Dvadeset i petoga kolovoza u devet sati imali smo sastanak kod zapovjednika južnog bojišta generala Bobetka. Sutra je trebala početi operacija “Barba”. Operacija se odnosila samo na područje oko Strmničkog brda. Mi smo dobili zadaću zauzeti Zelenikovac, tt 738, položaj jugoistočno od Strmničkog brda.
Tijekom dana svu vojsku smo doveli u selo Grepce, bliže prvoj crti. Među njima je bila i pionirsko - izvidnička desetina pod zapovijedanjem Dražena Vidovića. Ostatak desetine bio je: Banić Damir, Horvatić Vlado i Škriljevečki Stjepan. Dio naše minobacačke posade smo premjestili u selo Mišite.
Dvadeset i šestoga kolovoza u šest sati ujutro počela je operacija “Barba”. Ona je bila značajna po tome što bi provedbom te zadaće dobili prohodnu cestu kroz čitavo područje pokraj prvih položaja. To bi bila paralelna cesta u odnosu na magistralni put uz more. Neprijatelj nije držao put, već je svojim vizualnim nadzorom kontrolirao jedan dio puta koji na tom dijelu nije bio siguran. Inače, brzim vozilom se moglo kako-tako proći, pa čak i s kamionom, no postojala je mogućnost da nakon toga postave maljutke i bilo bi dovoljno da samo jednom pogode kamion, pa makar i prazan i u tom slučaju bi se zabranilo kretanje tim putem. Taj put je na neki način jedini put koji spaja sve položaje na prvoj liniji. Inače smo koristili dva smjera do prvih položaja.
023-karta
Kako je Zelenikovac bio vrh koji se malo uzvisivao od ostalih i malo uklinjen u odnosu na naše položaje, a iza toga brda nalazilo se njihovo zapovjedništvo, bio prihvatljiv i važan za držanje s neprijateljske strane.
Za nas pak je bio neprihvatljiv za držanje, ako se s njim ne zauzmu i neki položaji oko njega.
Za tu operaciju dobili smo na raspolaganje tenk iz 4. A brigade ZNG-e.
Čim je počela operacija nazvao sam našu posadu minobacača u selu Šuše.
Nakon kratke pripreme oni su vrlo precizno gađali Zelenikovac. Za to su se vrijeme gardisti iz 5. bojne kretali prema Zelenikovcu. Kad su se približili neprijateljskim položajima “Zagi” je prestao minobacački djelovati po prvim položajima.
“Brijač 1”, tenkovska posada iz 4. A brigade ZNG-e zauzela je izvrstan položaj i precizno djelovala po Zelenikovcu. Međutim, nakon nekoliko ispaljenih projektila neprijatelj ga je uočio i počeo po nama topnički djelovati. Posada tenka povukla se s paljbenih položaja, a ja sam se popeo na Rasovac i promatrao tijek napada.
Nakon nekog vremena popeli su se na vrh glavice. Jedno vrijeme su bili na vrhu. Međutim kako naši lijevi susjedi nisu zauzeli vrhove koje su dobili za zadaću, neprijatelj je otvorio pješačku paljbu iz tih bočnih položaja.
Pri tome smo imali jednog ranjenog, Krun Miklošića.
Jedna skupina gardista je izvukla ranjenog iz paljbe i spustila ga u podnožje, a potom do našeg saniteta. Ostatak gardista nije mogao utvrditi iz kojih sve točno položaja djeluju po njima i neutralizirati sve neprijateljske položaje. Nakon nekoliko sati puškaranja spustili su se u podnožje brda.
Kako i na drugim smjerovima uspjeha nije bilo, navečer se s operacijom “Barba” stalo.
Drugi dan, dvadeset i sedmoga kolovoza s operacijom “Barba” se nastavilo.
Jedan vod smo u pripravnosti ostavili u Grepcima.
Opet smo se pokušali popeti na Zelenikovac, no naišli smo na iste probleme. Neprijatelj je pješački bočno tukao po našim gardistima koji su se penjali na brdo. Ranjenih začudo nije bilo.
Sve sam to opet pratio s vrha Rasovca. U pripremi sam imao minobacače, no oni u ovom slučaju nisu mogli ništa. Bilo bi prerizično da minobacači djeluju po neprijateljskim položajima, a da pri tome neka mina ne padne na naše snage koje se penju na vrh Zelenikovca. Ovdje je jedino mogao vojnik na vojnika.
Kako se ni na ostalim smjerovima nije ništa postiglo, operacija je opet bila prekinuta. Na kraju je neprijatelj i dalje potvrdio da je odlučan i da želi zadržati položaje oko Strmničkog brda.
S operacijom “Barba” se stalo.

Dvadeset i osmoga kolovoza obilazio sam položaje. Naši minobacači su i dalje tukli po Zelenikovcu. Danas sam poslije podne bio s Augustinom Kontrecom na Ilijinom brdu i Lisniku, tt 795. Na tim brdima naše pričuvne snage drže položaj uredno u najboljem redu. Znaju gdje su im lijevi i desni susjedi, gdje je neprijatelj i kako mogu dozvati svoju topničku potporu. Međutim, kad smo se pokušali popeti na vrh Lisnika, uočili smo da te snage na čuki ne drže položaj za koje tvrde da ga drže. Položaj je bio nešto ispod vrha čuke u jednom šumarku.
Kad sam ih pitao drže li vrh, odgovorili su da drže. No, kad sam tražio da me odvedu do vrha nastalo je komešanje. Na kraju smo Kontrec i ja sami otišli. Tamo sam s njihove strane našao bombu, jedan okvir s mecima za automatsku pušku i rasprostrto šatorsko krilo. To je bio znak da je neprijatelj držao položaj na ovome vrhu, a naši nisu obišli i pretresli brdo na kojemu su se nalazili.
Na tom vrhu sam rekao Kontrecu da je taj položaj zauzeo moj bivši izvidnički vod 1. bojne 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”, pod zapovijedanjem Željka Levanića i da su ovi tragovi nastali najvjerojatnije poslije toga. Potom smo se spustili s vrha i izmjestili osmatračnicu na vrh Lisnika.
Potom smo se spustili u podnožje na put, sjeli u vozilo i krenuli u bazu. Međutim, u Slivnici nam je “crklo” vozilo Lada niva.
Budući da nismo znali otkloniti kvar, Kontrec je zaključao vrata i dalje smo nastavili pješice. Kad smo stigli u selo Grepce, kod našeg smo voda uzeli vozača kamiona koji nas je odvezao u našu bazu. Kontreca u zapovjedništvo južnog bojišta.

Dvadeset i devetoga kolovoza ujutro organizirali smo izviđanje naših položaja koje smo držali oko Zelenikovca za izvidnike i zapovjednike vodova te satnija iz 114. brigade HV. Oni su trebali poslije podne preuzeti te položaje.
Bio sam prisutan u Sušama, kad je navedeni sastav otišao na izviđanje tih položaja. Položaji nisu bili teški za zauzimanje, ali su zato izuzetno teški za držanje. Ispred nas je bila stanovita satnija “Bobani” iz sastava 472. motorizirane brigade iz Trebinja. Sastav te čete isključivo je bio popunjen ljudima iz tog kraja u kojem ratujemo. Znači, imali su više razloga da se tako odlučno bore.
Dok su još bili u izviđanju, otišao sam do naših minobacača vidjeti jesu li spremni predati položaje 114. brigadi HV. S njima sam razgovarao jedan sat. Uvijek su se dobro snalazili. Hrane i vode imali su u izobilju. Uvijek su pronalazili najidealniji smještaj. Ponekad su iznosili takve zahtjeve koji nisu bile primjerni u to vrijeme, npr. vreće za spavanje, koje nažalost nije bilo dovoljno za sve.
Najprije smo popunjavali pješačke postrojbe, jer su oni bili najugroženiji. Sada možda netko postavlja pitanje zbog čega su im trebale vreće za spavanje kada je ipak bilo ljeto i jake vrućine. Po danu su bile nesnošljive vrućine, dok je po noći bilo izrazito hladno. Najteža im je zadaća bila, držati noćnu stražu pokraj minobacača. Ali, u odrađivanju svoje zadaće pokazali su veliku profesionalnost. Svoje zadaće odrađivali su što su bolje mogli i uvijek na vrijeme.
U toj postrojbi stalno su morali novopridošle gardiste učiti o radu na minobacačima.
Korade u narednom razdoblju nije bio zadovoljan radom nekih gardista pa čak i s nekim manjim postrojbama. Neki su gardisti starijih godišta izjavili da više ne mogu odrađivati pješačke zadaće tako da ih je premjestio u minobacačku bitnicu.
Na to je bio prisiljen, jer je popuna gardista u Varaždinu išla vrlo slabo, gotovo nikako, unatoč tome što je početkom te godine razvojačen veliki broj branitelja u RH. Zainteresiranost je bila vrlo slaba. Znali su da ratujemo na južnom bojištu i da se ne kupamo, a imali su i iskustva na samom početku rata tako da su znali što je rat.
Ova činjenica je nešto sasvim suprotno od činjenice da je po završetku Domovinskog rata, a pogotovo 1996. godine jedan veći broj zainteresiranih prešao u djelatni sastav. Brojno stanje djelatnog sastava poslije rata bilo je kudikamo veće u odnosu na brojno stanje djelatnog sastava za vrijeme rata.
Da bi postrojba kako-tako bila popunjena i mogla odrađivati zadaće, Korade je bio prisiljen raspoređivati gardiste na ovaj način. Ovaj sustav mu je pružio bolji način odabira.
Nešto poslije podneva otišao sam u Grepce gdje je bila smještena pričuva. I s njima sam malo porazgovarao, da bi se potom uputio u bazu. U zapovjedništvu sam referirao Koradeu da izviđanje ide prema planu i tražio dopuštenje, pošto sam gotovo zaboravio što je to civilizacija, da izvedem Viky na večeru u Metković. Korade mi je odobrio izlazak, ali sam mu rekao kako ću biti prisutan pri primopredaji položaja oko Zelenikovca i da ću tek po urednoj predaji položaja javiti da je sve u redu i tek onda otići u Metković.
Kako sam do tada imao dosta iskustva u svezi s primopredajom položaja, a da bismo uredno predali položaje, napisao sam shemu na kojoj je detaljno pisalo kada, koji i između koga je izvršena primopredaja položaja i naravno mjesto za potpis obiju strana uz predočenje osobne iskaznice. Na taj način sam htio izbjeći ono rekla - kazala.
Kad sam završio s tim otišao sam po Viky u nekadašnju moju bazu. Ona je bila par dana na odmoru kod svojih u Zagrebu. Krenuli smo u selo Suše.
Putem smo stali u Grepcima, da bi snimila spaljeni kombi u kojem je ranjen Korade i Vladimir Vuceković - Ceki, a poginuli Josip Oreški i Vesna Sekelj.
 
024-Kombi
 
Nakon određenog vremena dovezli smo se u Suše i smjestili u garažu prve kuće na desnoj strani ceste. Selo Suše imale su svega tri-četiri kuće. U toj garaži i u ostale kuće već se smjestila jedna ekipa iz 114. brigade HV. Sa sobom su imali rasnoga psa. Ta garaža s kućom i ostatak sela mogao se lijepo vidjeti s druge strane Popovog polja.
Uvijek sam postavljao pitanje zašto neprijatelj na masivu Bjelasnica nema neku osmatračnicu iz koje bi navodio svoje topništvo po našim položajima. Iz tog masiva može se vrlo lijepo vidjeti sav naš prostor, a pogotovo sa specijalnim dvogledima ili durbinima kojima su oni zasigurno raspolagali.
Preko zemljovida pozicija zapovjedio sam našima na prvim položajima da svaki pošalje po jednoga gardistu u Suše, koji će odvesti vojnike iz 114. brigade HV na te položaje.
Nakon određenog vremena počela je stizati njihova vojska, a naši su se spustili u Suše. Pošto su se prikupljali i formirali ekipe odmah su poslani na primopredaju položaja. U Sušama je trebala biti što manja koncentracija ljudstva. Budući da su odlazili, tražio sam da njihova vozila usput prebace naše gardiste u naše baze. S time su se složili i parkirali vozila izvan sela Šuše u jedan prijevoj, gdjeih neprijatelj nije mogao vidjeti, a nisu smetali ostalim vozilima u prolazu.
Niti sve ekipe nisu otišle na primopredaju položaja, a neprijatelj je otvorio minobacačku paljbu minama 120 mm po Sušama. Projektili su padali svugdje oko nas. Više nismo mogli šetati ispred kuće i po dvorištu. Tu smo morali čekati dolazak sljedeće ekipe koja će otići na primopredaju položaja. Kako je neprijatelj sve intenzivnije djelovao po nama, u međuvremenu sam poslao našeg gardistu i jednog njihovog vojnika da sljedeću skupinu njihovih vojnika pričekaju na putu pokraj onog prijevoja gdje neprijatelj ne djeluje topnički i da tu formiraju kolonu te bez zadržavanja odmah krenu na primopredaju položaja.
Nakon pola sata javili su mi da su krenuli. Neprijatelj je i dalje tukao po Sušama. Oko nas je sve prštalo gelerima.
Viky se nije bojala, jer je sve to prošla na zapadno slavonskom ratištu. Postojala je jedino mogućnost da granata padne izravno na garažu, a tada ne bismo imali sreće. Interesantno, u toj priči neprijatelj nije tukao po prvim položajima gdje se odvijala smjena. Znači, ipak je imao osmatračnicu i motrio nas u selu.
Polako se spuštao mrak.
Nakon pola sata moji mi javljaju da njihovi ne žele potpisati ni preuzeti položaj na koti 709. Zašto, nisu mi mogli reći preko radioveze. Trebao sam doći na položaj i riješiti problem.
Sve je to slušala Viky i zaključila: “Propala mi je večer i kakva ste to vi vojska kad ne možete predati jednu najobičniju čuku”.
Na to sam joj odgovorio da ništa nije propalo. Otići ću na položaj i vidjeti u čemu je problem, a potom ćemo otići u Metković. Vjerovao sam da ću prije mraka doći do tog položaja i riješiti problem.
Granate su i dalje padale po selu. U međudjelovanjusam otrčao do staze koja je vodila k tim položajima i tražio da mi se jedan gardist uputi u susret. Do tada nisam bio još na tim položajima i nisam znao kako se točno dolazi do njih. Uostalom, žurilo mi se da što prije predam te položaje i da mogu otići. Morao sam biti oprezan, jer kako se već spuštao mrak, postojala je mogućnost da pogriješim pravu stazu, jer su sporedne bile minirane.
Da sam se nalazio na pravoj stazi govorila je činjenica što su se njome vraćali naši gardisti, koji su uredno predali položaje i predali mi potpis na papiru. Nakon kratkog zadržavanja produžio sam dalje. Nakon određenog vremena u susret mi je došao naš gardist i odveo me prema spornom položaju. U pozadini sam i dalje čuo kako padaju mine.
Pitao sam gardistu u ćemu je problem.
Kazao mi je da položaj koji držimo nije kota 709 za koji je bilo rečeno da ćemo im ga predati.
Moram priznati da sam bio iznenađen tom tvrdnjom. Kad smo vraćali izgubljene položaje, nismo baš gledali na zemljovid pozicija koje položaje zauzimamo. Na tim starim položajima postojala je žičana telefonska veza, razbacane stvari i druge činjenice koje su govorile da smo vratili točno stare položaje.
Nije bilo dvojbe da smo zauzeli neke druge položaje.
Popeli smo se na navedeni vrh. No, pošto se već smračilo nismo mogli točno utvrditi na kojoj smo to poziciji. Dogovorili smo se da oni sada preuzmu taj, a mi sutra ujutro dođemo i utvrdimo pravi položaj. Ako to nije položaj za koji smo mi bili uvjereni da je, a i postrojbe prije nas, zauzet ćemo pravi položaj i predati im.
Pozdravili smo se i mi smo se spustili na stazu i krenuli u bazu. Već je odavno pao mrak i bilo je oko 22 sata.
Kad sam se vratio do Viky, primijetio sam da je kuća pokraj garaže u kojoj je bila smještena pogođena i da se srušio krov. Garaža je bila čitava, ai Viky je bila dobro.
Rekao sam joj da sada možemo ići.
Na to mi odgovorila da nećemo nikamo ići, jer je došao Korade i rekao da kad završiš s primopredajom položaja moraš doći na sastanak kod zapovjednika južnog bojišta u Dubrovniku.
Tijekom vožnje pričala mi je kako je bilo kad je došao Korade u Suše. Ušao je s vozilom u dvorište, izašao je i odmah se sklonio u garažu. Za njim se sklonio i vozač. Primijetio je da tu padaju granate i rekao nešto u stilu: “U bogati ovdje se naveliko puca, ne mogu ja čekati Dragovića, ti (Viky) ostani tu i reci mu kad završi neka dođe na sastanak kod Bobetka.”
Vozač je na brzinu okrenuo auto, Korade je potom izašao iz garaže, sjeo u auto i velikom brzinom napustio Suše.
I tako je završio naš izlazak ne večeru u Metković. Viky mi i dan danas često puta zna prigovarati zbog toga izlaska.
Pokušao sam voziti dosta brzo, kako bih što prije stigao na sastanak. Doduše, nisam ni znao u koliko je sati sastanak, ali po svemu ovome cijenio sam da je on već počeo i da će kao i obično potrajati.
Viky sam ostavio u Mokošici i produžio u Dubrovnik. Tijekom vožnje razmišljao sam što ću reći “starome”.
Da smo predali položaje, a nismo točno sigurni koje. Ne, to ne bi bilo dobro. Ovih dana slušao je samo loše vijesti i bilo ga je vrlo naporno slušati na brifinzima, mada se ništa negativno nije odnosilo na nas, baš suprotno. Za Zelenikovac je shvatio da se on ne može zauzeti i držati, ako se ne zauzmu neki položaji oko njega. S te strane ne bi trebalo biti problema. Ni Korade ne zna za ovaj problem kote 709.
Nisam gledao koliko je sati kad sam stigao, a kako je bila gužva jedva sam našao mjesta za parkiranje. To je bio znak da sastanak još traje. Vojni policajac me tek nakon odobrenja nekog iz operative zapovjedništva pustio na sastanak. Spustio sam se na terasu i vidio kao i obično popriličan broj zapovjednika. Približio sam se tako da general može vidjeti da netko dolazi. Kad sam osjetio da me opazio i mislim prepoznao, vojnički sam ga pozdravio i zatražio da se pridružim sastanku. Cijenio sam da je Korade rekao kako ću opravdano zakasniti.
Tom prilikom zapovjednici su prekinuli s izlaganjem.
General se nasmijao i rukom mahnuo da mu se bliže približim. Njegov osmjeh bio mi je znak da se ne trebam brinuti. Desno od njega nalazi se njegov zamjenik, general Marinović. Kad sam se približio do generala Bobetka, on je laktom dodirnuo generala Marinovića i kazao mu: “Daj odi sjedni tamo” i pokaže lijevo od sebe. Međutim, kako nije bilo viška stolaca general Marinović je bio prisiljen potražiti stolac u jednoj od obližnjih prostorija.
Na to mi je general rekao: “Sjedni ovdje, mladi zapovjedniče!” Bilo je to Marinovićevo mjesto.
Odmah me pitao kakva je situacija na položajima.
Odgovarao sam ležerno kao da nema nikakvih problema. Otprilike sam mu odgovorio: “Prije nepunih sat vremena predali smo uredno položaje oko Zelenikovca 114. brigadi HV.”
Tom prilikom sam mu na stol stavio papir gdje je stajalo kada, koji i između koga je izvršena primopredaja položaja. On je to samo očima pogledao. Shvatio sam da ga papiri ne zanimaju. Nastavio sam i dalje govoriti.
“114. brigada HV je ozbiljno preuzela položaje i mislim da će ih tako i držati. Međutim, sporna je kota 709, koju smo zauzeli kada je padala crta. Kako je bio već pao mrak nisam mogao točno utvrditi o kojoj se točki radi, ali je sigurno da smo im predali točno one položaje koje smo vratili kad je bila “pukla” crta. Sutra ujutro idem s jednom našom ekipom utvrditi o kojoj se koti radi i budite sigurni da ćemo utvrditi pravo stanje.”
On je na to samo odgovorio: “Dobro sutra, to utvrdite i javi mi.”
Potom je nastavio brifing svojim prekinutim slijedom.
Kad je Korade došao na red, samo je dodao da je na ostalim položajima sve u redu osim što je neprijatelj otvarao žestoku topničku paljbu po nama.
Na kraju brifinga pozvao me general da mu na zemljovidu detaljno pokažem taj sporni položaj. Kako smo imali preslikani zemljovid 1 : 50 000, a on je htio da mu pokažem na 1 : 25 000 zemljovidu, trebalo mi je jedno vrijeme da pronađem spornu kotu na zemljovidu. Ali ni tada nisam bio siguran. On je to primijetio i nije više inzistirao veće je rekao: “Riješite to sutra.”
Pozdravili smo ga i napustili smo zapovjedništvo južnog bojišta. Korade je otišao u našu bazu, a ja u zapovjedništvo 1. A brigade ZNG-e po zemljovid 1 : 25 000. Međutim, Raos nije ima takve zemljovide tako da sam se vratio u bazu bez zemljovida.

Sljedeći dan, tridesetoga kolovoza rano ujutro otišao sam s jednom skupinom naših gardista na spornu kotu 709. Dan je bio lijep i sunčan. Brzo smo došli do podnožja kote. Neprijatelj nije djelovao po nama. Bilo je za čudo mirno. Gardisti su ostali u podnožju te kote, dok smo se zapovjednik i ja popeli. Jedan zapovjednik iz 114. brigade HV, srećom je imao pravi zemljovid i to 1 : 25 000. Kad smo odredili sjever, vrlo brzo smo zaključili gdje smo.
Nismo bili na koti 709. Znači nismo im predali kotu za koju smo tvrdili da ju držimo. Ubrzo smo zaključili koji je to pravi položaj. Bila je to kota oko sto metara sjevernije između ove i Zelenikovca.
Budući da se oko nas protezalo nekoliko, gotovo identičnih vrhova, zaključili smo da je pravu kotu 709 daleko nepovoljnije držati. Ipak ćemo tamo stići i provjeriti s te pozicije.
Spustili smo se u podnožje čuke. Okupio sam gardiste i krenuli smo ka pravoj koti 709.
Ubrzo smo se na nju popeli. Potom su se popeli i preuzeli ju pripadnici 114. brigade HV.
Kasnije sam doznao da su se oni ipak povukli s te kote na onu staru, jer su imali nekoliko ranjenih pješačkim strjeljivom.
U čitavoj ovoj priči najzanimljiva je činjenica što mi gardisti nismo bili pažljivi pri određivanju svoje stajališne točke, već su nas na to upozorili pričuvni zapovjednici i vojnici. Oni su se vrlo ljubazno i odgovorno ponašali. I njima je stalo da se ta zabluda ispravi.
Za pohvaliti je zapovjednika 2. satnije 3. bojne Ivanka Dajaka iz Splita i Dražena Delića iz Omiša što su se vrlo profesionalno i odgovorno odnosili prema zajednički postavljenoj zadaći. Na nekim mjestima slučajevi su bili takvi da neki u ovakvim prilikama ne bi preuzeli položaje.
Pozdravio sam se s njima i otišao u bazu. Zatim sam nazvao operativu u zapovjedništvu južnog bojišta i rekao kako smo zauzeli pravu kotu 709 i predali je 114. brigadi HV.

Trideset i prvoga kolovoza izvidnička satnija držala je i dalje položaje na Velikom Kiperu, tt 734, Rojmi, tt 699 i Stolu, tt 696. Interventne skupine iz naše bojne i dalje su bile u pripravnosti u selu Grepcima te dio naše minobacačke bitnice u selu Bukanje. Jedan dio naših snaga nalazio se na odmoru u Mokošici.

Prvoga rujna brigadni izviđači su uredno predali svoje položaje zagrebačkoj 145. brigadi HV i povukli se zasluženo u svoju bazu. Naši minobacači su također predali svoje položaje u selu Bukanjama istoj brigadi i povukli se u svoju bazu. Ovim činom kompletna bojna (od stotinjak pješaka) prvi puta se povukla s prednjih položaja u bazu i spremala na odmor u Varaždinu.
Go to top
Template by JoomlaShine