Page 171 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Nakon desetak minuta puškaranja JNA se povlačila. Pri tome
uzmicanju, tada nismo znali, zarobili su jednoga našeg pripadnika
iz 3. satnije koji se našao na istaknutom položaju desno u šumi. Od
tada ga 3. satnija vodi kao nestaloga.
Izišli smo iz kanala i pretrčali otvoreni dio ceste do prvih kuća.
Kolak je došao do svojeg zapovjedništva. Tada je dobio obavijest da
su se vojnici JNA približili gotovo do sela, ali da su ih ipak potjerali
natrag u šumu.
Bio je to neobičan napad. Otada sam striktno tražio da se bez
oružja nitko iz 1. satnije ne može šetati selom.
Kod Kolaka sam vidio da ima minobacač 60 mm. Kako on nije
s njim imao nikakve planove, tražio sam da mi ga da. Postavili smo
ga u dvorište najviše kuće na raskrižju putova u Donjim Kričkama.
Do tada nitko nije znao njime raditi. Odmah su se zainteresirali
Siniša Kraljić i Ivica Šoštarić. Oni su sljedećih nekoliko dana učili
na njemu.

Drugi dan javili su nam da je pao Vukovar. Nitko nije mogao
skriti suze. Bio nam je to jako tužan dan. Poslije toga par dana bilo
je razmjerno mirno. Tu i tamo padale su granate. Selom je šetala
napuštena stoka. Kako su granate padale, ubijale su tu stoku tako
dugo dok sva nije pobijena. Uginulu stoku blizu naših položaja ili
skloništa zbog moguće zaraze morali smo spaliti.
Tijekom sljedećih dana je bilo jako hladno. Dulje od sat vremena
nije se moglo izdržati na položajima danju. Noću smo smjenu
obavljali svakih pola sata.
Kako se neprijatelj bojao i računao da ćemo svakog časa napasti,
po čitave noći ispaljivao je svjetleće mine iz minobacača 120 mm.
Nama je to bilo nešto novo. Nikada nismo do tada vidjeli da postoje
granate koje mogu osvjetljavati tako područje kao da je bijeli dan.
Dani su prolazili, a da nismo ni primijetili da smo tako dugo na
položajima.

171