Četrnaestoga kolovoza ujutro Korade je morao žurno u zapovjedništvo brigade. Mislim da ga nije trebao zapovjednik nego netko drugi iz brigade i da znam tko, ali sada nije toliko bitno. Ako će ta osoba čitati ovu knjigu sigurno će se prepoznati. Uglavnom, kad se Korade vratio rekao mi je da brigada ide na odmor i da zapovjednik brigade ima namjeru nas, 5. bojnu ostaviti na terenu. Kad se brigada vrati, onda bismo se mi trebali odmoriti. Pokušali smo odgonetnuti zašto je zapovjednik baš nas odabrao da ostanemo na terenu. Mi smo vrlo često, ne samo tada već i poslije, razgovarali o tome kakav nas zapovjednik vodi. Pokušali smo ga psihološki opisati, kakav je zapovjednik, čemu je sklon, kome je privržen, je li moralan, pa čak i ono čiji je igrač itd. To nam je bilo vrlo bitno, jer kako su godine prolazile u Domovinskom ratu bilo je puno igrača koji su “puhali u pojedine trube”. Uglavnom kad smo imali dobre informacije o tim i takvim ljudima imali smo vrlo jasnu sliku o kakvim se ljudima radi. Poslije nam se dešavalo, kada smo izišli iz brigade, da se na pojedinim ratištima prema nama nadređeni odnosio na dvojak način. Kada se trebao odlučiti između nas i neke njegove domaće postrojbe uvijek su te njegove domaće postrojbe izvukle deblji kraj.
 
U to vrijeme okruživali smo se s ljudima koji su profesionalno i moralno shvaćali ovaj poziv Domovine.
Tom prilikom smo zaključili da se zapovjednik brigade odlučio za naš ostanak iz više razloga. Prvi i najjednostavniji razlog je bio, barem dok sam ja došao u bojnu, mada nisam nikad čuo nešto loše o bojni, da nikad nismo poslije dobivene zapovijedi postavljali ono “ali”. Drugo, što je vjerojatno zapovjednika nagnalo za njegovu odluku je vezano za prvi odgovor, a to je da je s nama bio vrlo zadovoljan, a i mi smo vrlo dobro surađivali s njim.
Treći razlog se više veže na stanje u ostalim bojnama unutar brigade.
U tom razgovoru Korade se složio i potvrdio da je možda najbolje za nas da ostanemo na terenu iz više razloga. Koji su to razlozi bili ne bih ih sada iznosio. Uglavnom, ostanak će biti ključan za događanja koja će se kasnije zbiti.
Stanje na položajima tijekom dana bilo je mirno. Neprijatelj je povremeno topnički djelovao po položajima. Srećom, nitko nije bio ranjen.
Poslije podne su nam javili da imamo sastanak kod zapovjednika brigade. Na temelju našeg simpatizera iz zapovjedništva brigade znali smo da je brigada dobila odobrenje da ode na odmor te koja će bojna ostati na terenu.
Sastanak je počeo u devetnaest sati. Uvodno izlaganje kao i uvijek imao je zapovjednik. Rekao je kako je dobio odobrenje da brigada ode na odmor, ali da je general Bobetko tražio da jedna bojna ostane na terenu kao njegova strateška pričuva. Ta odluka bila je sudbonosna za nas i za događaje koji će uslijediti. Poslije, kad god sam morao donositi odluke ili njihove prjedloge u svezi s bilo kakvim napadnim ili obrambenim operacijama, uvijek sam se sjetio tog slučaja. Uvijek sam ostavljao kakvu-takvu pričuvu. Govorio sam: “Zapovjednik koji nema pričuvu, koji nema alternativu, nije zapovjednik.” Nakon tog izgovora zapovjednika nastalo je oduševljenje. Sastanak se počeo pretvarati u nekakav ležeran skup dok nije zapovjednik brigade nastavio sastanak.
Zapovjednik Mareković, prije nego je počeo govoriti o detaljnijem planu odlaska brigade na odmor, pitao je zapovjednike pješačkih bojni koja bojna želi ostati.
Tada su svi zašutjeli. Nakon toga Marekovićev pogled usmjerio se na Koradea i pitao: “Biste li vi htjeli ostati?” Zapovjednik brigade nije ni znao da smo mi već imali informaciju da nas želi ostaviti.
Korade je samo odgovorio: “Ako je to zapovijed, mi ćemo je izvršiti.” Odnos između Koradea i Marekovića bio je više nego dobar i uvijek profesionalan. Marekovićeva zapovijed, nama je bila zakon. Nakon toga nam je rekao da moramo dostaviti popis ljudi koji ostaju. Po završetku sastanka zapovjednik brigade nam je rekao da sačekamo te da će nas odvesti kod generala Bobetka da nas s njim upozna.
U dvadeset i jedan sat otišli smo u zapovjedništvo južnog bojišta koje je bilo smješteno u Dubrovniku, nasuprot zapovjedništva brigade u uvali Sumartin u vili Banac. Ta dva zapovjedništva vizualno su se mogla vidjeti preko uvale. Kod generala Bobetka iz brigade još su išli zamjenik zapovjednika brigade Miličević i prvi operativac brigade Edo. Čim smo došli, general Bobetko nas je odmah primio. Zapovjednik Mareković nas je predstavio generalu. Nakon toga smo sjeli na terasu. S generalom Bobetkom bio je general Nojko Marinović, kao njegov zamjenik. General je sjedio na čelu stola, pokraj njega je sjedio general Marinović. Korade i ja sjeli smo desno od Bobetka, a nasuprot nas Mareković, Miličević i Edo.
Prvo što je general rekao, pri tome klimajući glavom, bila je šala: “Moram ove iz 1. brigade pustiti doma, jer su počeli neke čudne stvari stavljati na uha.” Tada sam primijetio naušnice kod svojih nadređenih. U tom razgovoru general se interesirao koliko boraca imamo, gdje smo smješteni, kako nas može najbrže dobiti i druge operativne podatke.
Nakon nekog vremena napustili smo zapovjedništvo i otišli u bazu. Potom sam otišao kod svojih u 1. bojnu u Mokošicu i rekao im da idu na odmor. Bili su veseli i zadovoljni.
Go to top
Template by JoomlaShine