Dvadeset i petoga studenoga, nakon zasluženog odmora, garda je čistila oružje i opremu i odmarala se.
Navečer smo imali sastanak na kojem sam dobio zadaću da sutra preuzmemo položaje 2. i 3. bojne ispred sela Zagradinje i Glavske.
Nakon sastanka, vozeći se prema bazi, rekao sam vozaču Branku Oreškom, kako sam dosta dugo na ovome ratištu, ali da točno ne znam put do bolnice “Svetog Vlaha”. Znam da je tu negdje u blizini, ali da ne znam točno put koji vodi do nje. Stoga sam mu dao zadaću da me odveze do nje. I nakon nekoliko minuta vožnje, uz malo manevra, našli smo se na samom ulazu u bolnicu. Nakon što sam zaključio kojim putem se može doći do bolnice rekao sam Branku: “Nikad se ne zna, možda mi nekad i zatreba”. Nisam ni slutio što će se desiti idući dan. Nakon toga sam se vratio u bazu i organizirao sastanak. Na njemu sam sa zapovjednicima satnija vrlo brzo razradio tko će koje položaje preuzeti. Oni su otišli u postrojbu i isto tako sa svojim podređenim zapovjednicima razradili plan preuzimanja položaja.
Dvadeset i šestoga studenoga ujutro obukao sam novu prikrivnu američku odoru koju sam kupio u dućanu s puno vojne opreme u Kustošiji u Zagrebu i otišao na primopredaju položaja između nas i 2. te 3. bojne. Te bojne su držale one iste položaje u Glavskoj koje smo mi zauzeli nakon iskrcavanja na Cavtat, tako da neke posebne pripreme za tu zadaću nije bilo. Od 3. bojne preuzimali smo položaj pokraj sela Zagradinja i položaj na brdu Crna Gora. Dok smo od 2. bojne preuzeli položaj u klancu između Crne Gore i Srnjaka, zatim Srnjak tt 589 i kotu 533 Oštre glave.
Primopredaja položaja se odvila jako brzo, tako da smo rano prijepodne preuzeli kompletne položaje. Minobacačke položaje smo preuzeli tako da je 2. bojna ostavila svoje minobacače na položajima. Nakon toga, pošto smo jučer na sastanku dobili načelnu, a poslije smo trebali dobiti i pismenu zapovijed, prvo smo morali dobro izvidjeti neprijateljske položaje oko Timora, tt 561, a zatim ga zauzeti. S toga brda neprijatelj je mogao neposredno pogađati i navoditi svoje topništvo po putu Glavska - Ivanica. Taj put nam je bio glavna komunikacija po brdima koja je zamjenjivala magistralni put Dubrovnik - Cavtat. Poslije smo trebali dobiti zapovijed da bez “buke” zauzmemo to brdo.
Zbog toga sam oko dvanaest sati otišao sa zapovjednikom 1. satnije Stjepanom Husajinom i njegovim zamjenikom zapovjednika Draženom Mesecom i još nekoliko pripadnika 1. satnije na položaj “zasjeda” između položaja Crne Gore i Srnjaka, ne bi li točno izvidio neprijateljske položaje i njegovu jačinu u selu Slivnici.
U tom usjeku postojao je put, doduše autima i kamionima se nije moglo proći, ali za nas pješake u odnosno na dosadašnja iskustva u ovome kraju taj put bio je magistralni.
Vodio je od Donje Glavske u selo Slivnicu u kojem je bio stacioniran neprijatelj.
Kako je nekoliko kilometara ispred nas postojalo samo to selo, cijenio sam da je ključ našeg uspjeha ove zadaće, upravo selo Slivnica. Kada neutraliziramo pokrete neprijatelja u tome selu, čuka Timor i još neke okolo koje je držao neprijatelj bit će same po sebi nevažne za neprijatelja, jer će morati uspostaviti novu obranu nekoliko kilometara iza.
 
128-karta
 
Nismo trebali dugo hodati. Čim smo ušli u šumoviti dio, nekoliko stotina metara, došli smu do našeg prvoga položaja. Položaj je bio uz samu stazu bez nekog izgrađenog skloništa. Izgledao je kao da sutra više nećemo biti tu, tako da se ne isplati izgraditi bilo kakvo sklonište. Nešto podalje od improviziranog položaja na stazi i desno od staze na livadi bilo je postavljeno minsko polje kojeg je jučer izradila naša brigadna inženjerija.
Gardisti na položaju odmah su nam ispričali kako je jutros na toj stazi stradao vepar težak preko stotinu kilograma. Kako se s toga položaja nije ništa moglo vidjeti, a malo podalje nalazio se jedan mali brežuljak s kojeg bi se najvjerojatnije moglo dobro vidjeti selo Slivnica, odlučio sam da se nas nekolicina provučemo kroz minsko polje i izvidimo neprijatelja u selu Slivnici.
Prvi je stazom kroz minsko polje krenuo zapovjednik na položaju Srećko Vusić, zatim ja, Ivan Bujan, Stjepan Husaina itd. Bilo je to prvi puta otkako sam u vojsci da sam nekoga pustio ispred sebe da me vodi prema neprijateljskim položajima.
Vusić je dizao noge i prelazio preko žica koje su bile spojene na mine i “zelene” ručne bombe. Isto to smo i mi radili. Pri tom prelaženju, Vusić je govorio: “”Evo jedne, evo još jedne, evo jedne ……..” I tako dok nije rekao ovo je zadnja. Mi smo i dalje gledali prema dolje da slučajno ne zakačimo žicu. Nakon što je Vusić izgovorio da je ovo zadnja, čulo se: “Buuuuuuum.”
Nešto je grunulo lijevo od nas i sve nas bacilo na zemlju. U prvi mah nisam znao što je. Odmah što mi je palo na pamet je bilo da nas je neprijatelj otkrio i otvorio paljbu po nama. Kad sam došao k sebi nisam se dizao već sam se pravio da sam poginuo. Istovremeno sam pipao gdje mi je puška i osluškivao iz kojeg ću smjera čuti paljbu po nama da mogu uzvratiti.
No, nakon eksplozije ništa se nije događalo, osim što mi je u ušima “zvonilo”. Nitko nije počeo pucati po nama.
Dignem se i odmah sam se od bola strovalio na zemlju. Bio sam ranjen i bol me prisilila da zalegnem. Tada mi je bilo jasno da je netko aktivirao minu. U isto vrijeme počeli su se i drugi dizati. Viknem im da je to mina i da svi ostanu na svojim mjestima. Bojao sam se da ne bi netko počeo paničariti i počeo bježati. Pri tome bježanju mogao bi zakvačiti još koju žicu i aktivirati minu. Gardisti koji su bili iza nas bili su čitavi i polako su počeli dizati ranjene suborce.
Prilikom dizanja okrenuo sam se prema natrag i vidio kako je Bujan bio bačen od detonacije na žicu iza mene. Na nesreću žica je bila spojena na poteznu protupješačku minu koja se nalazila na stupiću tridesetak centimetara od moje glave, ali srećom što se, ni dan danas ne znam kako, žica odvezala s drveta i osigurač na mini bio je na pola izvučen. Bujan je isto tako bio ranjen u noge. Iza njega je isto tako u predjelu noge bio ranjen Husaina. Kad je došao red na mene da se izvučem vidio sam da je eksplodirala isto takva mina na stupiću dva metara lijevo od mene. Srećom što je između nje i mene bio jedan žilavi dalmatinski grm kojeg je mina totalno obrstila. Srećom što u toj nesreći nitko nije poginuo. Svi smo bili živi i imali smo puno sreće.
Izvukao sam se iz minskog polja. Iza mene se isto tako sam izvukao i Vusić.
Nakon toga pozvao sam naš sanitet da nas čeka u Donjoj Glavskoj.
Kad smo se izvukli iz minskoga polja rekonstruirali smo što se u stvari desilo. Vusić je mislio je da je prošao zadnju žicu i više nije obraćao pažnju već je motrio ispred sebe i u jednom trenutku je zapeo za žicu i aktivirao minu. Inače, Vusić je čovjek od blizu dva metra visine i negdje blizu sto kilograma težine.
 
129-Mjesto-ranjavanja
 
Kako smo jako dugo na terenu te kako je osamdesetak pješaka u zadnjih dvadesetak dana utvrđivala položaje na kompletnoj crti obrane od dvanaest kilometara dužine, nanoseći grede i daske na čuke, nije ni čudno kako Vusić nije ni osjetio da vuče jednu žicu od svega dva milimetara debljine.
Nismo nikoga čekali. Jedan dio gardista s položaja pomogao je da se izvučemo s prvih položaja do sela. Kako su rane bile svježe, nisam osjećao neku strašnu bol. Bez pomoći pješke sam prevalio put do zapovjedništva u Donjoj Glavskoj. Trebalo je negdje oko jedan kilometar pješačiti po kamenju. Na pola puta dotrčalo je pojačanje za tu “zasjedu” i otišlo ojačati prednji položaj.
Nakon nekoliko minuta hodanja došli smo do kuće u kojoj nam je bilo zapovjedništvo. Negdje u to vrijeme stigao je i naš sanitet. Sjeli smo na terasu i u kuću. Naša sanitetska ekipa nas je na licu mjesta obradila. Pošto nisam puno krvario odlučio sam da me ne obrađuju nego da jednostavno sa svojim vozilom krenem u bolnicu.
Na, to je ipak nekako bio suglasan Stanko Šincek,referent sanitetske službe u našoj bojni. On je taj dio posla vrlo pedantno vodio. Legao sam na zadnje sjedalo i rekao vozaču: “Vozi me u bolnicu, sada znamo gdje je.”
Odmah iza nas vozili su se ostali ranjenici.
Nakon pola sata vožnje došli smo do bolnice. Rane su se već ohladile i počele boljeti, tako da sam prilikom izlaženja iz auta morao zatražiti pomoć.
Jedva su me izvukli i polegli na kolica.
Odmah iza mene dovezli su ostale ranjenike.
Osoblje bolnice radilo je tako “glatko” svoj dio posla, kao da ovo rade svaki sat. U tren oka našli smo se u jednoj prostoriji polegnuti na krevete, jedan pokraj drugoga.
Jedna medicinska sestra imala je škare i počela mi rezati nove novcate hlače, jedan dan stare, koje su koštale 100 DEM. Doduše bile su prorešetane, ali su bile najnovije. Košulju nisam dao da režu već sam se potrudio i skinuo je.
Zatim je jedna medicinska sestra uzela “skalpel” u obliku britve i za nekoliko sekundi skinula sve dlake oko rane po nozi. Meni je jedan geler probušio metalni dio na “gojzerici” kroz koji se nateže žniranac i prošao kroz prigibni dio stopala. Druga najveća rana bila mi je na šaki lijeve ruke. Geler je tako prošao kroz jedan dio šake. Ostali su se zadržali u mišićavom dijelu nogu i tijela. Jedan mali dio zaglavio se u potkožnom dijelu glave.
Ostale medicinske sestre na sličan način su postupale s ostalim ranjenicima.
Nakon toga su nam slikali te previli rane i oko petnaest sati poslali nas u ratnu bolnicu u hotelu Epidaurus u Cavtatu.
Za to vrijeme na položaju je bilo sve u redu.
Predvečer u posjetu su mi došli Jakša, Rukavina, Katić i Zec. Tom prilikom sam im rekao da pozovu Koradea na teren i neka preuzme postrojbu. Nakon toga posjetio me i Amir iz zapovjedništva brigade.
Pošto Koradea nije bilo, na sastanak sam poslao Rukavinu i Jakšu, tako da su narednih dana oni odlazili na sastanak dok se Korade nije vratio na teren.
Večeras nisam nikomu htio javiti za ranjavanje.
 

Dvadeset i sedmoga studenoga ujutro posjetio me zamjenik zapovjednika brigade Jozo Miličević i raspitivao se kako se to desilo.
Tada mi je rekao da se do daljnjega obustavlja izviđanje i pripremanje zauzimanja Timora.
Nakon njega posjetio me i operativac brigade Edo.
Kako smo svi imali lakše rane bilo je predviđeno da se organizira prijevoz i pošalje na liječenje u Varaždin i Zagreb. Tijekom dana Šincek je dogovorio s varaždinskom bolnicom za smještaj naših ranjenika u bolnici i organizirao prijevoz s našim pincgauerom za Bujana i Vusića, dok sam ja odlučio ostati sve tako dugo dok se Korade ne vrati na teren. Pred večer se pincgauer pokvario tako da i oni nisu otišli za Varaždin.
Večeras sam se ipak javio sestri Nadi Fric i onako na kraju razgovora, skoro da sam joj zaboravio reći, malo sam ranjen. Nakon toga imao sam osjećaj kao da je telefonska linija pukla, jer se nitko nije javljao. Ona je mislila da je to strašno i počela plakati. Jedva sam ju uvjerio da se ne brine i da je sve u redu.
Sličan takav razgovor ponovio sam i s Viky. Ona je pak mislila da se šalim. Nakon mog razgovora pokušala je dobiti Katića u mojem zapovjedništvu bojne. No, kako sam svima u zapovjedništvu zabranio da se bilo komu kaže da sam ranjen, tako joj Katić nije odgovorio na njeno pitanje, mada su se jako dobro poznavali. Viky se nalazila u Zagrebu na liječenju od posljedice prevrtavanja kamiona blizu Stona. Nakon toga se spremila i krenula za Dubrovnik.
 

Dvadeset i osmoga studenoga dobio sam infekciju, tako da sam dobio penicilin protiv trovanja.
U posjetu su mi došli Papst i Darko iz zapovjedništva brigade.
 

 
Danas sam napisao izvješće o stradavanju. Istg dana su mi javili da je jutros na onu istu stazu naletio još jedan vepar i stradao. Naši su imali što raditi oko ražnja.
Na položajima je bilo sve u redu.
 

Dvadeset i devetoga studenoga pregledao me naš doktor i ustvrdio da su rane ipak “čiste” i da bi sada trebalo biti sve u redu. Nakon toga, pošto su popravili pincgauer, spremili su Vušaka i Bujana i Zadravec ih je odvezao u varaždinsku bolnicu, ja sam nakon previjanja otišao u naše zapovjedništvo bojne. Čim sam došao u Mokošicu, nazvao sam zapovjednike satnija na prvim položajima i rekao im da moraju držati situaciju pod kontrolom.
Pred večer nam je vojni policajac iz Varaždina Majstorović javio da je naš pripadnik Stjepan Leskovar, koji se nalazio na kratkom odmoru počinio samoubojstvo svojim pištoljem. U našoj bojni bila su dva brata Leskovara; Stjepan i Antun i obojica su došli u ZNG-e na samome početku Domovinskoga rata. Bili su dobri borci.
 

Tridesetoga studenoga ukrcao sam se u auto i otišao na položaje obići vojsku. Na položajima je bilo sve u redu. Neprijatelj nije djelovao po nama, a još više im je odgovaralo što mi nismo djelovali po njima.
Potom sam bio na sastanku u zapovjedništvu brigade. Na sastanku nije bilo ništa novo za nas. Poslije sastanka vratio sam se u bazu. Taj dan noga me strašno boljela. Mislio sam da se uz pomoć štaka mogu kretati, međutim nije bilo dobro što sam se kretao. Ranu na nozi sam ipak morao odmarati i držati u vodoravnom položaju.
Poslije podne na teren je došao Korade. Ispričao sam mu što se zbilo i kakva je situacija na prostoru. Nakon toga sam spremio stvari i u dvadeset i jedan sat krenuo s vozačem Oreškim u Zagreb.
 

Drugi dan u jutro stižem u Zagreb. Odmah odlazim na previjanje, jer me je rana od dugog putovanja boljela i bila mokra. U stacionaru otvaram bolovanje.
 

Pošto je i zapovjednik brigade Mareković bio u Zagrebu, otišao sam se i njemu javiti.
Nakon toga odlazim kod Viky u Dubravu i tamo ostajem na liječenju. Ona je živjela nekoliko stotina metara od Nove bolnice i to mi je odgovaralo. Planirao sam svaki dan odlaziti u tu bolnicu i tamo previjati rane.
Tijekom sljedećih nekoliko dana odlazio sam na previjanje malo u Novu bolnicu te malo u brigadni sanitet u “Maršalki” gdje sam usput uzimao uputnice za bolnicu.
U više navrata čuo sam se s mojima na terenu. Oni su i dalje bili na položajima.
Tijekom odlaska u brigadu, pošto sam bio predviđen za zapovjednika oklopne bojne, uzeo sam novi ustroj oklopne bojne u zapovjedništvu brigade, prepisao ga i proučavao.
 

Dvanaestoga prosinca moja 5. bojna dobila je smjenu na položajima od naše nove 1. bojne i povukla se u Mokošicu. Na položajima su ostavili sve minobacače i protuoklopno oružje. Po povratku narednih nekoliko dana čistili su oružje i vojnu opremu. Nakon toga su svo to oružje prebacili u brigadno skladište u Ston.
Potom su za svagda napustili južno bojište i vratili se u Varaždin i čekali razvoj situacije u svezi novog preustroja brigade.
U međuvremenu se ustrojila Operativna skupina Cavtat. Skupinom je zapovjedao Edo Butjer. U sastav te skupine ušla je i naša nova 1. bojna, 156. brigada Hrvatske vojske i djelovi 163. brigade Hrvatske vojske. Zona odgovornosti Operativne skupine bilo je od sela Rupni do do Prevlake. Operativna skupina djelovala je sve do sredine 1993. godine. Nakon toga se nova 1. bojna vratila u organski sastav 1. gardijske mehanizirane brigade “Tigrovi” u Karlovac.
Neki zapovjednici bojni su postrojili svoju staru bojnu, minutom šutnje odali počast svim poginulima u bojni, oprostili se sa suborcima te svima zaželjeli puno sreće u daljnjem radu. Bio je to rastanak zapovjednika i garde starih legendarnih bojni 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”.
Čim se bojna vratila u bazu otišao sam u Varaždin. Bio sam smješten kod sestre Nade i svaki dan sam odlazio raditi u vojarnu. Tih dana u zapovjedništvu 1. A brigade ZNG-e radilo se samo na preustrojavanju brigade. Koradeu je već tada bilo rečeno kako je on teški ratni vojni invalid i da će najvjerojatnije završiti u mirovini. On je to znao i s time se pomirio. Dok sam ja trebao prijeći za zapovjednika oklopnomehanizirane bojne unutar brigade. Čekali smo samo znak iz zapovjedništva brigade koja su zapovjedna mjesta slobodna za popunu novih postrojbi zapovjednim kadrom iz 5. bojne. Dok su se gardisti pješaci rasporedili po pješačkim bojnama, a ostali u ostalim postrojbama brigade dotle je jedan dobar dio dočasnika i časnika ostao neraspoređen. Za njih je bilo predviđeno da se rasporede po potrebi u zapovjedništva, vojnim ustanovama i postrojbi u čitavim oružanim snagama u Republici Hrvatskoj.
Go to top
Template by JoomlaShine