rdk nikad spominjaniNakon završetka pisanja autentičnih svjedočanstava koja sam proživio u Domovinskom ratu, a naveo sam ih u knjigama: “Deset godina poslije”, “Ćukovi izvidnici”, Tigrovi oblaci”, “Pume iz Varaždina” i “Tigrova odlučnost” krenuo sam opisivati događaje ostalih anonimnih suboraca kao autentična svjedočanstva o Domovinskom ratu. Tako je ova knjiga prva u tom nizu.
U ovoj knjizi opisujem događaje suborca iz 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” po imenu Luka Zeba - Bosanac kao autentično ratno svjedočanstvo o Domovinskom ratu i to na samom početku Domovinskog rata 1991. godine. Njegov
ratni put nimalo se ne razlikuje od puta drugih suboraca, samo što je on jedan od rijetkih dragovoljaca koji želi upoznati mlade naraštaje sa strahotama koje je proživljavao sa suborcima tijekom Domovinskog rata.
Rođen je 2. lipnja 1966. godine u Kotor Varošu, a odrastao u naselju Zabrđe u Bosni i Hercegovini. Sredinom 1991. godine, kad je vidio što hrvatski građani srpske nacionalnosti, potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom, rade hrvatskim građanima i legalnim vlastima izabranim velikom većinom, kao dvadeset petogodišnjak mogao je birati: ili otići potražiti bolju budućnost odlaskom u svijet, kao što je prije trideset i jednu godinu njegov otac Mato otišao u Njemačku, ili se priključiti obrambenim snagama RH, kao što je u listopadu 1990. učinio njegov mlađi brat Ivan priključivši se specijalnoj postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova RH, i graditi si budućnost u Hrvatskoj.
Kako je to bio najpogodniji trenutak u novije doba za osamostaljenje Republike Hrvatske, nije se dugo promišljao, odlučio je ne biti stranac na ovom svijetu u nekoj državi i govoriti da postoji jedan pošten i radišan narod koji od sedmog stoljeća teži da postane svoj. Otišao je u Hrvatsku i 17. srpnja 1991. godine pristupio obrambenim snagama Republike Hrvatske prijavivši se u 3. bojnu “Pionirac” 1. A1. kolovoza 1991. godine potpisao ugovor o službi u Zboru narodne garde RH. Slijedili su tereni: Hrvatska Kostajnica, iločko bojište, novljansko bojište, dubrovačko ratište, jajačko ratište, operacija “Maslenica”, karlovačko ratište i operacija “Zima 94”. brigade ZNG-a “Tigrovi”. Nakon dolaska u “Pionirac”, neko je vrijeme bio smješten u bungalovima dok nije
Tijekom boravka na tim terenima upoznao je mnogo ljudi i stekao puno prijatelja. Nažalost, puno njih je poginulo ili ranjeno. Zbog toga nije mogao imati prijatelja dulje vrijeme.
Na tim terenima vidio je puno strahota koja su proživljavali hrvatski građani, njegovi suborci pa i on sam. Bio je ranjen i nekoliko puta ozlijeđen.
Sa željom da se još jednom prisjeti svojih suboraca i ovjekovječi ih u knjizi, jer kako starimo, sjećanja su sve bljeđa, odlučio je ispričati dio svog teškog ratnog puta kao pripadnik legendarne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi”.
Kao autor knjige mogu reći da uz njegovu pomoć nastojim i dalje prenositi istinu o Domovinskom ratu kroz autentična ratna svjedočanstva upravo takvih suboraca kao što je Luka Zeba - Bosanac.
Naš susret zbio se slučajno, kao i svi dobri događaji u životu. Sudbina nas je spojila da nakon Domovinskog rata živimo u istom kvartu, klinci su nam istih godišta i idu u istu osnovnu školu. Prije nego što sam odlučio zapisati njegove ratne doživljaje, u neformalnim razgovorima shvatio sam da je taj čovjek puno prošao u Domovinskom ratu.
Ispričao mi je da se još liječi od posttraumatskog stresnog poremećaja i da se liječio od ovisnosti o alkoholu, da i dalje slabo spava i da ima noćne more. Predložio sam mu da mi ispriča dio svog ratnog puta s uvjerenjem da će se nakon toga osjećati bolje.
Kad je odlučio otrgnuti se od osobnog i kolektivnog zaborava, krenuo je opisivati svoje ratne događaje. Tijekom pisanja, bez obzira na to što sam i sam bio sudionik Domovinskog rata, moram priznati da me njegova ispovijest impresionirala.
U nekim sam se segmentima poistovjetio s njegovim doživljajima i zaključio da su se događaji na samom početku Domovinskog rata na svim bojištima zbili na gotovo identičan način. Njegova ispovijest govori o samoniklim ratnicima, svjedoči o junaštvu, ratnim uspjesima i porazima, patnjama i stradanjima njega i njegovih suboraca. Mi koji smo bili u ratu, u noći usred tišine stalno čujemo vrisak svojih stradalih suboraca. Tijekom pisanja i prisjećanja ratnih događaja on je još jednom prolazio kroz taj pakao, prisjećajući se događaja koji su prošli prije više od deset godina. U to vrijeme imao je psihičke smetnje koje su ga usporavale u radu, ali uspio se nositi s time i knjigu smo priveli kraju.
Nakon što mi je ispričao dio svojeg ratnog puta ne bih imao više ništa dodati, već kao autor knjige i časnik Hrvatske vojske iskazujem najdublje poštovanje njemu i svim njegovim suborcima, a pogotovo njegovim zapovjednicima, koje je spomenuo u knjizi, za sve ono što su u tim najtežim trenucima učinili za Republiku Hrvatsku. Zahvaljujem im što su bili toliko odlučni, ludo hrabri i odvažni, jer da Hrvatska u to vrijeme nije imala takve ljude danas - sigurno možemo reći - ne bi bila u ovim granicama. Građani Republike Hrvatske mogu se ponositi što smo imali takve ljude.
Ovime preživjeli suborci ne traže nikakve povlastice, oni imaju povlasticu samim time što su ostali živi. No moramo se pobrinuti da poginule suborce ne zaborave naraštaji koji dolaze.
U Zagrebu 7. kolovoza 2003. godine
 
Autor
Go to top
Template by JoomlaShine