Page 117 - Deset godina poslije
P. 117

Deset godina poslije




















                               T 34 koji je zaglibio u jarku
                Otpakirao  sam  zolju.  Kako  se  već  spustio  mrak  i  više  nisam
             vidio  ciljničku  spravu,  otprilike  sam  naciljao  bojni  oklopni
             prijevožnjak koji se već popeo na cestu i u žurnom pokretu kretao
             prema Paklenici.
                Opalio sam. Bilo je to moje prvo pucanje iz zolje i to još na pravu
             metu. Projektil je prošao iznad prijevožnjaka. Nisam ga pogodio.
             Nakon  mene  Vajta  je  također  ciljao  bojni  oklopni  prijevožnjak
             osom, no ni on ga zbog mraka nije mogao pogoditi.
                Nazvao sam Vira 112 da djeluje po Paklenici kako bi otežao
             uzmicanje neprijatelju. Vir 112 javio se i nekoliko projektila ispucao
             na Paklenicu.
                Na  prvim  sam  položajima  opazio  Matulina,  iz  moga  bivšeg
             voda.  Imao  je  poluautomatsku  snajpersku  pušku.  Prije  nekoliko
             dana napomenuo sam mu da mi mora ostaviti tu poluautomatsku
             snajpersku pušku prije nego što ode, no kako su baš taj dan trebali
             otići, u tom je metežu ostao do kraja s nama braniti selo. Rekao mi
             je da ne može vjerovati što se dogodilo i da mu je žao što mora otići.
             Uzeo sam poluautomatsku snajpersku pušku i dao je gardistima na
             prvom položaju kao dopunsko oružje.
                Otišao sam do posade na netrzajnom protuoklopnom topu da
             vidim zašto oni nisu tukli po tenkovima. Objasnili su mi da nisu
             mogli jer je netrzajni protuoklopni top ostao na otvorenome kraj
             jarka tako da je posada bila u funkciji pješaštva.


                                                                      117
   112   113   114   115   116   117   118   119   120   121   122