Drugoga rujna 5. bojna odlazi na odmor. Garda se tijekom dana nervozno spremala za put. Svi su jedva čekali da odu.
Kako su ostale bojne stizale na teren, tako smo izlazili iz kuća u kojima smo bili smješteni u Mokošici da bismo ih predali 2. bojni.
Jučer me nazvao Amir Muharemi, djelatnik informativno-političke djelatnosti u zapovjedništvu brigade i zamolio da ostanem s jednim vodom vojnika još nekoliko dana u Mokošici radi snimanja nekoliko kadrova 5. bojne za novi spot o 1. A brigadi ZNG-e “Tigrovi”. Tako je Galić s još dvadesetak gardista ostao u Mokošici.
Kasno u noći 5. bojna je krenula na put u Varaždin. Prije polaska bilo je problema s vozačima autobusa. Na kraju je sve bilo u redu. Problem je bio u tome što smo imali malo vozača s kategorijom za vožnju autobusa, tako da su ti jedni te isti vozači autobusa koji su dovezli brigadu na teren morali odvesti našu bojnu na odmor. Vozači su ipak pristali da nas odvezu na odmor stim da čim primijete da su umorni mogu se odmoriti. Srećom vožnja je protekla u redu i poslije toga vozači su se doma zasluženo nekoliko dana odmarali.
 

Trećega rujna ujutro smo otišli na snimanje.
Na Stradunu sam se sreo sa Stjepanom Magdićem i Krešom Tuškanom. S njima sam popio kavu i čekao da se svi skupimo i počnemo snimati kadrove za novi spot 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”.
Nešto poslije Amir je doveo snimateljsku ekipu HTV-a koja je bila smještena u Dubrovniku i počeo pripremati scenarij za snimanje.
 
025-Stjepan-Magdic---Kreso-Tuskan-i-Tomo-Galic
 
026-Priprema-za-snimanje
 
Tijekom prijepodneva snimili smo nekoliko kadrova po Stradunu, na molu i na parkiralištu iznad Dubrovnika prema Cavtatu.
Snimanje kadrova teklo je vrlo glatko i brzo.
Svaki kadar eventualno se samo jedanput ponavljao, tako da smo jako brzo prelazili s jednoga na drugi.
 
027-Kadar-sa-Straduna
 
Snimili smo nekoliko kadrova na Ivanici na našem tenku T 84 koji je imao ime Crni leptir.
 
029-film---Odmor-prilikom-snimanja
 
Pošto smo uspjeli u jednom danu ipak snimiti sve kadrove koje smo planirali snimati u nekoliko dana, pred večer smo se spremili i otišli na odmor u Varaždin.
 

Drugi dan četvrtoga rujna ujutro stigli smo u Dubravu gdje sam ostavio Viky, a potom produžio u Varaždin.
Naša bojna bila je smještena u vojarni pokraj magistralnog puta na kraju Varaždina prema Mariboru. Do tada još nisam bio u toj vojarni. Ona je bila najveća u Varaždinu i okolici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U njoj je bila smještena oklopno-mehanizirana brigada iz sastava 32. korpusa JNA bivše države. U jesen 1991. godine naše snage zarobile su značajnu količinu oružja, strjeljiva i vojne opreme. Vojarna je imala svu potrebnu infrastrukturu od restorana, servisa, čak i radionicu za popravak tenkova s potrebnim izučenim ljudstvom, benzinsku postaju te druge specifične dijelove koje nije imala svaka vojarna. Sve to omogućavalo je da se može normalno raditi. Imala je nove stambene objekte, ali i one objekte koji su izgrađeni za vrijeme austrougarske vladavine. Čak je u sklopu vojarne bio vojni poligon koji se na nekim dijelovima protezao do rijeke Drave.
U vojarni su bile smještene još neke postrojbe u tom kraju: pričuvna pješačka 104. brigada HV, vod PZO, vojna policija, neke logističke postrojbe i dr. Naša bojna bila je kompletno smještena u jednoj novijoj zgradi tipa “Ribnica” na samom ulazu u vojarnu sa sjeverozapadne strane. Zgrada je bila primjereno izgrađena i bila je jedna od najboljih smještaja u to vrijeme za ovakvu postrojbu kao što je naša. Tu smo na neki način bili kao “podstanari”. Koristili smo restoran, servis, radionicu i još neke dijelove, ali nismo imali prioritet.
U vojarni sam dobio potvrdu da je putovanje bojne na odmor proteklo u redu i da se sada gardisti nalaze doma uz svoje obitelji, roditelje, braću, prijatelje i znance. Pošto sam zaključio da je sve u redu, otišao sam doma svojima u Međimurje.
Prvih nekoliko dana dolazio sam u vojarnu s Koradeom rješavati neke tekuće zadaće.
Najviše smo razgovarali kako popuniti bojnu s novim gardistima. Naime, u cijeloj bojni gardisti su se uvelike rasipali od kad smo otišli na južno bojište. Mnogi su se skinuli čim su čuli da se ide na to ratište krajem travnja i svibnja. Jedan dobar dio djelatnika svih razina se skinuo nakon prvih borbi. Karakteristika tog vremena je bila da se svaki dan sve više djelatnika skidalo sa službe, a unatoč velikoj demobilizaciji pričuvnog sastava jako malo se javljalo u profesionalne gardijske postrojbe.
Nisu samo borba i vrlo teški ratni uvjeti na tom ratištu bili razlog nedolaska zainteresiranih osoba u profesionalni dio hrvatskih oružanih snaga, već se u to vrijeme sakupilo niz problema koji se sustavno nisu rješavali i vremenski su se nagomilali.
Razloga je bilo mnogo.
Jedan od njih je slaba popunjenost i često skidanje djelatnika u profesionalnim postrojbama i nezainteresiranost osoba. Drugi razlog je u tome što su oni koji su bili u sustavu dobivali često i uzastopno zadaće za zadaćom. U toj atmosferi ljudi se nisu uspjeli odmoriti, već su se upućivali na sljedeću zadaću. Nisu mogli češće ići na odmor u svoj rodni kraj ili u mjesta gdje su živjeli s obiteljima. I nakon toga vojnici su počeli drugačije razmišljati. Uvijek im je bilo na umu, zašto baš oni moraju biti ovdje na položaju u brdima gdje je i Bog rekao “zbogom”.
Naša bojna popunjavala se s prostora gdje se nije neposredno vodio rat, osim zauzimanja vojarni. Gardisti su često znali reći: “Gdje bi sada bio da sam doma”. Oni koji su imali obitelji odgovorili bi: “Sa svojim klincima, ženom”, a mlađi: “U kafiću, na utakmici, s curom itd.”
Da smo imali dovoljan broj gardista, koje bi jednakomjerno slali na zadaće i na odmor, vjerujem da bi dobar dio gardista ostao u sastavu. Kad su se djelatnici jednom umorili, s ovako puno dobivenih zadaća i kad su donijeli odluku da se skinu, skinuli bi se. Bilo je onih koji su se skidali, pa su se ponovo vraćali. Takva česta pojava bila je, kada smo početkom 1993. godine ustrojavali 7. gardijsku motoriziranu brigadu. Razloga ponovnog vraćanja bilo je svakojakih. Neki se nisu mogli uklopiti u civilni život, neki su prije toga radili u nekim firmama i sada su izgubili radno mjesto, nisu imali izbora i vratili se. Naravno, bilo je i onih koji su nas napuštali kada je bilo najteže da bi, čim se situacija na bojištu smirila, stišala, a dobro znajući za naš kronični problem nepopunjenosti, vratili se natrag u sastav.
U to vrijeme nismo imali kvalitetnu službu koja bi taj dio posla pokrila i eliminirala ovakve pojave, a pogotovo ove zadnje pokušaje da se ti ljudi vrate. Taj dio vrlo vješto je pratio sam Korade. On je imao takav način rada, kad bismo primili nove gardiste u službu, osobno bi porazgovarao s njima. Vremenski je dobar dio ljudi upoznao i vrlo dobro analizirao kad se netko skidao i dolazio u službu.
On je sve novopristigle gardiste ispitivao za razloge dolaska u ZNG-e, a pogotovo one koji su se ponovo vraćali u službu.
U to vrijeme nismo imali neki učinkoviti aparat koji bi prvo provodio obuku sa novopristiglim gardistima. Odmah smo ih slali u operativne postrojbe. Tako da su se na svoj način uključivali u borbene zadaće. Bio je to sigurno jedan veliki šok, a pogotovo za one koji su tek počeli upoznavati što je to rat. Dobar dio njih nije služio vojni rok u JNA u bivšoj državi, tako da nam je i u tom dijelu obučavanja bio problem. Ovaj zadnji primjer bio je česti slučaj na samom početku Domovinskog rata oko rujna 1991. godine.
Budući da smo dobivali sve više i više i sve teže zadaće, bili smo prisiljeni primati gardiste u službu na ovaj način. Naravno, za sve ove probleme znali su naši i isto tako njihovi nadređeni.
Sljedeći razlog skidanja gardista je bio taj što je plaća gardiste u to vrijeme bila oko sedamdesetak njemačkih maraka. S tom plaćom on nije mogao prehraniti svoju obitelj.
Često puta se dešavalo da gardisti na položajima razgovaraju o tomeimaju li njihove obitelji što jesti.
Pričuvne postrojbe nisu imale te probleme. Kad su trebali popuniti svoje postrojbe s ljudstvom, pomoću mobilizacijskih planova to su bez problema zapovjedno rješavali. Jednostavno bi zamijenili ljude ili bi se postrojbe u cjelini zamijenile. I ono što je još bitno navesti u ovom slučaju je to što su pričuvne postrojbe vrlo uredno odmarale svoju vojsku. Često su nam govorili: “Vi ste plaćeni i vi to morate raditi”. A da apsurd bude što veći njihova plaća i ratni dodatak bio je u gotovo istoj razini s našom. No, o razlikama, odnosu i radu, pravima i obvezama između pričuvnih i djelatnih postrojbi za vrijeme i poslije rata nekom drugom zgodom. To je bio jedan od razloga skidanja, odnosno nepopunjenosti naših gardijskih postrojbi.
Sljedeći razlog je bio taj što su vojnici mislili, pošto je Hrvatska međunarodno priznata da se više ne bi trebao voditi rat, već pregovarati s neprijateljem da se on jednostavno povuče s hrvatskog teritorija.
Bilo je tu i drugih, ali ne tako važnih razloga koji su dovodili do toga da su se gardisti skidali.
Onaj najbitniji razlog je bila borba, pogibija ili ranjavanje suboraca. Strah neću navoditi.
Sve to navodilo nas je na razmišljanje kako da popunimo postrojbu sa što više gardista za odrađivanje nadolazećih zadaća. I tako smo, dok smo bili na odmoru pozvali sve lokalne novine Varaždina, Čakovca, čak i lokalno kabelsku televiziju iz Čakovca ne bi li napisali neki članak o bojni i pri tome pozivali sve zainteresirane mlade, zdravo sposobne, odlučne i svjesne tog povijesnog trenutka da pristupe u ZNG.
Zbog toga sam bio čak i gost jedne radioemisije u Koprivnici.
Na tom poslu radili smo nekoliko dana.
Kada smo se vratili na teren, bilo je nešto više primanja u ZNG-e. No, sve je to bilo zanemarivo. Po mojoj ocjeni primanje je bilo vrlo loše i nekvalitetno zbog toga što za taj problem nije bilo sluha da se riješi na najvišoj razini. O tim problemima nešto kasnije kad ćemo ustrojavati 7. gardijsku motoriziranu brigadu.
Za vrijeme odmora dobio sam suglasnost za mene i Milu Katića za prelazak iz 1. u našu 5. bojnu. Isto tako izvadio sam osobne dokumente u policijskoj postaji u Čakovcu.
U to vrijeme do mene je došao Tomislav Premuž i zamolio me da mu pomognem nabaviti jedan lijek pod nazivom phlebothrombosis extrem inf sin posttrommatica, jer ga u Hrvatskoj ne može nabaviti.
S Premužem sam jedno vrijeme bio u istom vodu, poslije i u istoj satniji na samom početku Domovinskog rata i u to vrijeme sam ga vrlo dobro upoznao. On je nekoliko mjeseci prije mog dolaska pao i ozlijedio koljeno na južnom bojištu i od tada se nalazio na bolovanju.
Nekoliko puta sam nazvao s privatnog telefona Ivana Frica i Mariju Riber u Njemačku da pokušaju nabaviti taj specifičan lijek.
Tijekom razgovora osjetio sam, da im je bilo drago što sam im se nekako javio nakon dužeg vremena. Bili su dobro i svaki su dan pratili vijesti što se zbiva u Hrvatskoj.
Nakon sljedeće provjere, nabavili su lijek i brzo ga poslali nekim svojim privatnim kanalima. Međutim, ubrzo smo otišli na teren, lijek još nije stigao. Tek nekoliko dana poslije javili su mu da ga je jedna obitelj iz sela Belice koja radi u Njemačkoj donijela u Međimurje. Ostavio sam poruku našim gardistima koji su bili u Varaždinu da se Premuž javi tim ljudima. Nekoliko dana poslije naši gardisti u Varaždinu javili su mi da Premuž ne treba više lijek, jer ga je nabavio. I tako taj lijek nije bio podignut. Inače, poslije sam doznao da su naši ljudi, koji žive i rade u Njemačkoj, u početku samoinicijativno izdvajali novce i upotrebljavali ga za ovakve i slične potrebe.
Ovakav odmor trajao je sve do devetnaestoga, rujna. Nakon toga smo se vratili natrag na teren.
Za vrijeme našeg odmora moja bivša 1. bojna napadala je ono famozno Kelino osoje ili Strmičko brdo na južnome bojištu. U tom napadu imali su nekoliko poginulih i ranjenih pripadnika i na kraju nisu uspjeli zadržati zauzete položaje. Ovo pišem zbog toga što sam u više navrata upozoravao na to brdo. Međutim, moje upozorenje nije se uvažavalo. Ipak na neki način opravdam sam sebe zašto nisam forsirao naše iz 5. bojne da pod svaku cijenu zauzmu to brdo.
Nakon nekoliko godina poslije neki sudionici te akcije opisali su kako je tekao sam tijek akcije.
Akcija je pripremljena iz samog zapovjedništva brigade. Ideja napada je bila da se 1. bojna popne izravno na brdo dok bi se desnim krilom probijala 3. bojna. I tako su sedmoga rujna u ranim jutarnjim satima 1. i 3. bojna krenule na zadaću. Sam tijek akcije iz neposredne blizine promatrali su zamjenik zapovjednika brigade Miličević, zapovjednik 1. bojne Rašo i zamjenik zapovjednika 3. bojne Dragan Basić.
Prije početka akcije slijedila je jaka topnička priprema po Kelinom osoju i po neprijateljskim položajima na vrhovima pokraj toga brda.
Glavnu ulogu za izvedbu zadaće iz 1. bojne za tu akciju dobila je 3. satnija pod zapovijedanjem Matije Balaška. Oni suu dodir s neprijateljem stupili u ranim jutarnjim satima. Borba se vodila isključivo pješačkim oružjem i bila je žestoka. Trajala je nekoliko sati. U kasnim prijepodnevnim satima 3. satnija je uspjela zauzeti vrhove na početku Kelinog osoja, da bi odmah te položaje predala 2. satniji 1. bojne pod zapovijedanjem Jurice Rašića - Ninđe.
Nakon toga Miličević i Rašo su se spustili i otišli osobno reći Bobetku da su zauzeli Kelino osoje. Međutim, kao što sam i prije navodio, to brdo nije imalo samo jedan vrh već je to bio masiv, koji je čak na sebi imao plato koji se nalazio negdje na sredini masiva i na njemu je bio jedan mali šumarak. U tom šumarku po mojoj procjeni neprijatelj je napravio dobre zaklone iz kojih je neozlijeđen mogao izlaziti i pješački napadati naše snage koje su se približavale vrhovima. Prije toga neprijatelj je namjestio svoje minobacače na prilazima tog masiva s naše strane.
Neprijatelj je rano poslije podne izvršio jedan protunapad na našu 2. satniju koja je tek preuzela zauzete i neutvrđene položaje. Napad je počeo s preciznim minobacačkim djelovanjem točno po njima. Pri tom topničkom napadu jedna granata pala je neposredno pokraj Admira Kulenovića - Nine i cijeloga ga raznijela. Potom je počeo pješački napad. U tom protuudaru neprijatelja, odmah su stradali Ninđa i Mihajlo Mihajlov Konanov - Miha. Igrom slučaja Martinjak i Drago Romić prije početka napada neprijatelja nalazili su se malo podalje od ove trojice suboraca i ostali živi. Sklonili se iza kamenja i uzvratili po neprijatelju. Kako nisu mogli sami zaustaviti neprijatelja spustili su se s brda. Ovime su četnici uspjeli zauzeti prve vrhove te time vratiti cijeli masiv pod svoj nadzor.
 

Petnaestoga rujna 1. bojna ponovo je dobila istu zadaću.Ovaj put akciju iz zapovjedništva brigade pratio je Krešo Tuškan.
Prva bojna je trebala ići i dalje glavnim smjerom napada. Ovaj put desno od nje trebala je ići prvo brigadna izvidnička satnija, a zatim 3. bojna.
Najprije je počela jaka topnička priprema, da bi se potom pješačke postrojbe uputile svaka svojim smjerom.
Ovaj put jedna skupina od dvanaest dragovoljaca u sastavu zamjenik zapovjednika Zvonko Vujević, zapovjednik voda Mate Banović, zapovjednik voda Đuro Dasović - Đuka, Jaro, Radeljko Pauković, Vjekoslav Karamarko - Vjeko, Tomislav Bogić dobila je zadaću da se ubaci pet kilometara u pozadinu neprijatelja kod sela Staja između sela Grmljana i Sedlara. To selo nalazilo se sjeverozapadno od Kelinog osoja.
Oko devet sati prolaze kroz neprijateljske položaje. U blizini sela su otkriveni i tada počinje agonija.
Zvonkinu ekipu neprijatelj je ubrzo počeo opkoljavati. Nakon toga Đuka s ostalom većinom suboraca se povlači, dok će on s Banovićem i Bogićem držati odstupnicu. Nakon određenog vremena Đuka se izvlači, a Zvonko sa svojom ekipom nešto poslije biva opkoljen. Nakon sat vremena puškaranja pogiba Tomislav Bogić, a Zvonko, nakon što je bio okrznut metkom u glavu, pada na kamen, a poslije u nesvjesticu i tako ostaje sve do kasno u noći, kada se budi. Pokraj njega nije bilo Banovića, već samo pokojni Bogić. I u ranim jutarnjim satima nekako se probija do naših položaja.
Što se zbilo s Banovićem teško je sada ustanoviti.
Mate je u predvečerje bio teško ranjen. Pošto je imao motorolu preko nje je tražio pomoć. “Pomozite mi ranjen sam!”
Naši gardisti su mu pokušali pomoći. Pošto je bila noć tražili su od njega da ispali nekoliko metaka. Na taj način je postojala mogućnost da naši, a nažalost i neprijatelj locira njegovu poziciju. Isto tako su tražili da nakon toga javi koliko je metaka ispalio. Ne bi li se naši uvjerili da je to on, a ne neprijatelj.
Međutim on im je odgovorio: “Ne mogu pucati!” Zašto nije mogao to nikada nismo doznali. Je li zbog toga što je bio teško ranjen pa nije mogao pucati ili je tijekom kontakta s neprijateljem i ranjavanja izgubio pušku ili je bio preblizu neprijatelja pa nije mogao pucati da se ne otkrije. To nikada nećemo saznati. Inače, četnici su prije tjedan dana zarobili Ninđinu motorolu i važeći zemljovid pozicija. U početku su slušali razgovor, da bi se potom miješali u razgovore te provocirali.
On je i dalje tijekom noći u nekoliko navrata tražio pomoć i govorio: “Dajte mi malo vode da ne umrem žedan”! Očevici toga događaja kažu da je bilo jezivo slušati Matino zapomaganje Mate i neodlučnosti da mu se odlučno pomogne. Negdje oko pola noći Mate se više nije javljao. Narednih nekoliko dana u više navrata, naši su ga pokušali pronaći, ali bez uspjeha. Nekoliko godina poslije neprijatelj nam je predao njegove ostatke. Nakon toga više se to brdo nije osvajalo. Bio je to još jedan od pokušaja.
To su samo četiri sudbine od preostalih 357 poginulih pripadnika 1. gardijske brigade “Tigrovi” u Domovinskom ratu.
Nakon ovih operacija, negdje po našem povratku na južno bojište, za Zagreb se kompletno povukla 6. bojna, dok se 4. povukla već sredinom kolovoza. Te bojne do tada na južnome bojištu imale su izuzetno teške zadaće, u kojima su imale veliki broj poginulih i ranjenih pripadnika te se veliki broj gardista skinuo. One su se u Zagreb povukle sa zadaćom da se popune s novim gardistima.
Te bojne se nikad više nisu vratile na ovaj teren u starom sastavu.
Za vrijeme našeg odmora javili su nam da je jedan kamion sletio s ceste u provaliju i da je bilo poginulih, teže i lakše ozlijeđenih. Naime, 10. rujna gotovo cijela brigada, osim nas, bila je uključena u napadne operacije.
Navečer pri završetku te operacije, jedna ekipa iz 6. bojne vraćala se sa zadaće kamionom u bazu. Blizu Neuma sletjeli su u provaliju.
Pri tome su poginuli zapovjednik 2. satnije i zapovjednik desetine te dvojica gardista. Ozlijeđeni su dvojica zapovjednika desetina te osam gardista.
Go to top
Template by JoomlaShine