T 12 100 mm, 142. brigadi HV-a i povukli posadu u brigadu.
 

 
Dvadeset i šestoga rujna 1993. godine neprijatelj je u prijepodnevnim satima iz smjera naselja Donji Pristeg ispalio četiri tenkovska projektila na Budak. U isto vrijeme je s pozicije kote 253 Stražbenica ispalio četiri tenkovska projektila na Stankovce. Iz iste pozicije i istim oruđem na to naselje djelovao je u više navrata tijekom dana. Po istom naselju u poslijepodnevnim satima iz smjera naselja Morpolača ispalio je dvije minobacačke mine 120 mm. Iz smjera naselja Vukšić ispalio je četiri minobacačke mine 120 mm na kotu 327 Velika Gradina. Iz smjera naselja Kolarine ispalio je četrnaest minobacačkih mina 120 mm na Pristeg. Iz smjera kote 253 Stražbenica u nekoliko navrata ispalio je desetak tenkovskih projektila na naselje Dobra Voda.
Uzvratili smo ispaljivanjem deset topničkih projektila po biranim neprijateljskim ciljevima na prvim položajima.
 

 
Dvadeset i sedmoga rujna 1993. godine u poslijepodnevnim satima neprijatelj je iz smjera naselja Ceranje Gornje ispalio jednu minobacačku minu 120 mm na naselje Dobra Voda i u večernjim satima iz smjera naselja Morpolača ispalio je jednu minobacačku minu 120 mm na naselje Stankovci.
Na zahtjev zapovjednika 4. sektora Renata Kostanjšeka dana je topnička potpora po neprijateljskim ciljevima u naselju Ceranje Gornje.
 

 
Dvadeset i osmoga rujna 1993. godine u poslijepodnevnim satima neprijatelj je s brda Gromile u nekoliko navrata djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. S iste je pozicije u poslijepodnevnim satima iz topa “zis” 76 mm ispalio šest projektila po tt 281 Gola strana i naselju Stankovci.
Uzvratili smo ispaljivanjem pet minobacačkih projektila 120 mm.
 

 
Dvadeset i devetoga rujna 1993. godine u prijepodnevnim satima neprijatelj je s kote 253 Stražbenica ispalio nekoliko tenkovskih projektila na naselje Budak i kotu 212 Umac. S brda Gromile u nekoliko navrata djelovao je protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. U kasnim poslijepodnevnim satima neprijatelj je iz Ceranja Gornjih kombinirano djelovao iz tenka T 84 i minobacačima 120 mm po naselju Pristeg. U večernjim satima neprijatelj je kombiniranim napadom pješaštva i topništva pokušao proboj naše prve crte smjerom tt 169 Glavica - tt 177.2 Podina - Pintarove Jare.
Uzvratili smo na napad. Pri tome smo oštetili tenk T 34 na koti 253 Stražbenica. Tijekom tog napada neprijatelj je na područje naselja Pristeg, Dobra Voda, Ivandića Stanovi i Stankovci ispalio oko šest stotina raznih topničkih projektila. Tom priliko imali smo četiri ranjena pripadnika, od kojih je Michael Stokan bio teže ranjen. Zbrinut je u Medicinskom centru Šibenik.
 

 
Tridesetoga rujna 1993. godine neprijatelj je u poslijepodnevnim satima s položaja kote 253 Stražbenica i Ceranja Gornjih u više navrata tijekom dana tenkovima i minobacačima kalibra 120 mm nastavio djelovati po naselju Dobra Voda, po Pristegu, koti 264 Zmijavača i Plješivici.
Taj dan bio sam u Zagrebu na sastanku u svezi s ustrojavanjem Središta za obuku gardista u Delnicama. Bilo je govora kako će to središte prerasti u jedino središte u Hrvatskoj vojsci u kojem će se izvoditi obuka gardista. Do tada je svaka gardijska brigada imala svoj selekcijski tim koji je obučavao kandidate na selekcijskoj obuci za prijam u dotičnu brigadu.
Kako su u svakoj gardijskoj brigadi bili drukčiji uvjeti za provođenje takve obuke, u svakoj je postrojbi bila drukčija obuka. Dodajmo još i to da djelatnici koji su provodili tu selekcijsku obuku nisu bili baš posebno osposobljeni za to niti su bili na takvom formacijskom mjestu. To su pretežno bili djelatnici iz pješačkih borbenih postrojbi koji su se s vremenom mijenjali. Rijetko koja postrojba imala je stalnu ekipu koja je provodila tako zahtjevnu obuku.
Bilo bi to dobro zamišljeno kada bi se kandidati koji su završili selekcijsku obuku slali u one gardijske brigade zbog kojih su se prijavili. Međutim, praksa je bila drukčija. Nakon završetka selekcijske obuke, prema potrebi Hrvatske vojske, kandidati su se slali neovisno o njihovoj želji. Tako su neke brigade koje su najmanje radile na svojoj promidžbi dobivale najviše kandidata. Po tom načelu najviše kandidata u odnosu na uloženi trud dobivale su one gardijske brigade koje su imale najviše djelatnika u tom središtu. Od kada se središte ustrojilo, niti je tko nas pitao niti je bilo zainteresiranih da netko prijeđe u to središte iz naše brigade. Znači, mi nismo imali nijednog djelatnika u središtu. Nakon svega toga, središte je primilo nekoliko generacija na obuku. Međutim, zbog tih činjenica i lošeg rada u središtu ta odlična ideja unaprijed je pala u vodu. Poslije nekoliko mjeseci središte je prestalo provoditi selekcijsku obuku.
Nakon završetka sastanka isti dan sam se vratio na teren.
Trećega listopada 1993. godine neprijatelj je nakon dva dana popune nastavio djelovati po našim položajima i civilnim objektima u zoni odgovornosti 7. gbr “Pume”. Tako je s kote 253 Stražbenica tijekom dana u nekoliko navrata ispalio desetak tenkovskih projektila po naselju Dobra Voda i petnaestak minobacačkih mina 120 mm iz smjera Ceranja Gornjih po naselju Radašinovci.
Uzvratili smo ispaljivanjem dva tenkovska projektila po koti 253 Stražbenica.
U poznato nacionalno svetište u Mariji Bistrici uputili smo dvadesetak najboljih djelatnika brigade na Prvo vojno hodočašće. U Varaždin je otišao i Korade.
 

 
Četvrtoga listopada 1993. godine neprijatelj je tijekom jutra s brda Gromile djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka. S kote 253 Stražbenica ispalio je četiri tenkovska projektila po vozilu koje je prometovalo između naselja Dobra Voda i Radašinovci, nešto kasnije tri tenkovska projektila po naselju Budak, a kasno na večer četiri tenkovska projektila iz smjera Ceranja Gornjih po naselju Pristeg.
 

 
Petoga listopada 1993. godine neprijatelj je tijekom poslijepodneva nastavio djelovati po našim položajima. Tako je s kote 253 Stražbenica tijekom dana u nekoliko navrata ispalio dvadesetak tenkovskih projektila po prometnici naselje Dobra Voda - naselje Radašinovci, po naselju Dobra Voda, koti 264 Zmijavača. Iz Donjeg Pristega ispalio je šest tenkovskih projektila na naselje Pristeg, dok je iz smjera Ceranja Gornjih ispalio deset tenkovskih projektila po koti 264 Zmijavača.
 

 
Šestoga listopada 1993. godine neprijatelj je u kasnim večernjim satima iz smjera naselja Bulići ispalio dva haubička projektila 105 mm na naselje Stankovci.
 

 
Sedmoga listopada 1993. godine neprijatelj je u večernjim satima iz smjera naselja Čista Mala djelovao protuzrakoplovnim topom po koti 327 Velika gradina.
Nekoliko dana poslije dobili smo presliku Odluke Predsjednika Republike Hrvatske u kojoj je pisalo da se s tim datumom pukovnik Ivan (Ivanov) Korade, rođen 1964. godine u Zlatar Bistrici, razrješava dužnosti zapovjednika 5. bojne 1. gardijske brigade i imenuje za zapovjednika 7. gardijske brigade, a bojnik Ratko (Franjin) Dragović, rođen 1970. godine u Čakovcu, razrješava dužnosti zamjenika zapovjednika 5. bojne 1. gardijske brigade i imenuje za načelnika stožera, ujedno i zamjenika zapovjednika, 7. gardijske brigade.
Tog se dana održao sastanak kod zapovjednika ZPa Split. Na sastanak je Korade poveo i mene. Bilo je govora o smjenama na osmatračnicama izdvojenog zapovjednog mjesta ZPa Split, borbenoj pripravnosti i nekim pitanjima vezanim za logistiku. O stanju u neprijateljskim redovima dobili smo informaciju da neprijatelj koristi bijela motorna terenska vozila kako bismo mi mislili da su to vozila UNa. Tim vozilima neometano obilaze svoje položaje.
Nakon tog sastanka u devetnaest sati imali smo brigadni sastanak.
 

 
Desetoga listopada 1993. godine neprijatelj je samo u poslijepodnevnim satima djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm s položaja brda Gromile po naselju Bila Vlaka.
Tijekom dana na karlovačkom ratištu kod Generalskog Stola obavljena je primopredaja zone odgovornosti između naše 1. motorizirane bojne i 8. lako jurišne brigade vojne policije “Orlovi” sa sjedištem u Puli. Položaji su se predali na vrijeme, uredno i uz zapisnik. Nakon toga 1. mtb s kompletnom tehnikom otišla je u Varaždin, u vojarnu “Ivan V. Drašković” na nekoliko dana odmora.
 

 
 
Jedanaestoga listopada 1993. godine neprijatelj nije bojno djelovao jer su vojni promatrači UNovih snaga obišli područja u našoj zoni odgovornosti.
 
054-Odluka-Predsjednika-RH.jpg
 
Taj dan sam u Zagrebu s Lupinom otišao kod pomoćnika ministra obrane za informativnopsihološko djelovanje Drage Krpine u svezi s prezentacijom spota 7. gbr “Pume” i dokumentarnog filma o ratu u Varaždinu. Međutim, unatoč dogovoru, njega nije bilo u uredu. Morao je hitno na neki sastanak.
 

 
Dvanaestoga listopada 1993. godine neprijatelj je u večernjim satima djelovao s brda Gromile iz protuzrakoplovnog topa 20 mm po naselju Bila Vlaka.
 

 
Trinaestoga listopada 1993. godine neprijatelj je u nekoliko navrata djelovao protuzrakoplovnim topovima i pješačkim oružjem po našim prvim položajima.
 

 
Četrnaestoga listopada 1993. godine neprijatelj je tijekom prijepodneva u nekoliko navrata s kote 253 Stražbenica ispalio dva tenkovska projektila na tt 239 Čulina i iz smjera naselja Vukšić dvije minobacačke mine 120 mm po Stankovcima.
Tijekom večeri, po zapovijedi zapovjednika ZPa Split Ante Gotovine, jednu pješačku satniju i minobacačku bitnicu iz 2. pb i izvidničku satniju, dva voda tenkova (šest posada) i vod haubica izmjestili smo u 5. sektor u naselja Ljubač i Debeljak, radi jačanja položaja i protunapada. Ukupno smo izmjestili 222 pripadnika.
Razlog prebacivanja bio je taj što je neprijatelj intenzivno djelovao po Zadru, što se više nije moglo tolerirati. Stoga je vojno vodstvo odlučilo zatražiti odobrenje da pripremi ograničenu vojnu operaciju u kojoj bi se neprijatelj odbacio što dalje od Zadra. U tom cilju naša brigada dobila je zadaću zaposjedanja polaznih položaja u naselju Debeljek i izviđanja prvih položaja sa zadatkom da po signalu za napad bude spremna izvesti protunapad smjerom naselje Debeljek - naselje Nadin. U isto vrijeme, kako je neprijatelj na tom prostoru bio u svojevrsnom džepu, s druge bi strane 4. gbr, koja je držala položaje na novigradskom bojištu, isto tako prešla u protunapad smjerom Novigrad - tt 339 Debelo brdo. Po zauzimanju najpogodnijih položaja s obje strane brigade uspostavio bi se vizualni kontakt i omogućilo neprijatelju da se izvuče iz džepa ili bismo ga morali opkoliti i zarobiti. Nakon protjerivanja neprijatelja iz tog džepa, on više ne bi mogao djelovati bilo kojim oružjem po Zadru.
Tako smo idućih dana, bez obzira na to što smo držali položaje na stankovačkom bojištu, težište svojih aktivnosti usmjerili upravo na to bojište.
Uspostavili smo bliski kontakt sa zapovjednikom 7. domobranske pukovnije Danijelom Kotlarom i njegovim najbližim suradnicima. Opet smo osjetili domaćinsku pažnju prema nama. Veoma profesionalno su nas u idućih nekoliko dana izveli na sve prve položaje i iscrpno nas upoznali sa situacijom u prostoru, od minskih polja, kanala, brda, naselja, trenutnih mještana u okupiranim naseljima do svih ostalih pojedinosti koje bi nam mogle biti od koristi u davanju prijedloga zapovjedniku pri donošenju najpriHV-atljivije odluke za protunapad.
 
Dok su se podređeni zapovjednici upoznavali s vojnim karakteristikama na smjeru napada, ja sam sa svojim suradnicima radio na povezivanju i uvezivanju sustava veza, topništva i raščlanjivanju obavještajnih informacija sa 4. gbr i susjednim postrojbama na smjeru napada.
Nakon tjedan dana intenzivnog rada pripremili smo kompletne planove i bili spremni za početak akcije. Samo je trebalo dati signal za početak akcije. Kako su dani prolazili, a akcija nije počela, borbeni duh se hladio i vratili smo se na redovne dnevne aktivnosti u brigadi na stankovačkom ratištu.
 

 
Petnaestoga listopada 1993. godine neprijatelj je djelovao uglavnom pješačkim oružjem.
 

 
Osamnaestoga listopada 1993. godine neprijatelj je u prijepodnevnim satima s brda Gromile djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka i okolnim položajima, koti 321 Vinac i tt 281 Gola strana. S položaja na koti 253 Stražbenica ispalio je dva tenkovska projektila na naselje Dobra Voda i Pristeg. To je ponovio i u poslijepodnevnim satima.
 

 
Dvadesetoga listopada 1993. godine s položaja na koti 253 Stražbenica ispalio je tri tenkovska projektila na naselje Dobra Voda i Pristeg i u poslijepodnevnim satima tri minobacačke mine 120 mm na Budak.
 

 
Dvadeset i prvoga listopada 1993. godine neprijatelj je tijekom poslijepodneva iz smjera naselja Morpolača ispalio četiri minobacačke mine 120 mm na naselje Stankovci i osam minobacačkih mina na naselje Bila Vlaka.
 

 
Dvadeset i drugoga listopada 1993. godine neprijatelj je tijekom prijepodneva iz smjera naselja Morpolača u nekoliko navrata ispalio pet minobacačkih mina 120 mm na naselje Stankovci i četiri haubička projektila 105 mm na Budak. Iz smjera naselja Cicvara ispalio je pet haubičkih projektila 105 mm na kuću u naselju Stankovci u kojoj je 3. bojna imala zapovjedništvo. Kuća je bila pogođena i pravo je čudo kako nitko nije stradao. Iz smjera Ceranja Donjih ispalio je tri tenkovska projektila na naselje Dobra Voda. To je ponovio ispaljivanjem deset tenkovskih projektila s položaja kote 253 Stražbenica.
 

 
Dvadeset i trećega listopada 1993. godine neprijatelj je u večernjim satima u nekoliko navrata djelovao pješačkim oružjem i protuzrakoplovnim topom te ispalio nekoliko minobacačkih mina na naselje Pristeg.
 

 
Dvadeset i četvrtoga listopada 1993. godine neprijatelj je ispalio nekoliko haubičkih projektila na naselje Stankovci, kod benzinske postaje.
Tijekom noći 1. pb, nakon odmora u Varaždinu, prebačena je na teren na zadarsko ratište. Preuzela je položaje koje je držala 2. pješačka bojna, od kote 264 Zmijavača do naselja Budak. 2. pješačka bojna povučena je s prvih položaja na odmor u odmaralište “Miran” u Pirovcu.
 

 
Dvadeset i petoga listopada 1993. godine s položaja na koti 253 Stražbenica neprijatelj je ispalio desetak tenkovskih projektila na naselje Dobra Voda.
 

 
Dvadeset i šestoga listopada 1993. godine neprijatelj je u prijepodnevnim satima s brda Gromile djelovao protuzrakoplovnim topom 20 mm po naselju Bila Vlaka.
Go to top
Template by JoomlaShine