Page 62 - Deset godina poslije
P. 62

Ratko Dragović - Klek

                Najstarija, Đurđica, imala je deset godina, Slavica osam godina
             i najmlađa Andrijana samo četiri godine. Još su nekoliko plotuna
             ispalili i više nisu djelovali po igralištu. Nikad više nismo igrali
             nogomet u Kozaricama od kad smo bili na tim položajima.
                Jedno rano jutro po nas zapovjednike vodova došao je vozač
             kombija. Odveo nas je u onaj isti vatrogasni dom u Novskoj, gdje
             smo jedno vrijeme bili smješteni. Nismo znali da se tamo smjestio
             i naš zapovjednik satnije.
                Ostavio je poruku da ga tu pričekamo. Jedno smo ga vrijeme
             čekali.  Kad  se  to  oduljilo,  otišli  smo  u  šetnju  oko  vatrogasnog
             doma.  Od  skladištara  sam  dobio  kakvu-takvu  sliku  situacije  na
             cijeloj bojišnici. Oko podneva javili su nam da je došao zapovjednik
             satnije. Dovezao je prvi vojni kamion u Novsku. Bio je to vojni
             kamion zarobljen u vojarnama u Varaždinu. Još je na njemu bilo
             zelene boje.
                Kad je došao, ljudi, a i sami vojnici s čuđenjem su gledali otkud
             vojno  vozilo  JNA  u  Novskoj.  Do  sada  smo  se  vozili  u  civilnim
             autobusima, kombijima i kamionima. U Novsku je dovezao pun
             kamion vojnog oružja. Bilo je tu automatskih pušaka, snajperskih
             poluautomatskih pušaka zadnje generacije, ručnih raketnih bacača
             „osa”, „zolja”, M 57, RPG-7, ručnih bomba, oko desetak „tandžara”
             i nekoliko pištolja, šatorskih krila, deka i dalekozora.
                Nama  zapovjednicima  vodova  zadužio  je  pištolje  i  ponudio
             da biramo koju pušku želimo imati. Ja se nisam htio mijenjati za
             pušku. Ova češka zbrojevka mi je sasvim odgovarala. Ali uzeo sam
             poluautomatsku snajpersku pušku i vojni dalekozor.
                Poslije nas je zapovjednik satnije odveo natrag na položaje, i
             tamo je „tandžare” podijelio mjesnoj straži u Kozaricama. Mještani
             su bili prezadovoljni.
                Neki su mještani bili spremni i dati svoje novce, da bi kupili novo
             oružje. Mene je osobno jedan mještanin pitao hoću li mu prodati
             jednu bombu za stotinu maraka. Pitao sam ga što će mu. Odgovorio
             je: „Nikad se ne zna”. Naravno, nisam mu je dao, a kamoli prodao.
                Kako nismo mogli dobiti zamjenu na položajima od neke druge
             postrojbe, organizirali smo zamjenu unutar nas. Sljedećih nekoliko
             dana otišli smo na odmor.

             62
   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67