Osmoga kolovoza oko podneva, dobio sam suglasnost od zapovjednika 1. bojne 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” Ivana Rašića - Raše da mogu prijeći na novu dužnost, zamjenika zapovjednika 5. bojne u istoj brigadi. Odmah nakon priopćenja suglasnosti, Rašo je napustio našu bazu u Mokošici. Imao sam osjećaj kao da nije htio razgovarati.
Nakon toga su mi javili da će na večer netko iz 5. bojne doći po mene i odvesti me u novu postrojbu.
Ubrzo sam spakirao sve svoje stvari. No, zaboravio sam pitati zapovjednika 1. bojne mogu li ponijeti pištolj i pušku “falofku” sa “svarofski” optikom. Odlučio sam nazvati Rašu. Na radiovezi se nije odazivao, stoga sam odlučio potražiti ga u njegovu zapovjedništvu u Orašcu.
Ni tamo ga nije bilo. Nitko iz zapovjedništva 1. bojne nije znao gdje je. Sve osoblje zapovjedništva znalo je za moj odlazak. Pitali su me kada i zašto odlazim? Pokušao sam odgovoriti na njihova pitanja, ali koliko se sada sjećam čini mi se da nisam baš imao volje razgovarati, a samim time i odgovarati na pitanja. Rekao sam im: “Mi se ovim mojim odlaskom ne rastajemo, ja ostajem i dalje u 1. A brigadi ZNG-e “Tigrovi” i kako stvari stoje još ćemo se puno puta sresti”.
Pošto tada više nisam znao gdje bih mogao naći Rašu, odustao sam od potrage i vratio se natrag u svoju staru bazu u Mokošici. Čekao sam ne bi li mi javili da je Rašo stigao u svoje zapovjedništvo.
Na večer je po mene došao Zdravko Zajec - Zec i odvezao me u zapovjedništvo 5. bojne 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” u Mali Zaton. Sa sobom sam ipak ponio pištolj i pušku. To oružje mi i nije bilo toliko potrebno, ali želio sam ga imati, jer me podsjećalo na najbolje ljude i vrijeme do tada u Domovinskom ratu. Ponio sam i svoju videokameru.Namjeravao sam i dalje snimati ratne događaje, mada sam tada mislio da više neću moći snimati kadrove kao što sam ih snimao do tada.
Peta bojna bila je jedna bojna od šest koliko ih je tada bilo u 1. A brigadi ZNG “Tigrovi. Popunjavala se sa ljudima iz područja sjeverozapadne Republike Hrvatske iz Hrvatskog Zagorja, Međimurja, Podravine i okolnih krajeva.
Ova nova dužnost, za mene je bila jedno od većih izazova koji su stavljeni pred moju vojnu karijeru u Domovinskom ratu i po mom sudu ključni za ono što će se kasnije dogoditi. To je bilo iskustvo koje mi je govorilo da više neću biti prvi u napadu ili zadnji u uzmicanju, već takvo gdje ću morati znati organizirati, procijeniti, reći i odrediti koja od podređenih postrojbi, na čelu s kojim zapovjednikom, je sposobna izvršavati zadaće koje se pred nama postave, a kasnije kada nam vrijeme bude dopuštalo i svoja ratna iskustva prenijeti na podređene zapovjednike. Do sada sam uvijek bio na čelu postrojbe, kada smo odlazili u akcije, bilo kao vojnik ili zapovjednik. Uglavnom, kad je moja postrojba odlazila na zadaću odlazio sam i ja. Iz te sam pozicije najbolje vidio pogreške svojih nadređenih i svih onih koji su na neki način morali podržati sve one koji su bili uključeni u neposredne borbe. Stoga, kad sam prelazio u 5. bojnu prvo što sam znao, bilo je da sebi ne smijem dopustiti da radim na toj dužnosti.
Drugo, imat ću priliku ispraviti pogreške pojedinih ljudi, namjerne ili nenamjerne sada nije bitno, uglavnom dati do znanja to da je motiviran pješak - ključ svih naših budućih uspjeha.
Treće, budući da sam tek navršio dvadeset i dvije godine, nisam pohađao nikakve vojne škole tako da ću stožerni rad morati učiti u hodu, u zapovjedništvu, a najviše na terenu. U više navrata jednostavno sam htio uzeti pušku i priključiti se zapovjednicima na najnižoj razini i s njima organizirati i voditi ratne zadaće koje su nam bile dodijeljene.
Nekad sam to morao i primijeniti, ako sam želio da se zadaća u potpunosti odradi. Premda mi opis poslova to nije dopuštao, jer moje vrijeme utrošeno na poslove za koje sam smatrao da nisu u mojem opisu poslova, moglo je dovesti do pomanjkanja koncentracije zbog koje bih mogao pogriješiti u nekim ključnim odlukama. To bi moglo uzrokovati gubitke na prvoj liniji,a to znači i u cjelini.
Kakvo je bilo trenutno stanje u 5. bojni nisam znao. Znao sam samo da je Korade prije manje od dva mjeseca izgubio lijevu ruku u Grepcima na dužnosti koju sam upravo ja izvršavao. Nakon ranjavanja bio je prebačen u Zagreb na liječenje. Zapovjednik 5. bojne Stanko Henčić otišao je nakon toga na liječenje u Varaždin i nije se više planirao vratiti na teren. U tom vremenskom razdoblju zapovijedanje 5. bojnom preuzeo je Dragan Rukavina, a zamjenik mu je bio Alen Klopotan.
Koradeu se to nije svidjelo i on je, čim se vratio na teren, smijenio ovu dvojicu i preuzeo zapovijedanje bojnom. Nakon toga je tražio zamjenika. Kako ni skim iz bojne nije bio zadovoljan, ponuda je pala na mene.
Zašto baš ja?
Tom prilikom mi je kazao da sam kao nekadašnji pripadnik 5. bojne imao izvrsne rezultate u vođenju i zapovijedanju dijelova postrojbi u toj bojni od formiranja do odlaska u 1. bojnu u listopadu 1991. godine i da sam takve izvrsne rezultate i dalje ostvarivao u 1. bojni na zapadno slavonskom ratištu i ovdje na dubrovačkom ratištu. To ga je ponukalo da mi ponudi dužnost zamjenika zapovjednika 5. bojne.
Znao je da zapovjednik 1. bojne Ivan Rašić - Rašo ni zapovjednik 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” Marijan Mareković neće imati ništa protiv tog prijedloga.
Te činjenice sam manje više znao, no nisam znao kakva će biti reakcija kad se pojavim u bojni i to na mjestu za koje su tada mnogi smatrali da ju upravo baš oni zaslužuju.
Međutim, moram spomenuti da su kasnije upravo ti ljudi svaki moj rad nastojali osporavati, ne samo u toj postrojbi, već i poslije u drugim postrojbama.
Kad sam došao u zapovjedništvo 5. bojne tamo su bili Korade i još jedan vojnik. Ostalih iz zapovjedništva nije bilo. Zapovjednik me smjestio u jednu sobu za koju mi je poslije rekao da je Rukavinina.
Čim sam odložio svoje stvari, javljeno nam je da je u pola noći sastanak kod zapovjednika 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” u vili Elita u Dubrovniku. Tada mi je zapovjednik rekao da ću i ja ići na sastanak.
Ostatak vremena Korade mi je pričao kako ću sutra obići sve položaje koje drži bojna. Tom prilikom od njega sam tražio, budući da je za mene sve ovo bilo novo, da mi kaže koje su moje obveze.
Odgovorio je da ćemo sve to rješavati u hodu. Rekao mi je da će neki djelatnici stvarati probleme, ali da će on to s njima osobno rješavati. Nisam se trebao za to brinuti, već samo voditi računa o vojsci na prvim položajima.
Korade je imao poseban stil rada s takvim ljudima. Moram iskreno priznati, uvijek je s njima izlazio na kraj.
Koji je to stil bio ne bih sada detaljnije objašnjavao, ali vjerujem da ste se i vi u više navrata našli u sličnim situacijama kao i on, gdje ste znali da ste u pravu i od prilike ste znali kako do tog cilja doći. No, uvijek su postojali neki ljudi koji su vas kočili, zbog raznoraznih neobjektivnih te i većinom osobnih razloga. Vremenski u taj njegov sustav, “zakon prirode”, nisam se miješao tako dugo dok nisam uvidio da su mu krila toliko narasla da je u tom svom mahanju često puta znao povrijediti i one koji nisu bili ni krivi ni dužni.
Sve ovo vam govorim zbog toga što sam na ovoj razini primijetio da više neću moći iskreno i otvoreno razgovarati o stvarima koje nisu vojne, kako s vojnicima tako i s podređenim zapovjednicima, ako želim da postrojba u cjelini uspješno izvršava dobivene zadaće. Više nisam mogao javno govoriti ono što sam osobno mislio. Tek kad bih bio u nešto potpuno siguran tada bih o tome govorio i zastupao pozitivne stavove.
Osjećao sam se kao da se nalazim između dva nakovnja. U načelu jedan od tih uvijek je imao strastvenu želju da me lupi. No, ipak sam često puta izbjegao te nakovanje.
Mislio sam da će Korade sazvati “brifing” i tom prilikom me predstaviti podređenim zapovjednicima i svojim pomoćnicima.
No, nije.
Zašto, samo on zna. Zbog toga sam se morao u više navrata predstavljati i ponavljati svoj način rada i ono što tražim od podređenih zapovjednika.
U tom uvodnom razgovoru dobio sam podatak o brojnom stanju bojne. U mom dnevniku tog dana zapisao sam da je sveukupno brojno stanje 5. bojne na terenu bilo stotinu četrdeset i dva, a od toga devedeset osam boraca. Taj broj je stalno varirao i uvijek se kretao prema dolje. Svakim danom je bilo sve manje ljudstva na terenu i sve manje boraca. Sa ovim činjenicama bojna je bila kao jedna satnija, premda je bila ustrojena od tri pješačke satnije, minobacačke bitnice, pratećeg voda, pionirsko - izvidničke desetine, logističkog voda, desetine veze i zapovjedništva bojne.
Njihova tj. naša šifra na radiovezi bila je “Oblak”.
Moja nova šifra je bila “Oblak 102”. Mojim odlaskom trebala se gasiti do tada moja šifra na radiovezi “Klek 10”.
Sjećam se da su me baš tih prvih nekoliko dana, u nekoliko navrata moji prijašnji suborci iz ostatka 1. bojne dozivali na radiovezu pod šifrom “Klek 10”.
Među njima je bilo onih koji su znali za moj odlazak, ali nisu znali moju novu šifru. No bilo je i onih koji nisu znali za moj odlazak u 5. bojnu.
U početku se nisam javljao na staru šifru. Mislio sam da će biti najbolje prihvatiti novu i da se drugi moraju tome prilagoditi. No, kasnije sam ipak u nekoliko navrata zbog žurnosti odgovora morao odgovoriti na staru šifru, a i po glasu se maglo bez problema zaključiti da sam promijenio šifru na radiovezi. To više nije bilo smisla tako da sam i dalje koristio staru šifru “Klek 10” za stare i “Oblak 102” za nove suborce.
Prvi dan u dvadeset i jedan sat Korade me poslao u Trsteno. Dobio sam zadaću provjeriti je li “Oblak 40” i “50” iz 3. satnije spreman zamijeniti “Orla 30” iz naše 6. bojne na položajima ispred Strmničkog brda. Ako nisu, da to organiziram.
 
001-Dio-pripadnika-5-bojne-na-odmoru
 
U Trstenu su bile smještene postrojbe od pješačkih satnija do samostalnih vodova bojne koje su se odmarale.
Budući da sam dobio na raspolaganje vozača koji je dobro poznavao raspored i razmještaj bojne, bez problema smo pronašli zapovjedništvo satnije.
Prije odlaska u Trsteno radiovezom smo nazvali zamjenika zapovjednika 3. satnije Tomu Galića, tako da nas je on sa zapovjednicima vodova čekao u svojem zapovjedništvu. Šifra zapovjednika 3. satnije na radiovezi bila je “Oblak 30”. Zapovjednik 3. satnije Robert Kahriman nalazio se na odmoru u Varaždinu tako da ga je mijenjao njegov zamjenik Tomo Galić.
Kad sam stigao u Trsteno pozdravio sam ih i predstavio se. Nisu se iznenadili. Kazali su mi da me gotovo svi zapovjednici poznaju i da su čuli za moj dolazak, odnosno povratak natrag u 5. bojnu.
Poznavao sam gotovo sve zapovjednike u toj satniji. Zapovjednik 3. satnije Robert Kahriman došao je u ZNG-e tijekom rujna 1991. godine. U početku je bio gardist da bi tijekom “92. godine napredovao do zapovjednika 3. satnije. Bio je visok, jak i vrlo mlad. Imao je dvadeset i šest godina i prije rata nije imao nikakva vojna iskustva osim osluženja vojnog roka u JNA bivše države na protuzračnim oružjima. Njega se sjećam kao iskrenog čovjeka. Ono što je mislio to bi i rekao. Zbog takvog načina razmišljanja često je znao biti pogrešno shvaćen. Uvijek je bio spreman za akcije. Kada bi dobio koju zadaću, koja je u detalje prije toga isplanirana, on ju je zajedno sa svojim suborcima znao besprijekorno odraditi.
Tom prilikom zapovjednik satnije mi je pokazao popis satnije. Brojno stanje bilo je 30 gardista: Gabrijel Ancelj, Josip Borak, Božidar Copak, Dane Danilović, Siniša Deban, Dražen Geček, Alen Grdjan, Robert Herkov, Ivan Hiržin, Ivo Hruško, Ivić Jakovljević, Ivica Kobal, Vladimir Kolarić, Rudolf Lagundžija, Antun Leskovar, Stjepan Leskovar, Božidar Ljubek, Mladen Novosel, Damir Palfi, Tihomir Palfi, Damir Petković, Damir Plantak, Vilko Rogina, Vlado Rušec, Mirko Stričak, Ivica Uranić, Ljubomir Volarić, Stjepan Vusić i drugi. Kad sam se uvjerio da su spremni za zadaću, ostatak vremena razgovarali smo o mojem načinu rada.
Nešto prije dvadeset i tri sata vratio sam se u bazu. U pola noći otišli smo na sastanak u zapovjedništvo brigade.
Sastanak je vodio zapovjednik 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” Marijan Mareković. Najčešće su sastanku prisustvovali iz zapovjedništva brigade zamjenik zapovjednika Jozo Miličević, pomoćnik zapovjednika za koordinaciju s teritorijem Krešo Tuškan, načelnik operativno - nastavnih poslova vodio je zapisnik sastanka Eduard Butijer - Edo; pomoćnik zapovjednika za informativnu političku djelatnost Stjepan Magdić, nakon pogibije zamijenio ga je Amir Muharemi, načelnik obavještajnog odjela Robert Kralj, načelnik topništva Stjepan Gašljević - Gašo, načelnik protuzračne obrane Mario Baljkas - Pipi, referent za operativno pozadinske poslove Hrvoje Papst, načelnik intendantske službe Željko Džanko - Žanko.
Ponekad su na sastanku iz zapovjedništva prisustvovali: načelnik sigurnosno - informativne službe Vlado Ferenčić, referent u obavještajnim poslovima Zvonimir Kovačević, načelnik inženjerije Ivan Magdić. Kasnije je tu dužnost preuzeo Eugen Njari, načelnik veze Josip Jurinjak. Kasnije je tu dužnost preuzeo Ivan Purgar, pomoćnik zapovjednika za logistiku Željko Mareković. On je veoma rijetko bio na brifingu, jer je pretežno radio u Zagrebu tako da je njega na terenu mijenjao Hrvoje Papst ili Žanko, referent za operativno nastavne poslove Ivan Raos, načelnik sanitetske službe Gordan Nola, njega je poslije zamijenio Zvjezdan Petrović, načelnik tehničke službe Zlatko Šagud - Major, kasnije ga je zamijenio Damir Batan, načelnik prometne službe Milan Jurčić. Obvezni sudionici sastanka bili su zapovjednici postrojbi: moj bivši zapovjednik 1. bojne Ivan Rašić - Rašo i njegov zamjenik Josip Štignjedec - Zagi. Kasnije ga je zamijenio Zvonko Vujević; zapovjednik 2. bojne Božo Kožul i njegov zamjenik Tomo Medved, zapovjednik 3. bojne Živko Zrilić i njegov zamjenik Dragan Basić; zapovjednik 4. bojne Damir Tomljanović - Gavran i njegov zamjenik Vinko Paulić, zapovjednik 6. bojne Ivica Komljen - Bača i njegov zamjenik Jozo Anušić, zapovjednik oklopne bojne Ivan Mihalina i njegov zamjenik Zoran Hržan, zapovjednik divizijuna Željko Slipac i njegov zamjenik Rudi Jurinjak, te zapovjednik vojne policije u 1. A brigadi ZNG-e “Tigrovi” Mišo Žutić, a povremenoi zapovjednik satnije vojne policije Krešimir Đuranović. Sastanku je bio prisutan i načelnik nuklearno kemijsko-biološkog osiguranja Marko Grčić. No, on je poradi neophodnosti ABKO osiguranja često bio član dežurnog tima u brigadi.
Česta praksa zapovjednika je bila da su na početku sastanka bili svi prisutni. Prvo se razgovaralo o problemima logistike i zahtjevima postrojbi prema logistici i to je moralo trajati kratko. Potom bi članovi logističkog dijela zapovjedništva napustili sastanak. Od logističara i dalje bi ostali Papst ili Žanko. Potom bi se razgovaralo o borbenim zadaćama. Na ovaj način zapovjednik brigade uštedio je puno vremena za zapovjednike postrojbi. Oni koji znaju sigurno mogu potvrditi tu činjenicu, da kad se logistika raspriča nikad kraja i sastanci bi potrajali satima.
Na prvom sastanku, tada je bilo uobičajeno govoriti “brifing”. Korade me predstavio zapovjednicima ostalih bojni i ostatku zapovjedništva brigade kao svoga zamjenika.
Ja se nisam trebao nešto posebno predstavljati, jer su me gotovo svi poznavali ili su barem čuli o meni. Obratio sam se samo s par riječi. One su glasile otprilike ovako: “Drago mi je što mi je pripala čast i povjerenje što mogu obnašati tako visoku dužnost u bojni i nadam se da ćemo i dalje surađivati na ponos “Tigrova”.
Na sastanku se govorilo o problemima u postrojbama i o zadaćama koje su predstojale. Sastanak je završio oko dva sata u jutro.
Inače, Korade je jedini imao običaj, a na neki način i dopuštenje da na sve sastanke vodi i mene. Mi smo vrijeme na sastanku i putu do baze utrošili na organizaciju dobivene zadaće. Kada bismo došli u bazu, Korade nije imao običaj sazvati još jedan sastanak, već bih ja uzeo vozilo i vozača i otišao u satnije organizirati provedbu zadaće.
Koliko god bilo malo vremena, mi smo ovakvim načinom rada veoma dobro funkcionirali. Drugi zapovjednici bojni nisu imali ovakvu praksu. Zašto, nisam znao?
Je li tako pisalo u vojnim knjigama nisam znao, jer ih tada nisam niti vidio a niti sam imao vremena čitati, pa prema tome nisam mogao znati. Radili smo na način da se držimo onoga što je bilo dobro, praktično i jednostavno izvedivo.
 

Devetoga kolovoza nakon sastanka, u tri sata ujutro otišao sam na položaje ispred sela Belenića. Rano ujutro izvršena je zamjena položaja, premda “Orao 30” nije bio na položajima za koje je tvrdio da je bio. Zbog toga sam se veoma kasno vratio u bazu. Ujutro prilikom povratka iznad Slanog, zaustavila me vojna policija i izvršila pretres pinzgauera. Nisu pronašli ništa sumnjivo te su me pustili.
Čim sam se vratio u bazu prenio sam Koradeu što se desilo na položajima, a on meni što se desilo na našim položajima iznad sela Kutina. Tamo me je poslije podne i poslao da otkrijem uzrok problema te da se upoznam sa zapovjednicima 1. i 2. satnije i da vidim te položaje. Do sada nisam nikada bio na ovim položajima i na ovom smjeru obrane 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”.
Nakon što sam nešto na brzinu pojeo Prvi (izmišljeni naziv za osobu) me je odvezao na te položaje. Dok smo se vozili razmišljao sam kako je Korade veoma lukavo radio na pripremi terena za moj dolazak. Da bi smanjio broj mogućih zavidnih djelatnika, a među njima je bio i Prvi, ponudio mu je mjesto njegovog pomoćnika za logistiku. Kasnije mi je Korade pričao da je on bio jedan od onih koji su smatrali da zaslužuju mjesto zamjenika zapovjednika bojne. Prvi je na to pristao i prema meni se veoma uljudno ponašao. Do sada sam naišao i radio s puno ljudi, tako da sam odmah shvatio da je to bilo čisto “preseravanje”. Takvi su najopasniji, jer s njima nikad nisi znao što iskreno misle. Kasnije, tijekom čitavog vremena naš odnos je bio na profesionalnoj razini.
Kad je bila u pitanju neka zadaća, Prvi ju je tada znao odraditi tako da bi u tom dijelu bilo pogrešno reći nešto protiv njegovog rada u postrojbi. Kad je nešto s njim trebalo riješiti, to je rješavao Korade osobno.
Jedan od njegovih protukandidata je bio Drugi (izmišljeni naziv za osobu). Da bi Korade smirio i Drugogponudio mu je mjesto referenta za obavještajne poslove. Tu dužnost je Drugi teško prihvatio. U njegovom klanu bili su Treći (izmišljeni naziv za osobu) i Četvrti (izmišljeni naziv za osobu). Pošto je Treći obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika za informativno političku djelatnost, Korade mu je ponudio da i dalje obnaša taj dio posla.
Jedino kome nije mogao naći adekvatan posao bio je Četvrti. Da li nije mogao ili nije htio to samo on zna.
Postojao je još jedan nezadovoljnik u 5. bojni, Peti. Premda tada nisam primijetio da iz njega zrači nešto takvo, on je svoj dio posla profesionalno odrađivao. Bio je na čelu jedne sanitetske ekipe koja je odlično odrađivala svoj dio posla. Ja sam bio zadovoljan njegovim radom.
Onoliko koliko sam se zalagao da funkcioniramo na prvim položajima, toliko se Korade zalagao da sredi unutarnje probleme u bojni koje su njemu i meni te zapovjednicima na prvim položajima itekako otežavali da uvedemo jasno vođenje i zapovijedanje na svim razinama. Oni su nas mogli dovesti do prijevremenog raspada pješačke bojne, jer se već tada govorilo o preustrojavanju brigade od šest pješačkih na tri bojne.
Jedna skupina ovih ljudi se i žalila zapovjedniku 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” Marekoviću. On je sazvao sastanak s namjerom da se ovi problemi u bojni riješe. No, nisu se tada riješili. Nakon toga sastanka takvi razgovori su se i dalje nastavili. Uglavnom ih je Korade uvijek obradio na svoj način. Kad se dolazilo do takvih tema u zapovjedništvu, uvjek sam se nastojao maknuti. Smatrao sam da su to neka njihova osobna obračunavanja i negdje sam se sklonio.
Jedan od razloga je bio taj što sam u listopadu 1991. godine otišao iz 5. u 1. bojnu. Kada su se nekompetentni i čak nemoralni ljudi u 5. bojni postavljali na odgovorna mjesta pa čak i oni koji su svojim aljkavim radom itekako osporavali moralne zapovjednike u provedbi dobivenih zadaća.
Ovakvih tenzija u zapovjedništvu vremenski je bilo sve manje. Ili sam barem ja tako mislio, zbog toga što sam u zapovjedništvo dolazio samo odmarati preko noći i nisam dolazio previše u kontakt s ovim osobama. Ovi su se problemi smanjili na prihvatljivu razinu tek u listopadu iste godine.
Prošli smo kroz “Tigrov put”. Poslije sam saznao da su taj stjenoviti put od sela Nenovići - Kutina dugačak oko 2300 metara probili naši inženjerci iz brigade od 26. srpnja do 8. kolovoza. Moram priznati da su bili veoma sposobni u takvim zadaćama, unatoč tome što su na raspolaganju imali stare inženjerijske strojeve od bivše JNA koji su se često kvarili. Sjećam se, da su se manje-više uvijek žalili kad su im strojevi bili u kvaru jer su morali jako dugo čekati na nove dijelove, čak duže nego što je trajala njihova zadaća na bojištu.
Ovime ne želim umanjiti požrtvovan rad tehničke službe na čelu s mojim prijateljem Zlatkom Šagudom, načelnikom tehničke službe u to vrijeme u brigadi i njegovog tima u pronalaženju tih i sličnih dijelova za strojeve, motorna i borbena vozila. Jednostavno u to vrijeme, i to veoma brzo, istrošile su se sve prodavaonice rezervnih dijelova u tom kraju, tako da su se morali naručivati iz Zagreba, a nekad i izvan Republike Hrvatske.
Većinom su nam trebali dijelovi za strojeve motornih ili bojnih vozila koja su se proizvodila u drugim republikama bivše države i zbog toga su ih teže nabavljali.
No, o tim stvarima “kako nabaviti nešto čega nema” mislim da bi i oni imali što pisati.
Jedino se preko tog novog probijenog puta moglo motornim vozilima s naše strane doći u selo, mada ne bilo kakvim, ali se moglo. Moralo se voziti veoma sporo i oprezno.
Prije nego se taj put probio gardisti su morali pješice prelaziti ta dva kilometra kroz stjenovito teško prohodno područje, da bi tek nakon toga stigli u selo.
Prvi položaji su bili sjeverno od sela na prvim obližnjim brdima. Stoga su oni bili uvijek naporni i vrlo zahtjevni za onu postrojbu koja ih je dobila za zadaću.
Napokon smo stigli u selo Kutinu. Imalo je svega nekoliko starih od kamena kuća. Automobil smo ostavili na ulazu i dalje smo krenuli pješice, jer kroz selo nije prolazio nikakav put. Nakon određenog vremena pješačenja stigli smo na onaj dio sela koji je bio najbliži našim prvim položajima.
Zapovjednici, 1. satnije Stjepan Husajina i 2. satnije Stjepan Cerovečki čekali su nas pred položajima. Šifra zapovjednika 1. satnije na radiovezi bila je “Oblak 10”, a 2. satnije “Oblak 20”.
Nisam se trebao posebno predstavljati, jer su me dobro poznavali. Zapovjednici svih razina kao i stariji gardisti su me poznavali ili su isto tako čuli o meni. Znači nisam baš došao u neku nepoznatu postrojbu. Odmah po dolasku sam dobio obavijest da je jedna pričuvna postrojba napustila nekoliko svojih položaja s naše lijeve strane. Postrojbu neću imenovati, kako ne bih povrijedio poštene i časne ljude koji su bili dio te postrojbe. Takvi i slični postupci trebali bi biti zapisani u ratnom putu postrojbi.
Te su položaje najvjerojatnije napustili, zbog neprijateljskog pokušaja zauzimanja naših i njihovih položaja na glavicama posljednih nekoliko dana. To su ih jutro uočili negdje u blizini svojih položaja. Kad je jedna ekipa napustila svoj položaj na glavici brda, počeli su lančano napuštati i druge.
Radi naše sigurnosti, zapovjednici satnija, kad su se uvjerili da se njihove pričuvne snage neće angažirati, samoinicijativno su, bez odobrenja nadređenog tj. nas, odlučili pokušati tijekom podneva zauzeti napuštene položaje, a da ne dovedu u pitanje obranu naših položaja. Na njih su poslali svoju pričuvu iz sela koja im je služila za zamjenu ljudstva na našim položajima i intervenciju prema potrebi. Na taj način su doveli u pitanje smjenu ljudstva na položajima. Međutim, drugog izbora nisu imali i postupili su ispravno te veoma odgovorno i pohvalno. Istovremeno su potražili zapovjednu strukturu te postrojbe i zatražili da skupe ljude i pošalju ih na položaje. Zapovjednik te pričuvne postrojbe im je obećao da će moći dovesti svježe snage, te da će prije mraka uspjeti preuzeti svoje položaje.
Naša postrojba je držala četiri položaja po glavicama iznad sela te dvije zasjede u noći između glavica gdje su cijenili da bi mogli neopaženo ući među naše redove.
Nakon kraćeg razgovora imao sam dojam da im je drago što sam došao u bojnu. Od mene su puno očekivali.
 
002-karta
 
Tada sam zaključio da ću imati jako dobru suradnju i potporu sa zapovjednicima pješačkih satnija. Radio sam po istim načelima kao i do tada.
Želio sam uspostaviti međusobno povjerenje između zapovjednika pješačkih satnija i niže. Jer, ako će me oni krivo izvještavati, biti će normalno da ću donositi ili ću predlagati krive odluke. Nakon toga vojska je počela otvoreno govoriti o problemima. Bilo je tu opravdanih i neopravdanih izjava.
S njima sam razgovarao na način da smo mi vojska i da moramo puno raditi i normalno je da će nam pri takvom poslu biti teško, da nam neće nitko drugi pomoći ako si sami ne pomognemo.
Tražio sam da mi uvijek iskreno i otvoreno kažu što ih muči i kako oni misle da bi se neki problemi trebali riješiti.
U takvim razgovorima uvijek sam pokušavao razjasniti tko je za što odgovoran i kako bi se trebao odnositi prema zadaćama i problemima. Na taj način se između mene i vojske stvaralo međusobno povjerenje koje mi je puno značilo. Inače, prije nego sam došao u postrojbu znao sam da dolazim među prave gardiste. Vjerovao sam da s njima mogu puno postići. To će se kasnije i obistiniti.
Prva satnija imala je oko trideset boraca: Marijan Behin, Miljenko Biškup, Stjepan Filipek, Dragutin Fiškuš, Danijel Fogec, Stjepan Juranek, Josip Kralj, Franjo Kukret, Zdravko Lilek, Ivica Martinez, Vladimir Martinez, Dražen Mesec, Andjelko Modrić, Kruno Modrić, Stjepan Novak, Marijan Pavlic, Stjepan Pokos, Robert Puja, Danijel Sopić, Siniša Stokrajec, Ivan Surko-Maloić, Ivan Sviben, Željko Šafarić, Ivan Špoljarić, Branko Tenšić, Branko Turković, Krunoslav Vuglač, Srećko Vusić, Josip Željezić, Branko Žeželj, Radovan Žnidarić i drugi.
Zapovjednik 1. satnije Stjepan Husajina vrlo mlad, tek 25 godina u ZNG došao je prije mene. On je bio veteran među nama. Čitavo je vrijeme bio u 1. satniji i napredovao do zapovjednika 1. satnije.
Druga satnija imala je oko dvadesetak boraca: Branko Francki, Robert Gašparić, Josip Jakop, Krešimir Kapeš, Darko Koprić, Zdravko Kozulić, Stjepan Labaš, Darko Levak, Ivan Meštrić, Dražen Obrstar, Zvonimir Petric, Ivica Sokač, Drago Šafran, Igor Štager, Ivica Šteingl, Ivica Tepeš, Duško Trojak, Stjepan Vušak, Davor Žuti i drugi.
Zapovjednik 2. satnije Stjepan Cerovečki u ZNG-e došao je isto tako prije mene. I on je bio veteran među nama. Moj je naraštaj, kada smo pristupili u ZNG-e u srpnju 1991. godine, vježbao borilačke vještine vrlo kratko, ali naporno.
Bio je tada jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji je imao “tae-kwon-do” prvi dan. Isto tako bio je mlad, imao je 30 godina. Uvijek je bio miran i čovjek bi rekao da ne može ni mrava pregaziti. No, kad se počeo rastezati i pokazivati naučene borilačke vještine morali smo se maknuti od njega da nas kojim slučajem ne bi zahvatio. Cerovečki je tijekom rata ostao u 5. bojni i u 92. godini napredovao do zapovjednika 2. satnije. Bio je veoma primjeran i odgovoran zapovjednik. Budući da sam ga poznavao od prije, vjerovao sam da on neće pružati nikakav otpor mojem dolasku te da će moći odrađivati postavljene zadaće u skladu s mogućnostima.
Pred večer smo se uvjerili da ta pričuvna postrojba polako preuzima svoje položaje, a naši se vraćaju u selo. Bili smo uvjereni da neprijatelj tijekom noći neće napadati. Odlučio sam poći u svoje zapovjedništvo. Zapovjednici satnija su sami organizirali novi raspored držanja položaja.
Kasno na večer vratili smo se u bazu.
Go to top
Template by JoomlaShine