U međuvremenu novi načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske general Janko Bobetko u sklopu plana ustrojavanja novih gardijskih brigada predložio je predsjedniku Republike Franji Tuđmanu da se na području sjeverozapadne Hrvatske u Varaždinu ustroji jedna od njih u kojoj će nositelj ustrojavanja biti upravo naša 5. bojna iz 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi”.
Predsjednik je na to pristao i poradi toga nas je general Bobetko devetnaestoga prosinca pozvao na razgovor da nam priopći svoj plan ustrojavanja brigade. U tom razgovoru general je rekao kako se ustrojava pristožerna 7. gardijska motorizirana brigada, izravno pod zapovijedanjem načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH. Jedini takav status imala je naša 1. A brigada ZNG-e “Tigrovi”, tako da je nakon toga Glavni stožer oružanih snaga RH imao dvije operativne postrojbe 1. i 7. gardijsku motoriziranu brigadu izravno pod svojim zapovijedanjem. General je nastavio sa pričanjem i rekao da će Korade sa svojom 5. bojnom biti nositelj ustrojavanja brigade.
Koradeu je bilo dopušteno da može sam odlučivati o svojim suradnicima. Kako je u tom trenutku ustrojavanja brigade najvažnije uz zapovjednika bilo mjesto načelnika stožera ujedno i zamjenika zapovjednika brigade, general Bobetko se zainteresirao koga Korade na tome mjestu planira predložiti.
Moram vam priznati da se Korade, bez obzira što smo se nekoliko godina poslije potpuno “razišli”, nije uopće dvoumio. Odmah je odgovorio generalu da je njegov prijedlog da ja kao i njegov dosadašnji zamjenik zapovjednika 5. bojne, budem i njegov načelnik stožera ujedno i zamjenik zapovjednika 7. gardijske motorizirane brigade.
General nije imao ništa protiv. Jedina primjrdba je bila da sam jako mlad (imao sam navršenih dvadeset i dvije godine) i da on ima starije i iskusnije te školovane časnike za njega. Nakon toga Korade je i dalje blago tražio kako bi najbolje bilo da ja ostanem i dalje njegov zamjenik. General nije više ništa po tom pitanju ni govorio.
Potom je general Bobetko pozvao svog pomoćnika za borbeni sektor generala Franju Feldija i dalje je razgovor tekao više o planu ustrojavanja brigade. General Feldi je dobio zapovijed od generala Bobetka da mi što prije dobijemo “papirnatu” zapovijed o ustrojavanju 7. gardijske motorizirane brigade u Varaždinu. Ta “papirnata” zapovijed ili odluka nam je u tom trenutku najviše trebala, jer je trebalo smiriti “duhove” koje su proizveli “mali” ministri u Varaždinu i okolici, a i na drugim mjestima. O čemu se to radilo pisat ću u sljedećoj knjizi.
Nakon toga smo otišli na ručak. Dok smo hodali kroz hodnike i dvorišta unutar kompleksa Glavnoga stožera i Ministarstva obrane prema restoranu, general Bobetko je primijetio da se vučem iza njih i rekao: “Mali Zagorec požuri se.” Mislim da nije znao da sam ranjen i da se iza njih vučem uz pomoć štaka. I još k tome čitavo vrijeme smo sjedili na stolcu i stopalo mi je bilo na podu i zbog toga cirkulacija nije bila najbolja, pa me noga strašno boljela. No nekako sam ih kasnije stigao i pronašao u “plavome restoranu”. Poslije je general Bobetko znao često za mene reći da sam ja Zagorec. Mada sam mu uvijek odgovarao da sam rodom iz Međimurja i da se za nas govori kako smo uvijek bili “dobri” s Hrvatima. Kažu da je ova anegdota nastala prilikom jedne izjave predsjednika RH dr. Franje Tuđmana na jednome skupu da se Hrvatska nalazi od rijeke Drave ….. , umjesto od Mure, Drave. Najvjerojatnije je mislio samo na istočni dio Republike Hrvatske.
Nakon ručka otišli smo u Varaždin, a drugi dan u 1. gardijsku motoriziranu brigadu “Tigrovi” i kazali zapovjedniku Marijanu Marekoviću o ustrojavanju pristožerne 7. gardijske motorizirane brigade sa sjedištem u Varaždinu.
On je nešto o tome čuo i predložio suradnju za ustrojavanje naše brigade. Kako se 1. gardijska motorizirana brigada preustrojavala iz šest, odnosno tada pet u tri bojne, bilo je tu dosta viška kvalitetnog zapovjednog kadra za popunu naše brigade. Korade je pristao na to i narednih dana smo dogovorili plan popunjavanja naše brigade s neraspoređenim časnicima i dočasnicima iz 1. gardijske motorizirane brigade i iz ostalih postrojbi, a pogotovo iz postrojbi koje su se nalazile u okolici.
Tom prilikom Mareković je Koradeu predložio da si uzme za zamjenika Krešu Tuškana. Korade nije pristao na to i rekao kako je već sve dogovorio kod generala Bobetka da ja i dalje budem njegov zamjenik. Je li to bila dobra odluka, jer me i u novoj 1. gardijskog motoriziranoj brigadi čekalo mjesto zapovjednika oklopne mehanizirane bojne, pisati ću u sljedećoj knjizi.
Taj dan smo dogovorili da natrag dobijemo svo oružje i vojnu opremu i sva motorna vozila koja smo razdužili u brigadi,a bila su predviđena za preraspodjelu unutar novog ustroja 1. gardijske motorizirane brigade.
Nekoliko dana poslije dobili smo odluku Ministra obrane u kojoj je pisalo da se 23. prosinca 1992. godine ustrojava 7. gardijska motorizirana brigada sa sjedištem u Varaždinu. Za zapovjednika brigade imenuje se pukovnik Ivan Korade.
Na ovaj način se ustrojavala 7. gardijska motorizirana brigada “Pume”. Kako je tekao tijek ustrojavanja brigade i što se sve zbivalo s tom brigadom za vrijeme Domovinskog rata pisat ću u sljedećoj knjizi.
Prva gardijska motorizirana brigada, kasnije 1. gardijska brigada “Tigrovi” nakon oslobađanja prostora na jugu Republike Hrvatske, predala je obrambene položaje postrojbama koje su bile angažirane za osiguranje granice na tom dijelu te se povukla u svoju bazu u Zagrebu.
U međuvremenu je ta brigada preustrojena. Preuzela je položaje i djelovala na karlovačkom i ogulinskom području.
Prije završne operacije oslobađanja Republike Hrvatske djelovala je na napadnim operacijama na Dinari, da bi za vrijeme operacije “Oluje” bila nositelj glavnog napora na ličkom smjeru napada. U toj operaciji spojili su se na granici s Bosnom i Hercegovinom s nekoliko godina opkoljenim muslimansko - hrvatskim snagama oko Bihaća.
Moram još jednom naglasiti da je kroz 1. A brigadu ZNG “Tigrovi”, 1. gardijsku motoriziranu brigadu “Tigrovi” i 1. gardijsku brigadu “Tigrovi” prošlo oko 10 000 pojedinaca za vrijeme Domovinskog rata. Od toga je 1 700 pripadnika bilo ranjeno, ozlijeđeno ili oboljelo, a 201 pripadnik je bio u srpskim logorima. Nažalost preminuo je 361 pripadnik brigade za vrijeme Domovinskog rata, a 15 pripadnika se još vode kao nestali.
Svaki šesti pripadnik je ranjen, ozlijeđen ili je obolio, svaki dan jedan je pripadnik bio ranjen, ozlijeđen ili obolio, svaki dvadeset i šesti pripadnik je preminuo ili je svaki peti dan jedan pripadnik 1. gardijske brigade preminuo za vrijeme trajanja Domovinskog rata.
 
 
U 5. bojni imali smo dvadeset osam poginulih pripadnika: Branko Bajkovec, Nenad Bajsić, Stanko Butorac, Milan Čaleta, Blaženko Flac, Boris Gotal, Josip Grđan, Stjepan Horvat, Marijan Hušnjak, Ivan Jovan, Stjepan Kaniški,Janko Kukec, Dino Kunić, Stjepan Lazar, Stjepan Leskovar,Dražen Levanić, Miladin Lucić, Josip Magaš, Ivica Matanović, Miljenko Plantak, Ivan Posavec, Željko Prgomet, Vladimir Sabol, Vesna Sekelj, Želimir Šilec, Dražen Škorjanac, Darko Vrančić i Ivan Žirković.
 
130-Spomenik-palima-u-1-gardijskoj-brigadi
 
Ovom knjigom završio bih pisanje autentičnog ratnog svjedočanstva o Domovinskome ratu u legendarnoj 1. A brigadi ZNG-e “Tigrovi”. Prva brigada je prva i mora ostati prva. Bili su to teški dani s puno krvi i ponosa.
Još jednom se zahvaljujem svim tadašnjim pripadnicima 5. bojne koje sam naveo u knjizi. Posebno s dubokim štovanjem zahvaljujem svim pješacima i njihovim zapovjednicima. Posebno hvala onima koji su bili prije u 5. bojni, a zbog raznoraznih razloga su je napustili, a dali su svoj doprinos u Domovinskome ratu i na stvaranju “imidža” 5. bojne u 1. A brigadi ZNG-e “Tigrovi”. Da to nije bilo tako, danas ne bi bilo 7. gardijske brigade “Pume” i ono što je ta brigada učinila u Domovinskome ratu.
Još jednom, hvala im.
 
 Borbeni znak 5. bojne
 
"Ako tko misli da ovo nije istina, neka piše istinu. Samo nemojte da nam drugi pišu istinu o Domovinskom ratu. To je naša obveza prema onima kojih više nema i prema onima koji su ostali živi te pouka za one koji će tek doći."
Go to top
Template by JoomlaShine