Po povratku s odmora dvadesetoga rujna smjestili smo se u iste kuće iz kojih smo izišli prije nego smo otišli na odmor. Druga bojna je tijekom dana izašla iz tih kuća i predala ih nama.
Kako neke posebne borbene zadaće nismo imali, niti smo naslućivali da ćemo ih u skoro vrijeme imati, vojska je znala i počela jako dobro iskorištavati to vrijeme. Tražili su sve više i više dozvola za izlazak u Dubrovnik. Pošto su se i dalje događale ružne stvari u gradu koje su izazvali vojnici i dalje je na snazi bila zapovijed o policijskom satu tijekom noći. Da bismo zaštitili zapovjednike, zainteresiranim vojnicima davali smo dozvole za grad. I još k tome s našom skupinom vojnika obvezno je išao jedan od nižih zapovjednika radi kontrole.
Na taj način viši zapovjednici su bili izuzeti od neposredne odgovornosti svojih podređenih. Njihova dužnost je bila da ih na vrijeme upoznaju kako se trebaju ponašati u gradu i kada se trebaju vratiti u bazu. Znači, vojska je znala iskoristiti svoja prava, ali je isto tako znala koje obveze ima. I glede toga nismo imali problema.
 
Sljedećih dana preselili smo svu opremu iz Trstena i kompletno se preselili u Mokošicu. Tada smo bili svi na jednome mjestu. To nam je značajno olakšalo praćenje i provedbu aktivnosti koje smo dobili prilikom boravka u Mokošici.
Pošto su naši nadređeni znali kako se u nekom vremenu brigada neće angažirati za neke operacije značajnog tipa, dobili smo Plan obuke za postrojbe koje je izradio Edo sa svojom ekipom operativaca iz brigade. Obučni tjedan sastojao se od pet obučnih dana. Subotom smo čistili oružje i vojnu opremu, dok je nedjelja bila predviđena za odmor i slobodne aktivnosti.
Obuku su izvodili zapovjednici desetina, vodova i satnija. Obuka operativnih postrojbi (satnija) sastojala se od: kondicijsko rekreativne aktivnosti, topografije, vježbovnih postupaka, pozdravljanja, prilaženja časniku i dočasniku, pješačkog oružja, kondicijskih kretanja po terenu, ručnih protuoklopnih sredstava, inženjerijske obuke. Posebno se pažnja posvetila taktičkoj obuci: vježbe kretanja u borbi danju i noću, postupci u napadu i obrani.
 
030-film---Obuka-postrojbe
 
Takva obuka postrojbi trajala je sve do 18. listopada kada se prekinula radi jedne posebne zadaće. Za zapovjednike i nas zamjenike zapovjednika bojni i divizijuna pripremljen je poseban plan obuke koji se provodio se na poseban način.
 

Povodom prve obljetnice zauzimanja vojarni u Varaždinu dvadeset i četvrtoga rujna dvadeset i jedan djelatnik na čelu s Kahrimanom kao počasni vod prilikom dočeka predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Na tu promociju otišao je i Korade. Po njegovom povratku i pričanju, on se pozdravio i rukovao s Predsjednikom te vrlo kratko razgovarao. Nakon toga primijetio sam da mi je Korade počeo neke stvari prešućivati, kao da je dobio neku zadaću za koju nisam trebao znati ili je bilo nešto sasvim drugo u pitanju. Tijekom ove obuke u nekoliko navrata imali smo radni sastanak kod zapovjednika brigade. U odsustvu zapovjednika brifing je znao voditi njegov zamjenik Miličević ili operativac Edo. Tom prilikom iznosili smo podatke na koji se način odvija obuka u postrojbama.
 

Dvadeset i šestoga rujna posjetio nas je zapovjednik brigade u našem zapovjedništvu u Mokošici. Nije došao s nekom posebnom zadaćom već nas je jednostavno došao posjetiti. Nije se dugo zadržao. Negdje u ovo vrijeme u zapovjedništvu brigade predstavljen je novi znak 1. A brigade ZNG “Tigrovi”. Njega je izradio akademski slikar Ivan Rožmarić. Taj znak, tijekom narednih nekoliko godina, se redizajnirao. Uglavnom lik “Tigra” je ostajao nepromijenjen. Zadnju promjenu izradio je Božo Kokan 1994. godine i takav izgled amblema ostao je i dan danas.
 

Trećega listopada kasno poslijepodne nazvao nas je službujući brigade i kazao da odemo u zapovjedništvo 4. A brigade ZNG-e u Orašac i javimo se njihovom zapovjedniku Mirku Šundovu. Prije toga u nekoliko navrata vidjeli smo zapovjednika 4. A brigade ZNG-e u našem zapovjedništvu brigade, ali nismo znali kojim povodom, pa smo slutili da je nešto u svezi s tim posjetima.
Vrlo brzo smo pronašli zapovjedništvo brigade. Bilo je smješteno nekoliko stotina metara dalje od zapovjedništva nekadašnje moje 1. bojne. Javili smo se zapovjedniku brigade i on nas je ubrzo upoznao sa stanjem. Naime, kako je njegova postrojba držala nekoliko položaja i trenutno nije imao dovoljno slobodnih vojnika za držanje crte, zamolio je zapovjednika naše brigade da mu barem ustupi jednu posadu na minobacačima. Potom su javili da dolazi zapovjednik južnog bojišta general Janko Bobetko. Vrlo kratko smo razgovarali o poslu jer je on u načelu bio jasan. Nakon toga smo otišli u privatnu kuću kod Stjepana Moretića na večeru. Domaćica, ne znam kako se zvala, pripremila je večeru od morskih riba i plodova. Moram priznati da do tada nisam jeo nešto bolje. Najviše mi se dopala salata od hobotnice pomiješana na specifičan način s krumpirom i još nekim biljkama. Zatim smo otišli u naše zapovjedništvo brigade potražiti našeg zapovjednika i kazati mu za dobivenu zadaću. On je za nju znao itražio od nas da je odradimo.
 

Sutradan četvrtoga listopada rano u jutro minobacačlije su se spremili i otišli preuzeti pripremljene minobacačke paljbene položaje pokraj Zaplanika. Na položaju su preuzeli i topnička sredstva. Njihova zadaća je bila da na zahtjev pješačkih snaga iz 4. A brigade ZNG-e na položaju M. i V. Planik daju minobacačku potporu po njihovim odabranim ciljevima. Dobili su njihovu motorolu koja je radila na drugim frekvencijama u odnosu na nas i zemljovid pozicija. Organizirali su se u dvije ekipe. Jedna ekipa se nalazila na položaju tjedan dana, a druga se odmarala u Mokošici. Nakon tjedan dana su se zamijenili i to je tako štimalo.
Tih dana bilo je kišovito vrijeme i na položajima je bio jako vlažan zrak. Noći su bile hladne. U više navrata morali su iz rovova, gdje su bili ukopani minobacači, vaditi vodu. Kako je kiša i dalje mjestimice padala morali su vaditi vodu i iz zemunica gdje su boravili. Sve više ih je počelo kašljati. Bilo je dosta i prehlađenih. Tim motivom zamolili su gardiste iz 4. A brigade ZNG-e da im nabave kamp kućicu, samo da ne borave i ne pavaju u vlažnim zemunicama. Drugi dan su im je gardisti iz četvrte brigade dovezli i zdravstveno stanje se stabiliziralo. Tijekom držanja tih paljbenih položaja u nekoliko su navrata djelovali po neprijatelju na zahtjev pješačkih postrojbi na prvim položajima.
U nekoliko navrata sam ih posjetio, kako bih se uvjerio što rade i treba li im nešto. Bili su smješteni u jednom usjeku pokraj ceste Osojnik - Zaplanik. U usjeku je inženjerija 4. A brigade ZNG-e napravila najbolje paljbene položaje koje sam do tada vidio. Izuzetno sigurne za posadu i vrlo praktične za vođenje i organiziranje paljbene potpore našim snagama na prvim položajima.
 
031-Skloniste
 
Skloništa za posadu bila su izrađena od armiranih blokova koja su se spajala, a blokovi su se zatrpavali kamenjem kojeg je bilo u izobilju. Na taj način samo za nekoliko minuta bila su napravljena izuzetno sigurna skloništa. Isto takva skloništa su se radila u neposrednoj blizini za odlaganje strjeljiva. Na taj način smo smanjili veliki rizik da, padne li koja neprijateljska granata u blizini, ne pogodi sklonište strjeljiva. Naše minobacačlije na tim položajima ostali su do 15. listopada 1992. godine kad su ih zamijenili minobacačlije iz 4. A brigade ZNG-e.
 

Osmoga listopada u bojnu je došao brigadni psiholog Josip Lozičić i porazgovarao s vojnicima. Zapovjednici satnija odredili su po desetak vojnika iz svojih satnija i skupili ih u dvorištu jedne kuće gdje smo boravili u Mokošici. Bio sam prisutan tom razgovoru. Razgovarali su o aktualnim temama. Nisam ni primijetio da su se vojnici žalili na nešto što do tada nismo niti znali. Prije je to umor sa stalnim zadaćama unatoč tomu što smo se tek vratili s odmora.
Žalili su se na premali broj vojnika u postrojbama, nepopunjenost do pune formacije, lošu opremu (najviše na čizme). Uglavnom se nisu žalili na smještaj u Mokošici, ishranu, oružje ili na nekorektno ponašanje nadređenih.
Ovih dana Korade je uveo svako jutro u osam sati referiranje zapovjednika satnija zapovjedniku bojne.
Na večer smo dobili obavijest da je u prometnoj nesreći poginuo u blizini Splita pomoćnik zapovjednika 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” za informativno političku djelatnost Stjepan Magdić. Bio je to veliki gubitak za brigadu.
 

Drugi dan devetoga listopada u posjet u zapovjedništvu bojne došla nam je poznata pjevačica Tereza Kesovija i donijela nešto cigareta i kave. Malo smo razgovarali, a najviše o njezinom privatnom životu u Dubrovniku i u Republici Francuskoj.
Ovih dana u našu bojnu premješten je Mile Katić, moj izvidnik iz bivše 1. bojne. Njega je Korade u početku angažirao kao gardistu koji će odrađivati tekuće zadaće vezane oko zapovjedništva.
Vremenski, Korade je zavolio Milin način pedantnosti u radu tako da se oni i dan danas nalaze u nekim istim okvirima kao i kad je počela njihova suradnja.
 

Jedanaestoga listopada bio je sprovod Magdiću i tim povodom Korade je na pogreb ispred bojne poslao Rukavinu i Jakšu.
 

Dvanaestoga listopada u bojnu je stigla faksom pohvala zapovjednika južnog bojišta generala Bobetka u kojoj je pisalo: “Pohvaljujem 5. bojnu 1. br ZNG-e na čelu sa zapovjednikom bojnikom Ivanom Koradeom. Za pokazanu organiziranost, umješnost u borbenim radnjama i postupcima u oslobađanju prostora Hrvatske u ovlasti južnog bojišta, posebno na dijelu dubrovačkog primorja te primjerno provođenje u okviru postrojbe sadržaja službovnika.
Smionost u taktičkim postupcima i borbenim radnjama stavljaju jedinicu na pijedestal uzorne postrojbe. Pohvalu pročitati pred strojem svih postrojbi u zoni odgovornosti južnog bojišta.”
Kad smo tu pohvalu pročitali ispred postrojbe, naravno da se javilo veliko zadovoljstvo među gardistima i shvaćanje biti o velikoj požrtvovnosti anonimnih i “najobičnijih” pojedinaca u postrojbi koji su bili najzaslužniji za ovu pohvalu. Tu pohvalu doživjeli smo kao da ju je dobio svaki ponaosob.
No, ovo nije sve što se tiče rada 5. bojne do ukidanja postrojbe, tj. preustrojavanja postrojbe krajem godine. Desili su se još neki i za mene važniji događaji vezani za ovu postrojbu na ovom bojištu, a koje se tiču pohvala. No, to tek dolazi. Nažalost ovom pismenom i javnom pohvalom javila se zavist pojedinih zapovjednika unutar brigade.
Moram priznati da je tu pohvalu na prvom brifingu pročitao zapovjednik brigade i čestitao nam, te izrazio želju da i dalje nastavimo tako raditi. Osim zapovjednika brigade nitko drugi nam nije čestitao. Zbog čega, ne bih znao reći.
U to vrijeme vrlo rijetko su se davale pohvale ili nagrade za uspjeh pojedinaca ili postrojbe što je po mome sudu bila velika pogreška.
Trinaestoga listopada obuka se i dalje provodila. Ovaj put operativne postrojbe provodile su svoju obuku dok je za zapovjednike i nas zamjenike zapovjednika bojni i divizijuna izobrazba bila organizirana u restoranu turističkog naselja u Kleku. Tu izobrazbu izvodio je Stojan Milenkovski.
Njega je osobno general Bobetko doveo iz Zagreba i poslao da nas obučava stožernom radu.
Teme izobrazbe su bile: rad zapovjednika brigade i obveza članova stožera u zadaći brigade.
Tom prilikom u svoju radnu bilježnicu zapisao sam kratki komentar koji glasi - “Pranje mozga”. Zašto?
Do sada smo stalno ratovali bez imalo znanja ili uvida u vojnu literaturu gdje je pisalo kako treba po nekim vojnim načelima ratovati, tj. planirati i organizirati oružane borbe. Ova prva izobrazba po našem mišljenju na neki način u početku je bila smiješna.
Pošto smo imali uspjeha na bojištu mislili smo da ne trebamo ništa više znati nego što smo do tada znali. To je bilo pogrešno i to ćemo tek kasnije shvatiti. Bilo je otpora gotovo svih časnika u slušanju i u provedbi ove izobrazbe. Pogotovo onih kao što danas neki za nas kažu “novokomponiranih časnika” koji prije toga nisu imali veze s vojskom. Takvi smo bili gotovo svi. Jedan mali dio imao je neke “veze” s bivšom vojskom. Taj otpor nije bio javan niti takav da bi se mogao okarakterizirati kao neprovedba ili odbijanje zapovijedi nadređenog zapovjednika, već onakav kao što je bio kada smo počeli učiti vojsku osnovnim vojničkim ponašanjima prilikom prilaženja i pozdravljanja nadređenih.
Početkom Domovinskog rata smo obučavali vojsku kako podređeni prilazi nadređenome ili nekome koji ima veću dužnost ili kasnije veći čin. Digao bi ruku i pozdravio ga, ali bi se u tom slučaju oba nasmiješila ili bi se glasno smijali takvom načinu pozdravljanja.
Drugi slučaj je bio nošenje kape na glavi. U početku su se smijali onomu koji je nosio kapu na glavi, dok je vremenski to jednostavno prestala biti neugoda i gardisti su počeli nositi kapu. Sav taj otpor proizlazio je iz činjenice da su ljudi imali gorka iskustva prilikom služenja vojnog roka u bivšoj državi, jer se u tom otporu često znalo reći - “Pa valjda nećemo biti isti kao JNA”.
U tom momentu nismo uzimali u obzir činjenicu da sve druge vojske imaju kapu na glavi i da se čak pri tome provode neke posebne ritualne i tradicionalne procedure. No vremenski je sve došlo na svoje.
Manje-više gotovo svi koji su služili vojni rok u JNA bivše države imali su gorka iskustva tijekom te jedne godine, a nekad i dvije godine služenja.
Kad sam služio vojni rok od rujna 1989. do rujna 1990. godine u Republici Makedoniji, pred samim raspadom bivše države, doživio sam takva maltretiranja podoficira i oficira da mi danas nije baš svejedno kad u novinama pročitam neki incident u našoj vojsci, a tiču se ročnih vojnika. Jednostavno, svima nam je ostala negativna konotacija o JNA, pa i u ovom našem slučaju gdje smo morali slušati kako JNA organizira i provodi oružanu borbu.
Taj otpor kod nas “novokomponiranih časnika i dočasnika” naše Hrvatske vojske u 21. stoljeću prema JNA nalazi se upravo u toj činjenici.
 
Petnaestoga listopada pred večer imali smo radni sastanak kod zapovjednika brigade u vili Elita. Ništa posebno nisam zapisao u svoju radnu bilježnicu na tom sastanku. Po završetku brifinga zapovjednik oklopne bojne Mihalina pozvao nas je na proslavu prve godišnjice oklopne bojne 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” koju je organizirao u hotelu Slavija. Odmah po završetku brifinga svi smo otišli u hotel na proslavu.
Uvodnu riječ održao je general Bobetko koji se zahvalio i pohvalio djelatnike oklopne bojne na dosadašnjem radu te im zaželio i dalje mnogo uspjeha. Pošto je za sutra bila predviđena daljnja izobrazba zapovjednog kadra te izviđanje, nisam ostao dugo na proslavi već sam otišao na odmor.
 

Šesnaestoga listopada imali smo obuku na temu topografije. U deset sati prije podne skupili smo se u Kleku da bismo potom krenuli na izviđanje.
 
032-Uvala-bistrina
 
U početku je bio plan da se popnemo na vrh Smrčevac iznad uvale Bistrina.
No, kad smo uvjerili Milikovskog da je to čitavo područje minirano odustao je od toga. Potom je netko iz skupine predložio da se popnemo na Debeli vrh tt 385 koji se nalazio malo dalje na istom masivu.
Nakon kratkog dogovaranja nastavili smo dalje. Počeli smo se penjati.
Samo penjanje nije bilo lako. Brdo je bilo vrlo strmo, tako da smo se poprilično namučili. Primijetio sam da je to bilo vrlo naporno za neke, a pogotovo starije zapovjednike.
 
033-film---Priprema-za-penjanje-na-Debeli-vrh-tt-385
 
Nakon dobrih sat vremena konačno smo se popeli, dolazeći u različitim valovima.
 
034-film---Penjanje-prema-vrhu
 
Onaj koji je imao snage došao je čak desetak minuta prije ostalih.
Pogled je bio veličanstven. Jugozapadno od nas nalazila su se “vrata” prema unutrašnjosti poluotoka Pelješca.
 
035-film---Mali-Ston
 
Mali Ston je bilo lijepo gledati iz ove perspektive. Ispod nas se protezao magistralni put Neum - Slano. Isto tako lijepo se vidio most u uvali Bistrina na kojem smo na samom početku dolaska na ovo bojište imali veliki okršaj i vrlo značajan za naš uspjeh.
 
036-film---Odmor
 
Tko bi rekao da bismo za samo nekoliko mjeseci poslije mirno šetali ovim područjem. Nama je to u početku bilo nezamislivo. Nakon kraćeg odmora Milenkovski je počeo svoje predavanje o topografiji. Govorio je još i o ulozi zapovjednika prilikom izviđanja itd.
 
037-film---Predavac
 
Pošto se više nismo gibali, sjedili smo, a vjetar je vrlo jako puhao i “mirisalo” je na kišu. Ubrzo smo se ohladili tako da nam je postalo poprilično hladno. Većina nas je na glavicu došla bez jakne. I nedugo poslije počela je padati kiša. U početku neka sitna. Milenkovski je prekinuo predavanje i dao signal da se spustimo u podnožje na magistralu. Ni spuštanje nije bilo lako. Kako je kiša namočila kamen, postojala je mogućnost da se netko posklizne i ozlijedi. Često je bilo takvih primjera na ovome bojištu, a u takvim slučajevima najčešće je stradao najvitalniji dio za hodanje, koljeno - iver. Pojedinci koji su se tako ozlijedili nisu se više vraćali u postrojbe. Za njih je rat bio završen. Za nešto više od pola sata spustili smo se s vrha i svaki je nastavio svojim putem. Srećom nitko nije pao. Potom je počela padati sve veća kiša. Ja sam se vratio u bazu.
Go to top
Template by JoomlaShine