Page 129 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Dvorište od kuda smo ciljali drugi tenk
Uhvatio sam Brnjaka za rukav povukao ga i rekao mu: „Bježi!”

Tenk je opalio.
Srećom, granata je eksplodirala na početku štaglja, tako da nas
je samo detonacija odbacila u vrt. Ustali smo i sklonili se dalje od
tog tenka. Nije nam bilo ništa.
Nakon toga ponovno sam otišao kod prvog uništenog tenka u
namjeri da iz te pozicije gađamo drugi tenk. Zalegnuo sam kraj
ograde i vidio kako se tenkovi povlače prema Paklenici. Već su
bili blizu nje. Uočio sam kako se i neprijateljski pješaci povlače.
Kad sam to rekao ostalima, gardisti su se počeli veseliti pobjedi.
Mora da je neprijatelj mislio da smo ludi, no oni su nas doveli u tu
situaciju, a ovo nam je bio jedini izlaz.
Pitao sam gdje je posada iz uništenog tenka. Na mojoj strani
nitko mi nije mogao točno reći. Tražio sam gardiste na lijevoj strani
ceste. Nitko se nije javljao. Zaključio sam da su se najvjerojatnije
povukli u pozadinu.
Motor je pogođenog tenka na cesti još radio. Želio sam ući u
njega i skrenuti ga u dvorište, no mučilo me što do tada nikad nisam
bio u takvom tenku i nisam znao ni gdje su mu upravljačke komande
ni kakve su. Što je najvažnije, nisam znao ni ima li još koga unutra.
Pretpostavljao sam da će se neprijateljski tenk ponovno vratiti i
uništiti ovaj pogođeni.

129