Korade je u početku samo manji dio djelatnika rasporedio na zapovjedna mjesta logističkih struka. Pretežno su se popunjavala ona mjesta koja su bila nužna za obavljanje poslova logističkih struka. Svi ostali bili su premješteni u pješačke postrojbe. Kako su se popunjavale pješačke postrojbe te se ukazala potreba za logistikom, tako su se popunjavala ustrojbena mjesta logističkih struka unutar podređenih postrojbi. Tako smo spriječili da se u podređenim postrojbama najprije popune ustrojbena mjesta koja su manje značajna za borbene zadaće koje su nas uskoro čekale. Takav način ustrojavanja novih postrojbi bio je realan za opstanak tih postrojbi nakon prvih borbenih zadaća. Znali smo da će biti i onih koji će proći selekcijsku obuku i možda biti veoma dobri na obuci, no nakon prvih okršaja s neprijateljem u njih će se pojaviti strah i tada više neće biti sposobni obnašati dužnosti na prvoj liniji. Kako nam je bio bitan svaki gardist, nismo smjeli podcijeniti gardiste koji su bili ili će raditi u logistici. Gardistima koji su zbog normalnih ljudskih reakcija bili spoznali što je to rat, kako se može poginuti ili biti ranjen, a na temelju mišljenja podređenih zapovjednika, ostavljali smo i nudili ta ustrojbena manje zahtjevna mjesta. Dobar dio njih pristao je raditi na takvim ustrojbenim mjestima, dok je bilo i onih koji su se “slomili” nakon prve borbene zadaće i definitivno su se “skinuli”.
 
Ubrzo nakon dobivanja pismene zapovijedi tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška o ustrojavanju 7. gmtbr, 22. prosinca 1992. godine dobili smo zapovijed načelnika Glavnog stožera OS RH Janka Bobetka da se cijela 104. motorizirana brigada HV-a mora iseliti iz Varaždina u vojarnu u Čakovcu tijekom 23. i 24. prosinca 1992. godine. Preseljenje brigade nije se završilo tih dana, već između Božića i Nove godine.
104. motorizirana brigada HV-a odvukla je u Čakovec i dobar dio neispravnih i nepokretnih motornih vozila. Bilo je žalosno gledati kako se nekoliko dana vojska mučila, a svi su znali da će dobar dio motornih vozila morati biti preraspoređen u našu brigadu. Na kraju je tako i bilo.
Idućih mjeseci naša je postrojba dobila obavijest, a 104. motorizirana brigada HV-a zapovijed da preda oko stotinu motornih vozila i vojne opreme našoj brigadi. Budući da je svaka stvar u vojsci samo “broj”, tako je bilo i ovaj put. Dobili smo dio neispravnih i nepokretnih motornih vozila, za koja smo s vremenom samo pokrenuli postupak za otpis. Time smo nepotrebno dobili samo brigu i posao više, što nije bilo pošteno.
To se događalo samo zbog toga što su pojedini zapovjednici mislili da je to njihova vojska i da mogu upravljati vojnom opremom kako ih je volja, umjesto da je bilo obrnuto.
Kako su prolazili mjeseci, mnogi su sHV-atili da mogu imati uspješnu vojnu karijeru u 7. gmtbr “Pume”, računajući da će jednoga dana moći prijeći u brigadu na djelatnom mjestu, pa su se odnosi s dobrim dijelom djelatnika ostalih postrojbi u Varaždinu i okolici poboljšali.
U početku smo imali nekoliko ključnih problema u ustrojavanju brigade. Ovom prilikom moram biti iskren i reći istinu, svidjelo se to nekima ili ne, ali mislim da se mora reći istina, pa makar ona bila i bolna za neke pojedince. Moram navesti sve probleme koje smo imali da bi ta brigada stala na svoje noge. Korade i ja znali smo da nam brigada nije dodijeljena samo zbog toga što smo do tada profesionalno odrađivali postavljene zadaće, već smo znali da se od nas očekuje da ustrojimo “najbolju” gardijsku brigadu na koju se računa da bude pokretač mnogih operacija do konačnog oslobođenja okupiranih područja u Republici Hrvatskoj. Bili smo potpuno svjesni toga, a znajući da imamo hrabre borce i odriješene ruke da ustrojimo u što kraćem roku takvu gardijsku brigadu, odmah smo se latili posla, ne čekajući pismenu zapovijed o ustrojavanju postrojbe, i bacili se na detektiranje i rješavanje mogućih i to ključnih problema koji će pojaviti u ispunjenju te zadaće. Najvažniji problemi koje sam upamtio bili su sljedeći.
Budući da je bilo dosta pojedinaca iz Varaždina i okolice koji su osporavali postojanost i dosadašnje zasluge 5. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” u Domovinskom ratu, tih dana stvarao se još veći pritisak na Koradu i nas ostale. Sa strane smo dobivali dosta informacija da je dio javnih i uglednih stanovnika toga kraja na raznorazne načine pokušao nekako prići načelniku Glavnog stožera generalu zbora Janku Bobetku, ministru obrane Gojku Šušku, pa čak doći i do predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana ne bi li ishodili da ponište odluku kojom je određeno da 5. bojna bude nosilac ustrojavanja 7. gmtbr. Pri tome su tvrdili da u Varaždinu postoji veća postrojba i da samo oni mogu ustrojiti takvu brigadu. Ti su pojedinci znali da ako do Nove godine ne ishode nešto povoljno za sebe, od njihovih želja neće biti ništa. Stoga su između Božića i Nove godine intenzivno pokušali stupiti u kontakt i razgovarati s navedenim osobama. Jesu li uspjeli razgovarati i koliko uspješno govori činjenica da smo mi nastavili ustrojavati brigadu.
Bilo je i onih iz prijašnje brigade koji su osporavali uspjeh 5. bojne u 1. A brigadi ZNG-a “Tigrovi”, onih koji nisu bili svjesni činjenice da su se s vremenom bojne “trošile” na nekim ratištima. Nisu na svim bojištima imale sve bojne u 1. A brigadi ZNG-a “Tigrovi” jednake zadaće i zasluge. Na nekim bojištima i ratištima neke su bojne imale velike gubitke. Neke bojne uspjele su se oporaviti, dok je bilo i onih bojni koje se nisu oporavile do prvog preustroja iz 1. A brigade ZNG-a u 1. gmtbr krajem 1992. godine. Činjenica je da je 5. bojna odrađivala postavljene zadaće i imala uspjehe na bojištu. Mislim da na tome nitko ne bi trebao zavidjeti, već se naprotiv time ponositi. To povjerenje bilo je znak da smo u to vrijeme polako postajali prava profesionalna vojska “u širem smislu”. Time “širenjem” nastavili smo tradiciju “rasadnika” zapovjednog kadra u OS RH započeto 1991. godine. Još jedna činjenica govori tome u prilog, a to je da je u prvoj polovici 1993. godine ustrojena još jedna operativna postrojba Ministarstva obrane Republike Hrvatske i to 8. lako jurišna brigada Vojne policije “Orlovi”. Za zapovjednika te brigade postavljen je još jedan bivši zapovjednik pješačke bojne iz legendarne 1. A1. A brigadi ZNG-a “Tigrovi”. Međutim, činjenice koje sam naveo govore nešto sasvim drugo. Ustrojavanjem dviju novih gardijskih brigada tadašnje vojno i političko vodstvo na neki je način zaHV-alilo svim zaslužnim pojedincima legendarne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” na uloženu trudu u ispunjavanju postavljenih zadaća. brigade ZNG-a “Tigrovi”. Bio je to moj bivši zapovjednik 1. bojne Ivan RašićRašo. U to vrijeme bilo je pojedinaca koji su govorili da se nedovoljno daje priznanje
Prvih nekoliko mjeseci danonoćno smo radili na rješavanju svakog pa i najmanjeg mogućeg problema. Nismo zaobišli nijedan problem, doslovce smo svakog “majmuna” stavili na ona leđa koja su ga stvorila, a samim time i nosili. Takav je način rada dobar dio novih pripadnika priHV-atio i uklopio se u sustav, a bilo je i onih koji su odmah ili nešto poslije sHV-atili da to nije njihov “sport” i napustili nas. No, da budem iskren, i u to vrijeme bilo je onih koji su se i dalje “šlepali”. Znali smo koji su to ljudi, samo smo zbog velikih opterećenja u ustrojavanju i što smo takve pojedince maknuli iz zapovjedništva brigade u novoustrojene podređene postrojbe, bili uvjereni da smo ih se riješili. Međutim, našom pogreškom te smo “majmune” dali na teret podređenim zapovjednicima. Na žalost, tu smo pogriješili jer se podređeni zapovjednici nisu usudili reći da ti pojedinci i dalje stvaraju probleme. Podređeni zapovjednici nastojali su što kvalitetnije odrađivati postavljene zadaće unatoč tome što su bili zaraženi s nekoliko tipova “raka”.
Ministarstvo obrane RH imalo je otvoren natječaj za popunu gardijskih postrojbi. Međutim, kako je rat još trajao, veoma mali broj mladih ljudi bio je zainteresiran za prijam u gardijsku brigadu. K tome, oni koji su bili zainteresirani, morali su proći psihološki test, liječnički pregled i selekcijsku obuku, koja nije bila lagana. Stoga je u brigadu ulazio znatno manji broj kandidata nego što se očekivalo.
Iako je javnost bila informirana o natječaju za popunu gardijskih postrojbi koji je raspisalo Ministarstvo obrane, mi se, iskreno, nismo nadali nekoj značajnoj popuni.
Da bismo uzeli stvari u svoje ruke, tražili smo i dobili odobrenje od Ministarstva obrane da samostalno organiziramo i provodimo natječaje za popunu brigade u sjeverom djelu RH. Tako smo u idućih nekoliko mjeseci intenzivno objavljivali natječaje u nekoliko lokalnih novina po županijama kao što su “Međimurje” i “Varaždinski list”. Sve lokalne novine izašle su nam u susret i bez naplaćivanja objavljivale natječaje. Bilo je ugodno surađivati s njima. Ne samo da smo surađivali s lokalnim novinama već smo, prema mogućnostima, informirali i na širem području preko Večernjeg lista, Vjesnika, Globusa i sličnih novina.
Nekoliko intervjua sa zapovjednikom o trenutnim aktivnostima brigade objavljeno je u tim istim lokalnim novinama, napravljeno je nekoliko lokalnih televizijskih i radijskih emisija, a sve u cilju informiranja javnosti da se na ovom dijelu RH ustrojava 7. gmtbr “Pume” i da je objavljen natječaj za prijam u brigadu. Čak sam i ja imao zadaću da u radijskoj emisiji u Varaždinu, Čakovcu i Koprivnici kažem nekoliko riječi o ustrojavanju 7. gmtbr “Pume” u Varaždinu i nekoliko podataka koji su važni za područje u kojem se ustrojava i popunjava brigada. Reklame su se vrtjele čak i na radijskim postajama u Zagrebu. Rezultat takvog načina informiranja bio je taj da smo idućih mjeseci primili velik broj ljudi iz Varaždinske, Međimurske, Koprivničkokriževačke, Krapinskozagorske, Bjelovarskobilogorske, Zagrebačke županije i Zagreba.
Takav način informiranja trajao je nekoliko mjeseci. S vremenom smo uhodali takav način informiranja javnosti, međutim uskoro se u cijelim oružanim snagama uvela cenzura o istupima zapovjednika i pojedinaca u javnosti, a ubrzo smo otišli na prve zadaće i takav način informiranja javnosti bio je prekinut.
Kako nam je popuna i dalje bila jedna od značajnih zadaća, nismo posustajali u pronalaženju popunjavanja. I tako je Korade predložio, zatražio i dobio odobrenje od nadređenih da tim djelatnika na čelu s Brankom Žeželjom obilazi Centre za obuku i odgoj ročnih vojnika u Koprivnici, Jastrebarskom, Puli i Požegi te Centar za obuku i odgoj vojnika logistike u Borongaju. Iz tih centara javljali su se zainteresirani, ali puno manji broj nego što smo očekivali.
U početku su na primanju kandidata radile sljedeće vojne osobe: Blaženka Križaj, Renata Mihalić, Draženka Huđek, Marijana Bernik, Marijana Mihalinec, Violeta Petrović Viky i Lach Gordana. Kad je 3. bojna bila u Bjelovaru, primanje kandidata radila je Draženka Milenković. Njihova zadaća bila je prikupiti svu dokumentaciju kandidata u jednu košuljicu, napraviti popis kandidata za liječnički pregled, nakon toga ponovo sastaviti popis kandidata za selekcijsku obuku i potom ponovo popis kandidata koji su prošli selekcijsku obuku za raspored po postrojbama unutar brigade i na kraju izraditi konačan raspored postavljanja. Bila je to u početku ustrojavanja najnapornija zadaća.
U prvih nekoliko tjedana javio nam se velik broj zainteresiranih za prijam u brigadu. Svi kandidati najprije su morali proći psihotest i liječnički pregled, koji su se obavljali u Zagrebu. Kako smo se tek ustrojavali, za nas je to bilo nešto novo. Stoga smo u početku imali velikih problema dok nismo uHV-atili ritam pri asimilaciji novopridošlih djelatnika. Razlog je bio u tome što u brigadi nismo imali djelatnog psihologa i zbog toga smo prilikom testiranja zainteresiranih morali čekati psihologa, djelatnika Ministarstva obrane iz Zagreba. Voditelj vojne psihologije u Upravi za informativnopsihološku djelatnost u Ministarstvu obrane psiholog Željko Došen u početku je slao iz Zagreba dvoje psihologa: Tomislava Filjka i Lidiju Hanjc.
Nakon testiranja, one koji su prošli test, morali smo odvesti u Zagreb na liječnički pregled. U početku smo zbog nedostatka prijevoznih sredstava bili prisiljeni organizirati testiranje jednom tjedno iako bi nam, zbog velikog broja zainteresiranih, preciznijeg i kvalitetnijeg praćenja testiranih kandidata, bilo bolje da smo tijekom tjedna imali nekoliko manjih skupina. Primijetili smo da je već na samom početku zbog toga dolazilo do opravdanog nezadovoljstva zainteresiranih kandidata za prijam u djelatni sastav. No, to srećom, nije dugo trajalo.
Početkom siječnja 1993. godine Željko Došen predložio nam je da testiranje provodi osoba koja živi u Varaždinu, koja će uskoro diplomirati, a trenutno je mobilizirana u 34. inženjerijskoj bojni u Čakovcu. Bio je to Ratko Kovačić.
Korade se složio s time, a voditelj vojne psihologije Željko Došen dao nam je pismenu suglasnost Uprave za informativnopsihološku djelatnost Ministarstva obrane da Ratko Kovačić može obavljati te poslove.
Nakon toga ugovorili smo sastanak i detaljno se dogovorili o njegovu primanju i testiranju zainteresiranih za prijam u brigadu. I tako je Ratko Kovačić počeo intenzivno provoditi testiranje sposobnosti (inteligencije) i osobnosti te katkad i upitnika općih podataka zainteresiranih kandidata za prijam u djelatni, profesionalni sastav u 7. gmtbr “Pume”. On je te poslove u početku ustrojavanja zbog velikog zanimanja provodio dva puta u tjedno, poslije se intenzitet smanjio i testiranje se čak provodilo jednom mjesečno. Njegov dolazak u brigadu i obavljanja poslove psihologa u početnoj fazi ustrojavanja imalo je jednu od ključnih uloga za konačan uspjeh brigade u Domovinskom ratu. Njegov se posao sastojao u tome da pomoću testa sposobnosti (inteligencije) i osobnosti te ponekad i upitnika općih podataka selektira zainteresirane kandidate na one koji će moći obavljati ovako težak i zahtjevan posao u vojsci i one koji se neće moći nositi s izazovima koji bi ih čekali u vojsci. Da su ti testovi bili zahtjevni, pokazuje već i to da nam se znalo dogoditi da je u pojedinim skupinama znalo proći samo pola zainteresiranih kandidata za prijam u djelatni sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Da nije bilo psihotestiranja i liječničkog pregleda zainteresiranih kandidata za prijam u djelatni sastav, ako bi se nakon određenog vremena, kada bi djelatnik već bio primljen u djelatni sastav, ustanovilo da neće biti sposoban obavljati vojničke zadaće, bilo bi to veoma skupo za vojni sustav. Ovako se već na samom početku može utvrditi koja će osoba moći obavljati poslove vezane za djelatni sastav u vojsci. No, da se ne zavaravamo, bilo je slučajeva da se tek nakon odlaska na prvi teren kod pojedinih djelatnika ustanovilo da on neće moći obavljati poslove profesionalnog vojnika.
Ratko je te poslove obavljao sam sve do 1998. godine. Kad sam sastavljao ovu karticu teksta, Ratko je upravo tih dana predao zahtjev za častan otpust iz djelatnog sastava Oružanih snaga Republike Hrvatske. Zbog situacije u Oružanim snagama kod smanjenja djelatnog sastava, nakon desetogodišnjeg rada u Oružanim snagama odlučio se “skinuti” i pronaći civilni posao u svojoj struci.
Naša sanitetska ekipa, na čelu sa Stankom Šincekom, organizirala je, nakon dobivanja informacije tko je prošao testiranje kod Ratka Kovačića, liječnički pregled u Zagrebu. U početku, često nam se događalo da je bilo jako puno kandidata, pa smo imali dopuštenje da dio zainteresiranih kandidata ode na specijalistički pregled u specijalizirani Dom zdravlja u Varaždinu.
Kako bismo što prije popunili postrojbu i počeli obučavati i uvježbavati taktičke postrojbe kao cjelinu za predstojeće zadaće, organizirali smo tim za selekcijsku obuku. Na selekcijsku obuku dolazili su kandidati koji su prošli psihotest i liječnički pregled.
Na selekcijsku obuku odlazili su svi kandidati bez obzira na to što smo poslije zbog specifičnosti vojnostručne specijalnosti, primjerice vozače s dozvolama C, D pa čak i E kategorije, raspoređivali na mjesta vozača. Proći selekcijsku obuku bilo je veoma bitno za svakog kandidata koji se javio za prijam u profesionalni sastav Oružanih snaga.
Na selekcijskoj obuci tim obučavatelja provodio je obučavanje i testiranje osnovnih vojnih vještina. Tako smo ustanovili tko će moći ispunjavati dobivene vojničke zadaće.
 
001-Proces-obuke-01
 
Oni koji su prošli i selekcijsku obuku, mogli su potpisati ugovor i pristupiti u djelatni sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Nakon toga, prema Koradinim načelima, novoprimljeni gardisti bili su razmješteni na ustrojbena mjesta po cijeloj brigadi.
 
002-Proces-obuke-02
 
U početku prioritet je bio popuna 1. bojne, zatim 2. i 3. bojne. Svi koji su po prijašnjim specijalnostima bili vezisti, topnici, u početku bi bili razmješteni u pješačke postrojbe na ustrojbena mjesta sukladno svojoj vojnostručnoj specijalnosti. Nakon popune tih pješačkih postrojbi, proporcionalno s brojem pješaka, ostali novopridošli bili bi izravno uvršteni u rodovske postrojbe prema svojim vojnostručnoj specijalnosti.
 
003-Proces-obuke-03
 
Tenkisti, inženjerici, vezisti, protuoklopnjaci i protuzračna obrana bili su odmah nakon selekcijske obuke premješteni u istoimene rodovske postrojbe.
Kako bi kandidati odlazili na liječnički pregled i na selekcijsku, tako smo slali popis kandidata u Centar sigurnosno informativne službe u Varaždinu kako bi nam ta služba ispitala koji su se kandidati ogriješili o zakon i kojom težinom. Načelnik Centra SISa Varaždina u to vrijeme bio je Josip Marčelan. U početku smo s njim izravno surađivali u tom pitanju, a kad je Korade postavio svog pomoćnika za SIS, te je poslove on preuzeo. Inače je bio neki usmeni dogovor da se u službi mogu ostaviti samo lakši prekršitelji zakona. Svi ostali bez obzira na to jesu li prošli liječnički pregled i selekcijsku obuku, izašli su iz službe.
Budući da se 1. gmtbr “Tigrovi” tih mjeseci preustrojavala, prema novome ustroju iz pet pješačkih bojni u tri pješačke bojne, za velik broj djelatnika koji su imali činove više nije bilo mjesta. Kako su se ti ljudi osjećali mi smo to veoma dobro znali jer se to i nama moralo dogoditi. S namjerom da preuzmemo dio neraspoređenih časnika i dočasnika Korade je otišao u zapovjedništvu 1. gmtbr “Tigrovi” ne bi li mu sastavili popis časnika i dočasnika za koje nema ustrojbenih mjesta u brigadi kako bi im ponudio adekvatno mjesto u našoj brigadi. Popis mu je trebao zato što smo morali biti veoma oprezni koga ćemo sve primiti iz stare brigade. Znali smo da će u brigadi ostati oni ljudi za koje tadašnji zapovjedni kadar misli da su najbolji. Toga smo bili veoma dobro svjesni.
Nakon što smo dobili popis djelatnika iz stare 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”, a kako tada nije bilo personalnog upravljanja osobljem, Korade se za one koje nije znao raspitao u staroj brigadi, i tek ih je tada pozvao i ponudio im ustrojbena mjesta sukladna činu koji su imali i dužnosti koju su do tada obnašali.
Tako je bilo ponuđeno: Ivici Krizmaniću mjesto zapovjednika izvidničke satnije (nije pristao), Zvonimiru Kovačeviću mjesto u obavještajnim poslovima u stožeru zapovjedništva brigade, Ivici Matoševiću mjesto u Službi informativnopsihološke djelatnosti u zapovjedništvu brigade, Mirku Andrašeku mjesto zapovjednika voda za elektronsko djelovanje, Đuri Koščaku mjesto zapovjednika desetine u vodu za elektronsku djelovanje, Milanu Čekadi mjesto referenta tehničke ili opskrbne službe, poslije je završio na mjestu savjetnika za operativnonastavne poslove u Odsjeku za operativnonastavne poslove u stožeru zapovjedništva brigade, Željku Nikiću mjesto zapovjednika 1. motorizirane bojne, Dejanu Petroviću mjesto načelnika inženjerije u stožeru zapovjedništva brigade, Martinu Ožvačiću mjesto zapovjednika inženjerijske satnije, Ivanu Purgaru mjesto načelnika veze i kriptozaštite u Odsjeku rodova stožera zapovjedništva brigade, Milanu Jurčiću mjesto pomoćnika zapovjednika za logistiku (nije pristao zbog zdravstvenog problema supruge), Milanu Pinjuhu mjestu načelnika Odsjeka za ustroj i kadrovske poslove u stožeru zapovjedništva brigade (poslije je Korade odustao od prijedloga), Vjekoslavu Genžiću, Jozi Anušiću, Tihomiru Večeriću, Josipu Kukecu mjesto načelnika prometne struke, Zdravku Jakopu mjestu zapovjednika protuoklopnoraketnog divizijuna, Ivanu Rausu mjesto savjetnika za obavještajne poslove u Odsjeku za obavještajne poslove stožera zapovjedništva brigade, Rudolfu Jurinjaku mjesto načelnika topništva u Odsjeku rodova stožera zapovjedništva brigade, Branku Predragoviću mjesto zapovjednika 2. motorizirane bojne, Darku Krajačiću u početku mjesto zapovjednika pješačke satnije, a na kraju mjesto zamjenika zapovjednika 3. motorizirane bojne i itd.
Po mojoj preporuci u brigadu su došli: Ivo Knežević, Željko Levanić, Božidar Galović, Mladen Poturiček, Matija Balaško, Veseljko Kreča i još neki koji su poslije odustali ili Korade nije bio suglasan. Bilo je tu još djelatnika iz stare brigade kojih se ovog trenutka ne mogu sjetiti. Tako smo način rasteretili 1. gmtbr “Tigrovi” neraspoređenih djelatnika, a našu postrojbu popunili djelatnicima koji su imali ratnog iskustva iza sebe.
Kako je bilo zainteresiranih iz 1. gmtbr “Tigrovi”, tako su bili zainteresirani i djelatnici iz postrojbi koje su bile ustrojene na tom području. Većina njih došlo je po nečijoj preporuci. Tako su u brigadu došli: pukovnik Stjepan Branović na mjesto načelnika oklopnomehanizirane bojne u stožeru zapovjedništva brigade, bojnik Stjepan Bačani na mjesto pomoćnika zapovjednika za logistiku, bojnik Josip Jurinjak na mjestu pomoćnika zapovjednika za sigurnosnoinformativne poslove, Božidar Obrstar, Mladen Husnjak, Davor Turk, Tomislav Basa, Dejan Čanić, Siniša Milković, Grozdan Šerkinić, Joško Murat, Darko Banjeglav (nije priHV-aćen) i drugi.
Početkom sljedeće godine iz 54. samostalne bojne iz Čakovca pod zapovijedanjem satnika Vinka Horvata u našu brigadu bila je spremna prijeći jedna pješačka satnija. Zapovjednik 1. satnije izričito je tražio, kao uvjet prijelaza, da oni u sklopu neke bojne i dalje budu cjelina kao satnija. Nekako sam nagovorio Koradu da odmah na početku ne pristane. Razlog ja bilo to što sam dobio neke negativne informacije u svezi s njihovim djelovanjem na ratištu u bosanskoj Posavini. A najveći razlog bio je taj što sam do tada imao prilike čuti probleme iz ostalih postrojbi koje su se popunjavale iz jednog mjesta kako su se odnosili prema brigadi u cjelini.
Korade je ipak pristao da se svi koji ispunjavaju uvjete i žele pristupiti brigadi mogu prijaviti na liječnički pregled i selekcijsku obuku, a nakon toga će biti razmješteni po brigadi u skladu sa svojim specijalnostima, potrebama brigade i vlastitim željama. Nakon toga manji je dio pristupio brigadi, veći dio nije zadovoljio uvjete, dok najveći dio nije bio zainteresiran.
Sa svim djelatnicima Ministarstva obrane koji su bili zainteresirani za rad u 7. gmtbr “Pume” Korade je imao praksu osobno razgovarati i tek bi tada dao ili ne bi dao suglasnost za ulazak u brigadu. Prema tome, svi djelatnici koji su primljeni u 7. gmtbr “Pume” mogu zaHV-aliti samo Koradi što su ušli u brigadu.
U postavljanje novih kandidata ili djelatnika na određena ustrojbena mjesta nisam se želio miješati niti išta sugerirati Koradi. Ovih nekoliko mjeseci dobro sam uvidio njegov sustav rada i smatrao sam da to ne bi bili dobro. Tako je u početku sam, na temelju osobna nahođenja, postavljao nove kandidate ili djelatnike na određena mjesta.
Poslije su se u te poslove uključile i neke osobe koje nisu bile mjerodavne za te poslove, ali u svakom slučaju u taj dio posla nisam bio uključen. Smatrao sam da ću biti puno korisniji u takvim slučajevima kada svojim nadzorom i uvidom u rad podređenih zapovjednika i djelatnika dokažem Koradeu da određeni djelatnici ne mogu ili ne žele odrađivati zadaće koje se od njih očekuju. Mislio sam da će takve djelatnike Korade smijeniti i postavi na manje zahtjevne poslove koje će moći uspješno obavljati, a na njihova mjesta postaviti djelatnike koji iza sebe imaju uspješan rad. U početku je to funkcioniralo, dok se u kadrovske poslove nisu umiješale sobe koje nisu bile mjerodavne za te poslove i Koradi predlagale “pogrešne” ljude.
Budući da smo tih dana na samom početku pri ustrojavanju brigade imali puno problema, mislio sam kako bi bilo dobro da imamo jednu osobu koja bi bilježila sve te probleme i kako smo se hrvali s njima. Ukratko, osoba koja bi pisala ratnu povijest brigade. Razmišljajući o tome, a kako sam nekoliko dana prije bio na promociji knjige pod nazivom “Međimurje u Domovinskom ratu od 1991. do 1992.” u kojoj je među prvima zabilježeno kratko razdoblje Domovinskog rata, sjetio sam se autora te knjige Josipa Šimunka. Nakon toga Koradi sam nekoliko dana govorio kako zamišljam poslove informativnopsihološkog djelovanja u nekoj postrojbi. Tako sam mu tih dana govorio da to mora biti služba koja će pratiti tijek ustrojavanja brigade, njeno djelovanje na bojištu, snimati događaje, bilježiti i pisati sve što se zbiva oko brigade. Znao sam da će brigada imati značajnu ulogu u Domovinskom ratu i ako se to neće odmah bilježiti na sve moguće načine koji su nam tada bili dostupni, s vremenom će sav trud tih ljudi otići u zaborav. Rekao sam Koradi da primarna zadaća službi informativnopsihološke djelatnosti mora biti da preko svoje stručne podređene linije snimaju djelovanje podređenih postrojbi i brigade u cjelini, zatim rad zapovjedne strukture i postrojbu u cjelini u ispunjavanju postavljenih zadaća. A sve to da se izravno i odmah piše ratna povijest postrojbi sa svim događajima vezanim uz postrojbe u brigadi.
Korade se složio s tim i nakon što sam ga uvjerio da poznajem samo jednu osobu koja bi mogla obavljati taj posao, a to je bio Josip Šimunko, predložio sam mu da razgovaram sa njim. Korade je pristao.
Drugi dan otišao sam u Čakovec, u redakciju tjednih novina “Međimurje”, gdje je Šimunko radio kao novinar. Razgovarao sam s njim i glavnim urednikom Dragom Ovčarom (koji je meni neki dalji rod) o svrsishodnosti odlaska Josipa Šimunka iz redakcije u brigadu. Nakon nekoliko dana razmišljanja Josip Šimunko je pristao i spremao se za prijam i dolazak u brigadu.
Poseban je problem u ustrojavanju brigade bilo to što stambene zgrade u vojarni nisu bile pripremljene za smještaj novoprimljenih kandidata i postrojbi koje su se ustrojavale i popunjavale velikom brzinom. Budući da je bila zima, nije se moglo brzo urediti prostorije.
U to vrijeme dio kandidata izrazio je zahtjev da prenoće u vojarni kako ne bi morali sutradan rano ujutro dolaziti u vojarnu, a potom na liječnički pregled u Zagreb.
Velika teškoća bila je i ta što je pričuvna brigada koja je bila smještena u vojarni, a nakon našeg ustrojavanja preselila se u Čakovec, sa sobom odnijela sve krevete koji su joj bili na raspolaganju. Mi jesmo dobili na raspolaganje većinu objekata u vojarni, međutim u tim objektima nije bilo centralnog grijanja, ni peći na kruta goriva, kreveta, ormarića, stolova, stolica i uglavnom, kako se u te zgrade godinama nije ulagalo, bile su u derutnom stanju. Nakon obilaska svih prostorija u kojima bi trebali boraviti i spavati vojnici, zaključili smo da je nužno, i to odmah, bez obzira na to što je zima, sve prostorije obojiti i postaviti peći na kruta goriva, prije nego što vojska uđe u njih.
Poradi toga Korade je odlučio da se u zgradi nazvanoj “Ribnica” ustrojava najprije 1. motorizirana bojna. To je zgrada novijeg tipa, a nalazi se s desne strane, uz ulaz u vojarnu. Optimalan smještaj u toj zgradi bio je za oko 500 pripadnika. U toj zgradi od ulaska u vojarnu u rujnu 1991. godine bila je smještena samo 5. bojna 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”. Zgrada je bila sagrađena nešto prije rata i po tada najvišim vojnim standardima. Sastojala se od prizemlja, prvog i drugog kata te potkrovlja. U prizemlju je imala tri ulaza i to na sjeverozapadnoj, južnoj i jugoistočnoj strani, s tim da su stube za odlazak na ostale katove bile na sredini zgrade.
U početku je 5. bojna imala zapovjedništvo u potkrovlju te zgrade, sanitet sa stacionarom u prizemlju na jugoistočnoj strani zgrade, dok je vojska bila u prizemlju na sjeverozapadnoj strani, prvom i drugom katu. Neke manje postrojbe bile su smještene i u potkrovlju na jugoistočnoj strani zgrade.
U početku ustrojavanja brigade uredi zapovjedništva bili su u istim prostorijama u potkrovlju gdje smo imali i zapovjedništvo 5. bojne. Međutim, intenzitet posla toliko se pojačao da je Korade odlučio 9. siječnja 1995. godine preseliti zapovjedništvo brigade u prizemlje zgrade na sjeverozapadnoj strani zgrade, dok je sanitet bio na starome mjestu, u prizemlju jugoistočne strane zgrade. Na prvom katu sa sjeverozapadne strane bio je prostor rezerviran za ustrojavanje izvidničke satnije i voda za elektronsko djelovanje, a sve ostalo za 1. motoriziranu bojnu. Zgrada je tako građena da se u njoj na svakom katu na svakom krilu mogla smjestiti jedna pješačka satnija. Znači da je bila projektirana kao zgrada za smještaj jedne pješačke bojne sa svim potrebnim uredskim i skladišnim prostorijama za vojnu opremu i osobno oružje s nužnim streljivom.
To je bio razlog zbog kojeg je Korade odlučio da se u toj zgradi najprije ustrojava 1. motorizirana bojna i da se u njoj smjeste kandidati za selekcijsku obuku tako dugo dok se ne urede ostale zgrade za smještaj ostalih postrojbi, koje je tek trebalo ustrojavati, kao što je 2. i 3. motorizirana bojna, oklopnomehanizirana bojna, topničkoraketni divizijun, protuoklopni topničkoraketni divizijun, inženjerijska satnija, satnija veze, bitnica protuzračne obrane, logistička satnija, izvidnički vod ABKO i vod za elektronsko djelovanje.
Za smještaj 2. motorizirane bojne bila je predviđena zgrada u produžetku prve zgrade, pod nazivom “Travnik”. Predviđeno je da se tu smjesti i inženjerijska satnija, bitnica protuzračne obrane, logistička satnija, izvidnički vod ABKO i vod za elektronsko djelovanje. Zgrada je bila u veoma lošem stanju, bez centralnog grijanja, peći na kruta goriva, kreveta, ormarića, stolova itd. Optimalan smještaj te zgrade bio je za oko 480 pripadnika.
Za smještaj oklopnomehanizirane bojne bila je predviđena zgrada pod nazivom “Drava” na kraju vojarne, tj. na rubu jugoistočne strane uz magistralnu cestu. Ona je isto tako bila u veoma lošem stanju i bez osnovnih uvjeta za stanovanje. Optimalan smještaj te zgrade bio je za oko 300 pripadnika.
Smještaj topničkoraketnog divizijuna i protuoklopnog topničkoraketnog divizijuna bio je predviđen u zgradi na sredini vojarne uz magistralnu cestu nazvanoj “Sava”. I ona je bila u veoma lošem stanju, bez grijanja, kreveta, ormarića, stolova itd. Optimalan smještaj te zgrade bio je za oko 200 pripadnika.
Satnija veze bila je u početku smještena u zasebno malom objektu pokraj “Ribnice” i teniskog igrališta.
Tada nije bilo u planu skoro ustrojavanje 3. bojne. Tek kada bi se 1. i 2. motorizirana bojna popunile nešto više od 65%, Korade je planirao ustrojiti 3. motoriziranu bojnu.
Tijekom primanja zapovijedi o ustrojavanju i nositelju ustrojavanja brigade od načelnika Glavnog stožera generala zbora Janka Bobetka dobili smo izričitu usmenu zapovijed da nemamo mnogo vremena na raspolaganju te da što brže ustrojimo taktičke operativne borbene postrojbe koje će biti sposobne podčinjavati se i samostalno djelovati na svakom ratištu u Hrvatskoj. 5. bojna je prije ustrojavanja brigade imala 263 pripadnika, a dio njih bio je na liječenju. Na njih nismo mogli tako brzo računati.
U cilju ostvarivanja te zadaće odmah smo počeli ustrojavati 1. motoriziranu bojnu. Prije Božića Korade je imenovao zapovjednike svih razina u 1. motoriziranoj bojni.
Sastav 1. bojne s vremenom se mijenjao, međutim onaj “kostur” zapovjednika i dalje je bio i ostao u bojni, nije se tijekom Domovinskog rata puno mijenjao. Na zapovjedna mjesta Korade je postavio dosadašnje zapovjednike pješačkog dijela u 5. bojni, s time da je gotovo svaki zapovjednik postao najmanje zapovjednik postrojbe jedne razine više.
Za zapovjednika 1. motorizirane bojne imenovao je poručnika Željka Nikića. On je u našu brigadu došao iz 1. gmtbr “Tigrovi”. Posljednja dužnost koju je obnašao u staroj 3. bojni bila je ona zapovjednika 2. pješačke satnije, dok je nakon ukidanja 3. bojne “Žune” zbog novog preustroja cjelokupne brigade postavljen na mjesto zapovjednika protuoklopne satnije u novoj 1. motoriziranoj bojni kojom je zapovijedao Damir TomljanovićGavran. Baza te bojne bila je u Petruševcu. Za njegova zamjenika Korade je postavio Tomislava Premuža. On pak je u staroj 5. bojni nešto prije mog ponovnog dolaska u 5. bojnu sredinom 1992. godine ozlijedio koljeno obnašajući dužnost zapovjednika 1. pješačke satnije i do ustrojavanja brigade bio je na liječenju. Poslije ustrojavanja brigade prekinuo je bolovanje i vratio se u brigadu na novu dužnost. Međutim, nije ostao dugo na toj dužnosti, ponovno je otišao na liječenje. Nakon njega tu su dužnost obnašali Vlatko Vazdar i Željko Dvekar. Za zapovjednika 1. pješačke satnije bio je postavljen Dražen Mecec. Poslije su zapovjednici te satnije bili Marijan Behin, Božidar Galović i Marijan Kretić. Za zapovjednika 2. pješačke satnije bio je postavljen Stjepan Fadiga. Poslije su zapovjednici te satnije bili Branko Tenšić, Ljubomir Volarić i Mario Horvat. Za zapovjednika 3. pješačke satnije postavljen je Dražen Mavrić. Poslije je zapovjednik te satnije bio i Mirko Bočkaj. Za zapovjednika protuoklopne bitnice bio je postavljen Zoran Beluhan, a poslije Vladimir Milavec. Za zapovjednika minobacačke bitnice postavljen je Dragutin Čehulić. Poslije su zapovjednici te bitnice bili Zvonko Virag i Dragutin Hanjš.
Za zapovjednika 2. motorizirane bojne bio je postavljen satnik Branko Predragović. Njegova posljednja borbena dužnost bila je ona zapovjednika 3. satnije u 3. bojni 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” i trebao je biti zamjenik zapovjednika novoustrojene 1. bojne u 1. gmtbr “Tigrovi”. Za njegova zamjenika Korade je postavio bivšeg zapovjednika 3. satnije u 5. bojni 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Roberta Kahrimana. Poslije su tu dužnost obnašali Alen Klopotan i Vladimir Martinez. Za zapovjednika 1. pješačke satnije bio je postavljen Gabrijel Ancelj, a za zapovjednika 2. pješačke satnije Mladen Fijan. Za zapovjednika 3. pješačke satnije bio je postavljen Ljubomir Volarić. Poslije su zapovjednici te satnije bili Mirko Stričak i Mario Horvat. Za zapovjednika protuoklopne bitnice bio je postavljen Grozdan Šerkinić, a poslije i Zoran Keča. Za zapovjednika minobacačke bitnice bio je postavljen Slobodan Bera, a poslije su zapovjednici te bitnice bili Ivan Juričinec, Branko Baborski i Ivan Blažičević.
Za zapovjednika 3. motorizirane bojne bio je postavljen bivši pomoćnik zapovjednika za obavještajne poslove u 5. bojni bojnik Darko Rukavina. Za njegovog zamjenika Korade je postavio Darka Krajačića, a poslije Roberta Kahrimana. Krajačić je na to mjesto došao iz stare 3. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”. Za zapovjednika 1. pješačke satnije bio je postavljen Tomo Galić, a poslije Marijan Kovačević. Za zapovjednika 2. pješačke satnije bio je postavljen Ivo Viljavac. Poslije su zapovjednici te satnije bili Tihomir Večerić i Vlado Mrazović. Za zapovjednika 3. pješačke satnije bio je postavljen Ivica Sokač. Poslije su zapovjednici te satnije bili Mladen Fijan, Marijan Kretić i Drago Vrtar. Za zapovjednika protuoklopne bitnice bio je postavljen Tihomir Večerić, a poslije Joško Murat. Za zapovjednika minobacačke bitnice postavljen je Joško Murat, a poslije Ivan Trgovec.
Za zapovjednika oklopnomehanizirane bojne bio je postavljen satnik Alen Klopotan. Poslije su tu dužnost obnašali Željko Čerepinko i Mladen Vuković. Na mjesto zamjenika u početku je bio postavljen Mladen Vuković, a poslije Dražen Boltižar, Željko Čerepinko i Mirko Martinjak. Na dužnost zapovjednika 1. tenkovske satnije bio je postavljen Željko Čerepinko, a poslije Dražen Boltižar. Za zapovjednika 2. tenkovske satnije bio je postavljen Branko Tomašević, a poslije Dubravko Jurinić. Za zapovjednika mehanizirane satnije bio je postavljen Mirko Martinjak, a poslije Jadranko Golubić i Vladimir Kišak.
Na mjesto zapovjednika topničkoraketnog divizijuna bio je postavljen Josip Coban. Poslije su tu dužnost obnašali Zdravko Jakop i Zvonko Virag. Za zamjenika zapovjednika najprije je postavljen Robert Možanić, a poslije Juraj Sekovanić. Za zapovjednika bitnice SVLR 122 mm (samohodni višecijevni lanser raketa) bio je postavljen Juraj Sekovanić. Poslije su zapovjednici te bitnice bili Željko Babić, Stjepan Tobler i Tomislav Vunić. Za zapovjednika 1. haubičke bitnice 122 mm D30 bio je postavljen Nikola Horvat, a kasnije Ivan Dukić. Na dužnost zapovjednika 2. haubičke bitnice 122 mm D30 bio je postavljen Boris Lepoglavec, a poslije Stjepan Papec. Za zapovjednika zapovjednog voda bio je postavljen Ivo Knežević, a poslije Tomica Pavičić.
Na dužnost zapovjednika protuoklopnog topničkoraketnog divizijuna bio je postavljen satnik Zdravko Jakob. Poslije su tu dužnost obnašali Mladen Vuković i Josip Šopar. Za zapovjednika bitnice POLK bio je postavljen Josip Šopar, a poslije Stjepan Đurić. Na mjesto zapovjednika bitnice POLO bio je postavljen Grozdan Šerkinić.
Za zapovjednika izvidničke satnije bio je postavljen Dražimir Jukić. Poslije su tu dužnost obnašali Željko Dvekar i Željko Dragašević.
Na mjesto zapovjednika satnije veze bio je postavljen natporučnik Ivan Čorba. Njegov zamjenik bio je Mario Kušter.
Za zapovjednika inženjerijske satnije bio je postavljen Martin Ožvačić. Za zapovjednika logističke satnije bio je postavljen Željko Glavica, a poslije Frano Kovačić.
Kao zapovjednik izvidničkog voda ABKO postavljen je Nikola Lipovec, a poslije Neven Šimunčić.
Za zapovjednika voda elektronskog djelovanja bio je postavljen Mirko Andrašek, a poslije Dražen Geček.
Na dužnost zapovjednika Doma zapovjedništva bio je postavljen Mile Katić.
Zapovjedništvo 7. gardijske motorizirane brigade “Pume” popunilo se djelatnicima koji su došli iz brigade, drugih postrojbi ili vojnih ustanova te građanstva. Nakon određenog vremena zapovjedništvo brigade bilo je ovakvo: zapovjednik brigade bio je pukovnik Ivan Korade. Načelnik stožera, ujedno i zamjenik zapovjednika, bila je moja malenkost. U stožeru zapovjedništva brigade načelnik Odsjeka za operativnonastavne poslove bio je bojnik Žarko Miholić, savjetnik za borbeni dio bio je satnik Zvonimir Kalan, savjetnik za operativnonastavne poslove bio je natporučnik Milan Čekada i Vladimir Kipa te referent u početku Renata Sabati, a poslije Stanka Vincek (Cipar). Načelnik obavještajnog odsjeka bio je satnik Željko Hučić, a njegovi savjetnici u početku su bili Zvonimir Kovačević i Ivan Raus, a poslije gardist Damir Cvetko. Načelnik Odsjeka za ustroj i kadrovske poslove bio je gardist Tomo Božić, a za savjetnike Korade je postavio gardiste Marijanu Bernik i Marijanu Mihalinec. U Odsjeku rodova za načelnika topništva postavljen je Rudolf Jurinjak, puno kasnije na mjesto savjetnika za protuoklopnu borbu postavljen je Dragutin Čehulić, za načelnika protuzračne obrane satnik Emil Crnčec, za načelnika oklopništva bio je postavljen pukovnik Stjepan Branović, za načelnika inženjerije postavljen je natporučnik Dejan Petrović, za načelnika veze i kriptozaštite bio je postavljen satnik Ivan Purgar, za načelnika RBKOa bio je postavljen natporučnik Nikola Lipovac. Načelnik ureda stožera bila je desetnik Violeta Petrović Viky. Na mjesto pomoćnika zapovjednika za informativnupsihološku djelatnost bio je postavljen gardist Josip Šimunko, a za njegova savjetnika Branko Žeželj. Za pomoćnika zapovjednika za sigurnosnoinformativnu službu postavljen je bojnik Josip Jurinjak, a njegov savjetnik bio je bivši policajac gardist Josip Delija. Za pomoćnika zapovjednika za logistiku bio je postavljen bojnik Vladimir Bačani, za načelnika tehničke struke izvrstan poznavalac svojeg posla natporučnik Slavko Đurak, za načelnika opskrbne službe u početku je bio postavljen gardist Alojz Smetiško, a kad je Korade njega postavio za savjetnika pomoćnika zapovjednika za logistiku, tu je dužnost preuzeo dotadašnji savjetnik načelnika opskrbne službe Ivica Mužek, za načelnika sanitetske službe od početka ustrojavanja bio je postavljen bojnik Stanko Šincek, za načelnika veterinarske službe tek nakon odlaska na zadarsko ratište Korade je postavio Natašu Borovec (Kalčić), za načelnika prometne službe u početku je bio postavljen bojnik Josip Kukec, zatim je poslove preuzeo profesionalac gardist Tomislav Megla, a za načelnika financijske službe nakon poduljeg razmišljanja Korade je postavio prijašnjeg referenta financijske službe u zagrebačkoj 101. brigadi HV-a, satnika Josipa Žeželja.
Go to top
Template by JoomlaShine