Page 173 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Sedmoga prosinca u rano jutro čula se pucnjava lijevo od nas.
3. i 6. bojna napadala je neprijateljske položaje u selu Jagma i
Donja Subocka. Već su par dana intenzivne borbe na tom prostoru.
Pucnjava je bila sve glasnija.
Pozvali su me vojnici iz Koprivnice da slušam na radiovezi

neprijatelja kako bježi. Čuli smo neki oficir pita svojega nadređenoga
što da radi jer ustaše ulaze u selo. Odgovorio mu je da bježi. I nakon
određena vremena čuli smo kako je jedva odgovorio od trčanja:
„Druže, mislim da sam im pobjegao.”
Taj dan s položaja na groblju zovu me moji gardisti da vidim
nešto. Odlazim na brdo. Kad sam došao, imao sam što vidjeti. Iz
smjera sela Livađana naše snage napadale su neprijateljske položaje
JNA u Donjoj Subockoj. Kako smo bili na brdu, a Livađani i Donja
Subocka bili su ispod nas, veoma smo dobro vidjeli kako teče napad.
Vidjeli smo kako neprijatelji izlaze iz kuća i odlaze u vrtove, gdje
su imali iskopane rovove, i djeluju po našim snagama. Nismo bili
obaviješteni da će biti napada niti smo znali tko to napada. Bili smo
sigurni da su to snage 1. A brigade ZNG-e. Pretpostavljali smo da
je to 3. bojna, Žune. Pokušao sam ih dobiti na radiovezi, ali nisam
uspio. Odlučili smo im pomoći.

Iz prvog smo položaja izvukli netrzajni top i dovezli ga na brdo.
Netrzajni top nije imao ciljničku napravu. Znao sam da nije bilo
toliko bitno pogoditi rovove, koliko je bilo bitno da se gađaju i da
se neprijatelj ometa.

Popuna prvih položaja strjeljivom

173