Page 117 - Deset godina poslije
P. 117
Deset godina poslije
T 34 koji je zaglibio u jarku
Otpakirao sam zolju. Kako se već spustio mrak i više nisam
vidio ciljničku spravu, otprilike sam naciljao bojni oklopni
prijevožnjak koji se već popeo na cestu i u žurnom pokretu kretao
prema Paklenici.
Opalio sam. Bilo je to moje prvo pucanje iz zolje i to još na pravu
metu. Projektil je prošao iznad prijevožnjaka. Nisam ga pogodio.
Nakon mene Vajta je također ciljao bojni oklopni prijevožnjak
osom, no ni on ga zbog mraka nije mogao pogoditi.
Nazvao sam Vira 112 da djeluje po Paklenici kako bi otežao
uzmicanje neprijatelju. Vir 112 javio se i nekoliko projektila ispucao
na Paklenicu.
Na prvim sam položajima opazio Matulina, iz moga bivšeg
voda. Imao je poluautomatsku snajpersku pušku. Prije nekoliko
dana napomenuo sam mu da mi mora ostaviti tu poluautomatsku
snajpersku pušku prije nego što ode, no kako su baš taj dan trebali
otići, u tom je metežu ostao do kraja s nama braniti selo. Rekao mi
je da ne može vjerovati što se dogodilo i da mu je žao što mora otići.
Uzeo sam poluautomatsku snajpersku pušku i dao je gardistima na
prvom položaju kao dopunsko oružje.
Otišao sam do posade na netrzajnom protuoklopnom topu da
vidim zašto oni nisu tukli po tenkovima. Objasnili su mi da nisu
mogli jer je netrzajni protuoklopni top ostao na otvorenome kraj
jarka tako da je posada bila u funkciji pješaštva.
117