Page 164 - Deset godina poslije

Ratko Dragović - Klek

Nije bilo više pitanja, mi smo nastavili i dalje svoj posao: čekati
da svane i cvokotati zubima.
Napokon je počelo svitati. Matiji sam rekao da idem dolje
vidjeti kakva je situacija, da znamo reći svježim snagama. Spustio
sam se niz brdo. Kiša je i dalje lagano padala. Osjećao sam se kao
da sam zahrđao. U meni je sve škripalo i kao da će svakog časa
nešto puknuti. Ipak nekako sam došao skroz do kuća. Nisam nikoga
vidio. Bilo je još rano.
Nakon kraćeg razgledanja vraćao sam se prema gore, do našega
novog položaja. Već kad sam dosta odmaknuo od kuća, negdje na
pola puta između kuća i naših položaja na lijevoj strani, na livadi
uočio sam trojicu neprijatelja kako idu prema kućama. Od mene
su bila odmaknuta negdje oko stotinu metara. Sva su trojica bila
veoma visoka i imala na sebi kišne kabanice i automatske puške s
drvenim kundakom.
Zalegao sam u blatu. U tom trenutku nisam znao što je najbolje
uraditi. Do sada se nisam našao u sličnoj situaciji, niti mi je tko
mogao pomoći. Morao sam na brzinu odlučiti.
Razmišljao sam da ih „skinem”. Dobro. Zatim sam si postavio
pitanje otkuda dolaze. Malo prije je svanulo.
Zaključio sam da su dobili smjenu na položajima i odlaze se
odmoriti u selo. Taj je njihov položaj negdje blizu naših položaja, ali
gdje? Ako ih skinem, kako će reagirati neprijatelj na tim položajima
za koje mi ne znamo gdje su?

Nisam ih „skinuo”. Polako sam se kretao natrag do svojih. Usput
sam tražio njihov mogući položaj. Nisam ga našao, ali su bili puno
bliže nego smo mi noćas mislili.
Vratio sam se natrag. Svi su bili budni. Tražili su da se povučemo.
Matija nije dopustio. Dopustio je nekolicini koji stvarno više nisu
mogli izdržati. Kiša je prestala padati, mi smo i dalje ostali tu gdje
jesmo.

Negdje prije podne više nismo mogli čekati smjenu. Povlačili
smo se natrag. Negdje na pola puta sreli smo smjenu. Bila je iz iste
satnije.

164