Page 9 - Deset godina poslije

Predgovor

Prijatelji i poznanici sugerirali su mi da ne pišem knjigu,
jer rane su još svježe, demokracija još nije stasala, previše je
još toga neriješenoga.
Ipak, odluèio sam pokušati iznijeti svoju verziju istine,
nekakvu “svoju prièu”, jer mislim da to tako mora biti. Bojim
se, zapravo, da bi nam za nekoliko godina, ili desetljeæa,
netko pokušao “prodati” neku sasvim drugu prièu. Kada bi
nam se takvo što dogodilo, uzaludna bi bila i sjeæanja, i prièe,
i žrtve.
Proteklo je desetljeæe bilo križ ove zemlje. Niti prvi, a
najvjerojatnije niti zadnji, ali možda najteži do sada. Sada,
kada se sjetim, èine mi se neki dogaðaji jako daleko. Možda
i jesu, jer desetljeæe je mnogo vremena, ali ne smiju biti
zaboravljeni. Nikada.
Mnogi su životi položeni u temelje naše Domovine, i
njima u spomen ne smijemo dopustiti da odu u zaborav.
Znamo svi da æe jednoga dana biti bolje, no prije toga
moramo vidjeti gdje smo to pogriješili da nam to bolje nije
došlo ranije.
Možda je moj ratni put bio drukèiji od mnogih drugih, jer
i danas sam još u vojsci. Pukovnik sam Hrvatske vojske,
živim i radim u nadi da æe nam jednog dana biti bolje. Mislio
sam, kao i mnogi, da æe to naše “bolje” doæi prije. Moglo je
doista doæi prije, ali nije. Èesto si postavljam pitanje zašto
nije i držim da odgovori leže u nekim nerazjašnjenim
dogaðajima iz ratnih godina.
Sa željom da hrvatski graðani ne zaborave sve ono što se
ovoj zemlji i njezinim ljudima tijekom Domovinskog rata
dogodilo, isprièat æu ove istinite dogaðaje, doživljene svojim
oèima, svojim srcem, kako smo na bojnom polju branili i
obranili Domovinu.

9