Page 163 - Deset godina poslije
P. 163

Deset godina poslije

                Pokušali smo dobiti Rašu, no ni on se nije javljao. Pokušao sam
             dobiti zapovjednika 1. A brigade ZNG- e Marijana Marekovića.
                Dobio sam ga. Rekao sam mu da se nalazimo na desnom kraju
             sela i kako je pala noć, ne bi bilo dobro da se sada napadne. Tražio
             sam da se povučemo dublje u šumu do naših prvih položaja.
                Zapovjednik 1. A brigade ZNG-e nije to dopustio, tražio je da
             ostanemo na tim pozicijama i da ćemo sutra ujutro dobiti pojačanje.
             Potom smo se svi povukli još malo dublje u šumu. Okupili smo se
             oko jednog brda i čekali da svane.
                Dok smo hodali, bilo nam je toplo. Kako smo sada stajali na
             mjestu,  bilo  nam  je  sve  hladnije.  Počela  je  padati  i  lagana  kiša.
             Naslonili smo se na drveće kako nas ne bi smočila. S vremenom
             je  i  kora  drveća  postala  mokra.  Odijelo  koje  smo  imali,  počelo
             je propuštati. Prvo je promočilo na leđima. Ubrzo zatim bili smo
             mokri skroz do kože. Postalo nam je užasno hladno. Zubi su nam
             cvokotali.  Skakali  smo  na  mjestu  samo  da  se  zagrijemo.  Nije
             pomoglo.  Gotovo  svaku  minutu  gledao  sam  na  sat.  Želio  sam
             jednostavno preskočiti tu noć.
                Odjednom  sam  čuo  ženski  glas.  Nisam  znao  da  ima  i  cura  s
             nama. Bila je to Jelena. Ne znam kako je mogla biti s nama.
                Bilo  je  nagovaranja  da  napustimo  položaj  i  povučemo  se  do
             naših.  Odgovorio  sam  im  da  sada  moramo  ostati  ovdje,  jer  kad
             bismo se vraćali sada u noći, postojala bi mogućnost da zalutamo.
                Teško  su  pristali  na  to.  Ponovno  sam  pokušao  dobiti  Rašu.
             Tražio sam da nam sutra rano ujutro pošalje zamjenu, jer mi više
             nismo sposobni ni za kakav napad.
                Nitko  nije  mogao  spavati.  Tada  sam  prvi  puta  zaželio  topli
             krevet. Samo pola sata da se zagrijem i naspavam, jer već danima
             nisam legao u krevet i naspavao se. Mislio sam da sam zaboravio
             kako je to spavati u krevetu. Uostalom, proklinjao sam sebe, jer
             ja tu nisam morao biti. Kiša mi se počela cijediti i niz lice. Kapa i
             kapuljača su promočile. Više se nije moglo izdržati.
                Netko se počeo šaliti i postavio je pitanje: „Što je bolje, da pada
             ovakva kiša ili da pada snijeg?

                Nakon nekoliko sekundi netko odgovori: „Ni jedno.”

                                                                     163
   158   159   160   161   162   163   164   165   166   167   168