rdk deset godina poslije
 
Prijatelji i poznanici sugerirali su mi da ne pišem knjigu, jer rane su još svježe, demokracija još nije stasala, previše je još toga neriješenoga. 
Ipak, odlučio sam pokušati iznijeti svoju verziju istine, nekakvu “svoju priču”, jer mislim da to tako mora biti. Bojim se, zapravo, da bi nam za nekoliko godina, ili desetljeća, netko pokušao “prodati” neku sasvim drugu priču. Kada bi nam se takvo što dogodilo, uzaludna bi bila i sjećanja, i priče, i žrtve.
Proteklo je desetljeće bilo križ ove zemlje. Niti prvi, a najvjerojatnije niti zadnji, ali možda najteži do sada. Sada, kada se sjetim, čine mi se neki događaji jako daleko. Možda i jesu, jer desetljeće je mnogo vremena, ali ne smiju biti zaboravljeni. Nikada.
Mnogi su životi položeni u temelje naše Domovine, i njima u spomen ne smijemo dopustiti da odu u zaborav. Znamo svi da će jednoga dana biti bolje, no prije toga moramo vidjeti gdje smo to pogriješili da nam to bolje nije došlo ranije.
Možda je moj ratni put bio drukčiji od mnogih drugih, jer i danas sam još u vojsci. Pukovnik sam Hrvatske vojske, živim i radim u nadi da će nam jednog dana biti bolje. Mislio sam, kao i mnogi, da će to naše “bolje” doći prije. Moglo je doista doći prije, ali nije. Često si postavljam pitanje zašto nije i držim da odgovori leže u nekim nerazjašnjenim događajima iz ratnih godina.
Sa željom da hrvatski građani ne zaborave sve ono što se ovoj zemlji i njezinim ljudima tijekom Domovinskog rata dogodilo, ispričat ću ove istinite događaje, doživljene svojim očima, svojim srcem, kako smo na bojnom polju branili i obranili Domovinu. 
Zaustavljanje neprijateljskog prodora potkraj godine 1991. na bojištima duž čitave Domovine po mome je mišljenju bilo presudno za opstanak tada još međunarodno nepriznate Republike Hrvatske.
Ovu knjigu posvećujem poginulima, ranjenima, ozlijeđenima, oboljelima i ostalim bivšim pripadnicima 1. satnije 5. bojne, 1. satnije 1. bojne i ostalima iz 1. A brigade ZNG-e “Tigrovi” te ostalim dragovoljcima, braniteljima, mještanima s područja Banovine, zapadne Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske svima onima koji su nam pomogli kako bi se što uspješnije borili na Banovini i zapadnoj Slavoniji tijekom godine 1991. za “našu stvar”!
 U Zagrebu, 18. listopada 2000. 
 
 Autor
Go to top
Template by JoomlaShine