Page 223 - Deset godina poslije
P. 223

Deset godina poslije

             Mišljenja o knjizi







             Marijan Mareković

             general pukovnik
             ratni zapovjednik 1. A brigade ZNG „Tigrovi”


                Iako je prošlo već deset godina od početka stvaranja samostalne i
             neovisne Republike Hrvatske, mnogi se još uvijek u svojim mislima
             vraćaju unatrag prisjećajući se ratnih godina i evocirajući još uvijek
             živa sjećanja na dane kada smo stvarali Lijepu našu.
                „Deset  godina  poslije”  još  je  jedna  knjiga  koja  govori  o  tom
             vremenu, svjedočanstvo iz Domovinskog rata koje je na specifičan
             način  zabilježio  Ratko  Dragović  Klek,  nekad  hrvatski  vojnik  i
             dragovoljac  koji  je  na  položaju  „proslavio”  21.  rođendan,  danas
             hrvatski  časnik  i  djelatnik  Oružanih  snaga  Republike  Hrvatske.
             Opisujući  svoja  ratna  iskustva  koja  je  stekao  kao  pripadnik
             legendarne brigade ZNG „Tigrovi”, autor knjige vjerno podsjeća
             na dane „ponosa i slave” ne zaobilazeći pritom ni teške trenutke
             u kojima su se strah i neizvjesnost izmjenjivali s osjećajima tuge i
             boli zbog gubitka suboraca i prijatelja.
                Upravo  zbog  onih  koji  su  svoje  živote  položili  na  Oltar
             Domovine,  kao  i  zbog  onih  koji  su  dali  nemjerljiv  doprinos  u
             stvaranju  hrvatske  države,  Klek  je  iznio  svoje  svjedočanstvo,
             posvetivši ga svima koji su se borili za „našu stvar”, a kao ključne
             pokretače toga doba istaknuo je nacionalni ponos i prkos te izraženo
             domoljublje hrvatskog naroda.
                „Unatoč  našoj  neizvjesnosti  moral  nam  je  bio  vrlo  visok.
             Osjećali smo se veoma povijesno ...” kazuje autor ovog upečatljivog
             svjedočanstva  koji  je  događaje  iz  Domovinskog  rata  zabilježio
             „svojim očima i svojim srcem”, dakle, onako kako ih je sam vidio i
             doživio. U nadi i uvjerenju da će jednog dana biti bolje, on nastoji
             ukazati na značaj retrospektive kako bismo uvidjeli „gdje smo to


                                                                     223
   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228